Ljiljana Šop: Odbrana svetlosti od tame. Poetski univerzum Amira Brke, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2023.
U književnoteorijskom mišljenju se još od Jaussove teorije recepcije ustalio jedan već općepoznati metafrazem: kritički genotip – a u slučaju književne kritike Ljiljane Šop ovaj gotovo istrošeni termin čini se neodgovarajućim i odveć skolastičkim, pa ću se odvažiti da ovdje govorim o kritičkom genomu Ljiljane Šop. Taj kritički genom ne potpada ni pod kakvu akademski sročenu tipologiju; naprotiv: on je urođen, urastao je u kritičko mišljenje Ljilje Šop (dozvolit ću sebi načas ovo hipokorističko oslovljavanje radi izraza velikog ličnog poštovanja i prisnosti spram ove izuzetne osobe); to je nešto što je ona dobila od Boga ili od Prirode, ili – da ostanemo u domenu i vokabularu kritičke genetike – to je ono što je Ljiljana Šop naslijedila sa prvim životnim udahom i sa životodajnošću majčinog mlijeka.
U ovoj genetičkoj naraciji nipošto ne želim aludirati na patetičnoromantičarski pojam genijalnosti, jer – kako veli Enver Kazaz u studiji objavljenoj kao pogovor u ovoj knjizi – sve što je Ljiljana Šop kritički napisala i tek dijelom objavila u zasebnim knjigama urađeno je sa “darom i marom”, a ja bih dodao: i sa velikim trudom i poletom da se vlastita kritička misao o tuđim književnim djelima i sama pretvori u čistu i nepatvorenu književnost, ili, bolje rečeno, u umjetnost. U lakonski umnoj i briljantnoj autobiografskoj bilješci uz knjigu o pjesništvu Amira Brke Ljiljana Šop, pomalo gorko i ironično, svjedoči koliko je težak bio njezin trud i rad, ali danas, sagledavajući taj rad kroz kontinuirano kritičko praćenje stvaralačkog opusa Amira Brke, možemo vidjeti koliko je taj dar i mar, uza sve teškoće i tegobe, uvijek bio uzvišen i plemenit, prožet ljubavlju za pjesništvo i empatijom za pjesnika, jednostavno rečeno: koliko je kritički rukopis Ljiljane Šop, ovdje ekspliciran kroz sustavno čitanje Brkine poezije i proze, uvijek bio jedinstven i unikatan, neponovljiv i nedostižan u suvremenoj južnoslavenskoj književnoj kritici.
Nekada, u doba Ljiljanine i naše mladosti, to se imenovalo kao jugoslavenska književna kritika, i mislim da upravo taj termin – jugoslavenska – koji je u naš jezik došao iz njemačkoga jezika u doba romantizma, u vrijeme Vuka i Herdera, najbolje i napotpunije pristaje i odslikava književnokritičku umjetnost Ljiljane Šop. Zapravo, u njezinome kritičkom mišljenju, barem ja to tako vidim, izraz jugoslavenski nije neki politički epitet niti jeftina nostalgična floskula nego je, prije svega, izraz duboke i vrhunske kriteriologije i vrijednosnog sistema u kojem se ta kriteriologija osmišljavala i konstituirala. Na toj jugoslavenskoj kriteriološkoj skali nije bilo mjesta za bilo kakvo mediokritetstvo, koje je, nažalost, kako to i sama Ljiljana Šop ističe ukazujući na knjižne “zlatotiske”, često bilo prisutno u tzv. dnevnoj ili prikazivačkoj književnoj kritici kakva se njegovala i prakticirala u dnevnoj ili periodičkoj žurnalističkoj produkciji. Takvu vrstu prikazivačke kritike Ljiljana Šop je prezirala, ali, isto tako, nikada nije težila ni jalovom i sterilnom kritičkom akademizmu, jer bi to za nju bilo ravno šturom katedarskom dociranju koje izmiče istinskom i autentičnom kritičkom mišljenju i govoru.
