Uz individualno nesvjesno, misli Jung, postoji i kolektivno nesvjesno, koje važno utječe na formiranje ličnosti. Postoje simboli, čija su značenja zajednička za ljude različitih civilizacija. Svi ljudi imaju neke zajedničke težnje i stremljenja, kao što imaju zajedničke arhetipove. “Koncept arhetipa proizlazi iz opetovanog zapažanja da, na primjer, mitovi i bajke svjetske književnosti sadrže određene motive koji se posvuda pojavljuju. Te iste motive susrećemo u fantazijama, snovima, delirijima i zabludama današnjih ljudi. Ove tipične slike i asocijacije ono su što ja nazivam arhetipskim idejama. Što su življe, to će više biti obojane snažnim osjećajima…” Tako je Jung pisao u “Civilizaciji na prelasku”. S Freudom razišao se uz obostrana razočaranja. Njemu je kod Freuda smetala njegova zatvorenost, ogorčenost, svedenost svega ljudskog na seks i na spolnost. Freud je, bit će, u Jungu vidio diletanta, svaštara i opsjenara. S književnog je, pak, romanesknog i pripovjednog stanovišta Freud izvršio golemi utjecaj na tehnike introspekcije, na pričanje iz sebe više nego na pričanje o sebi. Jungovo djelo je, opet, raskošno vrelo svakovrsnih naracija, priče o priči, priče koja nema kraja ili priče u kojoj se detektira druga priča, u kojoj se detektira treća priča, u kojoj se detektira četvrta priča…
Knjigu “Sjećanja, snovi, razmišljanja” (prijevod Nade Horvat i Momira Oljače) Jung je dijelom pisao, a dijelom ispovijedao na nagovor izdavača Kurta Wolffa i Pantheon Books iz New Yorka, te nekolicine prijatelja i suradnika. Pantheon Books je, naime, poželio Jungovu biografiju. On je, pak, oklijevao i odbijao, nije mu se baš pripovijedalo o vlastitom životu – u njegovom slučaju to bi bilo i svojevrsno raščaravanje čarolije, ili još bolje: raščaravanje čarobnjaštva – premda je mnogo toga mogao ispričati, jer je već bio prevalio osamdesetu, bio je slavan čovjek, jedna od autentičnih intelektualnih zvijezda epohe. Međutim, kada je konačno pristao na svoju biografiju, kada je pristao na ispovijed, Jung kao da je iznutra planuo: “Na kraju, jedini spomena vrijedni događaji u mojem životu jesu trenuci u kojima je onaj neprolazni svijet uspio prodrijeti u ovaj prolazni. Stoga uglavnom govorim o unutarnjim iskustvima među koje ubrajam i svoje snove i vizije. Oni su prima materia mog znanstvenog rada – vatrena magma iz koje se iskristalizirao kamen koji je trebalo obraditi.”
U prvoj rečenici kaže: “Moj je život priča o samoostvarenju nesvjesnog.” A onda kreće. Neopreznom čitatelju, recimo onom koji od Junga zna samo ovih mojih nekoliko redaka, unaprijed će se činiti kako mora da je riječ o nekoj dosadnoj priči, jer kako bi čovjekova biografija mogla biti zanimljiva ako je u njoj riječ samo o onom što se zbilo iznutra, ali niti Jung samo o tome govori, niti je njegov unutarnji svijet onakav kakvim bismo ga pretpostavili. Pogotovu u najmoćnijim dijelovima ispovijesti, u “Djetinjstvu” i u “Godinama školovanja”. Dok iznosi najranija svoja sjećanja i prvi svoj upamćeni san, Jung šokira ovoga svog čitatelja, rođenog stotinjak godina nakon njega, daleko od Švicarske i od obiteljskih prilika pastorova sina, jer su čitateljeva rana sjećanja i snovi bliski i srodni Jungovim. Njegova unutarnja biografija kao da se čitatelja dublje i obuhvatnije tiče od tolikih drugih biografija i života, koji su se odvili u istim gradovima i u istim vremenima, u istim ratovima koje smo i sami preživjeli.
