A onda se jednoga jutra probudio u samrtnom znoju jer je u snu shvatio da mu je žena Srpkinja.
Dvije tramvajske stanice dalje Srbe su sakupljali u sajamske hangare. Iz preventive. Kao što su i Amerikanci 1942. iz preventive zatvarali Amerikance japanskoga porijekla. Tako će se kasnije o tome govoriti.
Kada je shvatio da bi i njegovu ženu Srpkinju tako mogli zatvoriti u sajamski hangar, on je poduzeo sve da ju spasi.
Rekao je da su Srbi krivi za rat.
Ako su krivi za rat, onda su krivi i za to što ih zatvaraju u sajamske hangare.
Ako iz hangara poneki i ne izađe živ, to je samo zato što je rat.
A za rat su krivi Srbi.
Tako je govorio, a onda i pisao u novinama. Poslije je sjedio u kvartovskome bircu (kvartovski birc je temeljno stanište, biotop urbane književnosti) sa zapovjednicima odreda koji je noću odvodio Srbe i zatvarao ih u hangare. Onaj tko bi prišao njihovome stolu vjerojatno zna je li to bilo prijateljstvo.
Sve je to učinio da spasi ženu, nakon što se početkom rata probudio u samrtnom znoju, jer je u snu shvatio kako je oženio Srpkinju.
Ali to nije tema urbane književnosti.
*
Odvođenje
Susjeda sa drugog kata dozivala je upomoć dok su je tog jutra odvodili.
Bila je nedjelja, ljudi su duže spavali, loša je zvučna izolacija, susjeda je zapomagala iz sveg glasa.
Budili su se, jedno za drugim, ali kao da se nitko nije dizao iz postelje, nitko nije virio kroz ključaonicu, sve dok se ispred zgrade nije začuo motor kombija, koji će ju, nekoliko trenutaka zatim, odvesti.
Tada su počeli izlaziti na hodnik, otresati otirače, čistiti cipele, iznositi smeće, silaziti u podrum po krumpir, dozivati kanarince koji su jesenas pobjegli iz kaveza.
Ali nju nisu spominjali kad bi se sretali po stubištu.
Mjesecima je nisu spominjali.
Sputani nekim čudnim strahom da su i sami mogli biti odvedeni da su tog jutra samo provirili van iz svojih stanova, moreni jednako čudnom grižom savjesti jer se nisu odazvali pozivima susjede koja je uvijek – živjela je u toj zgradi četrdeset godina – bila dobra, prijazna i u svakom smislu uviđavna, nastojali su je zaboraviti.
Ali tako se ne može zaboravljati.
Ona se u zadnje vrijeme više ničega nije sjećala, ni ulice u kojoj stanuje, ni grada, ni svojih sinova, ni sve tri unučice, ali je susjede jednako ljubazno pozdravljala.
I dozivala ih tog jutra po imenima, sve njih, kat po kat, da je izbave.
*
Žena na prozoru
Nakon što joj je umro muž, čitala je samo romane koji će je rastužiti. Ustvari, romane koji će je ojaditi.
Druge su žene nosile crninu, a ona tako.
Čim bi pročitala nešto u čemu nije bilo nikakva jada, makar to bio i novinski člančić s komada novina kojim je upravo brisala prozor, osjećala je grižnju savjesti.
Što bi on rekao da me sad vidi ovakvu, dok se smijem, mislila je.
A uopće se nije smijala.
Da ju je tog časa netko mogao vidjeti, kroz prozor sedmoga kata u Kopernikovoj ulici broj sedam, pomislio bi: tužne li žene, Bože mili.
I da joj je zatim to mogao reći, ona ga ne bi čula.
Dok je tako stajala iza prozora, s gumenim rukavicama na rukama, i komadom novina s kojim je upravo obrisala staklo i sva su slova već bila razmrljana, više nije bilo nikoga koga bi mogla čuti.