Kritički opservatorij Ljiljane Šop uvijek je bitisao na čarobnim bregovima nepotkupljivog kritičkog mišljenja i prosuđivanja. Za nju je književna kritika pitanje istine i morala; ona je umjetnost, ili ono svečano obasjanje, kako je to nazvao Midhat Begić. Otuda mi se čini potpuno primjerenim Kazazovo poređenje Begića i Ljiljane Šop, jer oboje o književnoj umjetnosti govore nekom vrstom astralno-metafizičkog jezika. Za Begića je kritika obasjanje, a za Ljiljanu Šop odbrana svjetlosti od tame, kako je i nazvala svoju knjigu o poeziji Amira Brke. Tu osobenost kritičkoga mišljenja Ljiljane Šop Kazaz je nazvao “trijumfom svjetlosti”.
Vrijedilo bi i prije same analize Odbrane svetlosti od tame ukazati na još jedno asocijativno značenje opozitnih pojmova sadržanih u naslovu ove knjige. To smatram posebno važnim ne samo za ovu knjigu nego i za značaj Ljiljane Šop u ukupnom poimanju književnokritičke dijahronije u Bosni i Hercegovini. Ovim se naslovom, naime, Ljiljana Šop implicitno suprotstavlja onom odavno uvriježenom i krajnje uvredljivom stereotipu o Bosni kao tzv. tamnom vilajetu, što je sintagma preuzeta iz jedne narodne bajke koju je prvi zapisao Vuk Karadžić. Ovu ružnu metaforu Bosne tendenciozno su koristili i neki književni kritičari, poput recimo Slavka Leovca koji je u svojevrsnoj kratkoj historiji bh. književnosti pisao o “tamnom vilajetu i svetlim tačkama u njemu”. Za Ljiljanu Šop, barem ja tako mislim, dobri i estetski relevantni pisci ne mogu biti kritički valorizirani na osnovu neke teritorijalne ili etničke pripadnosti; pravi pisci ne mogu biti svetle tačke u tmini već je književnost sama po sebi, univerzalno i ontološki, jedna velika i beskonačna svjetlost koja brani čovjeka od svake tmače i tmine. U toj šopovskoj odbrani svjetlosti od tame ima, rekao bih, one njegoševske luče mikrokozma i metafizičkog, kantovskog uzdignuća u vječnost, kao i miltonovske čežnje za povratkom čovjeka u izgubljeni raj.
Pogledajmo sada kako se ta vječita borba svjetlosti i tame odigrava i odslikava u knjizi Ljljane Šop o poetskom univerzumu Amira Brke, što nije slučajno odabran podnaslov ove knjige, jer Brkino književnoumjetničko stvaralaštvo Ljiljana Šop neprestano sagledava sa svojih čarobnih bregova, iz astralnih visina slobodnog kritičkog mišljenja i duhovnog horizonta koji ne poznaje niti priznaje bilo kakve granice. Taj podnaslov sugerira očevidnu intenciju same autorice da Brkino impozantno stvaralaštvo (i poeziju i prozu) kritički sagledava i samjerava uvijek u cjelini, bez obzira na to što je knjiga sačinjena od niza eseja o pojedinim književnim djelima Amira Brke. Osim što Brkino stvaralaštvo valorizira u cjelini, ona to stvaralaštvo prati u kontinuitetu, što ovoj knjizi daje prijeko potrebnu književnokritičku konzistenciju i esejističkorefleksivnu koherenciju. Ljiljana Šop raskriva svoje kritičke stavove, svoju kritičku naobrazbu unutar široko rasprostranjenog književnokritičkog i književnoznanstvenog sistema u kojemu se pjesništvo Amira Brke vrednuje u ozračju stalne intelektualno-estetske emanacije i poetske tradicije bosanskog i svjetskog pjesništva:
“Tipološki, motivski i načinom na koji je realizovana, poezija Amira Brke spada u pesništvo koje mi veoma imponuje i koje visoko cenim zbog sklada njegove intelektualne i estetske komponente. Brka pripada onim odista retkim stvaraocima koji ne doživljavaju strasno samo život i spoljnje senzacije, nego jednako strasno osećaju i apstrakcije i ideje kao potresnu i uznemirujuću sferu duha, što je inače svojstveno ljudima od nauke i filozofima. Meni, kao autoru knjige koju sam nazvala Uspon do smrti, savršeno je blisko i razumljivo Brkino autopoetičko načelo po kojem je ‘pevanje osvajanje vlastite smrti’. Takvu poetiku ne doživljavam kao prejaku i izazovnu definiciju već kao zreo, mudar, etički i estetički relevantan stav. Brkina poezija istovremeno korespondira sa vitalnom i vrednosno relevantnom tradicijom njegovog podneblja (gde su pesnikova dijaloška interesovanja prirodno okrenuta Maku Dizdaru, Skenderu Kulenoviću i posebno Musi Ćazimu Ćatiću), sa svešću da je domaća tradicija tek jedan mali, ali bitan segment u okviru i prostorno i vremenski ogromne pesničke baštine, njemu nezamislive bez antičkih mitova, drevnih epova, islamske filozofije i kulture, kao i individualne antologije svetskih pesnika, u kojoj se u ovom slučaju nalaze Kavafi, Eliot, Jejts, Miloš, Herbert, Šimborska, mislioci Šopenhauer, Niče, Paskal i mnogi drugi. Svet citata prepliće se i usložnjava sa autentičnim Brkinim poimanjem života i sveta u jedinstvenu i respektabilnu celinu.”
Navedeni odlomak je iz eseja Nadrastanje vlastite kuće u kojem Ljiljana Šop piše i o poeziji Amira Talića, ali i sarkastično kritizira suvremenu bh. kritiku i njezinu pseudoučevnost koja “slabo doprinosi jednoj od važnijih funkcija kritike kao mosta između stvaralaca i čitaoca”. A kritika Ljljane Šop uvijek želi biti most prema književnom djelu/tekstu, te u tom smislu doživljava i objašnjava poeziju Amira Brke kao izazov vlastitome kritičkom mišljenju u avanturi čitanja koje teži biti mostom između pisca i čitatelja, odnosno taj čitalački avanturizam Ljiljane Šop u iščitavanju Brkine poezije teži ka otkrivanju mogućih ključeva za razumijevanje vertikalnih slojeva i horizontalnih krugova Brkine poetike, pri čemu nerijetko ističe i svoju kritičku srodnost i saobraznost sa studijsko-esejističkim radovima Envera Kazaza o poeziji Amira Brke. On je jedini pjesnik o kojem u kontinuitetu pišu dva vodeća kritička pera iz Bosne i Hercegovine: Ljiljana Šop i Enver Kazaz. Svoju kritičku recentnost okušali su i dokazali upravo u originalnim i kritički poticajnim tumačenjima Brkine poezije. Ljiljana Šop i eksplicite naglašava vlastito kritičko “pobratimstvo” sa Enverom Kazazom, ali istodobno i širi svoje kritičke uvide i horizonte na cjelokupno južnoslavensko književno iskustvo, koji su uistinu impozantni, ali i diskretni, to jest funkcionalno saobraženi u tekstu.