Jung je vjernik i buntovnik. Šokantan je dubinom iskustva njegov doživljaj Boga. Jung je propovjednik bez ambicija da ikoga uvjeri u nešto u što taj već sam ne vjeruje. Pun je prijezira, pa možda i gorčine prema onom što doživljava kao višak materijalističkog doživljaja svijeta od Freuda. “Ah, ti dobri, vrijedni, zdravorazumski ljudi, uvijek me podsjećaju na optimistične punoglavce koji se sunčaju u lokvi, u najplićoj vodi, okupljaju se i dražesno migolje repom, potpuno nesvjesni da će idućeg jutra lokva presušiti i ostaviti ih na cjedilu.” Govori on tako, ne misleći na Freuda, ali nakon što se s njim konačno raziđe, čitatelju vrati se sjećanje na upravo te riječi. O djetinjstvu Jung pripovijeda izvan svoga učenja, za razliku od Freuda koji je uvijek samo Freud, Jung je, poput kakvoga rođenog lirika ili odistinski velikog usmenog pripovjedača, obuzet težnjom za cjelinom svijeta u priči. I za cjelinom priče. Djetinjstvo za njega je, kao i za ovoga njegovog čitatelja, a možda kao i za svakog pisca koji se opsesivno bavio djetinjstvom, svojim djetinjstvom, središnja tačka svijeta i vremena. “Trideset godina kasnije opet sam stajao na toj padini. Bio sam oženjen, imao djecu, kuću, mjesto u društvu i glavu punu ideja i planova, a odjednom sam opet bio dijete koje je zapalilo vatru punu tajnog značenja i sjelo na kamen ne znajući jesam li to ja, ili sam ja to. Moj život u Zürichu odjednom mi se činio posve tuđ, kao vijest iz nekog dalekog svijeta i vremena. Bilo je zastrašujuće, jer je svijet mojega djetinjstva, koji me upravo svega obuzeo, bio vječan, a ja sam iz njega bio istrgnut i upao u vrijeme koje se dalje kotrljalo, sve više se udaljavajući. Privlačnost tog drugog svijeta bila je toliko snažna da sam se od njega morao silovito otrgnuti kako ne bih izgubio svoju budućnost.” A onda slijedi ta rečenica, koja može biti upisana i opisana kao moto ovog čitateljskog izvještaja: “Nikada nisam zaboravio taj trenutak, jer je munjevitim bljeskom osvijetlio svojstvo vječnosti u mom djetinjstvu.”
Jung opisuje kakve je probleme imao u školi, jer nije razumio koncept matematike. Ili je koncept matematike ugrožavao nešto što je bio njegov djetinji ili mladenački koncept mišljenja. Opet nešto što je ovom čitatelju dragocjeno! Doista, Jung objasnio je vrlo precizno moj problem s matematikom, koju sam jedva preživio – ili jedva izbojkotirao! – u svom školovanju, ali je za tim preživljavanjem ostao neki čudan dojam da bih, kao odrastao čovjek, slobodan od vlastitog mišljenja o matematici, danas mogao naučiti ono što u djetinjstvu i mladosti nikako nisam mogao.
“Na kraju krajeva, čovjek je događaj koji ne može suditi sam o sebi, već je, u dobru i zlu, prepušten sudu drugih”, govori Jung, često tjeskoban nad neusporedivošću vlastitog života. To je zasigurno njegov problem s autobiografijom. A možda i jedna od referenci u njegovom zanimanju za psihijatriju. “Što se zapravo događa u čovjeku koji je mentalno bolestan?”, pita se Jung, pa se, protivno običajima epohe, te metodama i učenjima onodobnih psihologija i psihijatara, obraća perspektivi i pogledima pacijenta. “U mnogim slučajevima u psihijatriji pacijent ima neispričanu priču za koju u pravilu nitko ne zna. Po mom mišljenju terapija zapravo započinje tek nakon što istražimo tu posve osobnu priču. To je pacijentova tajna, stijena o koju se on razbija.” Jung, za razliku od Freuda, ne teži za jasnoćom i egzaktnošću svojih riječi, rečenica i razmatranja. Freud rasklapa metafore, razjašnjava ih, te na neki način čini nemogućim i nepotrebnim. Jung metafore stvara. Baveći se mitovima, on stvara nove mitove. Veliki pjesnik, pripovjedač, osluhnite ponovo: “To je pacijentova tajna, stijena o koju se on razbija.” A nije mogao ni razumjeti, ni podnijeti to da njegov nastup i talent, ne samo teze nego i stil i način kojim dolazi do svojih teza, Freuda iritiraju i ugrožavaju. “Freud je osobni autoritet stavljao iznad istine”, duboko razočaran će Jung. Vjerojatno je u pravu, takav je, gledano iz svakovrsne daljine, Freudov nastup u svijetu. Takav je on na slici koja je o njemu upamćena. Ali možda nije riječ o lošem karakteru, kako bismo pretpostavili iz Jungove tvrdnje, nego je riječ o tome da Freud nije imao Jungov talent. Bio je genijalan esejist, majstor naučno-teorijskog teksta, ali nije bio lirik ni pripovjedač. (Recimo, to se da uspoređivati i u načinima na koji Freud i Jung izlažu snove, ili životopise pacijenata…) Jung je, uglavnom, bio slobodan u svijetu. Švicarac, istina iz nebogate kuće, kršćanin i protestant, hrlio je upoznavati svijet. Feud je bio bečki Židov u nevrijeme vijeka. Neurotik i apokaliptik. Obojica su, svaki iz svojih razloga, žudjeli za Amerikom.
