Dobar centaršut je onaj pri kojem lopta ima putanju koja zaobilazi sve odbrambene igrače, putanju koja predviđa kretanje suigrača do u tančine, toliko detaljnu da mu slijeće na mjesto koje je zamislio započinjući šprint s vrha šesnaesterca. To je centaršut koji suigraču omogućuje da samo jednim dodirom, trzajem glave, volejem, efektnim škaricama zakuca loptu u mrežu i pobere slavu. Od nabacivača dobar centaršut zahtijeva fizičku izdržljivost, jer centaršutu prethodi uvijek intenzivan šprint, traži maksimalnu fokusiranost pri izvedbi, kao i strpljenje za idealni trenutak. Dobar centaršut traži i nesebičnost, jer je nagrada suigračeva slava.
Novak Dejanović, moj tata, u svojim je kasnim četrdesetim godinama satima trčao livadama frankfurtskih parkova i ispucavao centaršuteve na moju tinejdžersku glavu, na voleje, škarice. A ja sam ih zakucavao u zamišljenu mrežu između dva stabla.
Bio je nesebičan, moj tata. Ne patnički nesebičan. Uživao je u nesebičnosti. Dolazio je po mene u tri, četiri, pet u noći na okretište Dubrava, da ne bih morao pješačiti 20-ak minuta kvartom i riskirati premlaćivanje. Kad god bih odlazio ili vraćao se s nekog putovanja, tata bi vozio ili čekao. Kasnio avion, čekao je dva sata, nije problem, rekao bi. I stvarno nije bio problem.
Novak je bio i djetinjast čovjek. Zaigran. Ponekad čak i blesavo djetinjast. Volio je šah, nogomet i tenis. Šah vjerojatno najviše. Znao se zaigrati i po 24 sata u Šahovskom klubu Partizan u Banja Luci pa bi me mama slala po tatu, da ga dovučem kući iz one prostorije u kojoj se dim mogao rezati nožem. Nogomet – imao je svoje klubove u svakoj zemlji. Zajednički nam je bio klub za koji navijamo u Italiji. AC Milan. Ja sam ga zavolio zato što sam bio mali i u Milanu je igrao čovjek koji se zove kao ja – Marco van Basten. Kao djetetu, to ti je sasvim dovoljno da zavoliš klub. Zašto i ne bi bilo? Bitno da te veseli. Moj tata je u tenisu uvijek najviše navijao za Novaka Đokovića.
I volio je pričati, moj tata, razgovarati, filozofirati i pripovijedati. Izmišljao bi priče iz raznih zemalja svijeta za laku noć i pričao mi ih kad sam bio toliko mali da se ne sjećam koliko sam imao godina. Sjećam se francuske priče – o dječaku Pijeru koji je bio gladan pa je uzeo paštetu iz frižidera, nije pazio pa nije primijetio da je pokvarena. Pozlilo mu je, ali su ga našli na vrijeme i spasili od težih posljedica. Dan danas dobro pazim s paštetama. Zapravo, ako jednom otvorim paštetu, odmah je i pojedem. Šta je sigurno, sigurno je.
Moj tata je bio i izdajica. Izdao je njih da ne bi izdao sebe. Ne bi mu nitko zamjerio da je samo odšutio, klimnuo glavom poslušno i spriječio doživotnu odsječenost od osjećaja doma. Nije morao raditi ništa posebno, samo prešutjeti, tek ne talasati, mrmljati si u bradu, izbjeći uzaludne bitke, čekati da netko drugi kaže nešto. Ali on je izabrao da preko noći kćer i sina stavlja na autobus za Njemačku, izabrao je da plače na autobusnoj stanici, da strepi i strahuje, da se skriva i šverca preko granica, da radi kao čistač na sajmu i glupira se s Draganom Berićem (nemam sad prostora da pišem o legendi zvanoj “Die zwei Jugos”). Izabrao je da odbija biti mobiliziran, ne da se skriva odbijajući, nego da im ide u štab reći da neće ići ratovati u tuđim domovima. I, iako je odbio baš tri puta, proglasiše ga izdajicom nekog srpstva. Ali tako je izabrao.
Moglo nam je svima biti puno lakše. Moglo je njemu biti bolje, mogao je biti u svom gradu, među svojim ljudima, bar nekima, među onima čije nepravde ne bi morao prešutjeti, mogao je imati i pozicije i para. Ali ne bi onda mogao imati poštovanje sina kakvo će od mene zauvijek imati.
Moj tata nije mogao biti ptica pa da leti u jatu i za jatom. Mogao je biti čovjek. I morao.
Svi mi u želucu imamo iglu koja neumoljivo pokazuje taj sjever. I možeš ti ići kontra. Ili tek malo u stranu. Ali bit će ti muka. A tata nikada nije dobro podnosio mučninu. Kad je neki pijani Švaba u autobusu napao dvoje crne djece jer su preglasni u njegovoj Njemačkoj, moj tata je skočio, uhvatio ga za vrat i na našem jeziku mu prijetio da bi ga totalno prestravljenog izbacio iz autobusa.
Moj tata je izbačen iz Partije. I ne bi to bilo ništa posebno za spominjati, da Novak Dejanović nije izbačen iz Partije dva puta. Vratio se jer im je imao još nešto za reći.
Igla u želucu moga tate je uvijek kad se brojalo pokazivala sjever. Uvjeren sam da mi ju je ostavio u nasljedstvo. A to je, tata, uistinu vrhunski centaršut.
