Za časopis Prosvjeta razgovor vodili Čedomir Višnjić i Goran Borković
Miljenko Jergović jedan je od najprevođenijih i najnagrađivanijih hrvatskih pisaca čiji je književni uspjeh odavno nadišao granice ne samo Hrvatske, nego i regije. Razgovarali smo s njim o jezičnom zajedništvu na prostorima nekadašnje Jugoslavije, stanju suvremene literature na našim prostorima, budućnosti knjige, Branku Ćopiću, Lazi Kostiću, pa i o nogometu…
Jedan si od onih koji žive i rade ne obazirući se na novostvorene granice, naročito one hrvatsko-srpske, pa te molimo da nam kažeš kakvo je tvoj viđenje jezične situacije na ovoj relaciji. Udaljavaju li se jezične prakse dva naroda, unatoč žestokim nacionalnim integracijama imamo provalu dijalekata na jednoj i drugoj strani, više ne brinemo o tome hoćemo li se razumjeti van užeg jezičnog kruga… Kako živiš s lektorima, što misliš o perspektivama jezičnog zajedništva, mimo političkih inicijativa na tu temu?
– Ne, jezične prakse se ne udaljavaju, i to iz najmanje dva razloga. Prvi: između Hrvatske i Srbije, ali i Bosne i Hercegovine, morao bi postojati neusporedivo viši i neprelazniji zid od onoga zida što su ga između 1991. i 2000. tvorile stvarne i imaginarne crte ratnih frontova, pa da se nakon nekoliko desetljeća takvoga zida jezične prakse stignu uzrazlikovati. Drugi: da bi se stvorile jezične razlike, za kojima su najprije krenuli žudjeti hrvatski nacionalisti, e da bi im se tokom vremena u toj žudnji priključili njihovi srpski pa bošnjački sumišljenici, nije dovoljno uspostavljanje neformalne pravopisne policije, koju sačinjavaju zaošijani jezikoslovci, akademici i profesori, fanatici pravopisnih normi, nego je nužno stvarati novu književnost na novim jezicima, te postupno prevoditi onu staru, koja je pisana na tom otrovnom zajedničkom jeziku. Takvo što je bilo započeto u NDH, toj monstruoznoj državi, koja je, međutim, za razliku od Republike Hrvatske imala nekakvu, makar i naopaku, kulturnu politiku, ali čak i da je, ne daj Bože, NDH duže opstajala, rezultati ne bi mogli biti naročiti. Da bi se stvorio novi jezik, Hrvati bi se morali odreći svega onog što je stvoreno na starom i na starim jezicima, što je skoro pa nemoguće. Isto bi, s istim ciljem, morali učiniti i Srbi, te Bošnjaci. Između ostaloga i zato što se hrvatski nacionalistički cilj ne može ostvariti bez ostvarenja srpskog nacionalističkog cilja. Nije dovoljno da Hrvati izmisle novi jezik. Istovremeno moraju i Srbi izmisliti svoj, jer se inače događa ono što se događa u posljednjih tridesetak godina, o čemu bi mnogo kompetentnije mogao i trebao govoriti profesor Ranko Bugarski, čovjek koji se izvan svake sumnje najozbiljnije bavio životom naših leksika, a to je da Hrvati ubace neku svoju riječ u opticaj, pa je onda slobodniji među srpskim govornicima i piscima krenu koristiti kao svoju. Pogledajte samo učestalost riječi glede u tekstovima srpskim autora. Ta je riječ u srpski jezik najprije ušla kao stilski snažno obojena riječ, obično blagog ili manje blagog izrugivanja Hrvatima, e da bi zatim zaživjela kao sasvim normalna, obična, upotrebna riječ. I eto tragedije, Hrvati su promovirali riječ od koje će krenuti naše razlikovanje, a Srbi su je zatim slobodno preuzeli. Ukrali su je kao što deran ukrade sladoled iz škrinje pokraj seoske trafike. A ima i treće: da bi se zajednicama uzrazlikovao jezik morala bi im se prethodno radikalno uzrazlikovati stvarnost. A stvarnost u Srbiji i Bosni i Hercegovini danas je mnogo sličnija i srodnija stvarnosti u Hrvatskoj, nego što je to bila 1985, recimo. To je posljedica nacionalističke vladavine u te tri zemlje, ali i prokletstvo tužnih sudbina svih naših nacionalista. U zadnjem desetljeću socijalističke Jugoslavije život se u pojedinim republikama dublje razlikovao nego što se razlikuje danas, a kulturni (pa i jezični) supstrat njihovih metropola bio je supstancijalno i suštinski udaljeniji nego što je danas. Zašto je bio udaljeniji? Zato što je bio supstancijalniji. Ili pojednostavljeno rečeno: dok je hrvatska književnost još postojala, ona se bitnije razlikovala od srpske nego danas kada hrvatske književnosti zapravo nema. Osim toga, u ono su vrijeme hrvatski nacionalisti svoj duh i ukus odgajali na hrvatskim pjesmama, na hrvatskoj tradiciji, a ponekad i na nekim ozbiljnijim i manje folklornim europskim tradicijama. Hrvatski nacionalisti u osamdesetima nisu se odgajali na Lepoj Lukić ili na Zorici Brunclik. Današnji, pak, hrvatski nacionalisti, i to skoro bez izuzetka, svoj kulturni habitus stvaraju na prvacima i prvakinjama srpskoga novokomponovanog folklora. Pogledajte samo što na svojim svadbama slušaju hrvatski nogometni šampioni – koji su, i to recimo, prvaci hrvatskog nacionalnog duha, te samim tim i prvaci hrvatskog nacionalizma – ali ne samo oni, nego pogledajte što to trešti iz crnih limuzina sa slovom U na registarskoj tablici: Ceca, Stoja, Aca Lukas… I kako onda da se hrvatski jezik uzrazlikuje od srpskog, recite vi meni?
