_______________________ _Dimitriju Popoviću i Vesku Pejoviću, __________________________ Povodom oživljavanja starog ______________________ _ Cetinjskog Bunara…
U velikom Oku bunara, Dimitrije traži ugašene zvijezde. U tome mu pomaže Vesko Pejović. Dodaju jedan drugom pepeo zvjezdani i izbacuju ga na površinu.
Hoće da nas nahrane vječnošću i neprolaznošću.
Vide svako lice koje se nadnijelo nad vode Bunara. Lice vremena u kome su živjeli. Oči koje su ga gledale.
– Što sve ne krije ovaj bunar? – kaže Dimitrije. – Zvijezde i lica, sudbine koje je pohvatala njegova voda. Sudbine svih koji su se u njega zagledali, ne znajući da on sve zna, sve uzima, i sve čita. Zvijezde na nebu, jednako kao i ljude na zemlji. Svi oni koji se u njega zagledaju, odmah vide i pročitaju sudbine, koje on čuva. Zapisane u knjizi koja se nalazi na njegovom dnu. Nepropadljivoj knjzi, pisanoj nepropadljivim slovima. Mnoge poglede je zarobio. I sada ih ponovo oslobađa.
Lovćenske vile su se u njemu ogledale.
Ljepota njihova na njegovom dnu spava. Ona ljepota što može učas i da zajseni i osjeni.
Njih dvojica su nadomak ljepote.
Bunar je ovdje od pamtivijeka. Iz njega su pila bezbrojna pokoljenja. Iliri, Grci i Rimljani, Crnogorci… Starosjedioci i slučajni prolaznici. Mnogi su okusili njegovu vodu, kapi vječnosti.
– Svako je ostao žedan! –kaže Dimitrije, sa punom šakom zvjezdanog taloga. – Voda njegova je grka, ali omamljiva.
Njegovo je dno mnogo dublje nego što se misli. On čuva sjećanje kroz koje se ponovo rađaju oni koji su okusili, makar kap, njegove vode.
Iz njega su mnogi pili. Pio je Njegoš, a prije njega Sveti Petar, a prije Sava i Danilo. Nudio je vodu žednima. Utjehu onima koje je prekrio zaborav i tama. Svaki ko bi popio njegovu vodu, oživljvao je u sebi, svoje prethodnike.
Bunar čuva lice one lijepe Crnogorke sa Čermakove slike. S njegovim otvaranjem oživjeće i to lice, sa ženskom ljepotom tipičnom za ovu zemlju.
Pred svaku sudbonosnu odluku, ovdje se dolazilo, čitalo iz zvijezda koje su se u njemu ogledale. Vjerovalo se da rješenje svake odluke, svaki sudbinski trenutak u njemu, da pokazuje ono što će doći.
– Nikada ga nećemo otkriti do dna, ma koliko se spuštaili! – kaže Dimitrije. Neumorno izbacujući zvjezdani pepeo. Mnogo toga se, od postanja, ovdje sleglo! Gorki talog vjekova se budi, napokon.
– Pepeo će se rascvjetati! –dodaje Pejović, držeći na dlanu zvjezdani prah. – Ovaj prah, koji mi sada otkrivamo, nekada su bile zvijezde, koje se sada ponovo rađaju, osmjehujući se na nebu i u vodi!
Vikali su iz bunara, ali glasovi su bili sve tiši.
U trenu postadoše zvjezodčatci, šaputali su sa zvijezdama, čiji govor bijaše jasan i razumljiv:
Duh izgnanog kralja u njemu je boravio, dok je on bio u izgnanstvu. I sada je tu.
Duh Ivanov i duh sva tri njegova sina. Duhovi svih koji vladahu ovom zemljom i koji življahu na njoj. Sve je u njemu uhvaćeno i zapečaćeno. Treba samo znati otvoriti pečate, osloboditi duše koje su u njemu zatočene.
Bunar je mnogo stariji, mnogo više i duže nego što se može zamisliti. Njegova dugovječnost se može mjeriti našim življenjem na ovoj zemlji.
Nadograđen je na neki raniji, koji se nalazio na istom ovom mjestu. Seže do najdubljih dubina zemlje, kojom mi sada hodamo. On je srce ove zemlje, koje nije nikada prestalo da kuca – kaže Dimitrije.
– Seže, do prapočetaka naših, do prapočetaka našeg sjećanja – uzvraća Pejović, obilazeći bunar nekoliko puta, nadnoseći se nad njegovo oko, koje netremice gleda u nebo i u nas.
– Ovdje je izvirala voda životodajna! – tvrdi Dimitrije.
– Nikada nije ni presatajala! – pritvrđuje Pejović. – Samo što smo na nju zaboravili. A sada smo je pronašli, napokon, u sopstvenom zaboravu.
– Tako smo pronašli nas! – zaključi Dimitrije, dajući znak da krenu put Biljarde, gdje je nedavno otvorena njegova izložba MISTERIUM LUČE MIKROKOZMA.
