Napomena Ranka Risojevića, priređivača teksta Ćamila Sijarića:
Nedavno, pročitah na Ajfelovom mostu sjajnu priču Faiza Softića, “Druga vjera”. I odmah mi u mislima proradi veza pisaca iz Sandžaka sa prvim koji je svojim djelom obilježio taj prostor – Ćamilom Sijarićem, mojim omiljenim piscem. Bez obzira da li je to Sinan Gudžević, Faiz Softić, Šaban Šarenkapić… svi su oni izašli iz Ćamilovog šinjela. Svaki za sebe izvrstan pisac, on je duhovno vezan za prostor koji je Ćamil Sijarić uveo u književnost na najbolji mogući način. Mene je od prve pročitane priče do nevjerovatne poezije osvojio za cijeli život. Zato sam odlučio da prepišem njegov uvodni govor mladim piscima koje je Duško Trifunović nazvao “Sudbonosni dječaci”, okupivši ih na Sutjesci, kako je i naslovljena knjiga šapirografisana 1966. godine. E, Ćamil Sijarić je htio da tim “dječacima” i djevojkama, da ih uvedem u ovu knjigu koju je danas gotovo nemoguće pronaći, ispriča nešto iz vlastitog iskustva. Taj tekst nije štampan u sabranim djelima Ćamila Sijarića u deset tomova. Zato treba ponešto iz “Sudbonosnih dječaka” i dalje čitati. Tri uvodna teksta, prije svega, prvi Duška Trifunovića, drugi Ćamila Sijarića, treći Matije Bećkovića. Ta tri teksta ni danas nisu zastarjela, naprotiv. Ja sam se opredijelio da moj tekst o “Sudbonosnim dječacima”, objavljen na Ajfelovom mostu, dopunim izvanrednim tekstom Ćamila Sijarića, koji treba čitaocima dati na uvid. Sjećam se kako me je, godinama kasnije, fascinirao put od Nove Varoši do Novog Pazara. Kao da sam išao kroz Ćamilove priče.
HOD PO MOTIVIMA
Šta je to gledanje dječjim očima
Ko s riječima posla ima, ko se u riječ zaljubio, taj ima blaga, i zlata, i dragulja mnogo, mnogo i mnogo, i muka mu je samo da to odabere, da to poređa, da ispriča priču književnu, poetsku, jer poetika i proza i nisu ništa drugo do jedna vrlo, vrlo visoka, vrlo emotivna kultura ljudskog govorenja; spuštanja toga zlatnog mosta između mene i tebe da njim prođe misao moja od mene do tebe, da ti kažem to i to, moj osjećaj da ode tim zlatnim mostom, satkanim, salivenim od riječi. Cijela je draž u toj riječi, u toj snazi riječi, u toj magiji riječi u tako lijepim riječima zbog kojih cijele stihove, strofe, rečenice, učimo napamet samo zbog nekoliko onih lijepih riječi. Takvim riječima nekakvu tajna hoćete da kažete. Vi vjerujete da je to tajna, mi možemo i da je primimo kao da je tajna, da je to vaše otkrovenje, samo kako za koga, kako za koje vrijeme, za koju ličnost itd. I u kolikoj zabludi vi to što sam vam ja ispričao primate. Molim vas, samo da bih iskazao koliko je tu relativiteta umjetničkog…A da toga nije, ne bi ni bilo umjetnosti.
Ja, malo đače, završio osnovnu školu. Nemam roditelja. Hajde da me pošalju u školu. Da sam imao oca ili majku, oni bi rekli: „A mi!“ Ne bi mi dali da se školujem. Ja nisam imao roditelja i odoh u školu. Gimnaziju sam pohađao u Skoplju. Ja onolišni, seljanče, otkidam se od livade, od kuće, od seljaka, od onih curica s kojima sam se igrao, od onih pejzaža, od svega. Idem u nekakav daleki, daleki grad u koji se ide jedan dan na konju, drugo pola dana automobilom i treću noć i pola dana vozom; to je daleko preko mnogo planina i čak preko Šar-planine na drugoj strani, kako su oni meni tada govorili, kod Ovčar-polja, i oni za Šar-planinu znaju, jer se u pjesmi pjeva: “Ne moš preći Šar-planinu punu hajduka“, i za Ovčar-polje znaju, jer se u pjesmi pjeva: „Ne moš proći Ovčar-polje – puno ovaca“. I sada seljak daje ti pamet, daje ti savjete za taj put.
