Otkako sam krenuo u gimnaziju svakoga petka, oko podne, odlazim ocu na kliniku, po džeparac. Idem na glavni bolnički ulaz, portiri me već znaju, pozdravljam, krajem oka zagledam bolnička kola, vozila hitne pomoći koja dovoze teške bolesnike, registarske tablice na njima, sivi prljavi kombi, koji se zaputi od mrtvačnice pa kruži po bolničkom krugu, svu tu gužvu koja često nastane petkom, zatim nastavljam pravo, kroz park, koji su kao i sve drugo projektirali bečki arhitekti, pa pokraj urologije, kirurgije i bolničke kuhinje, oko koje se vazda širi nepodnošljiv vonj, i uzbrdo, uz psihijatriju, stižem do novih montažnih zgrada i do Prve interne. Vjerojatno sam na tom putu nešto i zaboravio, prošlo je vrijeme, trideset je godina prošlo, možda i više, otkad tu ne prolazim, otkad se kao zdrav čovjek ne krećem bolničkim krugom, u kojem se živi kao u nekoj drugoj zemlji, u kojem vladaju pravila druge države, a ne ove naše…
Očeva klinika od početka osamdesetih u toj je novoj prizemnoj građevini. Ranije je i ona bila u starim habsburšim bolničkim zgradama, visokih stropova i plitkih stuba, tako da bolesnicima nije teško penjati se. Nakon što se uđe kroz široka staklena vrata, odmah se skrene desno, i nakon devet i pol koraka s obje strane zida redovi su novih školskih stolica, na kojima ispred ordinacije sjede bolesnici u pidžamama. Zašto su tu, zašto nisu u svojim posteljama, zato da bi se kretali, da bi se nešto događalo, da bi se stvarala iluzija života. Za njihovim leđima zid je obojen masnom svijetloplavom bojom, malo do iznad visine prosječno visokog čovjeka. Higijensko je to pravilo koje vlada u svim bolničkim zgradama na Koševu. Do propisane visine zidovi su na hodnicima i u većini bolesničkih i liječničkih soba i ordinacija premazani masnom bojom. Mijenja se samo ton, prema volji glavnog liječnika mijenja se boja boje. Ocu je najdraža plava, pa je naložio da se u njegovoj bolnici zidovi boje masnom svijetloplavom bojom.
Iznad tanke crvene ili smeđe crte, koja ponegdje više i ne postoji, jer nema više vještih soboslikara, lijeni su, neodgovorni, ne obave do kraja svoj posao, bijeli su, svježe okrečeni zidovi. Otac insistira da se svakoga proljeća kreči. I to je malo, nedovoljno. Na čovjeka užasno djeluje kada leži u bolnici i gleda u garavi zid. A garež se ovdje sa svih strana skuplja. Premda su svud radijatori, još uvijek se govori parno grijanje, godinama kasnije to će zbog nečega postati centralno grijanje, garež se skuplja po zidovima, i iznad radijatora. Kao da iz njih dimi.
U starim bolničkim zgradama stari su i radijatori. Veliki, masivni, visoki, zaobljenih unutrašnjih i vanjskih rubova, nalik Golemovim, Guliverovim, Ribecalovim rebrima, radijatori neusporedive i pretjerane bolničke toplote, radijatori nestalog carstva, koje se širilo od Zelenike do Lavova, ehej majčin sine trebalo je sve to ugrijati, radijatori koji su se probijali kroz najhladnije sarajevske zime, kao da ni njih nema, kao da ni tih zima nema, i grijali su ljude koji su se hladili od straha, od svoje bolesti i od smrti, grijali su ljude koji su se hladili od nedostatka sunca, onog nebeskog, ali još mnogo više od nedostatka metafizičkog sunca, koje će ih ogrijati na ovoj pustoši, u ovom Sibiru, u ovoj nigdini zlokobnih latinskih dijagnoza, gdje i zdravlje ne zvuči kao zdravlje, nego kao još jedna teška, smrtonosna bolest.
