Umornom kretnjom fra Ignacije preko glave prebaci habit, provjeri jesu li svi izašli iz crkve, pogasi svjetla i krenu prema vratima. Jedva je čekao doći u svoj mali stan, iza crkve. Uz umor, nešto ga je i glava boljela. Odlučio je nešto lagano pojesti, leći, ne čekajući svoje, omiljene, političke emisije na televizoru. Još je osjećao umor i bol u kostima, posljedice tek preležane gripe.
Onih nekoliko koraka, od crkve do stana, činilo mu se kao maratonska staza. Vani nije bilo, nešto posebice, hladno, ali on se lagano tresao od neke, njemu, neobjašnjive hladnoće. Čuo je, u narodu, izraz za takvo njegovo stanje, zimica. Oči su mu se privikle na mrak, po ustaljenoj navici, popeo se uz nekoliko drvenih stepenica, ovaj put polako, nekako teško, na malu verandu ispred ulaznih vrata župnog stana, kad pred vratima ugleda korpu. Tek kasnije, primijetio je, da je bila od pletenog pruća, najsličnija onoj, što se nosi kad se ide u prošnju kod mladenke i njezinih roditelja. U prvom trenu pomislio je kako mu je neka, dobra, snaša spremila nešto za jelo, kakve kolače, ili pitu, koju je volio, iznad svega, u slast pojesti. Za tu njegovu „slabost“ znali su svi u župi pa kad bi dolazio blagoslivljati kuće ili davati posljednje pomazanje, svugdje ga je čekala vruća pita. Bilo kakva. Volio je svaku, bez razlike.
Posebice su to koristile seoske udovice, ili cure za udaju, jer fra Ignacije bio je mlad, naočit momak, što u narodu kažu:
– Svaka majka bi ga za zeta poželjela! – nakon gotovo svake mise večernje, moglo se, negdje u mraku čuti i ovo:
– Eh, kud je požurio, pa se vjenč’o s crkvom.
Fra Ignacije bi je dobar i čestit župnik. Župa mu nije bila prebogata, ali nije oskudijevao ni u hrani ni u piću, ali ni u društvu. Milodari su bili solidni, onako, prema mogućnostima župljana, vjernika. Volio je fratar svoj posao. Bio je pokretač gotovo svih akcija u selu, inzistirao je na zajedništvu ljudi, vjernika i crkve. U politiku se nije miješao, ali na upite župljana znao je nadugačko odgovarati i pojašnjavati, nalazeći uvijek poveznice između biblijske riječi i trenutačne situacije. Nije konkretno preporučivao nijednu opciju, ali, pametnom je jednom dosta, govorio je, te ostavljao ljude same razmisliti što izabrati. Imao je i divan glas, solidnu glazbenu naobrazbu. Župljani bi govorili:
– Pjeva k’o fra Ignacije – za nekoga tko bi znao lijepo pjevati. Predvodio je i župni zbor koji je ukrašavao nedjeljne mise, te blagdanske mise.
Ženu, koja bi mu spremala i čistila, mali župni stan, kuhala, prala i glačala, nije imao.
– Što će mi!? Nisam sakat, ne dao Bog nikome, imam ruke i noge, znam i sam skuhati za sebe, znam oprati i glačati – kazivao bi kad bi ga župljani i župljanke pitali kako se sam snalazi.
Jednom rukom podigao je korpu, drugom otvorio vrata stana i upalio svjetlo. Tada je čuo nešto što ga je sledilo u trenu. Dječji plač. Plač novorođenčeta, bebe. Brže-bolje podigao je tanki prekrivač s korpe i ugledao pravo, živo novorođenče, živu bebu, kako plače i poruku, pisanu velikim slovima:
OVO JE TVOJE!
– Sveta Bogorodice, sveti Ante, dragi Isuse, što je ovo? Tko se to sa mnom tako šali? – glasno se pitao i molio.
Ostavio je korpu s djetetom i istrčao van, u mrak. Pomislio je kako je sve to nečija neslana šala, kako netko viri kroz prozor, ne dao Bog, i snima ga na mobitel, uživa kako se fratar preznojava u svojoj iznenadnoj muci.
