______________________________________Gledajući ovu zemlju ja imam ___________________________________stalno isto osjećanje: ne znam ___________________________________ništa – ništa, naslućujem mnogo, ___________________________________a razumijem, čini mi se, sve __________________________________________Ivo Andrić, nobelovac
*
Kada se čovjek s ovih prostora, umoran od dnevnih utega i životnih neizvjesnosti, od političkih potezanja konopca oko svega i svačega poželi odmoriti, u njegovoj svijesti, kao idealna destinacija, prije svih, mogu se pojaviti slike gradskih zidina, kula Minčete i Revelina, Pila i Straduna. Mogu se pojaviti slike opjevanog Srđa i drevne Raguze, grada koji se, svojom zapadnom stranom, naslonio na more i sljubio s Lokrumom, svojim prvim susjedom. Kada putnik ili namjernik osjeti toplinu kamenog saga Straduna, onda tu želi ostati do posljednjeg trenutka planiranog odmora. Želi ostati, a da i ne osjetiti veličinu svoje zablude.
Zašto?
Zato što je, na zapadnim obalama Konavala, na devetnaestom kilometru od Dubrovnika i petom od Zračne luke Ćilipi, ispod Jadranske magistrale, na brežuljku šumovitog poluotoka Rata, obraslo mediteranskim raslinjem, uvijek zelenim borovima, čempresima, načičkanim palmama i agavama, zagrljeno morem, smješteno najljepše dalmatinsko malo misto – grad Cavtat. Ime grada kroatizirani je oblik imena Civitas vetus. Tako su onovremene izbjeglice nazivale svoje matično stanište – Epidaurus.
Duga je i burna povijest ovog grada.
Nekoliko stoljeća prije Krista, na mjestu današnjeg Cavtata bila je grčka kolonija Epidaurum, a zatim rimska utvrda Epidaurus s obrambenim zidinama, amfiteatrom i građevinama koje su krasile najurbanija središta toga vremena. Sredinom sedmog stoljeća, bježeći pred dolaskom slavenskih naroda, ondašnji žitelji Cavtata izbjegli su u podnožje brda Srđ i tamo osnovali naselje iskrivljenog latinskog naziva – Raguza. Iz tog nukleusa nastao je u cijelom svijetu poznati grad Dubrovnik.
Cavtat je, po mnogo čemu, jedinstveno mjesto na jadranskoj obali. Jedinstveno po bujnom mediteranskom raslinju, pješčanim plažama, dugim šetnicama, kulturno-povijesnim spomenicima – prije svega po tragovima povijesti staroj nekoliko tisuća godina.
Grad je, u nekoliko ratnih pohoda, pretvaran u ruševine. Svoje današnje obrise dobio je za vrijeme Dubrovačke Republike koja ga je gradila prema svojim urbanističkim planovima.
Ako se, kao turist, s blistavo uređene rive, šetnice i Kneževog dvora uputite starim ulicama i stepenicama do vrha poluotoka Rata, nedaleko od franjevačkog samostana, dočekat će vas hramovi nekadašnje grčke akropole i rimskog foruma. Ali i ovovremeni ukras grada Cavtata – mauzolej znamenite cavtatske brodovlasničke obitelji Račić. Na groblju sv. Roka, na zahtjev Marije Račić, slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović, od bijeloga bračkog kamena i bronce, sa svodom na kojemu je prikazao glave anđela, sagradio je mauzolej i u njegovom zvonu urezao misao: – Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš i tajnu smrti i vjerovati da je život vječan!
Mještani radoznalo pričaju da se u neposrednoj blizini Račićevog mauzoleja nalazi velebni ljetnikovac jednog ovovremenog, kratkotrajnog, nebitnog bosanskohercegovačkog političara.
Što bi se reklo – svako vrijeme ima svoje brodovlasnike, graditelje i snalažljive političare!
Devetnaesto stoljeće podarilo je malom Cavtatu nekoliko velikih povijesnih ličnosti. U prosincu 1834. godine rođen je Baltazar Bogišić, znanstvenik, akademik, pravni i povijesni pisac. Njegovim najznačajnijim djelom smatra se Opći imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore, zakonik koji je proglašen za najvrjednije djelo europske pravne misli toga vremena. U Kneževom dvoru u Cavtatu čuva se Bogišićeva kulturna zaostavština: 22.000 vrijednih i rijetkih knjiga, 70 inkunabula, deset tisuća grafika, numizmatička zbirka antičkog novca i novca Dubrovačke Republike. U neposrednoj blizini gradske šetnice nalazi se spomenik ovom velikom znanstveniku. Kod njega uvijek treba zastati i promotriti ga!
