S tim sam se mladićem družio davnih pedesetih prošlog stoljeća, prigodnom zajedničkih ljetovanja u jednom gradiću na moru. Zvao se Branimir Buzda, i u tome je bila njegova nevolja. Stidio se svog prezimena i mrzio oca koji mu ga je dao u nasljeđe, a uz to bio i beznačajna osoba – skromni činovničić u nekom državnom nadleštvu. Majku je obožavao, iako joj nije opraštao taj pogrešni brak, ali ona se na njegovu radost razvela i preudala za čovjeka dostojnog poštovanja. Bio je imućan i utjecajan, a uz to je imao i zvučno prezime Valentić.
Moj je drugar prisvojio to prezime, koje je stojalo je na vratima stana čiji je vlasnik, u gradiću gdje smo ljetovali, bio njegov očuh. Pred svima se ponosno predstavljao kao Branko Valentić. Svoje pravo prezime je krio, vjerujući da bi zbog njega, u našoj družini, bio izvrgnut podsmijehu.
Jednog je srpanjskog dana u tom stanu okupio družinu da proslavi svoj imendan. Tu je bila i djevojka u koju je, po svim znacima, bio zaljubljen. Uz piće i kolače, društvo se, u dobrom raspoloženju, odlično zabavljalo.
Usred tog slavlja netko je na vratima stana zazvonio. Bio je to poštar s telegramom. “Brzojav za Branimira Buzdu!” rekao je.
“Takvoga ovdje nema”, smjesta je odgovorio Branko.
Poštar je zagledao u papir koji je držao u rukama.
“Ali… adresa je točna. Taj bi Branimir Buzda morao biti tu.”
“Kažem vam da takvog nema. To je greška.”
Vidio sam da je moj drug pocrvenio. Ne znam jesu li to i drugi primijetili.
Napisavši na svom dokumentu “Primalac nepoznat”, poštar je otišao.
Iako crven u licu, Branko se nije previše zabrinuo ni uzrujao. Znao je da bi njegova majka tih dana trebala doputovati, i pretpostavljao je da telegram najavljuje njen dolazak.
Ali taj je kobni papir, naprotiv, nosio vijest o njenom konačnom odlasku. Javljao je da je tog dana poginula u saobraćajnoj nesreći i obavještavao o mjestu i vremenu pogreba.
U to vrijeme telefoni su bili rijetkost i nije postojala mogućnost da moj drug bude ponovno na vrijeme obaviješten o tragičnom događaju. Branimir Buzda nije otišao na majčin pogreb.
To sebi nikad nije mogao oprostiti. Užasno postiđen zbog stida koji je bio uzrok njegovog ogriješenja o majku, od tada se predstavljao svojim pravim prezimenom.
Buzda
S tim sam se mladićem družio davnih pedesetih prošlog stoljeća, prigodnom zajedničkih ljetovanja u jednom gradiću na moru. Zvao se Branimir Buzda, i u tome je bila njegova nevolja. Stidio se svog prezimena i mrzio oca koji mu ga je dao u nasljeđe, a uz to bio i beznačajna osoba – skromni činovničić u nekom državnom nadleštvu. Majku je obožavao, iako joj nije opraštao taj pogrešni brak, ali ona se na njegovu radost razvela i preudala za čovjeka dostojnog poštovanja. Bio je imućan i utjecajan, a uz to je imao i zvučno prezime Valentić.
Moj je drugar prisvojio to prezime, koje je stojalo je na vratima stana čiji je vlasnik, u gradiću gdje smo ljetovali, bio njegov očuh. Pred svima se ponosno predstavljao kao Branko Valentić. Svoje pravo prezime je krio, vjerujući da bi zbog njega, u našoj družini, bio izvrgnut podsmijehu.
Jednog je srpanjskog dana u tom stanu okupio družinu da proslavi svoj imendan. Tu je bila i djevojka u koju je, po svim znacima, bio zaljubljen. Uz piće i kolače, društvo se, u dobrom raspoloženju, odlično zabavljalo.
Usred tog slavlja netko je na vratima stana zazvonio. Bio je to poštar s telegramom. “Brzojav za Branimira Buzdu!” rekao je.
“Takvoga ovdje nema”, smjesta je odgovorio Branko.
Poštar je zagledao u papir koji je držao u rukama.
“Ali… adresa je točna. Taj bi Branimir Buzda morao biti tu.”
“Kažem vam da takvog nema. To je greška.”
Vidio sam da je moj drug pocrvenio. Ne znam jesu li to i drugi primijetili.
Napisavši na svom dokumentu “Primalac nepoznat”, poštar je otišao.
Iako crven u licu, Branko se nije previše zabrinuo ni uzrujao. Znao je da bi njegova majka tih dana trebala doputovati, i pretpostavljao je da telegram najavljuje njen dolazak.
Ali taj je kobni papir, naprotiv, nosio vijest o njenom konačnom odlasku. Javljao je da je tog dana poginula u saobraćajnoj nesreći i obavještavao o mjestu i vremenu pogreba.
U to vrijeme telefoni su bili rijetkost i nije postojala mogućnost da moj drug bude ponovno na vrijeme obaviješten o tragičnom događaju. Branimir Buzda nije otišao na majčin pogreb.
To sebi nikad nije mogao oprostiti. Užasno postiđen zbog stida koji je bio uzrok njegovog ogriješenja o majku, od tada se predstavljao svojim pravim prezimenom.