– Tko je to! Izlazi, nemoj da te ja moram hvatati! Nekome ću noge polomiti i uši natrljati zbog ovakve šale! – vikao je fra Ignacije, ali jedini odgovor iz mraka bila je jeziva i zlokobna tišina, neki čudni mir.
Vratio se u stančić. Dijete je, u međuvremenu, blaženo zaspalo. Uzeo je krunicu, kleknuo pred raspelo i počeo moliti.
Nije znao što bi s djetetom. Ako ode nekome u selo i požali se, potraži pomoć, bruka će puknuti, do biskupa. Ionako pričaju kako previše ide kod Dane, udovice, i dugo se zadržava.
– Taman da je valjano ispovidi, da valjano svrši posal – zborile bi, najviše, župljanke, ali i zavidni župljani, jer za njih su vrata Danine kuće bila zamandaljena.
Fra Ignacije je, dok je studirao teologiju u Zagrebu, dok se nije zaredio i vjenčao s crkvom, živio nimalo svetačkim životom. Volio je, kao i većina mladih ljudi, otići u kafić, otići na ples, zapjevati, lumpovati. Nisu mu bile daleke ni strane djevojke. Bio je naočit, pun znanja, umio je s njima. Samo, čim bi spomenuo što studira i što želi biti u životu, tu bi bio kraj idile i ljubavnog života. Zato ih je bilo, ne pitaj koliko.
Samo gospođa Slavica nije pravila problem oko njegovog izbora budućeg poziva. Razvela se od muža, lopova, koji je pokrao dnevni pazar iz trgovine u kojoj je radio, propio ga, prokurvao i otišao u zatvor. Bila je starija od Ignacija, jednako vrele krvi, i, na koncu, voljela je mlađe muškarce. Bilo joj je samo važno zadovoljiti svoje ženske potrebe, koje nisu bile nimalo male, nije željela nikakvu obvezu. Ignacije joj je dobro došao, jer je i on smirivao svoju mladalačku, vrelu krv.
Još dok je bio u takvoj vezi sa Slavicom, ljeto pred zaređenje, otišao je na more s dvojicom rođaka koji su radili u Austriji. Htio je još jednom, na miru, razgovarajući otvoreno s Bogom, preispitati svoj izbor, svoju odluku postati svećenikom, slugom Božjim, sa svim prednostima i poteškoćama takvog, budućeg života. Morao je, po povratku u Zagreb, i gospođi Slavici reći svoju odluku i izbor, te da više neće moći raditi ono što su dulje vrijeme radili. Gospođa je to primila s razumijevanjem i poželjela mu svaku sreću u životu i službi.
– Bože, ako želiš moje pokajanje za vezu s gospođom Slavicom, imaš ga, ali, molim te, nemoj me kažnjavati ovako kao sada! – molio je Ignacije malo, čudnovato, savršeno biće, kako spava.
Tog ljeta, prije zaređenja, na moru, izlazio je s rođacima u disko klub. Tamo je upoznao Sofiju, Talijanku. Zavadila se s mužem oko izbora mjesta ljetovanja, pa je svatko otišao na svoju stranu. Željela je osvetu mužu, a Ignacije, naočiti momak vrele krvi, bio je sredstvo izvršenja osvete.
Vodili su ljubav na svakom mjestu, u svako vrijeme i na sve načine. Ignacije je bio siguran da ga Sotona iskušava i ometa u donošenju odluke hoće li se, konačno, zarediti ili ne. Nakon što je Sofija jedno jutro nestala bez traga i pozdrava, bilo mu je jasno kako je kušnjama došao kraj i da je Sotona doživio poraz. Tog jutra je donio konačnu odluku.
Od tada nije nikada imao nijednu ženu. Nije da Sotona nije pokušavao, dovodio u iskušenje mladog Ignacija. Posebice je bilo teško kada bi neka djevojka otkopčala jedno dugme previše na košulji, ili kada bi podigla malko previše suknju, kao slučajno. Nije da mu muškost nije radila kada bi pogledao neki, malo slobodniji film. Za sve takove kušnje imao je svoje molitve, obraćao se Bogu za pomoć i razumijevanje. Radi toga je, uglavnom, gledao, političke i glazbene emisije. To ga nije uzbuđivalo, samo nerviralo.
