Čarkadžija je prosio na onome sokačetu koji vuče, uz park, ka bolnici i Hadžetu. Malo bi “radio” na izlazu iz parka, malo na početku, kod bedema, tačno ondje gdje počinje stepenište starog bioskopa Crvena zvezda. Bio je krupan, glavat, imao je žitke konopljaste oči i veoma oštru, crnu bradu. Nije imao jednu nogu, već protezu od “čamova drveta”, koju je sam istesao i koja je ličila na pčelinju trmku obrnutu naopako. Pojavio se iznenada, bio je nov u zanatu koji, ovdje, u Igbal čaršiji, traži, uz ostale poganluke, dušu tvrđu od čelika i veliku dozu miletluka. Čarkadžija nije imao ni jedno ni drugo.
“Nagrdan i rutav kao međed” stajao bi, tako, i mumlao: – Šta se strecaš, govno ljudsko, prosim, ne otimam. Kom se daje neka dadne, kom ne daje, lom vrat, meni nije krivo.
Ljudi su mu kalupili sve po spisku, a žene su obrtale glavu nasatice, sakrivale lica pod šamije i gušile šamijom kikote. Čarkadžija im je govorio: – Neka para, srećo lijepa, daj ti mičku pičke.
U dva sata po podne, kad bih išao na posao, tutnuo bih mu sitniš u dlanove, a dva i po sata docnije, u pauzi za ručak, zaticao bih ga u Lipi uz bokalče stomaklije ili ljute. Pozvao bi me za sto, plaćao mi pivo.
– Nešto si mi omilio, dan te jebo – hunjkao je. – Svi ovamo, ti onamo. Ti sve mimo svijeta. Da te, more, nisam ja pravio?
Ja sam se uzalud otimao i branio, drugi gosti uokolo pucali od smijeha, i svi potom, nakresani, uglas zavijali: kad pogledam sa bedema vidim divangrad, Novi Pazar moj zavičaj…
Jednom smo se zapili u Rašci, u zloglasnom bifeu autobuske stanice. Bilo je već gluho doba, u bifeu, osim moje družbe (Rizo K., Momo Č., Vesna D., Predrag P.) nije bilo nikog, a onda je ukrkala grupa prijekih lokalnih momaka. Sjeli su ublizu i četničke pjesme zapjevali. Među njima poznao sam, ne bez strave u trbuhu, bivšeg školskog druga. Smjesta smo se dokačili, sijevnuli su šiljci polomljenih flaša, bacili nas pod sto prvi aperkati. Odjednom je zraka u bifeu zvonko zatutnjala.
– Sve vi jebem, da vi jebem – urlao je Čarkadžija, vitlajući štakom – a njega ste našli da bijete. A njega ste našli, pičke preklapače.
Iza njega tiskalo se još desetak pazarskih prosjaka. I svi su oni jebavali nekom majku kroza majku i lupali nečim o stolove. Lokalni četnici su ušutali.
Poslije, u taksiju (pazarski taksisti, četiri vozila) Čarkadžija će mi ispričati, da su danas prosili u Kosovskoj Mitrovici, da su prošli “bolje no ovako”, da su vozom stigli do “pred Leposavić”, da su odatle pješačili do Raške, da su svrnuli u motel “Studenica” da nešto pojedu, da su onda, po fajronotu, svrnuli ovdje, da popiju još po jednu i čekaju na taksiste. I da, tako, spriječe našu pogibiju.
Koji mjesec iza toga mi njegovu pogibiju nećemo spriječiti.
Utorak je pijačni dan u Novom Pazaru i s okolnih kosina i brda sve se živo svuče u čaršiju. Uz sve dobre i nužne poslove, tog se dana svršavaju i oni nagrdni. Slegnu, tako, omražena bratstva, omražene familije ili ljudi, ponesu po nešto za pojasom, sretnu se “neđe u čaršiju” pa jedni na druge zapucaju i namire volju i dugove. Pazarci tog dana ne zalaze u kahvečajnice i birtije. Jednog takvog utorka, u vrijeme pauze za ručak, ušao sam u Lipu, pokušao da što god naručim, ali me kelneri u gužvi nisu mogli opaziti. Krenuo sam ka izlazu. U tom času na vratima se pojavio Čarkadžija.
Osmotrio je gužvu u kafani, viknuo nekome: – Eto mene, samo da ovom dečku platim pivo.
Probio se do šanka, donio mi pivo, a onda se uputio kroza gužvu prema separeu, gdje se nalazilo par velikih četvrtastih stolova sa kockastim stolnjacima za kojim se obdan ručavalo, a svečeri pilo.
Tamo je sjedelo više ljudi. Svi su bili pod oružjem.
Ime onog koji će pucati Čarkadžiji “jedanput u glavu, a dvaput u prsa” glasilo je Galjan Bronja. Bio je preprodavac stoke i deviza sa Gornje Pešteri i, ako je vjerovati potonjim pričama, “oprao je obraz” koji mu je Čarkadžija ukaljao nazvavši ga guzolizom i peškirom ispred “bratstva i cipcijelog svijeta” na nekakvoj svadbi il džumbusu u selu Mojstiru.