Kako vidiš stanje savremene domaće literature, naročito proze? Ona srpska je izgubila na ranijem značaju gubitkom kruga svojih tema…. Kako se nositi sa konkurencijom koja je bliža nego ikad, onom svjetskom, danas kad se može čitati Kabrea, Serkasa, Tokarčukovu, Ulicku… Kako evropeizirati naše teme, ili je to samo pitanje snage talenta i literarnog izraza?
– Srpska književnost izgubila je svoj jedini prirodni kontekst, a to je kontekst Jugoslavije. Izgubila ga je ne zato što se ta država raspala i nestala, budući da je rečeni kontekst bio od države stariji, nego ga je izgubila odrakavši se onog na čemu je utemeljena. Da bi se to objasnilo, možemo opet krenuti s pričom o našim rodnim i rođenim nacionalizmima. Za razliku od hrvatskog nacionalizma koji je u dvadesetom vijeku u pravilu bivao kulturno isključujući, u sebe zatvoren i ekskluzivan, srpski je nacionalizam bivao kulturno inkluzivan, osvajački, ekspanzionistički. Za razliku od političke stvarnosti u kojoj ekspanzionizam i osvajaštvo nisu na dobrom glasu, u kulturi, a pogotovu u književnosti, riječ je o nečemu što je apsolutno pozitivno konotirano. Zahvaljujući spremnosti da uključi druga i drukčija iskustva, da priključi svjetove koji se razlikuju od vlastite dominantne legende o svijetu, srpska književnost i kultura dvadesetog stoljeća mogla je adoptirati Ivu Andrića, a zatim mu stvoriti uvjete da do kraja bude to što je bio. Ali ne samo Andrića, nego na neki drugi način i Crnjanskog, čija su se formativna kulturna iskustva radikalno razlikovala od iskustava neke zamišljene srpske matice. Hrvatska kultura i književnosti ne samo da nisu mogle stvoriti Andrića i Crnjanskog, nego su se formirale i opstajale na isključivanju čak i onih sumnjivih i nedovoljno hrvatskih elemenata koji su izlazili izvan zadane legende o identitetu nacionalne kulture. Čak ni Krleža, veliki Hrvat, koji je istovremeno bio i veliki Jugoslaven, nije podnosio ideje o širenju zadatih okvira hrvatskoga kulturnog i književnog identiteta. A što se događalo u posljednjih četvrt stoljeća? Događalo se uglavnom to da su Srbi sve više počeli bivati Hrvatima, da su istraumatizirani raspadom Jugoslavije poput nekakvih uvrijeđenih frajli počeli vlastitu kulturu i književnost zamišljati na način na koji Hrvati zamišljaju svoju kulturu i književnost. I naravno da to onda stvara probleme u imaginiranju svijeta, onoga stvarnog i onih književnih. Kao posljedica takvih promjena stvara se, recimo, apsurdna situacija u kojoj u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoje neke regionalne književne nagrade, koje mogu dobiti, pa ih i dobivaju, pisci iz Srbije (spomenimo samo tuzlansku nagradu koja nosi ime Meše Selimovića i rovinjsku koja nosi ime Mirka Kovača, premda su autori iz Srbije čašćeni i Nagradom V.B.Z.-a, te u međuvremenu ukinutom nagradom Jutarnjeg lista…), dok u Srbiji nijedna takva nagrada ne postoji. Ovo spominjem ne zato što bi nagrade bile same po sebi važne, nego zato što su one simptom i slika nečega drugog.
Kako vidiš budućnost knjige, one na našem jeziku u društvima koja žive ili od turizma ili od gastarbajtera i koja kulturu otvoreno funkcionaliziraju za potrebe turizma?
