Postavljamo izložbu o Raulu Valenbergu. Bio, za vrijeme rata, švedski konzul u Budimpešti i spasio mnoge Jevreje iz tamošnjeg geta. Po svršetku rata, gubi mu se trag (i život) u nekom od sovjetskih logora. Porodica Valenberg najbogatija je i najmoćnija ovdašnja porodica. Neki od njih, šapuće se, otkupljivali su od nacista zlato koje je čupano iz ljudskih vilica.
Izložba ima tri cjeline. Radovi skulptora Gustava Krajca postavljeni su u sporednoj sali, radovi autora sa konkursa za monument Valenbergu u Štokholmu u uskome koridoru. Odabrano je šest skulptora, a pobijedila je danska umjetnica Kirsten Ortvend, čiji su uradak –hrpa sitnog, crnoga kamenja na bijeloj podlozi – zlobnici (i štampa) nazvali “Pseća govna”. U internacionalnoj sali održavaju se predavanja, prisjećanja i fotoizložbe. Govorit će i g. Kofi Anan, sekretar UN-a i ovdašnji zet; žena mu je sinovica R. Valenberga.
2.
U pomoćnoj sali trebali smo pripremiti temelje za kopiju Krajcovog njujorškog monumenta. Stigao je prošle hefte, u pet-šest sanduka koji nisu bili teški i ja sam ih sam odvukao u podrume. A onda nam je stigla podloga. Dan je bio sličan danima u paklu; pljuštala je kiša, fijukao vjetar, oštar poput kravljega jezika, a kamion sa paketima bio je parkiran ispod Biskupskih konjušnica, na pô sata odavde. Imali smo, doduše, teretna kolica, paketi su izgledali ljupko, ali nije bilo šale da ih pomjerimo. Odrao sam kožu do lakata, ukaljao se do za vrat. Paketi su krili kocke od crnog kamena. Rezane su grubo, vonjale su na močvaru i sa strane, kada bi se osušile, osule bi se sivim, žutim i crvenim pjegama. Jedna kocka teži 12-15 kg, a valja ih nasložiti u kvadrat koji hvata pô odaje. Prije no što smo počeli, Johan mi je rekao kako je “kaldrma” dignuta iz bivšega jevrejskog geta u Budimpešti i meni se trbuh za jednjak slijepio. Čuvao sam da ih ne ozlijedim pri spuštanju, ređao ih kao da hljebove ređam, misleći na one koji su ih prije mene nosili.
3.
Nazivam se R. L., znam formulu brave na vratima Skisernas muzeja, saginjem se, šapućem je i vrata se otvaraju. Tako treba, kažem, jer sam njegov čuvar i čuvat ću ga do kraja stoljeća. U deset mi stižu (tvrde dnevni protokoli) prvi gosti: grupa studenata primijenjene umjetnosti. Stižu blijedi i bezvoljni. Uvodim ih u salu s domaćim kipovljem.
Skicirat će danas nordijske romantike-rodoljube. Skuhao sam dva ibrika jake kafe, napunio košarice bularkama i oni su navalili; prodao sam začas sve to, zaradio 120 kruna, zaključao spoljnja vrata, otključao vrata od terase.
Nastavnica crtanja, sredovječna žena s blijedom, sijedom kosom u rep uvezanom, s modrom pelerinom, crnim pantalonama i čizmama, izlazi da puši. Ime joj je Gunel, a zovu je Hexan (vještica), pričljiva je i cinična i ja volim da je slušam. Jutros kuka na Vislava, konzervatora, koji joj je uramio neke skice i s cijenom je propisno odrao. I ja kukam. Nadao sam se da ću ovdje ostati poduže, ali muzej ide pod mistriju, dobili su silan novac i odavde i sa strane (EU donacije i fondovi), gradnja kreće od jeseni i Skisernas museum bit će zabravljen tri godine. Gun mi predlaže bolnicu – noćna smjena. Zapiraš i paćiš zadnjice staraca, prenosiš ih iz odaje u odaju, ali samo tri večeri u nedjelji, ostalo si slobodan.
– I čitaš im, kaže Hexan – iz Biblije sve dok kapke ne zatvore.
Ona poznaje neke umjetnike-strance koji su godinama tako izdržali.
Slijeću vrane na kipovlje. Jedna je sjela Greti Garbo na rame, zagleda joj lice i zatim je kljuca u obrve.