*
Koridor
Na putu prema Goriškim brdima, malo nakon što se, uz turističku tablu na kojoj piše “most s najvećim kamenim lukom u Europi”, pređe Soča, iznad ceste će se u jednom času s obje strane uzdignuti kosi zidovi, i navrh njih žičana ograda. Sljedećih nekoliko hiljada metara zaustavljanje nije moguće, nema prometnih znakova, nema ničega osim tjeskobe izazvane vrlo snažnim dojmom, koji putnika poslije prati danima, da se na trenutak, tačnije na onih nekoliko minuta koliko mu je trebalo da automobilom projuri tim predjelom u kojem je poništen svaki predio, našao izvan ovoga njemu poznatog svijeta i da je zabasao tamo gdje više ničega nema osim puta i trake neba nad glavom, tog izduženog zrcala u kojemu se njegov put ogleda.
To je koridor.
Ugovorom potpisanim nekad davno, između socijalističke Jugoslavije i Italije, tako je omogućen pristup Goriškim brdima, komadiću slovenskoga teritorija nalik na Toskanu, s utvrđenim srednjovjekovnim gradićima, vinogradima i seocima sa po nekoliko kuća, koji se nalazi s desne strane Soče.
Bio je to jedan od koridora koji su, u vrijeme hladnoga rata, spajali istok sa istokom ili zapad sa zapadom, poput žila u sijamskih blizanaca, krvotoka koji prelazi s jednoga na drugo tijelo, tako da braća nikada ne mogu biti razdvojena.
Kada se nađe na koridoru, čovjek osjeti čežnju za drugom stranom.
Preskakao bi kosi zid i žicu navrh zida, bez obzira na to što se zna da je na koridorima uvijek najviše naoružanih graničara.
Ali čežnja je jača od razuma.
Tako je bilo nekad.
Koridor kroz talijanski teritorij i danas postoji, iako između dvije zemlje nema vidljivih granica. Ili granica postoji samo na ovome mjestu.
Da se možemo zaustaviti, sreli bi jučerašnje ljude.
Četiri jednominutne novele
Rodonačelnik
Evo rodonačelnika urbane književnosti.
Oženio se malo pred rat.
A onda se jednoga jutra probudio u samrtnom znoju jer je u snu shvatio da mu je žena Srpkinja.
Dvije tramvajske stanice dalje Srbe su sakupljali u sajamske hangare. Iz preventive. Kao što su i Amerikanci 1942. iz preventive zatvarali Amerikance japanskoga porijekla. Tako će se kasnije o tome govoriti.
Kada je shvatio da bi i njegovu ženu Srpkinju tako mogli zatvoriti u sajamski hangar, on je poduzeo sve da ju spasi.
Rekao je da su Srbi krivi za rat.
Ako su krivi za rat, onda su krivi i za to što ih zatvaraju u sajamske hangare.
Ako iz hangara poneki i ne izađe živ, to je samo zato što je rat.
A za rat su krivi Srbi.
Tako je govorio, a onda i pisao u novinama. Poslije je sjedio u kvartovskome bircu (kvartovski birc je temeljno stanište, biotop urbane književnosti) sa zapovjednicima odreda koji je noću odvodio Srbe i zatvarao ih u hangare. Onaj tko bi prišao njihovome stolu vjerojatno zna je li to bilo prijateljstvo.
Sve je to učinio da spasi ženu, nakon što se početkom rata probudio u samrtnom znoju, jer je u snu shvatio kako je oženio Srpkinju.
Ali to nije tema urbane književnosti.
*
Odvođenje
Susjeda sa drugog kata dozivala je upomoć dok su je tog jutra odvodili.
Bila je nedjelja, ljudi su duže spavali, loša je zvučna izolacija, susjeda je zapomagala iz sveg glasa.
Budili su se, jedno za drugim, ali kao da se nitko nije dizao iz postelje, nitko nije virio kroz ključaonicu, sve dok se ispred zgrade nije začuo motor kombija, koji će ju, nekoliko trenutaka zatim, odvesti.