U očevoj zgradi radijatori su novi, slovenski, s jedva vidljivim rebrima, tek malo veći od radijatora po stanovima. Dva su u redovima iza stolica, svaki s po jedne strane. Zimi iza tri stolice za kojima je radijator nitko ne sjeda, tako da se stvore rupe, kao u vojničkom stroju. Ali ovdje ne vlada vojna nego bolna disciplina. I otac se ne ljuti kada je zima i kad su rupe ispred radijatora.
Na stolicama s obje strane hodnika sjede bolesnici. Jedni naspram drugih, zagledani jedni u druge, na metar i pol, dva metra, možda dva i pol metra razdaljine. Tako da bi se mogli lijepo gledati u oči, kada bi se gledali u oči. Ali oni gledaju negdje mimo. Ili ne gledaju nigdje. Za svakog od njih svi drugi su slika, svi drugi su prizor njegove nesreće, plakat na zidu, film. Drugi ne postoje. Postoji samo bolest, koja im razjeda krv, sistemska bolest, bolest u kojoj se poremete zadane formule života, kao kad se pomiješaju programi na televizoru, i sad bi te formule trebalo nanovo srediti.
Lica tih ljudi, uglavnom muškaraca, jer žena je vrlo malo, zelenkasto sive su boje. Ustvari, ta boja je između bijele, kao što je bijeli list u onim najjeftinijim školskim bilježnicama od slabo prerađenog papira, u kojima se vide tragovi mrtvog drveta, i sivkasnog lišća kestenovih stabala na putu prema bolnici. I skoro sva imaju istu boju. Zašto svi imaju istu boju, pitao sam ga jednom. Ne znam, začudio se, njega nije zanimala boja kože njegovih pacijenata, ali pretpostavljam da je to boja terapije. Ti si pjesnik, rekao je, ti postavljaš pjesnička pitanja. Bilo mu je neugodno. Možda je mislio da su moja pitanja glupa, a možda je shvatio da se jednom trebao zapitati oko boje lica svojih pacijenata. Bio je dobar liječnik, i bio je dobar čovjek, ali nije bio dobar otac i imao je tu potrebu, kojom me na mene podsjeća, da istovremeno bude i nešto drugo, a ne samo liječnik. I onda je gledao što su drugi, i bivao je pomalo kao oni. Htio je planinariti. Skijao je. Pokušavao je obilaziti kavane. Imao je prijatelja Marija, pijanca koji će umrijeti od ciroze. Ali nije mu išlo. Imao je prejaku grižnju savjesti da bi postao birtijski čovjek. A onda je uz mene počeo pisati pjesme. Angažirane, političke, u starinskom ritmu, u melodiji i u glagolskim vremenima međuratnih školskih čitanki. Zatim bi našao nešto drugo, nekog drugog u koga bi se ugledao. Bio je savršen liječnik. Liječnici ne primjećuju ono što je za bolest sporedno. Boja lica u bolesnika koji boluju od leukemije.
Njihove šake, koža njihovih šaka nije se razlikovala od kože njihovih lica. I to je bila njihova zeleno-siva, samrtno-bijela put. Kao u crnaca, kao u Kineza. Bolesnici na očevoj klinici jedan su narod, jedna rasa. Rasa šutljivih i pomirenih. Rasa neutvrdive boje očiju. Njihove oči bile su kora kestenovih stabala na putu prema bolnici. Kakve boje je ta kora? Ne znam. To nitko ne zna. Nemoguće je to znati, jer je njihova struktura kvrgava, zasuta garom i prašinom, pa je teško govoriti o boji. Oči bolesnika imaju istu tu kvrgavu strukturu, njihove su oči pune prašine. Kako je to kad ne trepću ljudi čije su oči pune prašine?
