Čitao sam Majstora i Margaritu Mihaila Bulgakova, tu fantazmagoričnu menipeju nekoliko puta, u prevodu, prijevodu, a i na engleskom, tekst dobro znam, znam njegovu povijest i priču o sudbini romana, i mnoge interpretacije znam, od filozofske do političke, prema kojoj je Sotona Lenjin ili možda karikirani Staljin, a Majstor Gorki, a po nekima je riječ o Stanislavskom, tadašnjem utjecajnom “teatarskom djelatniku”, s kojim je s dosta muke surađivao i Bulgakov (Majstor), neće biti iznenađenja, čak strahujem od razočarenja, iako je pisac pripadao sceni, život mu bio vezan za teatar, pa iz njegovog slavnog romana izbija ritam igre, u samu priču je uključena scena, a sprega osobnih drama i volje vladara sudbine, kako u predstavi na sceni tako i u životu, ide ka krešendu, ka kulminaciji i katarzi, ka dramatičnom razrješenju. Znam, doduše, i da je teatarska trupa Complicité čuvena, Barbicanova scena samo za najbolje, pa je i ova predstava hvaljena, što nije lako postići u Londonu, “world capital of theatre“, u kojem je sve što sam mislio da je umjetnost scene drugačije , i uvijek još bolje nego što sam očekivao. Tako je bilo i sa ovom predstavom, od glume do scene. A onda neočekivano rješenje na samom kraju: “Ali nema više Majstora” – vapi Margarita. “Ovdje je!“ – dreknu profesor Voland, Sotona, Lucifer. Mrak, a onda sve bljesnu, snažno svjetlo gledatelje, svjedoke događaja zaslijepi i Sotona se u trenu pretvori u Majstora. Pisac je izmislio Sotonu, a Sotona stvorio Pisca.
Bulgakov na sceni
Čitao sam Majstora i Margaritu Mihaila Bulgakova, tu fantazmagoričnu menipeju nekoliko puta, u prevodu, prijevodu, a i na engleskom, tekst dobro znam, znam njegovu povijest i priču o sudbini romana, i mnoge interpretacije znam, od filozofske do političke, prema kojoj je Sotona Lenjin ili možda karikirani Staljin, a Majstor Gorki, a po nekima je riječ o Stanislavskom, tadašnjem utjecajnom “teatarskom djelatniku”, s kojim je s dosta muke surađivao i Bulgakov (Majstor), neće biti iznenađenja, čak strahujem od razočarenja, iako je pisac pripadao sceni, život mu bio vezan za teatar, pa iz njegovog slavnog romana izbija ritam igre, u samu priču je uključena scena, a sprega osobnih drama i volje vladara sudbine, kako u predstavi na sceni tako i u životu, ide ka krešendu, ka kulminaciji i katarzi, ka dramatičnom razrješenju. Znam, doduše, i da je teatarska trupa Complicité čuvena, Barbicanova scena samo za najbolje, pa je i ova predstava hvaljena, što nije lako postići u Londonu, “world capital of theatre“, u kojem je sve što sam mislio da je umjetnost scene drugačije , i uvijek još bolje nego što sam očekivao. Tako je bilo i sa ovom predstavom, od glume do scene. A onda neočekivano rješenje na samom kraju: “Ali nema više Majstora” – vapi Margarita. “Ovdje je!“ – dreknu profesor Voland, Sotona, Lucifer. Mrak, a onda sve bljesnu, snažno svjetlo gledatelje, svjedoke događaja zaslijepi i Sotona se u trenu pretvori u Majstora. Pisac je izmislio Sotonu, a Sotona stvorio Pisca.