Jung je još uvijek dijete epohe koja otkriva plemenitog divljaka. U Americi je išao sresti Pueblo Indijance. “Da bismo mogli primijeniti polugu kritike, uvijek nam je potrebna vanjska točka na koju se možemo osloniti. To je posebno slučaj u psihologiji gdje smo po samoj naravi materijala znatno više subjektivno uključeni no što je to slučaj u bilo kojoj drugog znanosti. Kako, na primjer, možemo postati svjesni nacionalne posebnosti ako nikada nismo bili u prilici vlastitu naciju promotriti izvana? A promotriti izvana znači promotriti sa stajališta drugog naroda. Da bismo to učinili, moramo steći dovoljno znanja o tuđoj kolektivnoj psihi, a tijekom tog procesa asimilacije susrećemo se sa svim onim nekompatibilnostima od kojih su sačinjene nacionalne predrasude i posebnosti. Sve što nas iritira kod drugih može nas dovesti do razumijevanja nas samih. Shvaćam Englesku samo kad vidim gdje se ja, kao Švicarac, u nju ne uklapam. Europu, naš najveći problem, razumijem tek kada vidim gdje se ja kao Europljanin ne uklapam u svijet. (…) Oduvijek mi se činilo da za Europljanina nema ničeg korisnijeg nego da tu i tamo Europu pogleda s vrha nebodera.” O, koliko bi lakše bilo, utješnije i smirenije u ovu sumornu europsku jesen, na pragu Bliskog istoka i Ukrajine, uz Carla Gustava Junga, nego uz Ursulu von der Leyen! Ili, općenito, koliko bi se ispravnije moglo o svemu misliti u duhu kraja devetnaestog, nego početka dvadeset i prvog stoljeća.
U Novom Meksiku Jung sreće poglavicu Ochwiay Biano, iliti Planinsko Jezero. Opisuje ga kao inteligentnog čovjeka, negdje između četrdesetih i pedesetih godina, koji jednako je zarobljen u sebi zadanom svijetu kao i on, Jung, u sebi zadanom svijetu. Razgovor bi im mogao pomoći da svaki shvati svoj svijet. “‘Vidiš li’, rekao mi je Ochwiay Biano, ‘kako bijelci izgledaju okrutno. Usne su im tanke, nosovi oštri, lica izbrazdana i izobličena borama. Njihove oči imaju zureći izraz; oni uvijek nešto traže. Što to traže? Bijelci uvijek nešto žele; uvijek su zabrinuti i nemirni. Mi ne znamo što oni žele, Ne razumijemo ih. Mi mislimo da su ludi.’
Pitao sam ga zašto misli da su svi bijelci ludi.
‘Kažu da misle svojim glavama’, odgovorio je.
‘Pa naravno. Čime vi mislite?’, pitao sam ga iznenađeno.
‘Mi mislimo ovdje’, rekao je, pokazujući na svoje srce.
Duboko sam se zamislio. Prvi put u životu, bar mi se tako činilo, netko mi je nacrtao sliku pravog bijelca. Kao da dotad nisam vidio ništa osim sentimentalnih, uljepšanih slika u boji. Taj Indijanac pogodio je našu ranjivu točku, razotkrio istinu za koju smo slijepi. Osjećao sam kako se u meni poput bezoblične magle uzdiže nešto nepoznato, a ipak duboko poznato. I iz te magle stala se izdvajati slika za slikom: prve rimske legije koje prodiru u gradove Galije i oštro urezane crte lica Julija Cezara, Scipiona Afričkog i Pompeja. Vidio sam rimskog orla na Sjevernome moru i na obalama Bijelog Nila, zatim sv. Augustina kako Britancima donosi kršćansku vjeru na vršcima rimskih kopalja, i najslavnije prisilno obraćenje pogana od strane Karla Velikog; zatim pljačkaše i ubilačke bande križarske vojske. Kao pogođen spoznao sam iznenada šupljinu tog starog romantizma o križarskim ratovima. Slijedili su zatim Kolumbo, Cortes i ostali osvajači koji su ognjem i mačem, mučenjem i kršćanstvom stigli čak i do ovih Pueblo Indijanaca koji su mirno sanjarili pod Suncem, svojim Ocem. Vidio sam i narode pacifičkih otoka desetkovane alkoholom, sifilisom i šarlahom, bolestima koje su im donijeli misionari.
To je bilo dovoljno. Ono što mi s naše točke gledišta nazivamo kolonizacijom, misijama među poganima, širenjem civilizacije itd., imalo je još jedno lice – lice ptice grabljivice koja okrutno vreba za udaljenim plijenom – lice dostojno rase gusara i drumskih razbojnika. Svi ti orlovi i druga grabežljiva stvorenja koja krase naše grbove djeluju mi kao prikladni psihološki predstavnici naše prave prirode.”