– Nemoj se učiti da zapisuješ sve što čuješ, jer će ti otići tako da ćeš cijelog vijeka morati da zapisuješ što od nekoga čuješ, a što ne zapišeš, nećeš moći da zapamtiš. Nećeš biti uvijek u prilici da pišeš kad god neko pametan govori. Bilo bi to i sramota. Moraš ovdje to da slažeš, ovdje to da pišeš, ovdje o pameti. Sjeti se ovoga i nemoj da zapisuješ.
Ima tu istine nekakve i mudrosti.
– Kad se vratiš, da nam pričaš.
– Šta da vam pričam?
– Ti ćeš vidjeti: U Skoplju ima sokak, a u tom sokaku obješena je čizma Kraljevića Marka. Ona je tebi čak dovde, a meni dovde…
I stao uza me da mi tačno kaže kolika je čizma Kraljevića Marka.
– Ti vidi, pa kad se vratiš, da nam o tome pričaš.
Ja došao u Skoplje. Pada meni to na pamet. Bože gdje li je čizma Kraljevića Marka? Ja sve živim u tom uvjerenju da preda mnom stoji nešto što ću ja zaista da vidin, Samo gdje je tada ulica. Kad ću naići na tu čizmu? Traži ovamo, traži onamo. Kad ću naići na tu čizmu? I jednog dana, bio sam tada već u drugom razredu, idem nekom ulicom, i zbilja vidim visi čizma, tolika čizmetina neka.
– Evo je! Evo je , najzad!
I ja pravo ka onoj čizmi. Dođem, gledam, gledam, gledam. To je čizma od drveta, još napukla, a to je i nekakva čizmarska radnja.
To su te varske, to je ono što otkrivaš, a ono je već otkriveno.
Jednom idemo u to Skoplje, moj stric i ja. Stric jaše konja naprijed, ja jašem konja za njim. Prvi je pod sedlom, a drugi pod samarom. Tu stoji moj kofer, tu su kolači, moja sprema i tako dalje. U Pešteri, to je kraj između Limske doline i Novog Pazara, ka Sopoćanima, pružilo se jedno polje dugo otprilike sat i po vrijednoga hoda, konjskoga hoda. To je jedna traka, jedan tepih, jedna staza ovako pružena, a bregovi se uzdižu sa obje strane. To polje je suho, nema vode, i za karavane put ovuda bio je pogibija. Tamo u daljini spazih na sred toga polja nekakav čardak. Dođemo kod toga čardaka. Stric sjaše s konja, sjašem i ja.
– Ovdje ćemo se napiti vode.
Ja, dijete, okrećem se tamo-ovamo. Vode nigdje ne vidim. Čardak na suhoj ledini. Stric sveza konja, dao zob i lijepo me povede na drugu stranu. Silazimo niza stepenice i duboko, duboko, duboko dolje u zemlji, česma. Tu izvire voda, tu je korito, iz korita voda izlazi i tu odmah i uvire. Gore je zid bačvast i visoko, visoko vidi se patos onoga čardaka.
– Šta je ovo, striče?
– Bunar-voda, vidiš.
– Kakva voda? Kakva voda? Ko je ovo pronašao? Otkuda bi neko znao da ovdje ima vode? Šta je ovo, striče? Šta je ovo, da mi kažeš?
– Konji žedni, ljudi žedni. Propast bila putovati kroz ova polja. Vode nema sve dok se karavana ne slomi u dolinu Raške. Dolje vode ima, ali dotle da pocrkaju i konji i ljudi. Jedan karavandžija iz Novog Pazara, koji je tuda provodio karavanu, zarekao se da će sve svoje utrošiti da negdje pronađe nekakav bunar. Imao je trgovinu sa bratom, pa se zbog toga s njim podijelio. Svoj dio sav potrošio plaćajući radnike da mu po ovom polju traže vodu. Oni kopali ovdje, kopali ondje godinama i godinama. Karavandžija propadao, materijalno propado, duhovno oslabio, fizički obolio. Jednog dana – evo vode. Izbacili mu odozdo radnici mokru krpu gore. Uzeo on tu krpu, gleda je, gleda, bolestan. Uzjaše konja, pođe i umre na putu, a da se vode nije ni napio.
