Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko izjavio je u nedjelju 3. travnja za nacional.hr da je „u Buči pronađeno 280 leševa civilnih Ukrajinaca s vezanim rukama i metcima u potiljku“.
Nije to, nažalost, ništa novo u stoljetnoj povijesti ratnih strahota.
O jednoj od njih svjedočio je prije osamdeset godina hrvatski borac za istinu dr. Ljudevit Jurak, jedan od najboljih europskih patologa i sudskih vještaka. Kao takav bio je pozvan u Europsko međunarodno povjerenstvo zbog istrage žrtava u ukrajinskom gradiću Vinici gdje je ubijeno tisuću i petsto seljaka i radnika.
O svom časnom i slavnom zemljaku, rođenom u Humu na Sutli, nepokolebljivom čovjeku i znanstveniku, napisao sam biografski roman pod naslovom HITAC U POTILJAK (Biblioteka Duh vremena, Alfa, Zagreb 2019). Roman je na promocijama održanim prije covid-pandemije pobudio veliko zanimanje publike,a vjerujem da će nakon najnovijih vijesti o užasnim ukrajinskim ratnim zbivanjima mnogi čitatelji u dubokom suosjećanju s napaćenim ukrajinskim narodom rado pročitati dva odlomka iz tog romana.
Skupni grobovi u Vinici
Cijeli svoj profesionalni životni tijek prof. dr. Ljudevit Jurak ustrajavao je na znanstvenoj i etičkoj vjerodostojnosti. Patologiju je zavolio i s njom živio. Možda zato što upravo patologija i patološka anatomija prodiru onamo gdje više nema skrivanja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je kao europski stručnjak za patološku anatomiju i sudsku medicinu pozvan da bude jedan od jedanaest članova Međunarodnog povjerenstva koje je ljeti 1943. boravilo u ukrajinskom gradu Vinici. Naime, iz tamošnjih jama, odnosno masovnih grobnica, bilo je iskopano preko tisuću leševa. Osobno je pregledao na desetke leševa, a četiri je sam temeljito obducirao. Svi članovi Međunarodnog povjerenstva nedvojbeno su zaključili da se zločin dogodio pet godina ranije, u doba kad je taj kraj bio pod sovjetskom vlašću.
Ovo poglavlje donosi originalan tekst članka prof. dr. Ljudevita Juraka o radu međunarodnog povjerenstva sudske medicine u ukrajinskom gradu Vinica, objavljenog u Hrvatskom narodu, broj 790., 25. srpnja 1943.
***
Vinica, taj u posljednje vrieme mnogo spominjani grad zbog odkrića skupnih grobova u njemu, leži u zapadnoj Ukrajini na Bugu, 120 km jugozapadno od Kijeva, nedaleko od prijašnje galicijske granice. Grad imade, kako kažu, oko 50.000 stanovnika na veoma velikom području, gdje izvan strogog središta stoje pojedine kuće pretežno zasebno, opkoljene vrtom i voćnjakom.
U tom su gradu pronadjeni i otvoreni skupni grobovi ubijenih ljudi iz grada, bliže i daljnje okolice, kako se to nakon odkrića ustanovilo i još sveudilj dalje ustanovljuje.
Već tokom prošle godine govorkalo se, a u jeseni prošle godine izrazilo je nekoliko građana kod gradske uprave slutnju, da su se u raznim područjima grada za vrieme boljševičke vlasti dogadjale tajnovite stvari i da se moraju na stanovitim mjestima nalaziti skupni grobovi ubijenih ljudi. Kako je medjutim nadošla zima nije se u tom dalje ništa poduzimalo, nego se istom u svibnju ove godine otvorila prva jama u voćnjaku, velikom otprilike 1 hektar.