– Budućnost knjige je onakva kakva je i budućnost društvene zajednice. Ako Hrvati doista odluče da budu sobarice i konobari, te u slučaju da su talentiraniji, policajci i fudbaleri, tada će ih nestati. Sezonu-dvije prije nestanka Hrvata nestat će i hrvatskih knjiga. A što će za to vrijeme biti sa Srbima? Srbi će, pretpostavljam, nestati iz nekih drugih razloga. Ali će, nestane li Hrvata, sigurno nestati i njih. Nemoguć je svijet u kojem bi bilo Srba, a ne bi bilo Hrvata. I obrnuto.
Jedan od velikih pisaca, srpskih, bosanskih, ličkih je Branko Ćopić. Što danas da radimo, kako da spasimo Nikoletinu, Jovančetovu družinu? Ili drugi primjer; gledao sam nedavno sjajni Bauer-Diklićev film „Ne okreći se sine“. Kud idemo ako se toga odričemo?
– Odricanje od Ćopića je odricanje od njegovih složenih identiteta. Svedemo li ga na Srbina i na srpskom pisca, kao što se sve češće radi, od njega nam neće ostati ništa. U ona vremena Ćopić je najprije bio percipiran kao Krajišnik. Tada je pojam Bosanske krajine imao neku svoju dubinu i sadržaj, ali i svoj mentalitetni okvir. On je, pogotovo u svom neusporedivom dječjem opusu, bio pisac tog mentaliteta. Iako je za sebe govorio da je – Ličanin. Usto, Ćopić je, naravno, bio Srbin. Ali ne bilo koji i bilo kakav Srbin, nego onaj iz kraja čije su veze i omraze s komšijama vrlo krvave, čvrste, vječne. Iako je obično nije takvom predstavljao, njegova književna tema bila je izrazito nacionalna i u komunikaciji s onim Drugim i Drukčijim. Šta nam je Branko Ćopić, a i šta je Branko Ćopić današnjim Srbima i srpkoj kulturi i književnosti ako onoga Drugog i Drukčijeg više nema? Eto, i zato bi za lijepo sjećanje na njega, ali i za svako buduće čitanje Ćopića, valjalo imati na umu odakle je on, te čiji je još on. Čiji je? Pa onih Drugih i Drugačijih! A kad pitate za Bauerov filmski klasik, tu je stvar jasna: ustašija je učinila sve da tog filma više ne bude. I, eto, nema ga. Oni koji su kod Bauera poraženi, u stvarnosti su pobijedili. I tako je film izbrisan iz stvarnosti. Kao i toliko toga drugog.
Što činiti sa školskim programima; kome i kako objasniti da se ne može dijete pristojno i ozbiljno obrazovati na ovdašnjim jezicima, da ne može razumjeti njihovu ljepotu i vrijednost, vrijednost baš te svoje nacionalne kulture, ako preskoči sa jedne strane granice npr. Lazu Kostića, a sa druge S. S. Kranjčevića, ako nikad nije čulo za Cankara… Imena slučajno naletjela iz sjećanja…
– Ili jednostavno govoreći: hrvatsku književnost ne možete saznavati i znati bez srpske književnosti. I obrnuto. To možda i jest razlog zbog kojeg hrvatske književnosti uglavnom više i nema. A bez književnosti se, naravno, djeca ne mogu obrazovati na ovdašnjim, kao ni na bilo kojim drugim jezicima. Bez književnosti, patetično govoreći, nema, niti može biti materinjeg jezika. A materinjeg jezika, u našem zlosretnom srpskohrvatskom slučaju, nema bez jezika onoga prvog, omrznutog komšije.
Problem obrazovanja još je dublji za srpsku nacionalnu zajednicu. Manjinske škole i programe napadaju podjednako i ljevica i desnica, svatko iz svojih razloga i ideoloških potreba. S druge strane, Talijani slične prigovore rijetko mogu čuti…
– Talijani za početak imaju tu sreću da se dovoljno razlikuju. I, budimo malo cinični, tu sreću što skoro da ih i nema. Premda ne znam koliko bi malo trebalo biti Srba u Hrvatskoj, pa da hrvatski nacionalistički ukus bude zadovoljen. Vjerojatno Srba i ne može biti tako malo da ih istovremeno ne bude previše. Ali zašto je tomu tako? Iz različitih razloga, od kojih su neki više psihopatološke, nego demografske i kulturološke naravi. Naime, nakon što bi već nestali i posljednji Srbi iz Hrvatske, ništa se ne bi promijenilo, niti bi se nacionalistička histerija utišala. Čak bi se moglo pretpostaviti i da bi je to samo pojačalo. U tom bi času strani element, element Srba, postao u Hrvatskoj nevidljiv, ali zato još mnogo prisutniji. I onda bi se lov na Srbe nastavio na metafizičkoj razini. Otkrivalo bi ih se, i to po nekoliko njih, u svakom preostalom Hrvatu. Onom nepravovjernom, ali i onom pravovjernom. Srbi svi i svuda bi u tako zamišljenom i ostvarenom hrvatskom svijetu bez Srba, postali nerješiva napast. To se, čini mi se, već događa. Hrvatski nacion je do izbezumljenja iritiran svrabom svojih amputiranih organa, ali i, još mnogo gore od toga, otkrićem da se srpsko pitanje u Hrvatskoj ne rješava nestankom Srba. Jednako je to užasavajuće za hrvatsku ljevicu, kao i za desnicu, premda su obrasci užasnutosti različiti.
