Casus belli u gori zelenoj

Mali, primitivni narodi ratuju zbog prizemnih i primitivnih stvari. Više je ratova, poznata je stvar, objavljeno zbog seksa nego zbog nafte, a ratovi budućnosti, uvjeravaju nas geostratezi, vodit će se zbog obične pitke vode. Honduras i Salvador prije četrdesetak godina otpočeli su krvavi ratni sukob zbog jedne nogometne utakmice, Englezi su onomad napali Zanzibar zbog kriketa, Bugarska i Grčka su zaratile zbog jednog nesretnog psa koji je prešao granicu, Velika Britanija i Sjedinjene Države zbog obične svinje ustrijeljene na otočju San Juan, a cijeli svijet zbog jednog prijestolonasljednika ustrijeljenog u Sarajevu. Carska krv, sport, seks, psi i svinje – to je casus belli kod primitivnih, nazadnih naroda.

Civilizirani, napredni narodi kreću pak u rat iz neusporedivo plemenitijih pobuda. Na Balkanu, recimo, ratuju zbog – književnosti.

Nije se, eto, još stišala tutnjava topova zbog veta Zadužbine Ive Andrića iz Beograda na četiri knjige jugoslavenskog nobelovca u biblioteci sarajevske Matice Hrvatske “Hrvatska književnost BiH u stotinu kniga”, a već je Matica Srpska uzvratila bibliotekom “Deset vekova srpske književnosti”, zarobivši Marina Držića i Iva Gundulića, te okupiravši cjelokupnu dubrovačku književnost. Kako je uostalom i najavljeno memorandumom iz prvog kola edicije, knjigom “Poezija Dubrovnika i Boke Kotorske” prof. dr. Zlate Bojović, zbog koje su nedavno protestirale i Hrvatska i Crna Gora.

Crnogorci su već prije objavili rat Srbiji prijevodom Njegoševa “Gorskog vijenca” na novi crnogorski pravopis, a ni sukob zbog dubrovačke književnosti nije od jučer. Jednako kako od jučer nije ni rat što se zbog mitske “Hasanaginice” ovih dana opet rasplamsao između hrvatske, bošnjačke i srpske književnosti, ni pravi pravcati građanski rat između Imotskog i Vrgorca, započet još oko toga čiji je Tin Ujević, a nastavljen zbog lijepe Fatime Arapovićeve.

Veliki je narod koji ima Hasanaginicu, rekao je jednom veliki Johann Wolfgang von Goethe, jedan iz all-star ekipe prevoditelja što su čuvenu morlačku baladu prevodili na svjetske jezike. Samo što Goethe u svojoj pjesničkoj slobodi nije izrijekom naveo koji je to veliki narod koji ima Hasanaginicu. U to doba nije bilo tih, kako se zovu, nacija, pa su dvjesto i nešto godina kasnije zaratili veliki narodi Hrvata, Bošnjaka i Srba oko toga tko je Hasanaginica i čiji je veći.

Pardon, tko je veći i čija je Hasanaginica.

Veliki je, naime, narod koji ima Hasanaginicu, a još su veći, možda najveći – rekao bi danas zadivljeni Goethe – narodi što ratuju zbog književnosti.

Onih dana kad je izašao njegov znameniti prijevod Hasanaginice, Atlantikom je stigao glas o “čajanki” u Bostonu, kojom je otpočeo američki rat za nezavisnost, a Habsburzi su saksonsko-pruskom savezu objavili rat koji će povijest zapamtiti kao Kartoffelnkrieg, “krumpirski rat”.

Scheisse, mi smo ratovali zbog čaja i krumpira, a ti plemeniti narodi ginu za književnost! – pomislio bi danas tankoćutni Nijemac, zamišljajući u svojoj romantičnoj mašti daleke, slikovite predjele u kojima ratuju pjesničke glave, sveučilišni profesori, povjesničari književnosti, kritičari i filolozi. Tamo gdje se carstva raspadaju zbog balade o Hasanaginici, ustanci za nezavisnost dižu zbog Njegoševih stihova, slavna Ragusa bombardira zbog Držićevih komedija, koncentracioni logori otvaraju zbog Andrićevih romana, a žene siluju zbog ekavice u pjesništvu hrvatske avangarde s početka dvadesetog stoljeća.

Mali, primitivni narodi ratuju zbog nafte, nogometa, svinja i krumpira. Veliki narodi imaju Hasanaginicu, Andrića i Držića.

lipanj 2011

Boris Dežulović 06. 04. 2013.