Promatrajući Brkino pjesništvo iz svoga kritičkog opservatorija – sa čarobnih bregova kitičke misli – Ljiljana Šop nam se otkriva kao kritičarka enciklopedijske naobrazbe, kojoj je upravo potreban jedan takav izvrstan pjesnik kao što je Amir Brka da bi svoj kritički enciklopedizam izrazila u najpunijem obimu. Šopova prati Amira Brku iz knjige u knjigu, ispisujući jedan izuzetan kritički hologram i ukazujući na vrhunske književnoestetske i intelektualne domete pjesnika kojeg smatra samim vrhuncem suvremene južnoslavenske, pa čak i evropske poezije. U toj poeziji plodonosno se ukrštavaju filozofija i književnost, estetika, etika i vanredna kreativnost. Čitanje i kritičko promišljanje Brkine poezije za Ljiljanu Šop je prije svega otkrivanje i vezivanje za “univerzalne suštine i večna pitanja” koja Brkine pjesme uvijek iznova postavljaju, što ona prepoznaje kao “srećni spoj mudrosti i lepote, konkretnog i opšteg, tame i svetla, spoljašnih obeležja svakodnevice i unutrašnjih zakona čovečnosti”.
Pronalazeći u Brkinim pjesničkim knjigama tajne ljepote i mudrosti, Ljiljana Šop traga i za “preispitivanjem pesnikovog statusa u poeziji nesklonim vremenima”, ali i u sredini koja je često gluha i čak ravnodušna prema ovom izuzetnom stvaralaštvu koje ponekad zazvuči i kao Munchov ekspresionistički krik u tami bosanskoga provincijalizma, i upravo na tu poziciju Šopova ukazuje u eseju Čiji je đavo:
“Orkestrirana ravnodušnost sredine prema poeziji i sugrađaninu koji je otelotvoruje sveprisutan je dramski naboj i prostor unutrašnje tenzije mnogih Brkinih pesama: ispostavlja se da je ravnodušnost prividna, da je ona, u psihološkom smislu, prvi stepen odbrambenog mehanizma kojim se sredina štiti od opasnosti pesničkih istina, subverzivnosti pesničkog mišljenja, od nesigurnosti tla pod nogama koje bi mogao da uzdrma pesnički pogled na najobičnije prizore ukolotečenog svakodnevlja.”
Esej Čiji je đavo zapravo predstavlja pogovor za Brkinu knjigu Đavo na Dunavu i primjer je vrhunskog esejističkog pisma u kojem se veliča pjesnikovo umijeće da se uzdigne “iznad interesa političkih elita” i njegovo “insistiranje na suštinama” koje čini “jezgro po-etike Amira Brke”.
Ljiljana Šop kontinuirano je ushićena pjesničkim knjigama Amira Brke, tog “Marcijala našega vremena” koji se suvereno koristi svim formama poetskog stvaranja (sonet, vezani stih, rimovanje, slobodni stih i dr.). Esej Ljiljane Šop o Brkinoj knjizi Dijalektika tmine kazuje nam i o iznimnoj filozofskoj naobrazbi ove izuzetne književne kritičarke, ali i na metod ponovnog čitanja u kojemu sad iskazuje i svoju izuzetnu esejističku naobrazbu, primjerice pozivanjem na poznati esej Czesława Miłosza Beskućništvo istine. I rezonira, duboko nagnuta nad knjigom Amira Brke: “Istine su ‘beskućničke’, što bi valjalo razumeti kao bezdomovinske (bezotadžbinske), bezverske, bezrasne, bespolne… A potraga za istinama je jedan od svetih gralova književnosti. Jednako kao i potraga za lepotom.”
Knjige Amira Brke omogućile su Ljiljani Šop da traga za univerzalnim istinama, za ljepotom i mudrošću – što može pružiti istinsko književnoumjetničko djelo kakvo predstavlja i opus Amira Brke. Upućuje nas Ljiljana Šop i na misao portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe da je čovjek veliki onoliko koliko vidi, a njeno kritičko viđenje i mišljenje obitava na čarobnim bregovima, odakle se pruža uistinu veličanstven pogled na književnost i umjetnost uopće. I upravo je poezija Amira Brke “pomogla” Ljiljani Šop da horizonte svojih pogleda na život i svijet oko sebe razmakne do neslućenih širina.