Eto, to je genijalni, daroviti i očaravajući Carl Gustav Jung, kojeg bi trebalo čitati upravo onako kako se čita književni tekst, onako kako se čitaju lirika i veliki romani. Kao nesumnjivu istinu o životu i svijetu, koja, međutim, nije sustav uputa, naloga, propisa, zakona i naredbi. Jung je svoju opsjednutost usporedbom, zrcaljenjem, polugom koja traži uporište, primijenio i na sebe, i na svoje pacijente, i na sve svoje svjetove i kolektive, uključujući civilizaciju iz koje je potekao. Ova dragocjena knjiga, neočekivana u našim mondenim izdavačkim sezonama, ljekovita u ovaj sumorni vijek svijeta, jednako bi, možda, zanimljiva mogla biti onima kojih se Jung profesionalno tiče, jer se bave psihologijom, antropologijom, etnologijom ili praktičnom i teorijskom psihijatrijom, kao i onima kojima je Jung – kao ovome njegovom čitatelju, recimo – inspirativan pisac, paradoksalno usustavljeni i anarhoidni maštar, gospodar jednoga neslućeno i neusporedivo (opet ta riječ!) bogatog i raznovrsnog svijeta. Ali ova knjiga jednako bi mogla biti zanimljiva onima kojih se Jung ni na koji način nije ticao, ili su, barem, mislili da ih se ne tiče.
Govoreći o svijetu svoga djetinjstva, on govori o meni. Ne, nije to efekt prepoznavanja u dobro izvedenom tekstu, u savršenoj metafori, u skrivenom općem mjestu. Jung je ja, na način velikog umjetnika. Jung je ja, kao što su Goldberške varijacije Glenna Goulda ja. I kao što su “Junaci Pavlove ulice” ja. Bili su, kad sam bio osmogodišnjak. A danas sam osmogodišnjak mnogo intenzivnije nego što sam to bio nekad. Govoreći o kolektivu, o naciji, o civilizaciji, o Europi, Jung u ovoj knjizi, i ne samo u ovoj knjizi, govori nešto što je aktualno, nešto što je riječ iz ovoga sad trenutka, dok izraelske rakete padaju po Gazi, nešto što je riječ iz ovoga sad trenutka, dok izraelski djedovi i bake žale svoje unuke, koje su palestinski teroristi pobili u omladinskom klubu u Izraelu. Nakon razgovora s poglavicom Planinsko Jezero, i nakon prvobitnog ushita otkrićem sebe i svoga svijeta, Jung tone u neku vrstu rezignacije, kakva slijedi nakon svakoga velikog otkrića. Rezigniran je duhovnim i emocionalnim siromaštvom vlastitoga svijeta i civilizacije, nakon što ih je mogao usporediti sa svijetom poglavice Planinsko Jezero. Poglavica mu je u istinskom čudu rekao da ne razumije zašto bijelci tako ružno postupaju prema njemu i njegovim ljudima, i zašto ih pokušavaju prevesti na svoju vjeru. Pa zar ne shvaćaju koliko je to za njih opasno? Zar ne shvaćaju da ono što on i njegovi ljudi rade koristi i bijelcima. “‘Uostalom’, rekao je, ‘mi smo narod koji živi na krovu svijeta; mi smo sinovi Oca Sunca i svojom religijom mi svakodnevno pomažemo našem Ocu da prijeđe preko neba. Ne činimo to samo za sebe, nego i za čitav svijet. Ako bismo prestali prakticirati svoju vjeru, za deset godina sunce bi prestalo izlaziti. Tad bi zauvijek zavladala noć.’”
Slijedi zaključak u kojemu je, barem dijelom, upisan Jungov znanstveni, duhovni, a ja bih rekao i umjetnički credo: “Tada sam shvatio na čemu se temeljilo ‘dostojanstvo’, mirna pribranost svakog Indijanca. Ona izvire iz toga što je on Sin Sunca; njegov život ima kozmološki smisao jer on pomaže Ocu, čuvaru svega života, u njegovom svakodnevnom uspinjanju i silaženju. Ako tome nasuprot postavimo vlastita opravdanja, smisao vlastitoga života kako ga formulira naš razum, ne možemo ne vidjeti vlastitu bijedu. Iz čiste zavisti primorani smo smijati se naivnosti Indijanaca i kočoperiti se svojom pameću; u suprotnom bismo mogli otkriti koliko smo zapravo osiromašeni i bijedni. Naše nas znanje ne obogaćuje; naprotiv, sve nas više udaljava od mitskog svijeta koji nam je nekoć bio dom po pravu rođenja.”
Kada bi postojala svijest o mitu o kojem Jung govori, i o međusobnoj bliskosti u mitu, ljudi na Bliskom istoku i u Ukrajini ne bi više imali oko čega i zašto da ratuju. Osim oko onog što čini bit kapitalizma, dakle oko vlasništva, oko novca, oko kamate. Pa bi se možda zabrinuli hoće li se i sutradan Otac Sunce bez ičije pomoću uspeti do vrha neba.
