Prelistavam jučer, tražeći jedan konkretan detalj kojeg se sjećam iz ranijeg čitanja, knjigu eseja Drage Jančara Izbrojen, vagnut, razdjeljen. Počinjem prelistavati knjigu s kraja, pa mi se na pretposljednjoj stranici pogled lijepi na ovaj pasus: “Camus je pravi mislilac dvadesetoga stoljeća, a ne Sartre, koji se tijekom svojih samodopadljivosti sve više pretvarao u dnevnog aktivista. Upravo je njegov aktivizam, naročito u poznim godinama, bio nastavljanje oživotvorenja ideja, koje je na kraju prouzročilo devastiranu prazninu, u koju se uselila planetarna monokultura ništavila. Camusov angažman ima smisla upravo zato što je cijelo vrijeme svjestan svojeg vlastitog apsurda.”
A jutros, ovdje na Ajfelovom mostu, čitam zapis Semezdina Mehmedinovića o Camusovim Dnevnicima. U prvoj rečenici teksta, kao i pretposljednjoj, izriče se osnovna teza: “Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.” (Misli se na Francusko-alžirski rat o kojem, kaže Mehmedinović, u Camusovim Dnevnicima “postoji samo blijed i prilično amoralan trag.”) Zapis je zanimljiv, ako ni zbog čega drugog, a ono zato jer iznevjerava uobičajenu valorizaciju Camusa i Sartrea. Mogu shvatiti poziciju prema kojoj je dnevni aktivizam moralniji od pukog mišljenja i angažmana svjesnog vlastitog apsurda. Ne mislim, međutim, da Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.
Jedna od meni najdražih Camusovih rečenica uopšte jest ona iz Mita o Sizifu: “Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.”
Camus i Sartre kao antipodi
Prelistavam jučer, tražeći jedan konkretan detalj kojeg se sjećam iz ranijeg čitanja, knjigu eseja Drage Jančara Izbrojen, vagnut, razdjeljen. Počinjem prelistavati knjigu s kraja, pa mi se na pretposljednjoj stranici pogled lijepi na ovaj pasus: “Camus je pravi mislilac dvadesetoga stoljeća, a ne Sartre, koji se tijekom svojih samodopadljivosti sve više pretvarao u dnevnog aktivista. Upravo je njegov aktivizam, naročito u poznim godinama, bio nastavljanje oživotvorenja ideja, koje je na kraju prouzročilo devastiranu prazninu, u koju se uselila planetarna monokultura ništavila. Camusov angažman ima smisla upravo zato što je cijelo vrijeme svjestan svojeg vlastitog apsurda.”
A jutros, ovdje na Ajfelovom mostu, čitam zapis Semezdina Mehmedinovića o Camusovim Dnevnicima. U prvoj rečenici teksta, kao i pretposljednjoj, izriče se osnovna teza: “Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.” (Misli se na Francusko-alžirski rat o kojem, kaže Mehmedinović, u Camusovim Dnevnicima “postoji samo blijed i prilično amoralan trag.”) Zapis je zanimljiv, ako ni zbog čega drugog, a ono zato jer iznevjerava uobičajenu valorizaciju Camusa i Sartrea. Mogu shvatiti poziciju prema kojoj je dnevni aktivizam moralniji od pukog mišljenja i angažmana svjesnog vlastitog apsurda. Ne mislim, međutim, da Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.
Jedna od meni najdražih Camusovih rečenica uopšte jest ona iz Mita o Sizifu: “Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.”