Špalir je to kroz koji moram proći da bih stigao do vrata na kojima piše primarius, dr, još nekoliko skraćenica, i onda ono dalje obično i poznato. S druge strane su vrata ordinacije, sobe za preglede, u kojoj je dežurni liječnik, mladi i požrtvovni kosovski Albanac, očev specijalizant, prestravljen vlastitom životnom temom i bolešću ovih ljudi, spreman da umre za svakog od njih. On o leukemijama zna sve, pročitao je sve, inteligentan je, munjevito misli, otac ga voli, voli on sve svoje stažiste i specijalizante, ali ovaj mu je najdraži. Jednu ga samo stvar pokušava naučiti: da ne umire za svakoga svog bolesnika, da ne umire ni za jednoga od njih, jer većina njih će umrijeti, i njegova žrtva ne samo da nema smisla, nego je štetna za one koji dođu poslije, pogotovo za one, kojih je također mnogo, koji će preživjeti i koji će sa svojim leukemijama živjeti dugo, dugo… Kako naučiti heroja da živi sa smrću, umjesto da od smrti umre?
Dok kao i svakog petka prolazim kroz špalir, izgovorim dvije riječi pozdrava. Glave se ne pomiču, ali se čuje odgovor. Ravnodušan i ravan, pomiren kao vijetnamski budistički svećenik koji se upravo zalijeva benzinom, uzvraćaju mi te iste dvije riječi, savršeno nezainteresirani za mene. Tko sam ja? Tko sam za njih ja? O tome mislim. Jesu li se ikad zapitali? Ako su me zagledali, a vjerojatno nisu, kako bi kad ne dižu pogled, vidjeli bi da sličim njihovom glavnom doktoru, da sam on, samo četrdesetak godina mlađi. Ranije sam im govorio da idem k njemu privatno, da ne pomisle da sam bolesnik koji ide preko reda. Nikad ne bi reagirali na moje riječi. Onda mi je mladi Albanac rekao da to ne moram govoriti. Pa je zakolutao očima. Bilo mu je neugodno zbog njih. Mislio je da su nešto krivo učinili. Mislio je da su mi oni trebali reći da to ne moram govoriti, i da se podrazumijeva da idem privatno, da ne idem preko reda, da nisam bolesnik.
Pogledaj si boju kože! Razmisli malo o sebi, uživi se u priču, kao što ćeš se uživjeti u nju četrdesetak godina kasnije, kad je, uglavnom uzaludno, pokušaš zapisati. Ili barem pamti, ako već nisi u stanju na čas biti netko drugi!
U ovom trenutku, doista, sa petnaest, šesnaest, sedamnaest, nisam u stanju da se uživim u okolnosti špalira. Ne mogu misliti o njima pojedinačno, o svakome tom čovjeku, o onim koje sljedećeg petka više neću vidjeti, o mladoj, potpuno sivoj djevojci, godinu-dvije od mene starijoj, koju viđam već treći put, i koje se više neću sjetiti, za sve to sam sam slijep i gluh, ili mnogo bolje rečeno za sve to nemam osjećaja.
Jedino što znam, i što vidim, boja je njihovih lica, boja je njihovih šaka, koja se razlikuje od svih drugih boja. Nije to koža, nego je nekoža, nego je neboja.
Na svijetloplavoj pozadini sivozelena lica ljudi, njihove kvrgave, prazne, pomirene, prestravljene oči.
I tjedni džeparac, vrlo izdašan, kojim otac otkupljuje nešto. I ja na to pristajem, premda mi više ne treba, premda već i sam pomalo zarađujem. Da nije toga, ne bi mi ostao ovaj prizor, ni dvije slike proizašle iz njega, dva ulja na platnu, izložena u galeriji na Knez Mihailovoj, dvije skoro identične slike ljudi u bolničkim pidžamama, koji sjede pokraj zatvorenih bijelih vrata na kojima su dva različita natpisa. I ne bi bilo tog pokušaja, koji se ponavlja cijeli život, da opišem ono što je na slikama.