U lipnju 1943. izvješćuje profesor službene medicine u gradu Halle Dr. Schrader, da je otvoreno 40 skupnih grobova i izvadjeno 950 lješina, koje su službeno-liječnički pretražene. Devet do tada podpuno ispražnjenih jama sadržavalo je prosječno 100 do 130 lješina. Kao uzrok smrti ustanovio se uviek hitac u zatiljak s oružjem malog kalibra (6 mm). Uslied slabe prodorne snage zapela su većinom taneta u šupljini lubanje, a da nisu povriedila mozak niti vratnu moždinu. Često se na ubijenim ustanovile 2, 3, a u pojedinim slučajevima dapače po tri strielne ozljede, očito, jer prvi hitci nisu djelovali smrtonosno. Kod niza ubijenih nalazili su se osim hitaca u zatiljak još i takvi prelomi kosti lubanje, po kojima se moglo zaključivati, da su prouzročeni udarcem kundaku sličnim orudjem. Kod hitaca u zatiljak radilo se pretežno o absolutnim hitcima iz bliza, kod kojih je cijev oružja bila prislonjena na kožu zatiljka.
Žrtve su bile većinom u višoj dobi života, a pripadale su pretežno manuelnim radničkim ukrajinskim pučkim slojevima, kako se to vidjelo po odielu i obući. Uz starije mužkarce i niz staraca bilo je 7 starijih i jedna mladja žena. Ova posljednja bijaše podpuno gola, sa svezanim rukama na leđima kao i drugi ubijeni. Prema izjavi prof. Schradera moglo se iz toga sudbeno liečnički naslućivati, da je umorstvu predhodilo zadovoljenje seksualne pohote krvnika. Na nekim žrtvama nalazili su se sigurni tragovi mučenja s površnim opeklinama. Iz karakterističnih posmrtnih promjena, osobito na mozgu, moglo se zaključivati, da su umorstva usliedila u godinama 1938. i 1939.
Prema izvješću vodje “Komisije Vinica” Dr. Waegnera bio je posljedak sudbeno liečničkog istraživanja sa stanjem od 8. srpnja 1943. pod nadzorom prof. Dr. Schradera sljedeći:
1. Broj skupnih grobova: mjesto I. Voćnjak 38; mjesto II. Groblje 15 (vjerojatno 25-30);
mjesto III. Gradski perivoj 13 (vjerojatno 20-30)
2. Broj lješina: izvadjeno 1.266; sudbeno liečnički pregledano 817; pokopano 1.115; još
nepokopano 171.
3. Starost ubijenih: 40-50 i više godina 377; 39-40 godina 307; 20-30 godina 30.
4. Spol: sve muškarci, osim 12 ženskih (od toga 1 oko 30 godina, ostale 40-50 i više godina)
5. Uzrok smrti i vrst strielne ozljede: a) hitac u vratnu moždinu 424; b) dvostruki hitac 395; c) trostruki hitac 17; d) četverostruki hitac 1; e) slom lubanje 56; f) nejasno 46; g) znakovi hitca iz bliza (može se samo kod jednog diela sigurno ustanoviti)
6. Vapnenasta promjena mozga: od 111 sekcija 37; kod 60 ostalih sekcija prof. Schradera 29.
Medjutim se dne 12. VII. 1943. na poziv Reichsgesundsführera i Ministarstva vanjskih poslova sastalo medjunarodno stručno povjerenstvo, sastavljeno iz stručnjaka ovih država: Belgija, Bugarska, Finska, Francuska, Italija, Hrvatska, Nizozemska, Rumunjska, Švedska, Slovačka i Madjarska te se pod vodstvom Dr. Waegnera, šefa zdravstva u okupiranim iztočnim područjima, te prof. Dr. Schradera, vodje Njemačkog društva za sudbenu medicinu i kriminalistiku dne 13. VII. 1943. uputilo u Vinicu, gdje je najprije obavilo očevid, te dne 14. i 15. VII. provelo sudbeno liečnička istraživanja izkopanih lješina iz raznih skupnih grobova.
Već se za vrieme očevida nalazilo na mjestima nalazišta skupnih grobova mnoštvo naroda, razne dobe i spola, ponajviše seljačkih žena, gdje prevrću i pretražuju i prepoznavaju pojedine odjevne predmete, izvješene na konopcima, povučenim od drveta do drveta, u voćnjaku i gradskom perivoju. Ovi odjevni predmeti izvadjeni su iz skupnih grobova, gdje su se nalazili kao najpovršniji sloj iznad lješina, zatrpani zemljom.