U ljeto 1855. godine u Cavtatu je rođen je Vlaho Bukovac, jedan od najvećih hrvatskih likovnih umjetnika. Zagreb, Pariz i Prag, darovitog su mladića pretvorili u jednu od najznačajnijih osoba umjetničkog i kulturnog života toga vremena. Njegova brojna umjetnička djela: Hrvatski narodni preporod (svečani zastor Hrvatskog narodnog kazališta ), Cavtatski karneval, Ruke moje majke,Isus – prijatelj malenih (Župna crkva u Tomislavgradu) i portreti djela su najveće umjetničke vrijednosti.
Zato je njegova rodna kuća s eksponatima zagrebačke, pariške, praške i cavtatske faze, pravi raritet, nezaobilazna povijesna vrijednost i turistička poslastica. Kao što je i sam Cavtat sa svojom bogatom povijesti jedinstvena turistička destinacija.
Nasuprot spomeniku Baltazaru Bogišiću, na pročelju jedne renesansne građevine, ploča od bijelog bračkog kamena svjedoči da je u Cavtatu, koncem mjeseca studenog 1870. godine, rođen Frano Supilo, publicist, političar i novinar. Urednik Crvene Hrvatske,Novoga lista i Riječkoga novog lista, duboko razočaran u mijene na jugoslavenskoj političkoj sceni i mutne planove engleskog i talijanskog kolonijalizma, život je skončao u potpunom rastrojstvu. Umro je u jednoj londonskoj umobolnici.
Zanimljivo je kako tragično znaju završiti sudbine velikih ljudi i velikih ideja!
Urna s posmrtnim ostacima Frana Supila nekoliko godina bila je zaboravljena u londonskom krematoriju. Nitko po nju nije dolazio. Jedan Franin prijatelj, ogorčen ponašanjem aktualne vlasti, urnu je preuzeo, čuvao u svojoj kući i, nakon nekog vremena, dopremio u Dubrovnik. Urna s posmrtnim ostacima velikog političara, čestitog sanjara, pisca i novinara, pohranjena je u Gradskoj vijećnici. U posljednjem desetljeću minulog stoljeća, u prahu i pepelu, nestala je ideja na kojoj je Frano Supilo predano radio i u čiju je realizaciju i mogućnost vjerovao.
Od vremena Krista do današnjih dana ne postoji nijedno stoljeće u kojemu ljudi nisu bježali sa svojih prirodnih staništa. Često i u potpuno nepoznatom pravcu. Tako je bilo i prije dvadesetak godina. Kada se, s magistralnog puta M-17 na Buni ili u Čapljini, svejedno je, odvojite i – preko Stoca, Ljubinja i Trebinja pođete do Dubrovnika i Cavtata, na jednom putnom pravcu dočekat će vas novi stambeni nukleus zvani Šuškovo, na drugom, jednako tužno, sivo i nesretno naselje zvano Bobanovo. Iz ovih stambenih nukleusa, za razliku od onog koji se oblikovao podno Srđa pod imenom Raguza, nikada ništa novo, dobro i civilizirano neće nastati. Ostat će samo sjećanje na pitoma staništa Lašvanske doline i srednje Bosne, na vihor rata i nerazumne odluke onih koji su ih pozvali i, kao vreću krumpira ili tovar zimskog ogrjeva, ostavili u nedođiji. Ostavili na vjetrometini, u carstvu vukova i poskoka, u hercegovačkoj vukojebini prvog reda.
Gdje su vrtići i škole, ambulante i prodavaonice, groblja i kapelice? Nigdje!
Tko brine o sudbini ovih ljudi? Nitko! Ili malo tko. Uglavnom, u vrijeme predizbornih aktivnosti.
A onda, kada se zatvore glasačke kutije, sve će biti po starom. Zaboravit će ih pobjednici, a i oni koji su mislili da to mogu postati. Hoće li, na putu do svoga raskošnog, renesansnog cavtatskog dvorca i ljetnikovca, zastati onaj kratkotrajni neuspješni političar i vidjeti kako žive ljudi na surovoj dubravskoj visoravni, na vjetrometini podno Šatorove glavice?
Hoće li netko od ovih izbjeglica, razočaran prilikama u kojima se zatekao, nesretan zbog ideje koja se, iz dana u dan, ukazuje sve teže ostvarivom, život skončati u potpunom rastrojstvu kako se, na dan pisanja ove kolumne, 25. rujna 1917. godine, dogodilo čestitom domoljubu, političaru Frani Supilu.
U umobolnici kakva je nekada bila na susjednim Domanovićima.