Možemo li zadržati kontrolu nad vlastitom prošlošću nad vlastitom nacionalnom kulturom, baveći se njom na ovaj današnji način? Ili neizbježno upadamo u krug sužene kulturne reprodukcije…
– Nikad se mi nismo dovoljno ozbiljno bavili svojom prošlošću, e da je ne bismo pokušavali mijenjati. Kod kulturnih naroda prošlost je ono što se nastoji fiksirati i opisati, upravo zato da bi se spasilo od onih koji bi da mijenjaju prošlost.
Kako u tom kontekstu gledaš na budućnost Srba u Hrvatskoj? Njima se i dvadeset tri godine nakon kraja rata nameće osjećaj kolektivne krivnje tako da i ovaj preostali postotak „ima pravo“ ovdje više biti, a manje uistinu živjeti, i to samo dotle dok većinska politika ne odluči drukčije. Nekad su nas ovdje gnjavili pitanjem za koju reprezentaciju navijamo, danas toga više nema, ali zlosretna identitetska priča golmana Subašića vrlo je znakovita.
– Pripovijest o Subašiću je nevjerojatna. To je ono kad se nitko ne usuđuje ispričati priču koja tako neizrečena lebdi između ljudi, kad nema pisaca ni književnosti, nema narodnih pjesnika koji bi pripovijest opjevali, i onda se u jednom trenutku priča sama od sebe ispriča. Danijel Subašić, recimo to i po stoti put, ima puno ljudsko pravo da bude Hrvat. I to se pravo ni po čemu ne razlikuje od istoga takvog prava koje, recimo, imam ja, ili koje imaju građanin Plenković ili građanka Grabar-Kitarović da isto tako budu Hrvati. Samo što za razliku od nas, koji smo slobodni tematizirati svoje matere i očeve, njihove zavičaje i identitete, pa to s vremena na vrijeme i činimo u različite javne i privatne svrhe, Danijel Subašić bi trebao biti Hrvat bez ćaće Jove i matere Boje, i bez zavičaja u Rašteviću kod Benkovca. Sve je, osim tog njegovog hrvatstva, u slučaju Danijela Subašića višak koji bi se morao prešutjeti i prešućivanjem sakriti. Ono što je u mom slučaju identitet ili tvorbeni materijal mog identiteta, u Danijelovom je slučaju – sramni detalj. Ili niz sramnih detalja. Ono što su za mene zapišane i zasrane vojničke gaće koje sam nosio u kninskim i lastovskim kasarnama sa 1984. na 1985, to je za njega – barem iz perspektive koja mu se u Hrvatskoj i u hrvatskim medijima nameće – njegovo podrijetlo. I to je strašno! To stoji kao znak prokletstva, ali ne nad Subašićem, nego nad zajednicom koja Subašića dovodi u takvu situaciju. Pred većinom preostalih Srba u Hrvatskoj, naročito pred onima koji žive izvan Zagreba (kojem valja pridodati Istru, kao neki zaštićeni, povlašteni prostor), izbor je ili da potisnu i u sramnu zonu premjeste sve ono što čini njihove privatne i porodične identitete i da budu Hrvati na način Danijela Subašića, ili da podnose teret onog što nazivate kolektivnom krivnjom. Drugi je izbor teži, egzistencijalno rizičniji, ali je na neki način bolji i dostojanstveniji. Osim toga, kolektivna krivnja je, možda, i korak prema kolektivnoj odgovornosti. A ona je nešto što bi bilo dragocjeno i za hrvatske Srbe kao i za hrvatske Hrvate. Ali naravno, odgovornost je nešto što sami izabirete. Odgovornost se, za razliku od krivnje, ne može nametati.
Što misliš o ovom novom, medijski guranom fenomenu, totalne radosti, pa totalne žalosti? Odakle izvire ta egzaltacija?