Čarobni bregovi kritičkoga mišljenja
Ljiljana Šop: Odbrana svetlosti od tame. Poetski univerzum Amira Brke,
Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2023.
U književnoteorijskom mišljenju se još od Jaussove teorije recepcije ustalio jedan već općepoznati metafrazem: kritički genotip – a u slučaju književne kritike Ljiljane Šop ovaj gotovo istrošeni termin čini se neodgovarajućim i odveć skolastičkim, pa ću se odvažiti da ovdje govorim o kritičkom genomu Ljiljane Šop. Taj kritički genom ne potpada ni pod kakvu akademski sročenu tipologiju; naprotiv: on je urođen, urastao je u kritičko mišljenje Ljilje Šop (dozvolit ću sebi načas ovo hipokorističko oslovljavanje radi izraza velikog ličnog poštovanja i prisnosti spram ove izuzetne osobe); to je nešto što je ona dobila od Boga ili od Prirode, ili – da ostanemo u domenu i vokabularu kritičke genetike – to je ono što je Ljiljana Šop naslijedila sa prvim životnim udahom i sa životodajnošću majčinog mlijeka.
U ovoj genetičkoj naraciji nipošto ne želim aludirati na patetičnoromantičarski pojam genijalnosti, jer – kako veli Enver Kazaz u studiji objavljenoj kao pogovor u ovoj knjizi – sve što je Ljiljana Šop kritički napisala i tek dijelom objavila u zasebnim knjigama urađeno je sa “darom i marom”, a ja bih dodao: i sa velikim trudom i poletom da se vlastita kritička misao o tuđim književnim djelima i sama pretvori u čistu i nepatvorenu književnost, ili, bolje rečeno, u umjetnost. U lakonski umnoj i briljantnoj autobiografskoj bilješci uz knjigu o pjesništvu Amira Brke Ljiljana Šop, pomalo gorko i ironično, svjedoči koliko je težak bio njezin trud i rad, ali danas, sagledavajući taj rad kroz kontinuirano kritičko praćenje stvaralačkog opusa Amira Brke, možemo vidjeti koliko je taj dar i mar, uza sve teškoće i tegobe, uvijek bio uzvišen i plemenit, prožet ljubavlju za pjesništvo i empatijom za pjesnika, jednostavno rečeno: koliko je kritički rukopis Ljiljane Šop, ovdje ekspliciran kroz sustavno čitanje Brkine poezije i proze, uvijek bio jedinstven i unikatan, neponovljiv i nedostižan u suvremenoj južnoslavenskoj književnoj kritici.
Nekada, u doba Ljiljanine i naše mladosti, to se imenovalo kao jugoslavenska književna kritika, i mislim da upravo taj termin – jugoslavenska – koji je u naš jezik došao iz njemačkoga jezika u doba romantizma, u vrijeme Vuka i Herdera, najbolje i napotpunije pristaje i odslikava književnokritičku umjetnost Ljiljane Šop. Zapravo, u njezinome kritičkom mišljenju, barem ja to tako vidim, izraz jugoslavenski nije neki politički epitet niti jeftina nostalgična floskula nego je, prije svega, izraz duboke i vrhunske kriteriologije i vrijednosnog sistema u kojem se ta kriteriologija osmišljavala i konstituirala. Na toj jugoslavenskoj kriteriološkoj skali nije bilo mjesta za bilo kakvo mediokritetstvo, koje je, nažalost, kako to i sama Ljiljana Šop ističe ukazujući na knjižne “zlatotiske”, često bilo prisutno u tzv. dnevnoj ili prikazivačkoj književnoj kritici kakva se njegovala i prakticirala u dnevnoj ili periodičkoj žurnalističkoj produkciji. Takvu vrstu prikazivačke kritike Ljiljana Šop je prezirala, ali, isto tako, nikada nije težila ni jalovom i sterilnom kritičkom akademizmu, jer bi to za nju bilo ravno šturom katedarskom dociranju koje izmiče istinskom i autentičnom kritičkom mišljenju i govoru.