Ja to tada kao dijete čuo, pa to i zaboravio, ali kad sam počeo da pišem, zapitao sam se: o čemu pisati? Šta je to lijepo o čemu bih mogao da pišem? Tražim u sebi, u mislima svojim, sve što sam doživio, šta sam čuo, i sjetim se ovoga bunara. I pitam se sad, šta je to, i tražim nešto slično tome što bih ja mogao da znam. I nalazim. Pa to nije ništa drugo nego „Zidanje Skadra na Bojani“. Ako hoćeš da daš ljudima nešto veliko, onda moraš to da platiš, dragi moj. Džabe nema ništa što je veliko. Moraš na drugi tas da staviš ekvivalenat vrijednosti onome što hoćeš, što želiš. Treba žrtva pa da se održi tvrdi grad na Bojani. Uzidaj mladu Gojkovicu i tek poslije toga grad će se održati. To je i sa „Na Drini ćuprijom“. Uvijek je to tako. Ako hoćeš nešto veliko, plati, daj od sebe pa nosi. I taj čovjek koji je bunar našao, platio je životom ono što je htio ljudima da da. A zar u tome nema sličnosti sa umjetnikom i njegovim djelom? Jer i umjetnik je isposnik, on je bogomoljac u svome hramu, onaj koji je stalno na golim koljenima na mokrom pijesku, onaj koji nosi krst na Golgotu, mršav, zbog toga da bi nešto nekom dao, da bi nešto nekome rekao, da bi povukao i potegao nešto veliko, onoliko koliko god se može!
Pazite, neko je ovdje rekao: „Ja sam sreski pjesnik“. Ima u tome nešto što može da se primi, jer mi smo utoliko pisci, ukoliko ono opšte, ljudsko, možemo da izvučemo iz svoga iskustva. A naše iskustvo je najveće i najživlje iz dječjih dana, onda kada su te oči dječje širom otvorene i zagledane u čuda, u čarolije ovoga svijeta; iz vremena kad se dijete uvijek pita šta je to, otkud je to, i traži odgovore na sva ta pitanja. Sve motive koje sam obradio ja sam doživio ili čuo u mom kraju. A od svega toga doživljenog i čuvenog, uzeo sam samo ono što je univerzalno po smislu svome i duhu svome, što je nekakva istina životna za svakoga čovjeka ma gdje on bio, kao što je za svakoga čovjeka svuda jednaka istina ljubav: Ja te volim ti me voliš. Tako se, valjda, svuda, svuda i svuda veli. Drugo je to sad kako neko ljubav konkretno doživljava i obrađuje. Dizati to opšteživotno, to izvanvremensko, ono neprolazno, što živi, na jedan umjetnički nivo – eto to je cilj umjetničkog djela.
Ćamil Sijarić: Sudbonosni dječaci
Napomena Ranka Risojevića, priređivača teksta Ćamila Sijarića:
Nedavno, pročitah na Ajfelovom mostu sjajnu priču Faiza Softića, “Druga vjera”. I odmah mi u mislima proradi veza pisaca iz Sandžaka sa prvim koji je svojim djelom obilježio taj prostor – Ćamilom Sijarićem, mojim omiljenim piscem. Bez obzira da li je to Sinan Gudžević, Faiz Softić, Šaban Šarenkapić… svi su oni izašli iz Ćamilovog šinjela. Svaki za sebe izvrstan pisac, on je duhovno vezan za prostor koji je Ćamil Sijarić uveo u književnost na najbolji mogući način. Mene je od prve pročitane priče do nevjerovatne poezije osvojio za cijeli život. Zato sam odlučio da prepišem njegov uvodni govor mladim piscima koje je Duško Trifunović nazvao “Sudbonosni dječaci”, okupivši ih na Sutjesci, kako je i naslovljena knjiga šapirografisana 1966. godine. E, Ćamil Sijarić je htio da tim “dječacima” i djevojkama, da ih uvedem u ovu knjigu koju je danas gotovo nemoguće pronaći, ispriča nešto iz vlastitog iskustva. Taj tekst nije štampan u sabranim djelima Ćamila Sijarića u deset tomova. Zato treba ponešto iz “Sudbonosnih dječaka” i dalje čitati. Tri uvodna teksta, prije svega, prvi Duška Trifunovića, drugi Ćamila Sijarića, treći Matije Bećkovića. Ta tri teksta ni danas nisu zastarjela, naprotiv. Ja sam se opredijelio da moj tekst o “Sudbonosnim dječacima”, objavljen na Ajfelovom mostu, dopunim izvanrednim tekstom Ćamila Sijarića, koji treba čitaocima dati na uvid. Sjećam se kako me je, godinama kasnije, fascinirao put od Nove Varoši do Novog Pazara. Kao da sam išao kroz Ćamilove priče.