Čekaonica
Otkako sam krenuo u gimnaziju svakoga petka, oko podne, odlazim ocu na kliniku, po džeparac. Idem na glavni bolnički ulaz, portiri me već znaju, pozdravljam, krajem oka zagledam bolnička kola, vozila hitne pomoći koja dovoze teške bolesnike, registarske tablice na njima, sivi prljavi kombi, koji se zaputi od mrtvačnice pa kruži po bolničkom krugu, svu tu gužvu koja često nastane petkom, zatim nastavljam pravo, kroz park, koji su kao i sve drugo projektirali bečki arhitekti, pa pokraj urologije, kirurgije i bolničke kuhinje, oko koje se vazda širi nepodnošljiv vonj, i uzbrdo, uz psihijatriju, stižem do novih montažnih zgrada i do Prve interne. Vjerojatno sam na tom putu nešto i zaboravio, prošlo je vrijeme, trideset je godina prošlo, možda i više, otkad tu ne prolazim, otkad se kao zdrav čovjek ne krećem bolničkim krugom, u kojem se živi kao u nekoj drugoj zemlji, u kojem vladaju pravila druge države, a ne ove naše…
Očeva klinika od početka osamdesetih u toj je novoj prizemnoj građevini. Ranije je i ona bila u starim habsburšim bolničkim zgradama, visokih stropova i plitkih stuba, tako da bolesnicima nije teško penjati se. Nakon što se uđe kroz široka staklena vrata, odmah se skrene desno, i nakon devet i pol koraka s obje strane zida redovi su novih školskih stolica, na kojima ispred ordinacije sjede bolesnici u pidžamama. Zašto su tu, zašto nisu u svojim posteljama, zato da bi se kretali, da bi se nešto događalo, da bi se stvarala iluzija života. Za njihovim leđima zid je obojen masnom svijetloplavom bojom, malo do iznad visine prosječno visokog čovjeka. Higijensko je to pravilo koje vlada u svim bolničkim zgradama na Koševu. Do propisane visine zidovi su na hodnicima i u većini bolesničkih i liječničkih soba i ordinacija premazani masnom bojom. Mijenja se samo ton, prema volji glavnog liječnika mijenja se boja boje. Ocu je najdraža plava, pa je naložio da se u njegovoj bolnici zidovi boje masnom svijetloplavom bojom.
Iznad tanke crvene ili smeđe crte, koja ponegdje više i ne postoji, jer nema više vještih soboslikara, lijeni su, neodgovorni, ne obave do kraja svoj posao, bijeli su, svježe okrečeni zidovi. Otac insistira da se svakoga proljeća kreči. I to je malo, nedovoljno. Na čovjeka užasno djeluje kada leži u bolnici i gleda u garavi zid. A garež se ovdje sa svih strana skuplja. Premda su svud radijatori, još uvijek se govori parno grijanje, godinama kasnije to će zbog nečega postati centralno grijanje, garež se skuplja po zidovima, i iznad radijatora. Kao da iz njih dimi.
U starim bolničkim zgradama stari su i radijatori. Veliki, masivni, visoki, zaobljenih unutrašnjih i vanjskih rubova, nalik Golemovim, Guliverovim, Ribecalovim rebrima, radijatori neusporedive i pretjerane bolničke toplote, radijatori nestalog carstva, koje se širilo od Zelenike do Lavova, ehej majčin sine trebalo je sve to ugrijati, radijatori koji su se probijali kroz najhladnije sarajevske zime, kao da ni njih nema, kao da ni tih zima nema, i grijali su ljude koji su se hladili od straha, od svoje bolesti i od smrti, grijali su ljude koji su se hladili od nedostatka sunca, onog nebeskog, ali još mnogo više od nedostatka metafizičkog sunca, koje će ih ogrijati na ovoj pustoši, u ovom Sibiru, u ovoj nigdini zlokobnih latinskih dijagnoza, gdje i zdravlje ne zvuči kao zdravlje, nego kao još jedna teška, smrtonosna bolest.