Prema izkazima ljudi pozvani su bili svojedobno rodjaci uhićenika, da donesu ovima odiela za navodni put u Sibiriju, kamo su prognani po osudi na 10 godina time i da se ne smiju kući javljati. Prevrćući komad po komad odiela i rublja, mnoga žena prepoznaje odjeću svoga muža, brata, sina, i dolazi do uvjerenja, da se član obitelji nikada više vratiti ne će, jer se nalazi odavno mrtav ovdje u tim skupnim jamama.
Dirljivi se i potresni prizori odigravaju kod tih izloženih predmeta, gdje majka prepoznaje kaput svoga sina, žena po iztrošenom suknu hlače muža, a naročito po krpi koju mu je sama na njih prišila prije nego ih je odniela u kaznionicu, gdje se on nalazio prije navodnog puta u Sibiriju.
Ti su prizori trajali za cielo vrieme rada povjerenstva, a traju sigurno i sada i još će trajati, dok se i posljednja obitelj ne uvjeri, da se njihov član nikada više ne će vratiti.
A i po odielu, koje se još na mnogim lješinama nalazi uzdržano, prepoznaju rodjaci svoje članove obitelji i tako je već do dolazka ovog povjerenstva sigurno ustanovljena identičnost do 100 osoba.
Hodočasti narod od jednog nalazišta do drugog iz bliže i daljnje okolice grada te iz dalekih krajeva prostrane Ukrajine, noseći sobom u rogožarima, jednakim našim, poputbinu. Odmaraju se pojedinci i skupine uz puteve i ceste, umorni i iscrpljeni od daleka puta i polaze dalje vodjeni znatiželjom, hoće li se moći uvjeriti da li je njihov član obitelji još na životu možda u Sibiriji, ili je mrtav u skupnom grobu.
Medjunarodno povjerenstvo je pregledalo i predmete nadjene u odielu zakopanih u skupnim grobovima, i tu su se nalazili formulari isprava o provedenim premetačinama kod s imenom i prezimenom navedenih osoba s potvrdom o uhićenju, većinom iz god. 1938., nadalje po koji primjerak pisma rodjaka iz inozemstva, biblije, molitvenici, krunice i dielovi misnih odiela itd. Pripoviedali su ljudi, da su se znali tajno sastajati na molitve, u bilo kojoj kući. Da li je to bio jedini razlog uhićenja, tko bi to znao? Možda se u tome naslućivala kakova urota?
U voćnjaku se obavljaju sekcije iz skupnih grobova izvadjenih lješina. Obavljaju ih stalno dvojica ukrajinskih liečničkih vještaka i njemački stručnjaci. I pojedini članovi medjunarodnog povjerenstva provode razudbu dne 14. VII. i 15. VII., a drugi prisustvuju tim činima obilazeći od stola do stola i uvjeravaju se o ustanovljenim nalazima. I stručnjak koji je obavio svoju razudbu, obilazi i susjedne stolove i sravnjuje svoje nalaze s drugima. Tako sam i ja u 2 dana obavio razudbu 4 lješine, i to trojice muškaraca i jedne žene iz raznih skupnih grobova u voćnjaku, a jednu sam dao donijeti iz gradskog perivoja. Osim toga sam razmotrio niz lješina s obzirom na vrst ozljeda.
Nakon provedenih izvida i obavljenih razudaba te pregledbe niza lješina sastalo se medjunarodno povjerenstvo na zajedničku sjednicu, gdje je svaki pojedini stručnjak iznio svoja opažanja, te se nakon izmjene misli pristupilo sastavljanju zajedničkog zapisnika i mišljenja, koje glasi:
Vinica, dne 15. srpnja 1943.
ZAPISNIK
sastavljen prigodom istraživanja skupnih grobova ukrainskog pučanstva u području grada Vinice, koje je provelo podpisano povjerenstvo zastupnika sudbene medicine, patološke i opisne anatomije evropskih visokih škola.