– Lažna osjećanja su, kao što znamo iz meksičkih i turskih sapunica, uvijek vrlo snažna, ekstremna. A kakva bi kolektivna, medijski ili politički projicirana osjećanja i mogla biti nego lažna? Za proizvodnju takvih osjećanja koriste se pobjede nogometaša i preminuća slavnih osoba, onih za koje su baš svi građani čuli, pa se na kolektivnim karminama i zadušnicama mogu uspješno identificirati.
Više puta si pisao o Beogradskom sajmu knjiga i o beogradskoj književnoj i kulturnoj sceni. Čini li se i tebi da bi ta sredina još jednom mogla postati centar okupljanja južnoslavenske pisane riječi?
– Da, ali ovaj put to se događa iz manje dobrih razloga. Naime, Beograd nesumnjivo danas jest centar južnoslavenske, te srpskohrvatske pismenosti. Više je danas knjižara u Knez Mihajlovoj i nekoliko okolnih ulica, nego u cijeloj Hrvatskoj. Ovo nije hiperbola, ovo nije stilsko pretjerivanje, nego gola, tehnička i statistička istina. Kao što više knjiga – uključujući one dobre i važne – godišnje objavi beogradska Laguna, nego svi zagrebački izdavači zajedno. I naravno da onda preostali pismeni, za književnost zainteresirani Hrvati hrle u Beograd po knjige koje su objavljene na njihovom meterinjem jeziku ili na jeziku koji je nepodnošljivo blizak i srodan tom jeziku. Beograd postaje centar okupljanja južnoslavenske, pa samim tim i hrvatske pisane riječi zato što projektantima hrvatske sadašnjosti i budućnosti, te hrvatskim nacionalistima općenito, ni do kakve pisane riječi nije više stalo. Pisana riječ bila im je nužna kao sredstvo razdvajanja od Srba. Nakon što je razdvajanje obavljeno, budućnost je u nepismenosti.
Budućnost je u nepismenosti
Za časopis Prosvjeta razgovor vodili Čedomir Višnjić i Goran Borković
Miljenko Jergović jedan je od najprevođenijih i najnagrađivanijih hrvatskih pisaca čiji je književni uspjeh odavno nadišao granice ne samo Hrvatske, nego i regije. Razgovarali smo s njim o jezičnom zajedništvu na prostorima nekadašnje Jugoslavije, stanju suvremene literature na našim prostorima, budućnosti knjige, Branku Ćopiću, Lazi Kostiću, pa i o nogometu…
– Ne, jezične prakse se ne udaljavaju, i to iz najmanje dva razloga. Prvi: između Hrvatske i Srbije, ali i Bosne i Hercegovine, morao bi postojati neusporedivo viši i neprelazniji zid od onoga zida što su ga između 1991. i 2000. tvorile stvarne i imaginarne crte ratnih frontova, pa da se nakon nekoliko desetljeća takvoga zida jezične prakse stignu uzrazlikovati. Drugi: da bi se stvorile jezične razlike, za kojima su najprije krenuli žudjeti hrvatski nacionalisti, e da bi im se tokom vremena u toj žudnji priključili njihovi srpski pa bošnjački sumišljenici, nije dovoljno uspostavljanje neformalne pravopisne policije, koju sačinjavaju zaošijani jezikoslovci, akademici i profesori, fanatici pravopisnih normi, nego je nužno stvarati novu književnost na novim jezicima, te postupno prevoditi onu staru, koja je pisana na tom otrovnom zajedničkom jeziku. Takvo što je bilo započeto u NDH, toj monstruoznoj državi, koja je, međutim, za razliku od Republike Hrvatske imala nekakvu, makar i naopaku, kulturnu politiku, ali čak i da je, ne daj Bože, NDH duže opstajala, rezultati ne bi mogli biti naročiti. Da bi se stvorio novi jezik, Hrvati bi se morali odreći svega onog što je stvoreno na starom i na starim jezicima, što je skoro pa nemoguće. Isto bi, s istim ciljem, morali učiniti i Srbi, te Bošnjaci. Između ostaloga i zato što se hrvatski nacionalistički cilj ne može ostvariti bez ostvarenja srpskog nacionalističkog cilja. Nije dovoljno da Hrvati izmisle novi jezik. Istovremeno moraju i Srbi izmisliti svoj, jer se inače događa ono što se događa u posljednjih tridesetak godina, o čemu bi mnogo kompetentnije mogao i trebao govoriti profesor Ranko Bugarski, čovjek koji se izvan svake sumnje najozbiljnije bavio životom naših leksika, a to je da Hrvati ubace neku svoju riječ u opticaj, pa je onda slobodniji među srpskim govornicima i piscima krenu koristiti kao svoju. Pogledajte samo učestalost riječi glede u tekstovima srpskim autora. Ta je riječ u srpski jezik najprije ušla kao stilski snažno obojena riječ, obično blagog ili manje blagog izrugivanja Hrvatima, e da bi zatim zaživjela kao sasvim normalna, obična, upotrebna riječ. I eto tragedije, Hrvati su promovirali riječ od koje će krenuti naše razlikovanje, a Srbi su je zatim slobodno preuzeli. Ukrali su