U očevoj zgradi radijatori su novi, slovenski, s jedva vidljivim rebrima, tek malo veći od radijatora po stanovima. Dva su u redovima iza stolica, svaki s po jedne strane. Zimi iza tri stolice za kojima je radijator nitko ne sjeda, tako da se stvore rupe, kao u vojničkom stroju. Ali ovdje ne vlada vojna nego bolna disciplina. I otac se ne ljuti kada je zima i kad su rupe ispred radijatora.
Na stolicama s obje strane hodnika sjede bolesnici. Jedni naspram drugih, zagledani jedni u druge, na metar i pol, dva metra, možda dva i pol metra razdaljine. Tako da bi se mogli lijepo gledati u oči, kada bi se gledali u oči. Ali oni gledaju negdje mimo. Ili ne gledaju nigdje. Za svakog od njih svi drugi su slika, svi drugi su prizor njegove nesreće, plakat na zidu, film. Drugi ne postoje. Postoji samo bolest, koja im razjeda krv, sistemska bolest, bolest u kojoj se poremete zadane formule života, kao kad se pomiješaju programi na televizoru, i sad bi te formule trebalo nanovo srediti.
Lica tih ljudi, uglavnom muškaraca, jer žena je vrlo malo, zelenkasto sive su boje. Ustvari, ta boja je između bijele, kao što je bijeli list u onim najjeftinijim školskim bilježnicama od slabo prerađenog papira, u kojima se vide tragovi mrtvog drveta, i sivkasnog lišća kestenovih stabala na putu prema bolnici. I skoro sva imaju istu boju. Zašto svi imaju istu boju, pitao sam ga jednom. Ne znam, začudio se, njega nije zanimala boja kože njegovih pacijenata, ali pretpostavljam da je to boja terapije. Ti si pjesnik, rekao je, ti postavljaš pjesnička pitanja. Bilo mu je neugodno. Možda je mislio da su moja pitanja glupa, a možda je shvatio da se jednom trebao zapitati oko boje lica svojih pacijenata. Bio je dobar liječnik, i bio je dobar čovjek, ali nije bio dobar otac i imao je tu potrebu, kojom me na mene podsjeća, da istovremeno bude i nešto drugo, a ne samo liječnik. I onda je gledao što su drugi, i bivao je pomalo kao oni. Htio je planinariti. Skijao je. Pokušavao je obilaziti kavane. Imao je prijatelja Marija, pijanca koji će umrijeti od ciroze. Ali nije mu išlo. Imao je prejaku grižnju savjesti da bi postao birtijski čovjek. A onda je uz mene počeo pisati pjesme. Angažirane, političke, u starinskom ritmu, u melodiji i u glagolskim vremenima međuratnih školskih čitanki. Zatim bi našao nešto drugo, nekog drugog u koga bi se ugledao. Bio je savršen liječnik. Liječnici ne primjećuju ono što je za bolest sporedno. Boja lica u bolesnika koji boluju od leukemije.
Njihove šake, koža njihovih šaka nije se razlikovala od kože njihovih lica. I to je bila njihova zeleno-siva, samrtno-bijela put. Kao u crnaca, kao u Kineza. Bolesnici na očevoj klinici jedan su narod, jedna rasa. Rasa šutljivih i pomirenih. Rasa neutvrdive boje očiju. Njihove oči bile su kora kestenovih stabala na putu prema bolnici. Kakve boje je ta kora? Ne znam. To nitko ne zna. Nemoguće je to znati, jer je njihova struktura kvrgava, zasuta garom i prašinom, pa je teško govoriti o boji. Oči bolesnika imaju istu tu kvrgavu strukturu, njihove su oči pune prašine. Kako je to kad ne trepću ljudi čije su oči pune prašine?