Navedeno povjerenstvo podvrglo je od 13. VII. do uključivo 15. VII. 1943. skupne grobove u području ukrainskog grada Vinice znanstvenom točnom istraživanju.
Povjerenstvo se sastoji od gospode:
1. Belgija: Dr. Soenen, red. prof. anatomije sveučilišta Gent.
2. Bugarska: Dr. Michilov, prvi asistent sudbeno medic. zavoda sveučilišta Sofia.
3. Finska: Dr. Pesonen, red. prof. Sveučilišta Helsinki.
4. Francuska: Dr. Duvoir, red. prof. Sudb. medicine sveučilišta Pariz.
5. Italija: Dr. Cazzaniga, red. prof. sudb. medicine Kr. sveučilišta Milano.
6. Hrvatska: Dr. Jurak, red. prof. patol. anatomije sveučilišta Zagreb.
7. Nizozemska: Dr. Poorten, prosektor patol. anat. zavoda sveučilišta Amsterdam.
8. Rumunjska: Dr. Birkle, sudbeni liečnik rumunjskog Ministarstva pravde i prvi
asistent zavoda za sudbenu medicinu i kriminalistiku prof. M. Minovici, Bukurešt.
9. Švedska: Dr. Hgquist, red. prof. anatomije Karolinskog zavoda Stockholm.
10. Slovačka: Dr. Krsek, red. prof. za sudb. medicinu i nadstojnik zavoda za sudbenu medicinu slovačkog sveučilišta Bratislava.
11. Magjarska: Dr. Orsoz, red. prof. sudbene medicine i kriminalistike sveučilišta Budimpešta.
Radnjama izaslanstva prisustvovali su nadalje:
12. Dr. H. Waegner, voditelj zdravstva u zaposjednutom iztočnom području.
13. Prof. Dr. Schrader, voditelj Njemačkog društva za sudbenu medicinu i kriminalistiku.
Povjerenstvo je na poziv Reichsgesundsführera Dra Contia zamoljeno, da se uputi na mjesto nalaza i da doprinese svoje sudbeno liečničko razjašnjenje.
Prije dolaska povjerenstva ustanovio je prof. Dr. Schrader sliedeće:
Mjesto nalaza I. “Voćnjak” s 38 skupnih grobova; mjesto nalaza II. “Groblje” s oko 40 skupnih grobova (od toga do sada 15 otvoreno); mjesto nalaza III. “Gradski perivoj” s oko 35 skupnih grobova (od toga do sada 14 otvoreno).
Do sada je iz istom djelomice ispražnjenih jama izvadjeno 1.286 lješina, od kojih je pod vodstvom prof. Dr. Schradera pomoću njemačkih i domaćih liečnika sudbeno liečnički pretraženo 817 lješina.
Sudbeno medicinski posljedci od povjerenstva provedenih istraživanja
Članovi povjerenstva pregledali su sva dosadašnja nalazišta Vinice. Sve mrtvačke jame bile su jednakog oblika, veličine i dubine, samo 19 jama je bilo većih i dubljih. U jamama koje smo mi pregledali, ležale su lješine bez reda izpremiešane.
Članovi povjerenstva razudili su vlastoručno 11 lješina i 24 slučaja sudbeno su liečnički pregledali. Sve su lješine razudjene na nalazištu I. Jedan dio poticao je s nalazišta III. “Gradski perivoj”.
Ako se uzme u obzir, da su lješine prema dosadašnjim posljedcima istrage bile zakopane od unatrag 5 godina, mora se kazati, da su relativno dobro uzdržane. Već prema položaju pojedinih lješina i dielova lješina bio je stupanj rastvaranja različit. Na površini našli smo obilno skeletiranje i mumificiranje, naprotiv u srednjim i dubljim položajima vlažnu maceraciju, poodmaklo stvaranje mrtvačkog voska s često dobrom izrazitošću tkiva i organa. U nekim slučajevima mogli su se razpoznati glavni dielovi mozga u njihovom topografskom položaju.