Čarkadžija
Čarkadžija je prosio na onome sokačetu koji vuče, uz park, ka bolnici i Hadžetu. Malo bi “radio” na izlazu iz parka, malo na početku, kod bedema, tačno ondje gdje počinje stepenište starog bioskopa Crvena zvezda. Bio je krupan, glavat, imao je žitke konopljaste oči i veoma oštru, crnu bradu. Nije imao jednu nogu, već protezu od “čamova drveta”, koju je sam istesao i koja je ličila na pčelinju trmku obrnutu naopako. Pojavio se iznenada, bio je nov u zanatu koji, ovdje, u Igbal čaršiji, traži, uz ostale poganluke, dušu tvrđu od čelika i veliku dozu miletluka. Čarkadžija nije imao ni jedno ni drugo.
“Nagrdan i rutav kao međed” stajao bi, tako, i mumlao: – Šta se strecaš, govno ljudsko, prosim, ne otimam. Kom se daje neka dadne, kom ne daje, lom vrat, meni nije krivo.
Ljudi su mu kalupili sve po spisku, a žene su obrtale glavu nasatice, sakrivale lica pod šamije i gušile šamijom kikote. Čarkadžija im je govorio: – Neka para, srećo lijepa, daj ti mičku pičke.
U dva sata po podne, kad bih išao na posao, tutnuo bih mu sitniš u dlanove, a dva i po sata docnije, u pauzi za ručak, zaticao bih ga u Lipi uz bokalče stomaklije ili ljute. Pozvao bi me za sto, plaćao mi pivo.
– Nešto si mi omilio, dan te jebo – hunjkao je. – Svi ovamo, ti onamo. Ti sve mimo svijeta. Da te, more, nisam ja pravio?
Ja sam se uzalud otimao i branio, drugi gosti uokolo pucali od smijeha, i svi potom, nakresani, uglas zavijali: kad pogledam sa bedema vidim divangrad, Novi Pazar moj zavičaj…
Jednom smo se zapili u Rašci, u zloglasnom bifeu autobuske stanice. Bilo je već gluho doba, u bifeu, osim moje družbe (Rizo K., Momo Č., Vesna D., Predrag P.) nije bilo nikog, a onda je ukrkala grupa prijekih lokalnih momaka. Sjeli su ublizu i četničke pjesme zapjevali. Među njima poznao sam, ne bez strave u trbuhu, bivšeg školskog druga. Smjesta smo se dokačili, sijevnuli su šiljci polomljenih flaša, bacili nas pod sto prvi aperkati. Odjednom je zraka u bifeu zvonko zatutnjala.
– Sve vi jebem, da vi jebem – urlao je Čarkadžija, vitlajući štakom – a njega ste našli da bijete. A njega ste našli, pičke preklapače.
Iza njega tiskalo se još desetak pazarskih prosjaka. I svi su oni jebavali nekom majku kroza majku i lupali nečim o stolove. Lokalni četnici su ušutali.
Poslije, u taksiju (pazarski taksisti, četiri vozila) Čarkadžija će mi ispričati, da su danas prosili u Kosovskoj Mitrovici, da su prošli “bolje no ovako”, da su vozom stigli do “pred Leposavić”, da su odatle pješačili do Raške, da su svrnuli u motel “Studenica” da nešto pojedu, da su onda, po fajronotu, svrnuli ovdje, da popiju još po jednu i čekaju na taksiste. I da, tako, spriječe našu pogibiju.
Koji mjesec iza toga mi njegovu pogibiju nećemo spriječiti.
Utorak je pijačni dan u Novom Pazaru i s okolnih kosina i brda sve se živo svuče u čaršiju. Uz sve dobre i nužne poslove, tog se dana svršavaju i oni nagrdni. Slegnu, tako, omražena bratstva, omražene familije ili ljudi, ponesu po nešto za pojasom, sretnu se “neđe u čaršiju” pa jedni na druge zapucaju i namire volju i dugove. Pazarci tog dana ne zalaze u kahvečajnice i birtije. Jednog takvog utorka, u vrijeme pauze za ručak, ušao sam u Lipu, pokušao da što god naručim, ali me kelneri u gužvi nisu mogli opaziti. Krenuo sam ka izlazu. U tom času na vratima se pojavio Čarkadžija.
Osmotrio je gužvu u kafani, viknuo nekome: – Eto mene, samo da ovom dečku platim pivo.
Probio se do šanka, donio mi pivo, a onda se uputio kroza gužvu prema separeu, gdje se nalazilo par velikih četvrtastih stolova sa kockastim stolnjacima za kojim se obdan ručavalo, a svečeri pilo.
Tamo je sjedelo više ljudi. Svi su bili pod oružjem.
Ime onog koji će pucati Čarkadžiji “jedanput u glavu, a dvaput u prsa” glasilo je Galjan Bronja. Bio je preprodavac stoke i deviza sa Gornje Pešteri i, ako je vjerovati potonjim pričama, “oprao je obraz” koji mu je Čarkadžija ukaljao nazvavši ga guzolizom i peškirom ispred “bratstva i cipcijelog svijeta” na nekakvoj svadbi il džumbusu u selu Mojstiru.