Špalir je to kroz koji moram proći da bih stigao do vrata na kojima piše primarius, dr, još nekoliko skraćenica, i onda ono dalje obično i poznato. S druge strane su vrata ordinacije, sobe za preglede, u kojoj je dežurni liječnik, mladi i požrtvovni kosovski Albanac, očev specijalizant, prestravljen vlastitom životnom temom i bolešću ovih ljudi, spreman da umre za svakog od njih. On o leukemijama zna sve, pročitao je sve, inteligentan je, munjevito misli, otac ga voli, voli on sve svoje stažiste i specijalizante, ali ovaj mu je najdraži. Jednu ga samo stvar pokušava naučiti: da ne umire za svakoga svog bolesnika, da ne umire ni za jednoga od njih, jer većina njih će umrijeti, i njegova žrtva ne samo da nema smisla, nego je štetna za one koji dođu poslije, pogotovo za one, kojih je također mnogo, koji će preživjeti i koji će sa svojim leukemijama živjeti dugo, dugo… Kako naučiti heroja da živi sa smrću, umjesto da od smrti umre?
Dok kao i svakog petka prolazim kroz špalir, izgovorim dvije riječi pozdrava. Glave se ne pomiču, ali se čuje odgovor. Ravnodušan i ravan, pomiren kao vijetnamski budistički svećenik koji se upravo zalijeva benzinom, uzvraćaju mi te iste dvije riječi, savršeno nezainteresirani za mene. Tko sam ja? Tko sam za njih ja? O tome mislim. Jesu li se ikad zapitali? Ako su me zagledali, a vjerojatno nisu, kako bi kad ne dižu pogled, vidjeli bi da sličim njihovom glavnom doktoru, da sam on, samo četrdesetak godina mlađi. Ranije sam im govorio da idem k njemu privatno, da ne pomisle da sam bolesnik koji ide preko reda. Nikad ne bi reagirali na moje riječi. Onda mi je mladi Albanac rekao da to ne moram govoriti. Pa je zakolutao očima. Bilo mu je neugodno zbog njih. Mislio je da su nešto krivo učinili. Mislio je da su mi oni trebali reći da to ne moram govoriti, i da se podrazumijeva da idem privatno, da ne idem preko reda, da nisam bolesnik.
Pogledaj si boju kože! Razmisli malo o sebi, uživi se u priču, kao što ćeš se uživjeti u nju četrdesetak godina kasnije, kad je, uglavnom uzaludno, pokušaš zapisati. Ili barem pamti, ako već nisi u stanju na čas biti netko drugi!
U ovom trenutku, doista, sa petnaest, šesnaest, sedamnaest, nisam u stanju da se uživim u okolnosti špalira. Ne mogu misliti o njima pojedinačno, o svakome tom čovjeku, o onim koje sljedećeg petka više neću vidjeti, o mladoj, potpuno sivoj djevojci, godinu-dvije od mene starijoj, koju viđam već treći put, i koje se više neću sjetiti, za sve to sam sam slijep i gluh, ili mnogo bolje rečeno za sve to nemam osjećaja.
Jedino što znam, i što vidim, boja je njihovih lica, boja je njihovih šaka, koja se razlikuje od svih drugih boja. Nije to koža, nego je nekoža, nego je neboja.
Na svijetloplavoj pozadini sivozelena lica ljudi, njihove kvrgave, prazne, pomirene, prestravljene oči.
I tjedni džeparac, vrlo izdašan, kojim otac otkupljuje nešto. I ja na to pristajem, premda mi više ne treba, premda već i sam pomalo zarađujem. Da nije toga, ne bi mi ostao ovaj prizor, ni dvije slike proizašle iz njega, dva ulja na platnu, izložena u galeriji na Knez Mihailovoj, dvije skoro identične slike ljudi u bolničkim pidžamama, koji sjede pokraj zatvorenih bijelih vrata na kojima su dva različita natpisa. I ne bi bilo tog pokušaja, koji se ponavlja cijeli život, da opišem ono što je na slikama.