Černobilska madona

(Prepjevane ispovijesti)

 Svetlani Aksentijevič

Obećanje

Obećao mi, jednom,
moj,
da će me
odvest’ u Moskvu.

I pođoh, jednom,
tamo za njim,
ali u bolnicu:
lopatom gasio nuklearni požar!

Molio i kumio da mu,
trudna,
ne sjedam uz krevet.

A kad bih,
dok napokon kunja,
gvirnula napolje:
svjetla velegrada!
Kao da nema,
niti je ikada bilo
vatre,
Černobilja.

Hajvan, i insan

Cvile cuke,
rokću svinje,
primirili se orozi.
Ni traga našim pčelama.
Čak i gliste se – ribara mokre gaće –
zavukle dublje u Majčicu.

I to sve,
mila moja,
tri dana prije požara.

I sad, hajde reci:
ko je tu hajvan,
a ko insan?

Tadžik u Černobilu

Kod nas,
brat na brata,
Tadžik na Rusa,
do juče – brata,
krvavo udario.
Ja bjež’!

Sve dovde,
do ove zabiti,
gdje nikog,
a sve buja,
neviđeno:
šljive k’o kajsije,
dinje k’o karpuze,
a jabuke k’o manji pipuni!

I ostao.
Kako,
što reče Miškin,
da gledaš bujnu krošnju,
i budeš nesretan?

Krmače (desetak dana poslije)

Prazan šor.
Iz svake kuće – svjetla kao pred Božić,
a nigdje nikoga.

Noga za nogom,
čuvamo tuđe kuće –
svugdje tatova! –
kad ispred nas:
tri tuste krmače!
Ravno iz puste kuće,
doma zatrovanog!

Svuda smo, redom, utrnuli svjetla.
Da ni mi njih,
a, bogami,
ni one nas,
zalud
ne strašimo.

Sve-kriva

Muža odnijelo,
k’o da je znao,
početkom proljeća.
A mene, Dan Poslije,
silom stjeralo u grad,
sinu i snahi
u pohode.

Stančić kutijica,
kavez,
i bez mene.

Kud mrdnem, nevjesta za mnom,
briše što prstom taknem,
k’o da sam kužna,

Sin šuti,
i samo,
između dvije vatre,
votku za votkom
u sebe ljeva.

(Iz rukopisa “Eho tuđe pjesme”)