Carl Gustav Jung i pitanje zašto se u Gazi i Izraelu ne brinu hoće li se i sutra Otac Sunce ispeti navrh neba
Uz individualno nesvjesno, misli Jung, postoji i kolektivno nesvjesno, koje važno utječe na formiranje ličnosti. Postoje simboli, čija su značenja zajednička za ljude različitih civilizacija. Svi ljudi imaju neke zajedničke težnje i stremljenja, kao što imaju zajedničke arhetipove. “Koncept arhetipa proizlazi iz opetovanog zapažanja da, na primjer, mitovi i bajke svjetske književnosti sadrže određene motive koji se posvuda pojavljuju. Te iste motive susrećemo u fantazijama, snovima, delirijima i zabludama današnjih ljudi. Ove tipične slike i asocijacije ono su što ja nazivam arhetipskim idejama. Što su življe, to će više biti obojane snažnim osjećajima…” Tako je Jung pisao u “Civilizaciji na prelasku”. S Freudom razišao se uz obostrana razočaranja. Njemu je kod Freuda smetala njegova zatvorenost, ogorčenost, svedenost svega ljudskog na seks i na spolnost. Freud je, bit će, u Jungu vidio diletanta, svaštara i opsjenara. S književnog je, pak, romanesknog i pripovjednog stanovišta Freud izvršio golemi utjecaj na tehnike introspekcije, na pričanje iz sebe više nego na pričanje o sebi. Jungovo djelo je, opet, raskošno vrelo svakovrsnih naracija, priče o priči, priče koja nema kraja ili priče u kojoj se detektira druga priča, u kojoj se detektira treća priča, u kojoj se detektira četvrta priča…
Knjigu “Sjećanja, snovi, razmišljanja” (prijevod Nade Horvat i Momira Oljače) Jung je dijelom pisao, a dijelom ispovijedao na nagovor izdavača Kurta Wolffa i Pantheon Books iz New Yorka, te nekolicine prijatelja i suradnika. Pantheon Books je, naime, poželio Jungovu biografiju. On je, pak, oklijevao i odbijao, nije mu se baš pripovijedalo o vlastitom životu – u njegovom slučaju to bi bilo i svojevrsno raščaravanje čarolije, ili još bolje: raščaravanje čarobnjaštva – premda je mnogo toga mogao ispričati, jer je već bio prevalio osamdesetu, bio je slavan čovjek, jedna od autentičnih intelektualnih zvijezda epohe. Međutim, kada je konačno pristao na svoju biografiju, kada je pristao na ispovijed, Jung kao da je iznutra planuo: “Na kraju, jedini spomena vrijedni događaji u mojem životu jesu trenuci u kojima je onaj neprolazni svijet uspio prodrijeti u ovaj prolazni. Stoga uglavnom govorim o unutarnjim iskustvima među koje ubrajam i svoje snove i vizije. Oni su prima materia mog znanstvenog rada – vatrena magma iz koje se iskristalizirao kamen koji je trebalo obraditi.”
U prvoj rečenici kaže: “Moj je život priča o samoostvarenju nesvjesnog.” A onda kreće. Neopreznom čitatelju, recimo onom koji od Junga zna samo ovih mojih nekoliko redaka, unaprijed će se činiti kako mora da je riječ o nekoj dosadnoj priči, jer kako bi čovjekova biografija mogla biti zanimljiva ako je u njoj riječ samo o onom što se zbilo iznutra, ali niti Jung samo o tome govori, niti je njegov unutarnji svijet onakav kakvim bismo ga pretpostavili. Pogotovu u najmoćnijim dijelovima ispovijesti, u “Djetinjstvu” i u “Godinama školovanja”. Dok iznosi najranija svoja sjećanja i prvi svoj upamćeni san, Jung šokira ovoga svog čitatelja, rođenog stotinjak godina nakon njega, daleko od Švicarske i od obiteljskih prilika pastorova sina, jer su čitateljeva rana sjećanja i snovi bliski i srodni Jungovim. Njegova unutarnja biografija kao da se čitatelja dublje i obuhvatnije tiče od tolikih drugih biografija i života, koji su se odvili u istim gradovima i u istim vremenima, u istim ratovima koje smo i sami preživjeli.