Budimska kaldrma
1.
Postavljamo izložbu o Raulu Valenbergu. Bio, za vrijeme rata, švedski konzul u Budimpešti i spasio mnoge Jevreje iz tamošnjeg geta. Po svršetku rata, gubi mu se trag (i život) u nekom od sovjetskih logora. Porodica Valenberg najbogatija je i najmoćnija ovdašnja porodica. Neki od njih, šapuće se, otkupljivali su od nacista zlato koje je čupano iz ljudskih vilica.
Izložba ima tri cjeline. Radovi skulptora Gustava Krajca postavljeni su u sporednoj sali, radovi autora sa konkursa za monument Valenbergu u Štokholmu u uskome koridoru. Odabrano je šest skulptora, a pobijedila je danska umjetnica Kirsten Ortvend, čiji su uradak –hrpa sitnog, crnoga kamenja na bijeloj podlozi – zlobnici (i štampa) nazvali “Pseća govna”. U internacionalnoj sali održavaju se predavanja, prisjećanja i fotoizložbe. Govorit će i g. Kofi Anan, sekretar UN-a i ovdašnji zet; žena mu je sinovica R. Valenberga.
2.
U pomoćnoj sali trebali smo pripremiti temelje za kopiju Krajcovog njujorškog monumenta. Stigao je prošle hefte, u pet-šest sanduka koji nisu bili teški i ja sam ih sam odvukao u podrume. A onda nam je stigla podloga. Dan je bio sličan danima u paklu; pljuštala je kiša, fijukao vjetar, oštar poput kravljega jezika, a kamion sa paketima bio je parkiran ispod Biskupskih konjušnica, na pô sata odavde. Imali smo, doduše, teretna kolica, paketi su izgledali ljupko, ali nije bilo šale da ih pomjerimo. Odrao sam kožu do lakata, ukaljao se do za vrat. Paketi su krili kocke od crnog kamena. Rezane su grubo, vonjale su na močvaru i sa strane, kada bi se osušile, osule bi se sivim, žutim i crvenim pjegama. Jedna kocka teži 12-15 kg, a valja ih nasložiti u kvadrat koji hvata pô odaje. Prije no što smo počeli, Johan mi je rekao kako je “kaldrma” dignuta iz bivšega jevrejskog geta u Budimpešti i meni se trbuh za jednjak slijepio. Čuvao sam da ih ne ozlijedim pri spuštanju, ređao ih kao da hljebove ređam, misleći na one koji su ih prije mene nosili.
3.
Nazivam se R. L., znam formulu brave na vratima Skisernas muzeja, saginjem se, šapućem je i vrata se otvaraju. Tako treba, kažem, jer sam njegov čuvar i čuvat ću ga do kraja stoljeća. U deset mi stižu (tvrde dnevni protokoli) prvi gosti: grupa studenata primijenjene umjetnosti. Stižu blijedi i bezvoljni. Uvodim ih u salu s domaćim kipovljem.
Skicirat će danas nordijske romantike-rodoljube. Skuhao sam dva ibrika jake kafe, napunio košarice bularkama i oni su navalili; prodao sam začas sve to, zaradio 120 kruna, zaključao spoljnja vrata, otključao vrata od terase.
Nastavnica crtanja, sredovječna žena s blijedom, sijedom kosom u rep uvezanom, s modrom pelerinom, crnim pantalonama i čizmama, izlazi da puši. Ime joj je Gunel, a zovu je Hexan (vještica), pričljiva je i cinična i ja volim da je slušam. Jutros kuka na Vislava, konzervatora, koji joj je uramio neke skice i s cijenom je propisno odrao. I ja kukam. Nadao sam se da ću ovdje ostati poduže, ali muzej ide pod mistriju, dobili su silan novac i odavde i sa strane (EU donacije i fondovi), gradnja kreće od jeseni i Skisernas museum bit će zabravljen tri godine. Gun mi predlaže bolnicu – noćna smjena. Zapiraš i paćiš zadnjice staraca, prenosiš ih iz odaje u odaju, ali samo tri večeri u nedjelji, ostalo si slobodan.
– I čitaš im, kaže Hexan – iz Biblije sve dok kapke ne zatvore.
Ona poznaje neke umjetnike-strance koji su godinama tako izdržali.
Slijeću vrane na kipovlje. Jedna je sjela Greti Garbo na rame, zagleda joj lice i zatim je kljuca u obrve.