Iz svega što Camus u Dnevnicima 1951 – 1959 piše, progovara moralizam koji on iznevjerava u onome što prešućuje. Pedesete su za njega bile važne, razišao se sa Sartreom, dobio Nobelovu nagradu, ali to su i godine Francusko-alžirskog rata, jedne od najsramnijim epizoda novije francuske povijesti, o čemu u Dnevnicima postoji samo blijed i prilično amoralan trag. U jednoj bilješci, recimo, on opisuje svoj razgovor s de Gaulleom: “Dok sam govorio o riziku gubitka Alžira i o bijesu alžirskih Francuza [on je rekao]: Bijes Francuza? Ja imam 67 godina i ne znam ni jednog Francuza koji je ubio drugog Francuza. Osim sebe.”
Kad Danilo Kiš u svome kultnom tekstu “Saveti mladome piscu” kaže: “Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu”, on podrazumijeva da je Sartre bio u krivu zbog svog komunističkog aktivizma i odanosti Moskvi. Međutim, Camusov moralizam tada nije bio na ispitu u Moskvi, nego u Parizu, zato što je Alžir u francuskim pedesetim bio – da parafraziram Kiša – ispit na kojem se prolazi ili propada. Sartrea je zalaganje za nezavisnost Alžira moglo koštati života (dvaput je OAS – Organisation armée secrete – teroristička organizacija koja se borila za francusku kolonijalnu vlast u Alžiru, podmetala bombu u njegovom stanu). Francuske stvarne pedesete su neprisutne u Camusovim Dnevnicima, a prisutne su, recimo, u izvrsnim Dnevnicima alžirskog romanopisca Moulouda Feraouna koji je, za razliku od Sartrea, imao manje sreće, njega je OAS ubio. Zbog toga, između ostalog, kažem da Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.
Što se polemike Sartre-Camus tiče, bila je prilično jednosmjerna i u njoj su najuvjerljivije Sartreove zajedljivosti, poput ove:“Ja na kraju ipak imam nešto zajedničko s Hegelom: ti nisi čitao ni jednog od nas.”
Camusovi Dnevnici
Iz svega što Camus u Dnevnicima 1951 – 1959 piše, progovara moralizam koji on iznevjerava u onome što prešućuje. Pedesete su za njega bile važne, razišao se sa Sartreom, dobio Nobelovu nagradu, ali to su i godine Francusko-alžirskog rata, jedne od najsramnijim epizoda novije francuske povijesti, o čemu u Dnevnicima postoji samo blijed i prilično amoralan trag. U jednoj bilješci, recimo, on opisuje svoj razgovor s de Gaulleom: “Dok sam govorio o riziku gubitka Alžira i o bijesu alžirskih Francuza [on je rekao]: Bijes Francuza? Ja imam 67 godina i ne znam ni jednog Francuza koji je ubio drugog Francuza. Osim sebe.”
Kad Danilo Kiš u svome kultnom tekstu “Saveti mladome piscu” kaže: “Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu”, on podrazumijeva da je Sartre bio u krivu zbog svog komunističkog aktivizma i odanosti Moskvi. Međutim, Camusov moralizam tada nije bio na ispitu u Moskvi, nego u Parizu, zato što je Alžir u francuskim pedesetim bio – da parafraziram Kiša – ispit na kojem se prolazi ili propada. Sartrea je zalaganje za nezavisnost Alžira moglo koštati života (dvaput je OAS – Organisation armée secrete – teroristička organizacija koja se borila za francusku kolonijalnu vlast u Alžiru, podmetala bombu u njegovom stanu). Francuske stvarne pedesete su neprisutne u Camusovim Dnevnicima, a prisutne su, recimo, u izvrsnim Dnevnicima alžirskog romanopisca Moulouda Feraouna koji je, za razliku od Sartrea, imao manje sreće, njega je OAS ubio. Zbog toga, između ostalog, kažem da Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.
Što se polemike Sartre-Camus tiče, bila je prilično jednosmjerna i u njoj su najuvjerljivije Sartreove zajedljivosti, poput ove: “Ja na kraju ipak imam nešto zajedničko s Hegelom: ti nisi čitao ni jednog od nas.”