– Ne znam koja je cura u selu bila pred porodom. Ni žena. Svu sam djecu uredno krstio, sva su djeca upisana u knjigu rođenih župljana. Možda je neka, stara, dobro sakrivala trudnoću, možda ne smije pred muža jer nije njegovo. Možda je neka žena ili cura iz druge župe. I što baš poruka: OVO JE TVOJE! Kao stvar, Bože. Ti najbolje znaš da nisam bio ni sa jednom ženom i nikako, ama baš nikako, nije moguće da je ovo dijete moje. – držeći još krunicu u ruci, klečeći, moleći govorio je fra Ignacije. Nije osjećao bol u koljenima, ali ni koljena, od tolikog klečanja. Kao da je u nekakvoj kazni.
– Ujutro moram do grada, odnijeti dijete do časnih sestara, one će, valjda, znati što s njim. Pući će bruka, ali što se može. Već vidim kako idem pred biskupa objašnjavati mu odakle ovo dijete kod mene. Ipak, djetetov život je najvažniji. – razmišljao je fra Ignacije.
Još se nekoliko puta stresao od hladnoće. Nije ni osjetio kako se noć, polako, iskrada i povlači, puštajući dan na brežuljak. Dan se uvlačio u stan, u crkvicu, kao lopov. Jutarnja svježina uvlačila se u mlade, čvrste kosti fra Ignacija. Sklopio je oči te započeo svoju jutarnju molitvu:
– Oče naš, koji jesi… Zdravo Marijo, milosti puna… Kako bijaše na početku… prije nego skuha jutarnju kavu.
Kad je izmolio zadnje molitve, otvorio je oči. Shvatio je da leži u habitu, nepokriven, promrzao. Čaj na stolu, limun i tablete protiv temperature bili su na stolu. Pogleda oko sebe, još u bunilu.
Buđenje
Umornom kretnjom fra Ignacije preko glave prebaci habit, provjeri jesu li svi izašli iz crkve, pogasi svjetla i krenu prema vratima. Jedva je čekao doći u svoj mali stan, iza crkve. Uz umor, nešto ga je i glava boljela. Odlučio je nešto lagano pojesti, leći, ne čekajući svoje, omiljene, političke emisije na televizoru. Još je osjećao umor i bol u kostima, posljedice tek preležane gripe.
Onih nekoliko koraka, od crkve do stana, činilo mu se kao maratonska staza. Vani nije bilo, nešto posebice, hladno, ali on se lagano tresao od neke, njemu, neobjašnjive hladnoće. Čuo je, u narodu, izraz za takvo njegovo stanje, zimica. Oči su mu se privikle na mrak, po ustaljenoj navici, popeo se uz nekoliko drvenih stepenica, ovaj put polako, nekako teško, na malu verandu ispred ulaznih vrata župnog stana, kad pred vratima ugleda korpu. Tek kasnije, primijetio je, da je bila od pletenog pruća, najsličnija onoj, što se nosi kad se ide u prošnju kod mladenke i njezinih roditelja. U prvom trenu pomislio je kako mu je neka, dobra, snaša spremila nešto za jelo, kakve kolače, ili pitu, koju je volio, iznad svega, u slast pojesti. Za tu njegovu „slabost“ znali su svi u župi pa kad bi dolazio blagoslivljati kuće ili davati posljednje pomazanje, svugdje ga je čekala vruća pita. Bilo kakva. Volio je svaku, bez razlike.
Posebice su to koristile seoske udovice, ili cure za udaju, jer fra Ignacije bio je mlad, naočit momak, što u narodu kažu:
– Svaka majka bi ga za zeta poželjela! – nakon gotovo svake mise večernje, moglo se, negdje u mraku čuti i ovo:
– Eh, kud je požurio, pa se vjenč’o s crkvom.