je kao što deran ukrade sladoled iz škrinje pokraj seoske trafike. A ima i treće: da bi se zajednicama uzrazlikovao jezik morala bi im se prethodno radikalno uzrazlikovati stvarnost. A stvarnost u Srbiji i Bosni i Hercegovini danas je mnogo sličnija i srodnija stvarnosti u Hrvatskoj, nego što je to bila 1985, recimo. To je posljedica nacionalističke vladavine u te tri zemlje, ali i prokletstvo tužnih sudbina svih naših nacionalista. U zadnjem desetljeću socijalističke Jugoslavije život se u pojedinim republikama dublje razlikovao nego što se razlikuje danas, a kulturni (pa i jezični) supstrat njihovih metropola bio je supstancijalno i suštinski udaljeniji nego što je danas. Zašto je bio udaljeniji? Zato što je bio supstancijalniji. Ili pojednostavljeno rečeno: dok je hrvatska književnost još postojala, ona se bitnije razlikovala od srpske nego danas kada hrvatske književnosti zapravo nema. Osim toga, u ono su vrijeme hrvatski nacionalisti svoj duh i ukus odgajali na hrvatskim pjesmama, na hrvatskoj tradiciji, a ponekad i na nekim ozbiljnijim i manje folklornim europskim tradicijama. Hrvatski nacionalisti u osamdesetima nisu se odgajali na Lepoj Lukić ili na Zorici Brunclik. Današnji, pak, hrvatski nacionalisti, i to skoro bez izuzetka, svoj kulturni habitus stvaraju na prvacima i prvakinjama srpskoga novokomponovanog folklora. Pogledajte samo što na svojim svadbama slušaju hrvatski nogometni šampioni – koji su, i to recimo, prvaci hrvatskog nacionalnog duha, te samim tim i prvaci hrvatskog nacionalizma – ali ne samo oni, nego pogledajte što to trešti iz crnih limuzina sa slovom U na registarskoj tablici: Ceca, Stoja, Aca Lukas… I kako onda da se hrvatski jezik uzrazlikuje od srpskog, recite vi meni?
– Srpska književnost izgubila je svoj jedini prirodni kontekst, a to je kontekst Jugoslavije. Izgubila ga je ne zato što se ta država raspala i nestala, budući da je rečeni kontekst bio od države stariji, nego ga je izgubila odrakavši se onog na čemu je utemeljena. Da bi se to objasnilo, možemo opet krenuti s pričom o našim rodnim i rođenim nacionalizmima. Za razliku od hrvatskog nacionalizma koji je u dvadesetom vijeku u pravilu bivao kulturno isključujući, u sebe zatvoren i ekskluzivan, srpski je nacionalizam bivao kulturno inkluzivan, osvajački, ekspanzionistički. Za razliku od političke stvarnosti u kojoj ekspanzionizam i osvajaštvo nisu na dobrom glasu, u kulturi, a pogotovu u književnosti, riječ je o nečemu što je apsolutno pozitivno konotirano. Zahvaljujući spremnosti da uključi druga i drukčija iskustva, da priključi svjetove koji se razlikuju od vlastite dominantne legende o svijetu, srpska književnost i kultura dvadesetog stoljeća mogla je adoptirati Ivu Andrića, a zatim mu stvoriti uvjete da do kraja bude to što je bio. Ali ne samo Andrića, nego na neki drugi način i Crnjanskog, čija su se formativna kulturna iskustva radikalno razlikovala od iskustava neke zamišljene srpske matice. Hrvatska kultura i književnosti ne samo da nisu mogle stvoriti Andrića i Crnjanskog, nego su se formirale i opstajale na isključivanju čak i onih sumnjivih i nedovoljno hrvatskih elemenata koji su izlazili izvan zadane legende o identitetu nacionalne kulture. Čak ni Krleža, veliki Hrvat, koji je istovremeno bio i veliki Jugoslaven, nije podnosio ideje o širenju zadatih okvira hrvatskoga kulturnog i književnog identiteta. A što se događalo u posljednjih četvrt stoljeća? Događalo se uglavnom to da su Srbi sve više počeli bivati Hrvatima, da su istraumatizirani raspadom Jugoslavije poput nekakvih uvrijeđenih frajli počeli vlastitu kulturu i književnost zamišljati na način na koji Hrvati zamišljaju svoju kulturu i književnost. I naravno da to onda stvara probleme u imaginiranju svijeta, onoga stvarnog i onih književnih. Kao posljedica takvih promjena stvara se, recimo, apsurdna situacija u kojoj u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoje neke regionalne književne nagrade, koje mogu dobiti, pa ih i dobivaju, pisci iz Srbije (spomenimo samo tuzlansku nagradu koja nosi ime Meše Selimovića i rovinjsku koja nosi ime Mirka Kovača, premda su autori iz Srbije čašćeni i Nagradom V.B.Z.-a, te u međuvremenu ukinutom nagradom Jutarnjeg lista…), dok u Srbiji nijedna takva nagrada ne postoji. Ovo spominjem ne zato što bi nagrade bile same po sebi važne, nego zato što su one simptom i slika nečega drugog.