Kritički opservatorij Ljiljane Šop uvijek je bitisao na čarobnim bregovima nepotkupljivog kritičkog mišljenja i prosuđivanja. Za nju je književna kritika pitanje istine i morala; ona je umjetnost, ili ono svečano obasjanje, kako je to nazvao Midhat Begić. Otuda mi se čini potpuno primjerenim Kazazovo poređenje Begića i Ljiljane Šop, jer oboje o književnoj umjetnosti govore nekom vrstom astralno-metafizičkog jezika. Za Begića je kritika obasjanje, a za Ljiljanu Šop odbrana svjetlosti od tame, kako je i nazvala svoju knjigu o poeziji Amira Brke. Tu osobenost kritičkoga mišljenja Ljiljane Šop Kazaz je nazvao “trijumfom svjetlosti”.
Vrijedilo bi i prije same analize Odbrane svetlosti od tame ukazati na još jedno asocijativno značenje opozitnih pojmova sadržanih u naslovu ove knjige. To smatram posebno važnim ne samo za ovu knjigu nego i za značaj Ljiljane Šop u ukupnom poimanju književnokritičke dijahronije u Bosni i Hercegovini. Ovim se naslovom, naime, Ljiljana Šop implicitno suprotstavlja onom odavno uvriježenom i krajnje uvredljivom stereotipu o Bosni kao tzv. tamnom vilajetu, što je sintagma preuzeta iz jedne narodne bajke koju je prvi zapisao Vuk Karadžić. Ovu ružnu metaforu Bosne tendenciozno su koristili i neki književni kritičari, poput recimo Slavka Leovca koji je u svojevrsnoj kratkoj historiji bh. književnosti pisao o “tamnom vilajetu i svetlim tačkama u njemu”. Za Ljiljanu Šop, barem ja tako mislim, dobri i estetski relevantni pisci ne mogu biti kritički valorizirani na osnovu neke teritorijalne ili etničke pripadnosti; pravi pisci ne mogu biti svetle tačke u tmini već je književnost sama po sebi, univerzalno i ontološki, jedna velika i beskonačna svjetlost koja brani čovjeka od svake tmače i tmine. U toj šopovskoj odbrani svjetlosti od tame ima, rekao bih, one njegoševske luče mikrokozma i metafizičkog, kantovskog uzdignuća u vječnost, kao i miltonovske čežnje za povratkom čovjeka u izgubljeni raj.
Pogledajmo sada kako se ta vječita borba svjetlosti i tame odigrava i odslikava u knjizi Ljljane Šop o poetskom univerzumu Amira Brke, što nije slučajno odabran podnaslov ove knjige, jer Brkino književnoumjetničko stvaralaštvo Ljiljana Šop neprestano sagledava sa svojih čarobnih bregova, iz astralnih visina slobodnog kritičkog mišljenja i duhovnog horizonta koji ne poznaje niti priznaje bilo kakve granice. Taj podnaslov sugerira očevidnu intenciju same autorice da Brkino impozantno stvaralaštvo (i poeziju i prozu) kritički sagledava i samjerava uvijek u cjelini, bez obzira na to što je knjiga sačinjena od niza eseja o pojedinim književnim djelima Amira Brke. Osim što Brkino stvaralaštvo valorizira u cjelini, ona to stvaralaštvo prati u kontinuitetu, što ovoj knjizi daje prijeko potrebnu književnokritičku konzistenciju i esejističkorefleksivnu koherenciju. Ljiljana Šop raskriva svoje kritičke stavove, svoju kritičku naobrazbu unutar široko rasprostranjenog književnokritičkog i književnoznanstvenog sistema u kojemu se pjesništvo Amira Brke vrednuje u ozračju stalne intelektualno-estetske emanacije i poetske tradicije bosanskog i svjetskog pjesništva:
“Tipološki, motivski i načinom na koji je realizovana, poezija Amira Brke spada u pesništvo koje mi veoma imponuje i koje visoko cenim zbog sklada njegove intelektualne i estetske komponente. Brka pripada onim odista retkim stvaraocima koji ne doživljavaju strasno samo život i spoljnje senzacije, nego jednako strasno osećaju i apstrakcije i ideje kao potresnu i uznemirujuću sferu duha, što je inače svojstveno ljudima od nauke i filozofima. Meni, kao autoru knjige koju sam nazvala Uspon do smrti, savršeno je blisko i razumljivo Brkino autopoetičko načelo po kojem je ‘pevanje osvajanje vlastite smrti’. Takvu poetiku ne doživljavam kao prejaku i izazovnu definiciju već kao zreo, mudar, etički i estetički relevantan stav. Brkina poezija istovremeno korespondira sa vitalnom i vrednosno relevantnom tradicijom njegovog podneblja (gde su pesnikova dijaloška interesovanja prirodno okrenuta Maku Dizdaru, Skenderu Kulenoviću i posebno Musi Ćazimu Ćatiću), sa svešću da je domaća tradicija tek jedan mali, ali bitan segment u okviru i prostorno i vremenski ogromne pesničke baštine, njemu nezamislive bez antičkih mitova, drevnih epova, islamske filozofije i kulture, kao i individualne antologije svetskih pesnika, u kojoj se u ovom slučaju nalaze Kavafi, Eliot, Jejts, Miloš, Herbert, Šimborska, mislioci Šopenhauer, Niče, Paskal i mnogi drugi. Svet citata prepliće se i usložnjava sa autentičnim Brkinim poimanjem života i sveta u jedinstvenu i respektabilnu celinu.”
Navedeni odlomak je iz eseja Nadrastanje vlastite kuće u kojem Ljiljana Šop piše i o poeziji Amira Talića, ali i sarkastično kritizira suvremenu bh. kritiku i njezinu pseudoučevnost koja “slabo doprinosi jednoj od važnijih funkcija kritike kao mosta između stvaralaca i čitaoca”. A kritika Ljljane Šop uvijek želi biti most prema književnom djelu/tekstu, te u tom smislu doživljava i objašnjava poeziju Amira Brke kao izazov vlastitome kritičkom mišljenju u avanturi čitanja koje teži biti mostom između pisca i čitatelja, odnosno taj čitalački avanturizam Ljiljane Šop u iščitavanju Brkine poezije teži ka otkrivanju mogućih ključeva za razumijevanje vertikalnih slojeva i horizontalnih krugova Brkine poetike, pri čemu nerijetko ističe i svoju kritičku srodnost i saobraznost sa studijsko-esejističkim radovima Envera Kazaza o poeziji Amira Brke. On je jedini pjesnik o kojem u kontinuitetu pišu dva vodeća kritička pera iz Bosne i Hercegovine: Ljiljana Šop i Enver Kazaz. Svoju kritičku recentnost okušali su i dokazali upravo u originalnim i kritički poticajnim tumačenjima Brkine poezije. Ljiljana Šop i eksplicite naglašava vlastito kritičko “pobratimstvo” sa Enverom Kazazom, ali istodobno i širi svoje kritičke uvide i horizonte na cjelokupno južnoslavensko književno iskustvo, koji su uistinu impozantni, ali i diskretni, to jest funkcionalno saobraženi u tekstu.