Fra Ignacije bi je dobar i čestit župnik. Župa mu nije bila prebogata, ali nije oskudijevao ni u hrani ni u piću, ali ni u društvu. Milodari su bili solidni, onako, prema mogućnostima župljana, vjernika. Volio je fratar svoj posao. Bio je pokretač gotovo svih akcija u selu, inzistirao je na zajedništvu ljudi, vjernika i crkve. U politiku se nije miješao, ali na upite župljana znao je nadugačko odgovarati i pojašnjavati, nalazeći uvijek poveznice između biblijske riječi i trenutačne situacije. Nije konkretno preporučivao nijednu opciju, ali, pametnom je jednom dosta, govorio je, te ostavljao ljude same razmisliti što izabrati. Imao je i divan glas, solidnu glazbenu naobrazbu. Župljani bi govorili:
– Pjeva k’o fra Ignacije – za nekoga tko bi znao lijepo pjevati. Predvodio je i župni zbor koji je ukrašavao nedjeljne mise, te blagdanske mise.
Ženu, koja bi mu spremala i čistila, mali župni stan, kuhala, prala i glačala, nije imao.
– Što će mi!? Nisam sakat, ne dao Bog nikome, imam ruke i noge, znam i sam skuhati za sebe, znam oprati i glačati – kazivao bi kad bi ga župljani i župljanke pitali kako se sam snalazi.
Jednom rukom podigao je korpu, drugom otvorio vrata stana i upalio svjetlo. Tada je čuo nešto što ga je sledilo u trenu. Dječji plač. Plač novorođenčeta, bebe. Brže-bolje podigao je tanki prekrivač s korpe i ugledao pravo, živo novorođenče, živu bebu, kako plače i poruku, pisanu velikim slovima:
OVO JE TVOJE!
– Sveta Bogorodice, sveti Ante, dragi Isuse, što je ovo? Tko se to sa mnom tako šali? – glasno se pitao i molio.
Ostavio je korpu s djetetom i istrčao van, u mrak. Pomislio je kako je sve to nečija neslana šala, kako netko viri kroz prozor, ne dao Bog, i snima ga na mobitel, uživa kako se fratar preznojava u svojoj iznenadnoj muci.
– Tko je to! Izlazi, nemoj da te ja moram hvatati! Nekome ću noge polomiti i uši natrljati zbog ovakve šale! – vikao je fra Ignacije, ali jedini odgovor iz mraka bila je jeziva i zlokobna tišina, neki čudni mir.
Vratio se u stančić. Dijete je, u međuvremenu, blaženo zaspalo. Uzeo je krunicu, kleknuo pred raspelo i počeo moliti.
Nije znao što bi s djetetom. Ako ode nekome u selo i požali se, potraži pomoć, bruka će puknuti, do biskupa. Ionako pričaju kako previše ide kod Dane, udovice, i dugo se zadržava.
– Taman da je valjano ispovidi, da valjano svrši posal – zborile bi, najviše, župljanke, ali i zavidni župljani, jer za njih su vrata Danine kuće bila zamandaljena.
Fra Ignacije je, dok je studirao teologiju u Zagrebu, dok se nije zaredio i vjenčao s crkvom, živio nimalo svetačkim životom. Volio je, kao i većina mladih ljudi, otići u kafić, otići na ples, zapjevati, lumpovati. Nisu mu bile daleke ni strane djevojke. Bio je naočit, pun znanja, umio je s njima. Samo, čim bi spomenuo što studira i što želi biti u životu, tu bi bio kraj idile i ljubavnog života. Zato ih je bilo, ne pitaj koliko.
Samo gospođa Slavica nije pravila problem oko njegovog izbora budućeg poziva. Razvela se od muža, lopova, koji je pokrao dnevni pazar iz trgovine u kojoj je radio, propio ga, prokurvao i otišao u zatvor. Bila je starija od Ignacija, jednako vrele krvi, i, na koncu, voljela je mlađe muškarce. Bilo joj je samo važno zadovoljiti svoje ženske potrebe, koje nisu bile nimalo male, nije željela nikakvu obvezu. Ignacije joj je dobro došao, jer je i on smirivao svoju mladalačku, vrelu krv.