Cavtat
______________________________________Gledajući ovu zemlju ja imam
___________________________________stalno isto osjećanje: ne znam
___________________________________ništa – ništa, naslućujem mnogo,
___________________________________a razumijem, čini mi se, sve
__________________________________________Ivo Andrić, nobelovac
*
Kada se čovjek s ovih prostora, umoran od dnevnih utega i životnih neizvjesnosti, od političkih potezanja konopca oko svega i svačega poželi odmoriti, u njegovoj svijesti, kao idealna destinacija, prije svih, mogu se pojaviti slike gradskih zidina, kula Minčete i Revelina, Pila i Straduna. Mogu se pojaviti slike opjevanog Srđa i drevne Raguze, grada koji se, svojom zapadnom stranom, naslonio na more i sljubio s Lokrumom, svojim prvim susjedom. Kada putnik ili namjernik osjeti toplinu kamenog saga Straduna, onda tu želi ostati do posljednjeg trenutka planiranog odmora. Želi ostati, a da i ne osjetiti veličinu svoje zablude.
Zašto?
Zato što je, na zapadnim obalama Konavala, na devetnaestom kilometru od Dubrovnika i petom od Zračne luke Ćilipi, ispod Jadranske magistrale, na brežuljku šumovitog poluotoka Rata, obraslo mediteranskim raslinjem, uvijek zelenim borovima, čempresima, načičkanim palmama i agavama, zagrljeno morem, smješteno najljepše dalmatinsko malo misto – grad Cavtat. Ime grada kroatizirani je oblik imena Civitas vetus. Tako su onovremene izbjeglice nazivale svoje matično stanište – Epidaurus.
Duga je i burna povijest ovog grada.
Nekoliko stoljeća prije Krista, na mjestu današnjeg Cavtata bila je grčka kolonija Epidaurum, a zatim rimska utvrda Epidaurus s obrambenim zidinama, amfiteatrom i građevinama koje su krasile najurbanija središta toga vremena. Sredinom sedmog stoljeća, bježeći pred dolaskom slavenskih naroda, ondašnji žitelji Cavtata izbjegli su u podnožje brda Srđ i tamo osnovali naselje iskrivljenog latinskog naziva – Raguza. Iz tog nukleusa nastao je u cijelom svijetu poznati grad Dubrovnik.
Cavtat je, po mnogo čemu, jedinstveno mjesto na jadranskoj obali. Jedinstveno po bujnom mediteranskom raslinju, pješčanim plažama, dugim šetnicama, kulturno-povijesnim spomenicima – prije svega po tragovima povijesti staroj nekoliko tisuća godina.
Grad je, u nekoliko ratnih pohoda, pretvaran u ruševine. Svoje današnje obrise dobio je za vrijeme Dubrovačke Republike koja ga je gradila prema svojim urbanističkim planovima.
Ako se, kao turist, s blistavo uređene rive, šetnice i Kneževog dvora uputite starim ulicama i stepenicama do vrha poluotoka Rata, nedaleko od franjevačkog samostana, dočekat će vas hramovi nekadašnje grčke akropole i rimskog foruma. Ali i ovovremeni ukras grada Cavtata – mauzolej znamenite cavtatske brodovlasničke obitelji Račić. Na groblju sv. Roka, na zahtjev Marije Račić, slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović, od bijeloga bračkog kamena i bronce, sa svodom na kojemu je prikazao glave anđela, sagradio je mauzolej i u njegovom zvonu urezao misao: – Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš i tajnu smrti i vjerovati da je život vječan!
Mještani radoznalo pričaju da se u neposrednoj blizini Račićevog mauzoleja nalazi velebni ljetnikovac jednog ovovremenog, kratkotrajnog, nebitnog bosanskohercegovačkog političara.
Što bi se reklo – svako vrijeme ima svoje brodovlasnike, graditelje i snalažljive političare!
Devetnaesto stoljeće podarilo je malom Cavtatu nekoliko velikih povijesnih ličnosti. U prosincu 1834. godine rođen je Baltazar Bogišić, znanstvenik, akademik, pravni i povijesni pisac. Njegovim najznačajnijim djelom smatra se Opći imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore, zakonik koji je proglašen za najvrjednije djelo europske pravne misli toga vremena. U Kneževom dvoru u Cavtatu čuva se Bogišićeva kulturna zaostavština: 22.000 vrijednih i rijetkih knjiga, 70 inkunabula, deset tisuća grafika, numizmatička zbirka antičkog novca i novca Dubrovačke Republike. U neposrednoj blizini gradske šetnice nalazi se spomenik ovom velikom znanstveniku. Kod njega uvijek treba zastati i promotriti ga!