Ostatci kukaca, koji bi se bili istovremeno s ubijenim zakopali, nisu se uobće našli. Mora se medjutim primietiti, da se povrh lješina nalazio nepravilno porazdieljen sloj klornog vapna.
Mužke lješine bijahu bez iznimke i skoro sve svezanih ruku na ledjima pomoću užeta. Tri ženske lješine, koje su u našoj prisutnosti izvadjene iz jednog skupnog groba, bile su podpuno gole i nesvezanih ruku (jama 24b).
Na svim lješinama ustanovljene su strielne ozljede i to pretežno hitac u zatiljak, izpaljen s ručnim strieljnim oružjem kalibra 5,6 mm. Taneta su bila bez iznimke olovna taneta bez čahure (long rifle).
U 14 slučajeva nalazio se hitac u zatiljak većinom u visini II. i III. trnovitog nastavka. U pojedinim slučajevima bijaše pako ustriel mnogo dublje, u visini V. i VII. vratnog kralježka. Strielni kanal tekao je u mnogim slučajevima horizontalno, na pr. kroz trupac II. vratnog kralježka s izlazom izpod jezične kosti. U drugim slučajevima hitca u zatiljak tekao je strielni kanal više-manje prema gore, tako da je bila povriedjena i spodina lubanje i mozak. Osim toga opazismo nekoliko hitaca u stražnji dio glave (zatiljnu kost) i jedan poprečni prostriel kroz sljepoočice i to od desno na lievo.
Kod većine ulaznih strielnih otvora mogli su se ustanoviti znakovi hitca iz bliza, a većinom se radilo o zapelom hitcu. Mnogi ubijeni imali su 2 do 3 samostalne strielne ozljede.
Nuzpojave nalazile su se na više glava, koje su potjecale od tupe sile, i to prelomi vilice i dielom utisnuti prielomi, dielom podpuno smrskane lubanje. Utisnuti prelom vidjeli smo kod jedne lješine, kod koje su se nalazila samo dva duboka ustriela.
Na prelomima lubanje od tupe sile našli smo lokalizirana karakteristična obojenja, koja su ukazivala na vitalno krvarenje. Mekani dielovi sačuvani su i za mikroskopsku pretragu.
Osim opisanih nasilnih povreda nisu obdukcije podale nikakvih bitnih vidljivih promjena. U većini pretraženih slučajeva može se strielna ozljeda smatrati uzrokom smrti. U slučajevima dubokog hitca u zatiljak, koji nije mogao prouzročiti trenutnu smrt, mora se naknadna ozljeda glave tupom silom smatrati neposrednim uzrokom smrti.
Kod više slučajeva hitca u zatiljak, gdje se ustriel nalazi u donjoj polovici stražnjeg područja vrata i gdje se nije ustanovilo djelovanje tupe sile, mora se smatrati, da su dotični umrli od nerazjašnjivog uzroka smrti. U jednom slučaju, gdje se ustanovila kompaktna ilovača u sredini jednjaka i u kruškolikim uvalama ždrijela, može se pretpostaviti, da je nastrieljeni još živ progutao zemlju.
Pretražene lješine pripadale su prema odjeći skoro isključivo jednostavnom radničtvu ili seljačtvu i bile su većinom u višoj dobi života.
Po visokoj, gustoj vegetaciji bazge na jednom dielu jama, po gustoći zemlje u jamama, a osobito po medjusobnom ugrudjivanju lješina te poodmaklom stupnju njihova rastvaranja, osobito prodirućem stvaranju mrtvačkog voska može se zaključiti, da je zakapanje usliedilo zaista prije kojih 5 godina, kako to izjavljuje pučanstvo, naročito od nas preslušana svojta i gradske oblasti.
O b u h v a t n o m i š l j e n j e
U području ukrainskog grada Vinice pretraženi su po podpisanom povjerenstvu skupni grobovi ubijenog ukrainskog pučanstva, od kojih grobova je do sada otvoreno 56. Pretražene lješine pokazivale su sve hitce u stražnji dio glave i zatiljak s jednom jedinom iznimkom poprečnog prostriela. Osim kod jednog diela dubokog hitca u zatiljak, bijaše neposredni uzrok smrti strielna ozljeda glave.