Još dok je bio u takvoj vezi sa Slavicom, ljeto pred zaređenje, otišao je na more s dvojicom rođaka koji su radili u Austriji. Htio je još jednom, na miru, razgovarajući otvoreno s Bogom, preispitati svoj izbor, svoju odluku postati svećenikom, slugom Božjim, sa svim prednostima i poteškoćama takvog, budućeg života. Morao je, po povratku u Zagreb, i gospođi Slavici reći svoju odluku i izbor, te da više neće moći raditi ono što su dulje vrijeme radili. Gospođa je to primila s razumijevanjem i poželjela mu svaku sreću u životu i službi.
– Bože, ako želiš moje pokajanje za vezu s gospođom Slavicom, imaš ga, ali, molim te, nemoj me kažnjavati ovako kao sada! – molio je Ignacije malo, čudnovato, savršeno biće, kako spava.
Tog ljeta, prije zaređenja, na moru, izlazio je s rođacima u disko klub. Tamo je upoznao Sofiju, Talijanku. Zavadila se s mužem oko izbora mjesta ljetovanja, pa je svatko otišao na svoju stranu. Željela je osvetu mužu, a Ignacije, naočiti momak vrele krvi, bio je sredstvo izvršenja osvete.
Vodili su ljubav na svakom mjestu, u svako vrijeme i na sve načine. Ignacije je bio siguran da ga Sotona iskušava i ometa u donošenju odluke hoće li se, konačno, zarediti ili ne. Nakon što je Sofija jedno jutro nestala bez traga i pozdrava, bilo mu je jasno kako je kušnjama došao kraj i da je Sotona doživio poraz. Tog jutra je donio konačnu odluku.
Od tada nije nikada imao nijednu ženu. Nije da Sotona nije pokušavao, dovodio u iskušenje mladog Ignacija. Posebice je bilo teško kada bi neka djevojka otkopčala jedno dugme previše na košulji, ili kada bi podigla malko previše suknju, kao slučajno. Nije da mu muškost nije radila kada bi pogledao neki, malo slobodniji film. Za sve takove kušnje imao je svoje molitve, obraćao se Bogu za pomoć i razumijevanje. Radi toga je, uglavnom, gledao, političke i glazbene emisije. To ga nije uzbuđivalo, samo nerviralo.
– Ne znam koja je cura u selu bila pred porodom. Ni žena. Svu sam djecu uredno krstio, sva su djeca upisana u knjigu rođenih župljana. Možda je neka, stara, dobro sakrivala trudnoću, možda ne smije pred muža jer nije njegovo. Možda je neka žena ili cura iz druge župe. I što baš poruka: OVO JE TVOJE! Kao stvar, Bože. Ti najbolje znaš da nisam bio ni sa jednom ženom i nikako, ama baš nikako, nije moguće da je ovo dijete moje. – držeći još krunicu u ruci, klečeći, moleći govorio je fra Ignacije. Nije osjećao bol u koljenima, ali ni koljena, od tolikog klečanja. Kao da je u nekakvoj kazni.
– Ujutro moram do grada, odnijeti dijete do časnih sestara, one će, valjda, znati što s njim. Pući će bruka, ali što se može. Već vidim kako idem pred biskupa objašnjavati mu odakle ovo dijete kod mene. Ipak, djetetov život je najvažniji. – razmišljao je fra Ignacije.
Još se nekoliko puta stresao od hladnoće. Nije ni osjetio kako se noć, polako, iskrada i povlači, puštajući dan na brežuljak. Dan se uvlačio u stan, u crkvicu, kao lopov. Jutarnja svježina uvlačila se u mlade, čvrste kosti fra Ignacija. Sklopio je oči te započeo svoju jutarnju molitvu:
– Oče naš, koji jesi… Zdravo Marijo, milosti puna… Kako bijaše na početku… prije nego skuha jutarnju kavu.
Kad je izmolio zadnje molitve, otvorio je oči. Shvatio je da leži u habitu, nepokriven, promrzao. Čaj na stolu, limun i tablete protiv temperature bili su na stolu. Pogleda oko sebe, još u bunilu.
– Hvala ti Bože! – osmjehnuo se.
Korpe os pletenog pruća s djetetom nije bilo.
Shvatio je, bio je to samo san.