Tada su počeli izlaziti na hodnik, otresati otirače, čistiti cipele, iznositi smeće, silaziti u podrum po krumpir, dozivati kanarince koji su jesenas pobjegli iz kaveza.
Ali nju nisu spominjali kad bi se sretali po stubištu.
Mjesecima je nisu spominjali.
Sputani nekim čudnim strahom da su i sami mogli biti odvedeni da su tog jutra samo provirili van iz svojih stanova, moreni jednako čudnom grižom savjesti jer se nisu odazvali pozivima susjede koja je uvijek – živjela je u toj zgradi četrdeset godina – bila dobra, prijazna i u svakom smislu uviđavna, nastojali su je zaboraviti.
Ali tako se ne može zaboravljati.
Ona se u zadnje vrijeme više ničega nije sjećala, ni ulice u kojoj stanuje, ni grada, ni svojih sinova, ni sve tri unučice, ali je susjede jednako ljubazno pozdravljala.
I dozivala ih tog jutra po imenima, sve njih, kat po kat, da je izbave.
*
Žena na prozoru
Nakon što joj je umro muž, čitala je samo romane koji će je rastužiti. Ustvari, romane koji će je ojaditi.
Druge su žene nosile crninu, a ona tako.
Čim bi pročitala nešto u čemu nije bilo nikakva jada, makar to bio i novinski člančić s komada novina kojim je upravo brisala prozor, osjećala je grižnju savjesti.
Što bi on rekao da me sad vidi ovakvu, dok se smijem, mislila je.
A uopće se nije smijala.
Da ju je tog časa netko mogao vidjeti, kroz prozor sedmoga kata u Kopernikovoj ulici broj sedam, pomislio bi: tužne li žene, Bože mili.
I da joj je zatim to mogao reći, ona ga ne bi čula.
Dok je tako stajala iza prozora, s gumenim rukavicama na rukama, i komadom novina s kojim je upravo obrisala staklo i sva su slova već bila razmrljana, više nije bilo nikoga koga bi mogla čuti.
*
Koridor
Na putu prema Goriškim brdima, malo nakon što se, uz turističku tablu na kojoj piše “most s najvećim kamenim lukom u Europi”, pređe Soča, iznad ceste će se u jednom času s obje strane uzdignuti kosi zidovi, i navrh njih žičana ograda. Sljedećih nekoliko hiljada metara zaustavljanje nije moguće, nema prometnih znakova, nema ničega osim tjeskobe izazvane vrlo snažnim dojmom, koji putnika poslije prati danima, da se na trenutak, tačnije na onih nekoliko minuta koliko mu je trebalo da automobilom projuri tim predjelom u kojem je poništen svaki predio, našao izvan ovoga njemu poznatog svijeta i da je zabasao tamo gdje više ničega nema osim puta i trake neba nad glavom, tog izduženog zrcala u kojemu se njegov put ogleda.
To je koridor.
Ugovorom potpisanim nekad davno, između socijalističke Jugoslavije i Italije, tako je omogućen pristup Goriškim brdima, komadiću slovenskoga teritorija nalik na Toskanu, s utvrđenim srednjovjekovnim gradićima, vinogradima i seocima sa po nekoliko kuća, koji se nalazi s desne strane Soče.
Bio je to jedan od koridora koji su, u vrijeme hladnoga rata, spajali istok sa istokom ili zapad sa zapadom, poput žila u sijamskih blizanaca, krvotoka koji prelazi s jednoga na drugo tijelo, tako da braća nikada ne mogu biti razdvojena.
Kada se nađe na koridoru, čovjek osjeti čežnju za drugom stranom.
Preskakao bi kosi zid i žicu navrh zida, bez obzira na to što se zna da je na koridorima uvijek najviše naoružanih graničara.
Ali čežnja je jača od razuma.
Tako je bilo nekad.
Koridor kroz talijanski teritorij i danas postoji, iako između dvije zemlje nema vidljivih granica. Ili granica postoji samo na ovome mjestu.
Da se možemo zaustaviti, sreli bi jučerašnje ljude.