HOD PO MOTIVIMA
Šta je to gledanje dječjim očima
Ko s riječima posla ima, ko se u riječ zaljubio, taj ima blaga, i zlata, i dragulja mnogo, mnogo i mnogo, i muka mu je samo da to odabere, da to poređa, da ispriča priču književnu, poetsku, jer poetika i proza i nisu ništa drugo do jedna vrlo, vrlo visoka, vrlo emotivna kultura ljudskog govorenja; spuštanja toga zlatnog mosta između mene i tebe da njim prođe misao moja od mene do tebe, da ti kažem to i to, moj osjećaj da ode tim zlatnim mostom, satkanim, salivenim od riječi. Cijela je draž u toj riječi, u toj snazi riječi, u toj magiji riječi u tako lijepim riječima zbog kojih cijele stihove, strofe, rečenice, učimo napamet samo zbog nekoliko onih lijepih riječi. Takvim riječima nekakvu tajna hoćete da kažete. Vi vjerujete da je to tajna, mi možemo i da je primimo kao da je tajna, da je to vaše otkrovenje, samo kako za koga, kako za koje vrijeme, za koju ličnost itd. I u kolikoj zabludi vi to što sam vam ja ispričao primate. Molim vas, samo da bih iskazao koliko je tu relativiteta umjetničkog…A da toga nije, ne bi ni bilo umjetnosti.
Ja, malo đače, završio osnovnu školu. Nemam roditelja. Hajde da me pošalju u školu. Da sam imao oca ili majku, oni bi rekli: „A mi!“ Ne bi mi dali da se školujem. Ja nisam imao roditelja i odoh u školu. Gimnaziju sam pohađao u Skoplju. Ja onolišni, seljanče, otkidam se od livade, od kuće, od seljaka, od onih curica s kojima sam se igrao, od onih pejzaža, od svega. Idem u nekakav daleki, daleki grad u koji se ide jedan dan na konju, drugo pola dana automobilom i treću noć i pola dana vozom; to je daleko preko mnogo planina i čak preko Šar-planine na drugoj strani, kako su oni meni tada govorili, kod Ovčar-polja, i oni za Šar-planinu znaju, jer se u pjesmi pjeva: “Ne moš preći Šar-planinu punu hajduka“, i za Ovčar-polje znaju, jer se u pjesmi pjeva: „Ne moš proći Ovčar-polje – puno ovaca“. I sada seljak daje ti pamet, daje ti savjete za taj put.
– Nemoj se učiti da zapisuješ sve što čuješ, jer će ti otići tako da ćeš cijelog vijeka morati da zapisuješ što od nekoga čuješ, a što ne zapišeš, nećeš moći da zapamtiš. Nećeš biti uvijek u prilici da pišeš kad god neko pametan govori. Bilo bi to i sramota. Moraš ovdje to da slažeš, ovdje to da pišeš, ovdje o pameti. Sjeti se ovoga i nemoj da zapisuješ.
Ima tu istine nekakve i mudrosti.
– Kad se vratiš, da nam pričaš.
– Šta da vam pričam?
– Ti ćeš vidjeti: U Skoplju ima sokak, a u tom sokaku obješena je čizma Kraljevića Marka. Ona je tebi čak dovde, a meni dovde…
I stao uza me da mi tačno kaže kolika je čizma Kraljevića Marka.
– Ti vidi, pa kad se vratiš, da nam o tome pričaš.
Ja došao u Skoplje. Pada meni to na pamet. Bože gdje li je čizma Kraljevića Marka? Ja sve živim u tom uvjerenju da preda mnom stoji nešto što ću ja zaista da vidin, Samo gdje je tada ulica. Kad ću naići na tu čizmu? Traži ovamo, traži onamo. Kad ću naići na tu čizmu? I jednog dana, bio sam tada već u drugom razredu, idem nekom ulicom, i zbilja vidim visi čizma, tolika čizmetina neka.
– Evo je! Evo je , najzad!
I ja pravo ka onoj čizmi. Dođem, gledam, gledam, gledam. To je čizma od drveta, još napukla, a to je i nekakva čizmarska radnja.
To su te varske, to je ono što otkrivaš, a ono je već otkriveno.
Jednom idemo u to Skoplje, moj stric i ja. Stric jaše konja naprijed, ja jašem konja za njim. Prvi je pod sedlom, a drugi pod samarom. Tu stoji moj kofer, tu su kolači, moja sprema i tako dalje. U Pešteri, to je kraj između Limske doline i Novog Pazara, ka Sopoćanima, pružilo se jedno polje dugo otprilike sat i po vrijednoga hoda, konjskoga hoda. To je jedna traka, jedan tepih, jedna staza ovako pružena, a bregovi se uzdižu sa obje strane. To polje je suho, nema vode, i za karavane put ovuda bio je pogibija. Tamo u daljini spazih na sred toga polja nekakav čardak. Dođemo kod toga čardaka. Stric sjaše s konja, sjašem i ja.