Cetinjski Bunar
_______________________ _Dimitriju Popoviću i Vesku Pejoviću,
__________________________ Povodom oživljavanja starog
______________________ _ Cetinjskog Bunara…
U velikom Oku bunara, Dimitrije traži ugašene zvijezde. U tome mu pomaže Vesko Pejović. Dodaju jedan drugom pepeo zvjezdani i izbacuju ga na površinu.
Hoće da nas nahrane vječnošću i neprolaznošću.
Vide svako lice koje se nadnijelo nad vode Bunara. Lice vremena u kome su živjeli. Oči koje su ga gledale.
– Što sve ne krije ovaj bunar? – kaže Dimitrije. – Zvijezde i lica, sudbine koje je pohvatala njegova voda. Sudbine svih koji su se u njega zagledali, ne znajući da on sve zna, sve uzima, i sve čita. Zvijezde na nebu, jednako kao i ljude na zemlji. Svi oni koji se u njega zagledaju, odmah vide i pročitaju sudbine, koje on čuva. Zapisane u knjizi koja se nalazi na njegovom dnu. Nepropadljivoj knjzi, pisanoj nepropadljivim slovima. Mnoge poglede je zarobio. I sada ih ponovo oslobađa.
Lovćenske vile su se u njemu ogledale.
Ljepota njihova na njegovom dnu spava. Ona ljepota što može učas i da zajseni i osjeni.
Njih dvojica su nadomak ljepote.
Bunar je ovdje od pamtivijeka. Iz njega su pila bezbrojna pokoljenja. Iliri, Grci i Rimljani, Crnogorci… Starosjedioci i slučajni prolaznici. Mnogi su okusili njegovu vodu, kapi vječnosti.
– Svako je ostao žedan! –kaže Dimitrije, sa punom šakom zvjezdanog taloga. – Voda njegova je grka, ali omamljiva.
Njegovo je dno mnogo dublje nego što se misli. On čuva sjećanje kroz koje se ponovo rađaju oni koji su okusili, makar kap, njegove vode.
Iz njega su mnogi pili. Pio je Njegoš, a prije njega Sveti Petar, a prije Sava i Danilo. Nudio je vodu žednima. Utjehu onima koje je prekrio zaborav i tama. Svaki ko bi popio njegovu vodu, oživljvao je u sebi, svoje prethodnike.
Bunar čuva lice one lijepe Crnogorke sa Čermakove slike. S njegovim otvaranjem oživjeće i to lice, sa ženskom ljepotom tipičnom za ovu zemlju.
Pred svaku sudbonosnu odluku, ovdje se dolazilo, čitalo iz zvijezda koje su se u njemu ogledale. Vjerovalo se da rješenje svake odluke, svaki sudbinski trenutak u njemu, da pokazuje ono što će doći.
– Nikada ga nećemo otkriti do dna, ma koliko se spuštaili! – kaže Dimitrije. Neumorno izbacujući zvjezdani pepeo. Mnogo toga se, od postanja, ovdje sleglo! Gorki talog vjekova se budi, napokon.
– Pepeo će se rascvjetati! –dodaje Pejović, držeći na dlanu zvjezdani prah. – Ovaj prah, koji mi sada otkrivamo, nekada su bile zvijezde, koje se sada ponovo rađaju, osmjehujući se na nebu i u vodi!
Vikali su iz bunara, ali glasovi su bili sve tiši.
U trenu postadoše zvjezodčatci, šaputali su sa zvijezdama, čiji govor bijaše jasan i razumljiv:
Duh izgnanog kralja u njemu je boravio, dok je on bio u izgnanstvu. I sada je tu.
Duh Ivanov i duh sva tri njegova sina. Duhovi svih koji vladahu ovom zemljom i koji življahu na njoj. Sve je u njemu uhvaćeno i zapečaćeno. Treba samo znati otvoriti pečate, osloboditi duše koje su u njemu zatočene.
Bunar je mnogo stariji, mnogo više i duže nego što se može zamisliti. Njegova dugovječnost se može mjeriti našim življenjem na ovoj zemlji.
Nadograđen je na neki raniji, koji se nalazio na istom ovom mjestu. Seže do najdubljih dubina zemlje, kojom mi sada hodamo. On je srce ove zemlje, koje nije nikada prestalo da kuca – kaže Dimitrije.
– Seže, do prapočetaka naših, do prapočetaka našeg sjećanja – uzvraća Pejović, obilazeći bunar nekoliko puta, nadnoseći se nad njegovo oko, koje netremice gleda u nebo i u nas.
– Ovdje je izvirala voda životodajna! – tvrdi Dimitrije.
– Nikada nije ni presatajala! – pritvrđuje Pejović. – Samo što smo na nju zaboravili. A sada smo je pronašli, napokon, u sopstvenom zaboravu.
– Tako smo pronašli nas! – zaključi Dimitrije, dajući znak da krenu put Biljarde, gdje je nedavno otvorena njegova izložba MISTERIUM LUČE MIKROKOZMA.
*
Castel Nuovo,
24, 25. maj 2013.