Jung je vjernik i buntovnik. Šokantan je dubinom iskustva njegov doživljaj Boga. Jung je propovjednik bez ambicija da ikoga uvjeri u nešto u što taj već sam ne vjeruje. Pun je prijezira, pa možda i gorčine prema onom što doživljava kao višak materijalističkog doživljaja svijeta od Freuda. “Ah, ti dobri, vrijedni, zdravorazumski ljudi, uvijek me podsjećaju na optimistične punoglavce koji se sunčaju u lokvi, u najplićoj vodi, okupljaju se i dražesno migolje repom, potpuno nesvjesni da će idućeg jutra lokva presušiti i ostaviti ih na cjedilu.” Govori on tako, ne misleći na Freuda, ali nakon što se s njim konačno raziđe, čitatelju vrati se sjećanje na upravo te riječi. O djetinjstvu Jung pripovijeda izvan svoga učenja, za razliku od Freuda koji je uvijek samo Freud, Jung je, poput kakvoga rođenog lirika ili odistinski velikog usmenog pripovjedača, obuzet težnjom za cjelinom svijeta u priči. I za cjelinom priče. Djetinjstvo za njega je, kao i za ovoga njegovog čitatelja, a možda kao i za svakog pisca koji se opsesivno bavio djetinjstvom, svojim djetinjstvom, središnja tačka svijeta i vremena. “Trideset godina kasnije opet sam stajao na toj padini. Bio sam oženjen, imao djecu, kuću, mjesto u društvu i glavu punu ideja i planova, a odjednom sam opet bio dijete koje je zapalilo vatru punu tajnog značenja i sjelo na kamen ne znajući jesam li to ja, ili sam ja to. Moj život u Zürichu odjednom mi se činio posve tuđ, kao vijest iz nekog dalekog svijeta i vremena. Bilo je zastrašujuće, jer je svijet mojega djetinjstva, koji me upravo svega obuzeo, bio vječan, a ja sam iz njega bio istrgnut i upao u vrijeme koje se dalje kotrljalo, sve više se udaljavajući. Privlačnost tog drugog svijeta bila je toliko snažna da sam se od njega morao silovito otrgnuti kako ne bih izgubio svoju budućnost.” A onda slijedi ta rečenica, koja može biti upisana i opisana kao moto ovog čitateljskog izvještaja: “Nikada nisam zaboravio taj trenutak, jer je munjevitim bljeskom osvijetlio svojstvo vječnosti u mom djetinjstvu.”
Jung opisuje kakve je probleme imao u školi, jer nije razumio koncept matematike. Ili je koncept matematike ugrožavao nešto što je bio njegov djetinji ili mladenački koncept mišljenja. Opet nešto što je ovom čitatelju dragocjeno! Doista, Jung objasnio je vrlo precizno moj problem s matematikom, koju sam jedva preživio – ili jedva izbojkotirao! – u svom školovanju, ali je za tim preživljavanjem ostao neki čudan dojam da bih, kao odrastao čovjek, slobodan od vlastitog mišljenja o matematici, danas mogao naučiti ono što u djetinjstvu i mladosti nikako nisam mogao.
“Na kraju krajeva, čovjek je događaj koji ne može suditi sam o sebi, već je, u dobru i zlu, prepušten sudu drugih”, govori Jung, često tjeskoban nad neusporedivošću vlastitog života. To je zasigurno njegov problem s autobiografijom. A možda i jedna od referenci u njegovom zanimanju za psihijatriju. “Što se zapravo događa u čovjeku koji je mentalno bolestan?”, pita se Jung, pa se, protivno običajima epohe, te metodama i učenjima onodobnih psihologija i psihijatara, obraća perspektivi i pogledima pacijenta. “U mnogim slučajevima u psihijatriji pacijent ima neispričanu priču za koju u pravilu nitko ne zna. Po mom mišljenju terapija zapravo započinje tek nakon što istražimo tu posve osobnu priču. To je pacijentova tajna, stijena o koju se on razbija.” Jung, za razliku od Freuda, ne teži za jasnoćom i egzaktnošću svojih riječi, rečenica i razmatranja. Freud rasklapa metafore, razjašnjava ih, te na neki način čini nemogućim i nepotrebnim. Jung metafore stvara. Baveći se mitovima, on stvara nove mitove. Veliki pjesnik, pripovjedač, osluhnite ponovo: “To je pacijentova tajna, stijena o koju se on razbija.” A nije mogao ni razumjeti, ni podnijeti to da njegov nastup i talent, ne samo teze nego i stil i način kojim dolazi do svojih teza, Freuda iritiraju i ugrožavaju. “Freud je osobni autoritet stavljao iznad istine”, duboko razočaran će Jung. Vjerojatno je u pravu, takav je, gledano iz svakovrsne daljine, Freudov nastup u svijetu. Takav je on na slici koja je o njemu upamćena. Ali možda nije riječ o lošem karakteru, kako bismo pretpostavili iz Jungove tvrdnje, nego je riječ o tome da Freud nije imao Jungov talent. Bio je genijalan esejist, majstor naučno-teorijskog teksta, ali nije bio lirik ni pripovjedač. (Recimo, to se da uspoređivati i u načinima na koji Freud i Jung izlažu snove, ili životopise pacijenata…) Jung je, uglavnom, bio slobodan u svijetu. Švicarac, istina iz nebogate kuće, kršćanin i protestant, hrlio je upoznavati svijet. Feud je bio bečki Židov u nevrijeme vijeka. Neurotik i apokaliptik. Obojica su, svaki iz svojih razloga, žudjeli za Amerikom.