Centaršut
In memoriam – Novak Dejanović (28. 7. 1944. – 4. 6. 2018.)
Dobar centaršut je onaj pri kojem lopta ima putanju koja zaobilazi sve odbrambene igrače, putanju koja predviđa kretanje suigrača do u tančine, toliko detaljnu da mu slijeće na mjesto koje je zamislio započinjući šprint s vrha šesnaesterca. To je centaršut koji suigraču omogućuje da samo jednim dodirom, trzajem glave, volejem, efektnim škaricama zakuca loptu u mrežu i pobere slavu. Od nabacivača dobar centaršut zahtijeva fizičku izdržljivost, jer centaršutu prethodi uvijek intenzivan šprint, traži maksimalnu fokusiranost pri izvedbi, kao i strpljenje za idealni trenutak. Dobar centaršut traži i nesebičnost, jer je nagrada suigračeva slava.
Novak Dejanović, moj tata, u svojim je kasnim četrdesetim godinama satima trčao livadama frankfurtskih parkova i ispucavao centaršuteve na moju tinejdžersku glavu, na voleje, škarice. A ja sam ih zakucavao u zamišljenu mrežu između dva stabla.
Bio je nesebičan, moj tata. Ne patnički nesebičan. Uživao je u nesebičnosti. Dolazio je po mene u tri, četiri, pet u noći na okretište Dubrava, da ne bih morao pješačiti 20-ak minuta kvartom i riskirati premlaćivanje. Kad god bih odlazio ili vraćao se s nekog putovanja, tata bi vozio ili čekao. Kasnio avion, čekao je dva sata, nije problem, rekao bi. I stvarno nije bio problem.
Novak je bio i djetinjast čovjek. Zaigran. Ponekad čak i blesavo djetinjast. Volio je šah, nogomet i tenis. Šah vjerojatno najviše. Znao se zaigrati i po 24 sata u Šahovskom klubu Partizan u Banja Luci pa bi me mama slala po tatu, da ga dovučem kući iz one prostorije u kojoj se dim mogao rezati nožem. Nogomet – imao je svoje klubove u svakoj zemlji. Zajednički nam je bio klub za koji navijamo u Italiji. AC Milan. Ja sam ga zavolio zato što sam bio mali i u Milanu je igrao čovjek koji se zove kao ja – Marco van Basten. Kao djetetu, to ti je sasvim dovoljno da zavoliš klub. Zašto i ne bi bilo? Bitno da te veseli. Moj tata je u tenisu uvijek najviše navijao za Novaka Đokovića.
I volio je pričati, moj tata, razgovarati, filozofirati i pripovijedati. Izmišljao bi priče iz raznih zemalja svijeta za laku noć i pričao mi ih kad sam bio toliko mali da se ne sjećam koliko sam imao godina. Sjećam se francuske priče – o dječaku Pijeru koji je bio gladan pa je uzeo paštetu iz frižidera, nije pazio pa nije primijetio da je pokvarena. Pozlilo mu je, ali su ga našli na vrijeme i spasili od težih posljedica. Dan danas dobro pazim s paštetama. Zapravo, ako jednom otvorim paštetu, odmah je i pojedem. Šta je sigurno, sigurno je.
Moj tata je bio i izdajica. Izdao je njih da ne bi izdao sebe. Ne bi mu nitko zamjerio da je samo odšutio, klimnuo glavom poslušno i spriječio doživotnu odsječenost od osjećaja doma. Nije morao raditi ništa posebno, samo prešutjeti, tek ne talasati, mrmljati si u bradu, izbjeći uzaludne bitke, čekati da netko drugi kaže nešto. Ali on je izabrao da preko noći kćer i sina stavlja na autobus za Njemačku, izabrao je da plače na autobusnoj stanici, da strepi i strahuje, da se skriva i šverca preko granica, da radi kao čistač na sajmu i glupira se s Draganom Berićem (nemam sad prostora da pišem o legendi zvanoj “Die zwei Jugos”). Izabrao je da odbija biti mobiliziran, ne da se skriva odbijajući, nego da im ide u štab reći da neće ići ratovati u tuđim domovima. I, iako je odbio baš tri puta, proglasiše ga izdajicom nekog srpstva. Ali tako je izabrao.
Moglo nam je svima biti puno lakše. Moglo je njemu biti bolje, mogao je biti u svom gradu, među svojim ljudima, bar nekima, među onima čije nepravde ne bi morao prešutjeti, mogao je imati i pozicije i para. Ali ne bi onda mogao imati poštovanje sina kakvo će od mene zauvijek imati.
Moj tata nije mogao biti ptica pa da leti u jatu i za jatom. Mogao je biti čovjek. I morao.
Svi mi u želucu imamo iglu koja neumoljivo pokazuje taj sjever. I možeš ti ići kontra. Ili tek malo u stranu. Ali bit će ti muka. A tata nikada nije dobro podnosio mučninu. Kad je neki pijani Švaba u autobusu napao dvoje crne djece jer su preglasni u njegovoj Njemačkoj, moj tata je skočio, uhvatio ga za vrat i na našem jeziku mu prijetio da bi ga totalno prestravljenog izbacio iz autobusa.
Moj tata je izbačen iz Partije. I ne bi to bilo ništa posebno za spominjati, da Novak Dejanović nije izbačen iz Partije dva puta. Vratio se jer im je imao još nešto za reći.
Igla u želucu moga tate je uvijek kad se brojalo pokazivala sjever. Uvjeren sam da mi ju je ostavio u nasljedstvo. A to je, tata, uistinu vrhunski centaršut.