Iz izjava svojte i svjedoka, kao i iz dokumenata, pronađenih kod ubijenih i iz mrtvačkih promjena, opisanih u zapisniku, te nuznalaza, proizlazi, da bi ubijanja bila usliedila u godini 1938.
Sliede podpisi uvodno navedenih stručnjaka.
Uzporedi li se nalaz ustanovljen u Vinici s onim u Katynu, vidi se, da postoji razlika osobito s obzirom na žrtve i s obzirom na način usmrćivanja. U Katynskoj šumi ubijeni su poljski oficiri, a u Vinici radni sviet, seljačtvo i radničtvo – Ukrainci. Poljski su častnici ubijeni hitcem u glavu oružjem većeg kalibra i jake prodorne snage tako, da su nastali redovito prostrieli kroz lubanju, dok su ljudi u Vinici ubijeni doduše redovito takodjer hitcem u zatiljak, ali s manjim kalibrom, slabe prodorne snage, olovnim tanetom bez čahure, koje je redovito zapelo ili u mekanim dielovima izvan lubanje, odnosno kičme, ili se zaustavilo izobličeno u lubanji prošavši većinom kroz preformirane otvore.
Uhićenje, ispitivanje, presuda
Profesor dr. Ljudevit Jurak bio je uhićen u noćnim satima 22. svibnja 1945. u svom stanu, Gundulićeva 20. u Zagrebu. Zvono na vratima nije dugo zvonilo. Skočio je iz spavaće sobe, na brzinu se odjenuo, otvorio vrata i ugledao dva uniformirana muškarca u crnim kaputima, jedan za glavu viši od drugog. Taj drugi, za glavu niži, držao je u ruci nekakav papirić i obratio mu se riječima da dolaze po nalogu Komande grada Zagreba. Dvojica agenata odvela su ga, po nalogu Komande grada Zagreba, pješice Gundulićevom ulicom prema Botaničkom vrtu. Njegova snaha, Elza Jurak, izašla je na balkon držeći u naručju unučicu Silvu. Profesor se još jednom na ulici okrenuo i mahnuo im, a one su mu uzvratile mahanje. Nisu ni slutile da ga nikad više neće vidjeti. Bio je prvo zatočen u zatvoru u Vlaškoj ulici, a zatim u Novoj Vesi.
U trenucima odvođenja u zatvor nije mu uopće bilo jasno zašto je uhićen. O razlozima je mogao samo nagađati. Prve večeri vjerojatno nije dugo mogao zaspati u samici. Nikakvi mirisi procvalog grmlja oko zgrade nisu dopirali u nju. Zaudarala je po truleži i strahu kojeg je mogao opipati svuda oko sebe. Možda mu je u tim trenucima glavom prostrujala nečija misao da je od svih strahova najmoćniji strah od istine. Prevrtao se na drvenom ležaju i nastojao dokučiti o čemu će ga ispitivati. Pomišljao je na svakakve upadice i zadjevice, a kad je nekoliko sati odspavao, bio je bez imalo kolebanja siguran da će ga istražitelj ispitivati o Hrvatskoj seljačkoj stranci.
Profesor dr. Jurak nije bio u Zagrebu kad je stranka osnovana, ali je za Antuna Radića, starijeg Stjepanova brata, čuo za vrijeme gimnazijskih dana. Pisalo se o njemu kao jedinom profesoru koji na izborima za hrvatski sabor nije dao svoj glas mađaronskom kandidatu. Za kaznu je bio premješten u gospićku gimnaziju, ali kako je odbio napustiti Zagreb, ostavio je državnu službu i postao nezavisni publicist i pisac. Počeo je izdavati vlastiti list Dom, kojeg je namijenio seljacima, izričito naglasivši kako je to list hrvatskom seljaku za razgovor i nauk, čiji je glavni zadatak „da mu jača duh, kazujući mu da je seljak čovjek – ravan svakom drugom; otvara mu put misli, donašajući mu pred oči i događaje te razlažući ih i vežući“. Taj list je polako, ali sigurno, pripremio plodan teren za osnivanje Hrvatske pučke seljačke stranke 1904. godine.