Jung je još uvijek dijete epohe koja otkriva plemenitog divljaka. U Americi je išao sresti Pueblo Indijance. “Da bismo mogli primijeniti polugu kritike, uvijek nam je potrebna vanjska točka na koju se možemo osloniti. To je posebno slučaj u psihologiji gdje smo po samoj naravi materijala znatno više subjektivno uključeni no što je to slučaj u bilo kojoj drugog znanosti. Kako, na primjer, možemo postati svjesni nacionalne posebnosti ako nikada nismo bili u prilici vlastitu naciju promotriti izvana? A promotriti izvana znači promotriti sa stajališta drugog naroda. Da bismo to učinili, moramo steći dovoljno znanja o tuđoj kolektivnoj psihi, a tijekom tog procesa asimilacije susrećemo se sa svim onim nekompatibilnostima od kojih su sačinjene nacionalne predrasude i posebnosti. Sve što nas iritira kod drugih može nas dovesti do razumijevanja nas samih. Shvaćam Englesku samo kad vidim gdje se ja, kao Švicarac, u nju ne uklapam. Europu, naš najveći problem, razumijem tek kada vidim gdje se ja kao Europljanin ne uklapam u svijet. (…) Oduvijek mi se činilo da za Europljanina nema ničeg korisnijeg nego da tu i tamo Europu pogleda s vrha nebodera.” O, koliko bi lakše bilo, utješnije i smirenije u ovu sumornu europsku jesen, na pragu Bliskog istoka i Ukrajine, uz Carla Gustava Junga, nego uz Ursulu von der Leyen! Ili, općenito, koliko bi se ispravnije moglo o svemu misliti u duhu kraja devetnaestog, nego početka dvadeset i prvog stoljeća.
U Novom Meksiku Jung sreće poglavicu Ochwiay Biano, iliti Planinsko Jezero. Opisuje ga kao inteligentnog čovjeka, negdje između četrdesetih i pedesetih godina, koji jednako je zarobljen u sebi zadanom svijetu kao i on, Jung, u sebi zadanom svijetu. Razgovor bi im mogao pomoći da svaki shvati svoj svijet. “‘Vidiš li’, rekao mi je Ochwiay Biano, ‘kako bijelci izgledaju okrutno. Usne su im tanke, nosovi oštri, lica izbrazdana i izobličena borama. Njihove oči imaju zureći izraz; oni uvijek nešto traže. Što to traže? Bijelci uvijek nešto žele; uvijek su zabrinuti i nemirni. Mi ne znamo što oni žele, Ne razumijemo ih. Mi mislimo da su ludi.’
Pitao sam ga zašto misli da su svi bijelci ludi.
‘Kažu da misle svojim glavama’, odgovorio je.
‘Pa naravno. Čime vi mislite?’, pitao sam ga iznenađeno.
‘Mi mislimo ovdje’, rekao je, pokazujući na svoje srce.
Duboko sam se zamislio. Prvi put u životu, bar mi se tako činilo, netko mi je nacrtao sliku pravog bijelca. Kao da dotad nisam vidio ništa osim sentimentalnih, uljepšanih slika u boji. Taj Indijanac pogodio je našu ranjivu točku, razotkrio istinu za koju smo slijepi. Osjećao sam kako se u meni poput bezoblične magle uzdiže nešto nepoznato, a ipak duboko poznato. I iz te magle stala se izdvajati slika za slikom: prve rimske legije koje prodiru u gradove Galije i oštro urezane crte lica Julija Cezara, Scipiona Afričkog i Pompeja. Vidio sam rimskog orla na Sjevernome moru i na obalama Bijelog Nila, zatim sv. Augustina kako Britancima donosi kršćansku vjeru na vršcima rimskih kopalja, i najslavnije prisilno obraćenje pogana od strane Karla Velikog; zatim pljačkaše i ubilačke bande križarske vojske. Kao pogođen spoznao sam iznenada šupljinu tog starog romantizma o križarskim ratovima. Slijedili su zatim Kolumbo, Cortes i ostali osvajači koji su ognjem i mačem, mučenjem i kršćanstvom stigli čak i do ovih Pueblo Indijanaca koji su mirno sanjarili pod Suncem, svojim Ocem. Vidio sam i narode pacifičkih otoka desetkovane alkoholom, sifilisom i šarlahom, bolestima koje su im donijeli misionari.
To je bilo dovoljno. Ono što mi s naše točke gledišta nazivamo kolonizacijom, misijama među poganima, širenjem civilizacije itd., imalo je još jedno lice – lice ptice grabljivice koja okrutno vreba za udaljenim plijenom – lice dostojno rase gusara i drumskih razbojnika. Svi ti orlovi i druga grabežljiva stvorenja koja krase naše grbove djeluju mi kao prikladni psihološki predstavnici naše prave prirode.”