– Budućnost knjige je onakva kakva je i budućnost društvene zajednice. Ako Hrvati doista odluče da budu sobarice i konobari, te u slučaju da su talentiraniji, policajci i fudbaleri, tada će ih nestati. Sezonu-dvije prije nestanka Hrvata nestat će i hrvatskih knjiga. A što će za to vrijeme biti sa Srbima? Srbi će, pretpostavljam, nestati iz nekih drugih razloga. Ali će, nestane li Hrvata, sigurno nestati i njih. Nemoguć je svijet u kojem bi bilo Srba, a ne bi bilo Hrvata. I obrnuto.
– Odricanje od Ćopića je odricanje od njegovih složenih identiteta. Svedemo li ga na Srbina i na srpskom pisca, kao što se sve češće radi, od njega nam neće ostati ništa. U ona vremena Ćopić je najprije bio percipiran kao Krajišnik. Tada je pojam Bosanske krajine imao neku svoju dubinu i sadržaj, ali i svoj mentalitetni okvir. On je, pogotovo u svom neusporedivom dječjem opusu, bio pisac tog mentaliteta. Iako je za sebe govorio da je – Ličanin. Usto, Ćopić je, naravno, bio Srbin. Ali ne bilo koji i bilo kakav Srbin, nego onaj iz kraja čije su veze i omraze s komšijama vrlo krvave, čvrste, vječne. Iako je obično nije takvom predstavljao, njegova književna tema bila je izrazito nacionalna i u komunikaciji s onim Drugim i Drukčijim. Šta nam je Branko Ćopić, a i šta je Branko Ćopić današnjim Srbima i srpkoj kulturi i književnosti ako onoga Drugog i Drukčijeg više nema? Eto, i zato bi za lijepo sjećanje na njega, ali i za svako buduće čitanje Ćopića, valjalo imati na umu odakle je on, te čiji je još on. Čiji je? Pa onih Drugih i Drugačijih! A kad pitate za Bauerov filmski klasik, tu je stvar jasna: ustašija je učinila sve da tog filma više ne bude. I, eto, nema ga. Oni koji su kod Bauera poraženi, u stvarnosti su pobijedili. I tako je film izbrisan iz stvarnosti. Kao i toliko toga drugog.
– Ili jednostavno govoreći: hrvatsku književnost ne možete saznavati i znati bez srpske književnosti. I obrnuto. To možda i jest razlog zbog kojeg hrvatske književnosti uglavnom više i nema. A bez književnosti se, naravno, djeca ne mogu obrazovati na ovdašnjim, kao ni na bilo kojim drugim jezicima. Bez književnosti, patetično govoreći, nema, niti može biti materinjeg jezika. A materinjeg jezika, u našem zlosretnom srpskohrvatskom slučaju, nema bez jezika onoga prvog, omrznutog komšije.
– Talijani za početak imaju tu sreću da se dovoljno razlikuju. I, budimo malo cinični, tu sreću što skoro da ih i nema. Premda ne znam koliko bi malo trebalo biti Srba u Hrvatskoj, pa da hrvatski nacionalistički ukus bude zadovoljen. Vjerojatno Srba i ne može biti tako malo da ih istovremeno ne bude previše. Ali zašto je tomu tako? Iz različitih razloga, od kojih su neki više psihopatološke, nego demografske i kulturološke naravi. Naime, nakon što bi već nestali i posljednji Srbi iz Hrvatske, ništa se ne bi promijenilo, niti bi se nacionalistička histerija utišala. Čak bi se moglo pretpostaviti i da bi je to samo pojačalo. U tom bi času strani element, element Srba, postao u Hrvatskoj nevidljiv, ali zato još mnogo prisutniji. I onda bi se lov na Srbe nastavio na metafizičkoj razini. Otkrivalo bi ih se, i to po nekoliko njih, u svakom preostalom Hrvatu. Onom nepravovjernom, ali i onom pravovjernom. Srbi svi i svuda bi u tako zamišljenom i ostvarenom hrvatskom svijetu bez Srba, postali nerješiva napast. To se, čini mi se, već događa. Hrvatski nacion je do izbezumljenja iritiran svrabom svojih amputiranih organa, ali i, još mnogo gore od toga, otkrićem da se srpsko pitanje u Hrvatskoj ne rješava nestankom Srba. Jednako je to užasavajuće za hrvatsku ljevicu, kao i za desnicu, premda su obrasci užasnutosti različiti.