U ljeto 1855. godine u Cavtatu je rođen je Vlaho Bukovac, jedan od najvećih hrvatskih likovnih umjetnika. Zagreb, Pariz i Prag, darovitog su mladića pretvorili u jednu od najznačajnijih osoba umjetničkog i kulturnog života toga vremena. Njegova brojna umjetnička djela: Hrvatski narodni preporod (svečani zastor Hrvatskog narodnog kazališta ), Cavtatski karneval, Ruke moje majke, Isus – prijatelj malenih (Župna crkva u Tomislavgradu) i portreti djela su najveće umjetničke vrijednosti.
Zato je njegova rodna kuća s eksponatima zagrebačke, pariške, praške i cavtatske faze, pravi raritet, nezaobilazna povijesna vrijednost i turistička poslastica. Kao što je i sam Cavtat sa svojom bogatom povijesti jedinstvena turistička destinacija.
Nasuprot spomeniku Baltazaru Bogišiću, na pročelju jedne renesansne građevine, ploča od bijelog bračkog kamena svjedoči da je u Cavtatu, koncem mjeseca studenog 1870. godine, rođen Frano Supilo, publicist, političar i novinar. Urednik Crvene Hrvatske, Novoga lista i Riječkoga novog lista, duboko razočaran u mijene na jugoslavenskoj političkoj sceni i mutne planove engleskog i talijanskog kolonijalizma, život je skončao u potpunom rastrojstvu. Umro je u jednoj londonskoj umobolnici.
Zanimljivo je kako tragično znaju završiti sudbine velikih ljudi i velikih ideja!
Urna s posmrtnim ostacima Frana Supila nekoliko godina bila je zaboravljena u londonskom krematoriju. Nitko po nju nije dolazio. Jedan Franin prijatelj, ogorčen ponašanjem aktualne vlasti, urnu je preuzeo, čuvao u svojoj kući i, nakon nekog vremena, dopremio u Dubrovnik. Urna s posmrtnim ostacima velikog političara, čestitog sanjara, pisca i novinara, pohranjena je u Gradskoj vijećnici. U posljednjem desetljeću minulog stoljeća, u prahu i pepelu, nestala je ideja na kojoj je Frano Supilo predano radio i u čiju je realizaciju i mogućnost vjerovao.
Od vremena Krista do današnjih dana ne postoji nijedno stoljeće u kojemu ljudi nisu bježali sa svojih prirodnih staništa. Često i u potpuno nepoznatom pravcu. Tako je bilo i prije dvadesetak godina. Kada se, s magistralnog puta M-17 na Buni ili u Čapljini, svejedno je, odvojite i – preko Stoca, Ljubinja i Trebinja pođete do Dubrovnika i Cavtata, na jednom putnom pravcu dočekat će vas novi stambeni nukleus zvani Šuškovo, na drugom, jednako tužno, sivo i nesretno naselje zvano Bobanovo. Iz ovih stambenih nukleusa, za razliku od onog koji se oblikovao podno Srđa pod imenom Raguza, nikada ništa novo, dobro i civilizirano neće nastati. Ostat će samo sjećanje na pitoma staništa Lašvanske doline i srednje Bosne, na vihor rata i nerazumne odluke onih koji su ih pozvali i, kao vreću krumpira ili tovar zimskog ogrjeva, ostavili u nedođiji. Ostavili na vjetrometini, u carstvu vukova i poskoka, u hercegovačkoj vukojebini prvog reda.
Gdje su vrtići i škole, ambulante i prodavaonice, groblja i kapelice? Nigdje!
Tko brine o sudbini ovih ljudi? Nitko! Ili malo tko. Uglavnom, u vrijeme predizbornih aktivnosti.
A onda, kada se zatvore glasačke kutije, sve će biti po starom. Zaboravit će ih pobjednici, a i oni koji su mislili da to mogu postati. Hoće li, na putu do svoga raskošnog, renesansnog cavtatskog dvorca i ljetnikovca, zastati onaj kratkotrajni neuspješni političar i vidjeti kako žive ljudi na surovoj dubravskoj visoravni, na vjetrometini podno Šatorove glavice?
Hoće li netko od ovih izbjeglica, razočaran prilikama u kojima se zatekao, nesretan zbog ideje koja se, iz dana u dan, ukazuje sve teže ostvarivom, život skončati u potpunom rastrojstvu kako se, na dan pisanja ove kolumne, 25. rujna 1917. godine, dogodilo čestitom domoljubu, političaru Frani Supilu.
U umobolnici kakva je nekada bila na susjednim Domanovićima.
Zar bi i to nekome moglo biti čudno!?