Eto, to je genijalni, daroviti i očaravajući Carl Gustav Jung, kojeg bi trebalo čitati upravo onako kako se čita književni tekst, onako kako se čitaju lirika i veliki romani. Kao nesumnjivu istinu o životu i svijetu, koja, međutim, nije sustav uputa, naloga, propisa, zakona i naredbi. Jung je svoju opsjednutost usporedbom, zrcaljenjem, polugom koja traži uporište, primijenio i na sebe, i na svoje pacijente, i na sve svoje svjetove i kolektive, uključujući civilizaciju iz koje je potekao. Ova dragocjena knjiga, neočekivana u našim mondenim izdavačkim sezonama, ljekovita u ovaj sumorni vijek svijeta, jednako bi, možda, zanimljiva mogla biti onima kojih se Jung profesionalno tiče, jer se bave psihologijom, antropologijom, etnologijom ili praktičnom i teorijskom psihijatrijom, kao i onima kojima je Jung – kao ovome njegovom čitatelju, recimo – inspirativan pisac, paradoksalno usustavljeni i anarhoidni maštar, gospodar jednoga neslućeno i neusporedivo (opet ta riječ!) bogatog i raznovrsnog svijeta. Ali ova knjiga jednako bi mogla biti zanimljiva onima kojih se Jung ni na koji način nije ticao, ili su, barem, mislili da ih se ne tiče.
Govoreći o svijetu svoga djetinjstva, on govori o meni. Ne, nije to efekt prepoznavanja u dobro izvedenom tekstu, u savršenoj metafori, u skrivenom općem mjestu. Jung je ja, na način velikog umjetnika. Jung je ja, kao što su Goldberške varijacije Glenna Goulda ja. I kao što su “Junaci Pavlove ulice” ja. Bili su, kad sam bio osmogodišnjak. A danas sam osmogodišnjak mnogo intenzivnije nego što sam to bio nekad. Govoreći o kolektivu, o naciji, o civilizaciji, o Europi, Jung u ovoj knjizi, i ne samo u ovoj knjizi, govori nešto što je aktualno, nešto što je riječ iz ovoga sad trenutka, dok izraelske rakete padaju po Gazi, nešto što je riječ iz ovoga sad trenutka, dok izraelski djedovi i bake žale svoje unuke, koje su palestinski teroristi pobili u omladinskom klubu u Izraelu. Nakon razgovora s poglavicom Planinsko Jezero, i nakon prvobitnog ushita otkrićem sebe i svoga svijeta, Jung tone u neku vrstu rezignacije, kakva slijedi nakon svakoga velikog otkrića. Rezigniran je duhovnim i emocionalnim siromaštvom vlastitoga svijeta i civilizacije, nakon što ih je mogao usporediti sa svijetom poglavice Planinsko Jezero. Poglavica mu je u istinskom čudu rekao da ne razumije zašto bijelci tako ružno postupaju prema njemu i njegovim ljudima, i zašto ih pokušavaju prevesti na svoju vjeru. Pa zar ne shvaćaju koliko je to za njih opasno? Zar ne shvaćaju da ono što on i njegovi ljudi rade koristi i bijelcima. “‘Uostalom’, rekao je, ‘mi smo narod koji živi na krovu svijeta; mi smo sinovi Oca Sunca i svojom religijom mi svakodnevno pomažemo našem Ocu da prijeđe preko neba. Ne činimo to samo za sebe, nego i za čitav svijet. Ako bismo prestali prakticirati svoju vjeru, za deset godina sunce bi prestalo izlaziti. Tad bi zauvijek zavladala noć.’”
Slijedi zaključak u kojemu je, barem dijelom, upisan Jungov znanstveni, duhovni, a ja bih rekao i umjetnički credo: “Tada sam shvatio na čemu se temeljilo ‘dostojanstvo’, mirna pribranost svakog Indijanca. Ona izvire iz toga što je on Sin Sunca; njegov život ima kozmološki smisao jer on pomaže Ocu, čuvaru svega života, u njegovom svakodnevnom uspinjanju i silaženju. Ako tome nasuprot postavimo vlastita opravdanja, smisao vlastitoga života kako ga formulira naš razum, ne možemo ne vidjeti vlastitu bijedu. Iz čiste zavisti primorani smo smijati se naivnosti Indijanaca i kočoperiti se svojom pameću; u suprotnom bismo mogli otkriti koliko smo zapravo osiromašeni i bijedni. Naše nas znanje ne obogaćuje; naprotiv, sve nas više udaljava od mitskog svijeta koji nam je nekoć bio dom po pravu rođenja.”
Kada bi postojala svijest o mitu o kojem Jung govori, i o međusobnoj bliskosti u mitu, ljudi na Bliskom istoku i u Ukrajini ne bi više imali oko čega i zašto da ratuju. Osim oko onog što čini bit kapitalizma, dakle oko vlasništva, oko novca, oko kamate. Pa bi se možda zabrinuli hoće li se i sutradan Otac Sunce bez ičije pomoću uspeti do vrha neba.