– Ovdje ćemo se napiti vode.
Ja, dijete, okrećem se tamo-ovamo. Vode nigdje ne vidim. Čardak na suhoj ledini. Stric sveza konja, dao zob i lijepo me povede na drugu stranu. Silazimo niza stepenice i duboko, duboko, duboko dolje u zemlji, česma. Tu izvire voda, tu je korito, iz korita voda izlazi i tu odmah i uvire. Gore je zid bačvast i visoko, visoko vidi se patos onoga čardaka.
– Šta je ovo, striče?
– Bunar-voda, vidiš.
– Kakva voda? Kakva voda? Ko je ovo pronašao? Otkuda bi neko znao da ovdje ima vode? Šta je ovo, striče? Šta je ovo, da mi kažeš?
– Konji žedni, ljudi žedni. Propast bila putovati kroz ova polja. Vode nema sve dok se karavana ne slomi u dolinu Raške. Dolje vode ima, ali dotle da pocrkaju i konji i ljudi. Jedan karavandžija iz Novog Pazara, koji je tuda provodio karavanu, zarekao se da će sve svoje utrošiti da negdje pronađe nekakav bunar. Imao je trgovinu sa bratom, pa se zbog toga s njim podijelio. Svoj dio sav potrošio plaćajući radnike da mu po ovom polju traže vodu. Oni kopali ovdje, kopali ondje godinama i godinama. Karavandžija propadao, materijalno propado, duhovno oslabio, fizički obolio. Jednog dana – evo vode. Izbacili mu odozdo radnici mokru krpu gore. Uzeo on tu krpu, gleda je, gleda, bolestan. Uzjaše konja, pođe i umre na putu, a da se vode nije ni napio.
Ja to tada kao dijete čuo, pa to i zaboravio, ali kad sam počeo da pišem, zapitao sam se: o čemu pisati? Šta je to lijepo o čemu bih mogao da pišem? Tražim u sebi, u mislima svojim, sve što sam doživio, šta sam čuo, i sjetim se ovoga bunara. I pitam se sad, šta je to, i tražim nešto slično tome što bih ja mogao da znam. I nalazim. Pa to nije ništa drugo nego „Zidanje Skadra na Bojani“. Ako hoćeš da daš ljudima nešto veliko, onda moraš to da platiš, dragi moj. Džabe nema ništa što je veliko. Moraš na drugi tas da staviš ekvivalenat vrijednosti onome što hoćeš, što želiš. Treba žrtva pa da se održi tvrdi grad na Bojani. Uzidaj mladu Gojkovicu i tek poslije toga grad će se održati. To je i sa „Na Drini ćuprijom“. Uvijek je to tako. Ako hoćeš nešto veliko, plati, daj od sebe pa nosi. I taj čovjek koji je bunar našao, platio je životom ono što je htio ljudima da da. A zar u tome nema sličnosti sa umjetnikom i njegovim djelom? Jer i umjetnik je isposnik, on je bogomoljac u svome hramu, onaj koji je stalno na golim koljenima na mokrom pijesku, onaj koji nosi krst na Golgotu, mršav, zbog toga da bi nešto nekom dao, da bi nešto nekome rekao, da bi povukao i potegao nešto veliko, onoliko koliko god se može!
Pazite, neko je ovdje rekao: „Ja sam sreski pjesnik“. Ima u tome nešto što može da se primi, jer mi smo utoliko pisci, ukoliko ono opšte, ljudsko, možemo da izvučemo iz svoga iskustva. A naše iskustvo je najveće i najživlje iz dječjih dana, onda kada su te oči dječje širom otvorene i zagledane u čuda, u čarolije ovoga svijeta; iz vremena kad se dijete uvijek pita šta je to, otkud je to, i traži odgovore na sva ta pitanja. Sve motive koje sam obradio ja sam doživio ili čuo u mom kraju. A od svega toga doživljenog i čuvenog, uzeo sam samo ono što je univerzalno po smislu svome i duhu svome, što je nekakva istina životna za svakoga čovjeka ma gdje on bio, kao što je za svakoga čovjeka svuda jednaka istina ljubav: Ja te volim ti me voliš. Tako se, valjda, svuda, svuda i svuda veli. Drugo je to sad kako neko ljubav konkretno doživljava i obrađuje. Dizati to opšteživotno, to izvanvremensko, ono neprolazno, što živi, na jedan umjetnički nivo – eto to je cilj umjetničkog djela.
Ćamil Sijarić