Promatrajući Brkino pjesništvo iz svoga kritičkog opservatorija – sa čarobnih bregova kitičke misli – Ljiljana Šop nam se otkriva kao kritičarka enciklopedijske naobrazbe, kojoj je upravo potreban jedan takav izvrstan pjesnik kao što je Amir Brka da bi svoj kritički enciklopedizam izrazila u najpunijem obimu. Šopova prati Amira Brku iz knjige u knjigu, ispisujući jedan izuzetan kritički hologram i ukazujući na vrhunske književnoestetske i intelektualne domete pjesnika kojeg smatra samim vrhuncem suvremene južnoslavenske, pa čak i evropske poezije. U toj poeziji plodonosno se ukrštavaju filozofija i književnost, estetika, etika i vanredna kreativnost. Čitanje i kritičko promišljanje Brkine poezije za Ljiljanu Šop je prije svega otkrivanje i vezivanje za “univerzalne suštine i večna pitanja” koja Brkine pjesme uvijek iznova postavljaju, što ona prepoznaje kao “srećni spoj mudrosti i lepote, konkretnog i opšteg, tame i svetla, spoljašnih obeležja svakodnevice i unutrašnjih zakona čovečnosti”.
Pronalazeći u Brkinim pjesničkim knjigama tajne ljepote i mudrosti, Ljiljana Šop traga i za “preispitivanjem pesnikovog statusa u poeziji nesklonim vremenima”, ali i u sredini koja je često gluha i čak ravnodušna prema ovom izuzetnom stvaralaštvu koje ponekad zazvuči i kao Munchov ekspresionistički krik u tami bosanskoga provincijalizma, i upravo na tu poziciju Šopova ukazuje u eseju Čiji je đavo:
“Orkestrirana ravnodušnost sredine prema poeziji i sugrađaninu koji je otelotvoruje sveprisutan je dramski naboj i prostor unutrašnje tenzije mnogih Brkinih pesama: ispostavlja se da je ravnodušnost prividna, da je ona, u psihološkom smislu, prvi stepen odbrambenog mehanizma kojim se sredina štiti od opasnosti pesničkih istina, subverzivnosti pesničkog mišljenja, od nesigurnosti tla pod nogama koje bi mogao da uzdrma pesnički pogled na najobičnije prizore ukolotečenog svakodnevlja.”
Esej Čiji je đavo zapravo predstavlja pogovor za Brkinu knjigu Đavo na Dunavu i primjer je vrhunskog esejističkog pisma u kojem se veliča pjesnikovo umijeće da se uzdigne “iznad interesa političkih elita” i njegovo “insistiranje na suštinama” koje čini “jezgro po-etike Amira Brke”.
Ljiljana Šop kontinuirano je ushićena pjesničkim knjigama Amira Brke, tog “Marcijala našega vremena” koji se suvereno koristi svim formama poetskog stvaranja (sonet, vezani stih, rimovanje, slobodni stih i dr.). Esej Ljiljane Šop o Brkinoj knjizi Dijalektika tmine kazuje nam i o iznimnoj filozofskoj naobrazbi ove izuzetne književne kritičarke, ali i na metod ponovnog čitanja u kojemu sad iskazuje i svoju izuzetnu esejističku naobrazbu, primjerice pozivanjem na poznati esej Czesława Miłosza Beskućništvo istine. I rezonira, duboko nagnuta nad knjigom Amira Brke: “Istine su ‘beskućničke’, što bi valjalo razumeti kao bezdomovinske (bezotadžbinske), bezverske, bezrasne, bespolne… A potraga za istinama je jedan od svetih gralova književnosti. Jednako kao i potraga za lepotom.”
Knjige Amira Brke omogućile su Ljiljani Šop da traga za univerzalnim istinama, za ljepotom i mudrošću – što može pružiti istinsko književnoumjetničko djelo kakvo predstavlja i opus Amira Brke. Upućuje nas Ljiljana Šop i na misao portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe da je čovjek veliki onoliko koliko vidi, a njeno kritičko viđenje i mišljenje obitava na čarobnim bregovima, odakle se pruža uistinu veličanstven pogled na književnost i umjetnost uopće. I upravo je poezija Amira Brke “pomogla” Ljiljani Šop da horizonte svojih pogleda na život i svijet oko sebe razmakne do neslućenih širina.