– Nikad se mi nismo dovoljno ozbiljno bavili svojom prošlošću, e da je ne bismo pokušavali mijenjati. Kod kulturnih naroda prošlost je ono što se nastoji fiksirati i opisati, upravo zato da bi se spasilo od onih koji bi da mijenjaju prošlost.
– Pripovijest o Subašiću je nevjerojatna. To je ono kad se nitko ne usuđuje ispričati priču koja tako neizrečena lebdi između ljudi, kad nema pisaca ni književnosti, nema narodnih pjesnika koji bi pripovijest opjevali, i onda se u jednom trenutku priča sama od sebe ispriča. Danijel Subašić, recimo to i po stoti put, ima puno ljudsko pravo da bude Hrvat. I to se pravo ni po čemu ne razlikuje od istoga takvog prava koje, recimo, imam ja, ili koje imaju građanin Plenković ili građanka Grabar-Kitarović da isto tako budu Hrvati. Samo što za razliku od nas, koji smo slobodni tematizirati svoje matere i očeve, njihove zavičaje i identitete, pa to s vremena na vrijeme i činimo u različite javne i privatne svrhe, Danijel Subašić bi trebao biti Hrvat bez ćaće Jove i matere Boje, i bez zavičaja u Rašteviću kod Benkovca. Sve je, osim tog njegovog hrvatstva, u slučaju Danijela Subašića višak koji bi se morao prešutjeti i prešućivanjem sakriti. Ono što je u mom slučaju identitet ili tvorbeni materijal mog identiteta, u Danijelovom je slučaju – sramni detalj. Ili niz sramnih detalja. Ono što su za mene zapišane i zasrane vojničke gaće koje sam nosio u kninskim i lastovskim kasarnama sa 1984. na 1985, to je za njega – barem iz perspektive koja mu se u Hrvatskoj i u hrvatskim medijima nameće – njegovo podrijetlo. I to je strašno! To stoji kao znak prokletstva, ali ne nad Subašićem, nego nad zajednicom koja Subašića dovodi u takvu situaciju. Pred većinom preostalih Srba u Hrvatskoj, naročito pred onima koji žive izvan Zagreba (kojem valja pridodati Istru, kao neki zaštićeni, povlašteni prostor), izbor je ili da potisnu i u sramnu zonu premjeste sve ono što čini njihove privatne i porodične identitete i da budu Hrvati na način Danijela Subašića, ili da podnose teret onog što nazivate kolektivnom krivnjom. Drugi je izbor teži, egzistencijalno rizičniji, ali je na neki način bolji i dostojanstveniji. Osim toga, kolektivna krivnja je, možda, i korak prema kolektivnoj odgovornosti. A ona je nešto što bi bilo dragocjeno i za hrvatske Srbe kao i za hrvatske Hrvate. Ali naravno, odgovornost je nešto što sami izabirete. Odgovornost se, za razliku od krivnje, ne može nametati.
– Lažna osjećanja su, kao što znamo iz meksičkih i turskih sapunica, uvijek vrlo snažna, ekstremna. A kakva bi kolektivna, medijski ili politički projicirana osjećanja i mogla biti nego lažna? Za proizvodnju takvih osjećanja koriste se pobjede nogometaša i preminuća slavnih osoba, onih za koje su baš svi građani čuli, pa se na kolektivnim karminama i zadušnicama mogu uspješno identificirati.
– Da, ali ovaj put to se događa iz manje dobrih razloga. Naime, Beograd nesumnjivo danas jest centar južnoslavenske, te srpskohrvatske pismenosti. Više je danas knjižara u Knez Mihajlovoj i nekoliko okolnih ulica, nego u cijeloj Hrvatskoj. Ovo nije hiperbola, ovo nije stilsko pretjerivanje, nego gola, tehnička i statistička istina. Kao što više knjiga – uključujući one dobre i važne – godišnje objavi beogradska Laguna, nego svi zagrebački izdavači zajedno. I naravno da onda preostali pismeni, za književnost zainteresirani Hrvati hrle u Beograd po knjige koje su objavljene na njihovom meterinjem jeziku ili na jeziku koji je nepodnošljivo blizak i srodan tom jeziku. Beograd postaje centar okupljanja južnoslavenske, pa samim tim i hrvatske pisane riječi zato što projektantima hrvatske sadašnjosti i budućnosti, te hrvatskim nacionalistima općenito, ni do kakve pisane riječi nije više stalo. Pisana riječ bila im je nužna kao sredstvo razdvajanja od Srba. Nakon što je razdvajanje obavljeno, budućnost je u nepismenosti.