Stjepana Radića upoznao je deset godina kasnije, kad se natjecao za zastupnički mandat. Taj je mandat Radić uspio dobiti, ali je nedugo nakon toga izbio Prvi svjetski rat. U ratnim godinama zastupnik Radić bio je isprva pobornik austroslavizma, tražio je gospodarsku i financijsku nezavisnost Hrvatske prema Ugarskoj. Potkraj rata napustio je austroslavizam i prihvatio ideju nezavisnosti južnih Slavena u jednoj državi, koja ne bi smjela biti proširena Srbija, već bi u toj jugoslavenskoj državi morala biti očuvana hrvatska državnost. Budući da je odlučno odbacivao ideju „srpske Jugoslavije“, nije dugo trebalo da dođe u sukob s novim režimom. Zbog javnog istupa i najave stvaranja „Seljačke republike Južnih Slavena“ izveden je pred sud u Zagrebu i osuđen na dvije i pol godine zatvora. Iz zatvora su ga oslobodili izbori za Ustavotvornu skupštinu 1920. Njegova stranka postala je najmoćnijom hrvatskom strankom. Na jednoj od skupštinskih rasprava iznio je prijedlog da se preispita legitimnost pripojenja Hrvatske Srbiji te raspravlja o položaju Hrvatske u novoj državi. Kad je srpska većina ovaj prijedlog odbacila, Radićeva stranka preimenovana je u Hrvatsku republikansku seljačku stranku, a on je u svibnju 1924. otputovao u Moskvu te svoju stranku upisao u Crvenu seljačku internacionalu. Krajem te godine održani su novi izbori, a kako bi se vlada riješila opozicije, zatvorila je neke njezine čelne predstavnike, među njima i Radića. Izbori su održani pod nadzorom vojske. Zamor i neučinkovitost opozicije nakon izbora uzrokovali su neočekivan obrat u Radićevoj stranci. Čelnici stranke naglo su promijenili smjer i dogovorili se s dotadašnjim glavnim neprijateljem Nikolom Pašićem, u više navrata biranim srpskim ministrom, predsjednikom i vođom Srpske radikalne stranke. U novostvorenoj koaliciji čelništvo Radićeve stranke odreklo se pridjeva „republikanska“ i nastavilo politički djelovati kao Hrvatska seljačka stranka, a predsjednik Stjepan Radić postao je članom vlade kao ministar prosvjete. Nikola Pašić odstupio je s položaja u travnju 1926. Naredne godine HSS je opet bio u opoziciji i oštro je napadao vladu Nikole Uzunovića, Pašićeva nasljednika. Na novim izborima 1927. Radićeva stranka doprla je do svog vrhunca. U parlamentu je stvorena seljačko-demokratska koalicijasa srpskom Samostalnom demokratskom strankom. Ta je koalicija pokušavala svim legitimnim načinima provesti izmjenu vladajućeg sustava u zemlji. Došlo je do napete i burne atmosfere u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije. Zastupnik Puniša Račić ustrijelio je 20. lipnja1928. dva hrvatska zastupnika, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te smrtno ranio Stjepana Radića, koji je nepuna dva mjeseca kasnije podlegao ranama.
Taj zločin izazvao je velike nerede i nezadovoljstvo u Hrvatskoj. Na prozorima mnogih kuća gorjele su svijeće, a na nekima su bile istaknute Radićeve slike ovijene crnim florom. Žalobna povorka krenula je iz kuće u Hercegovačkoj ulici prema Seljačkom domu na Zrinjevcu. Tu je tijekom dva dana mimohoda počast Radiću iskazalo oko dvjesto tisuća ljudi. U nedjelju, na dan pokopa, pokojnika je blagoslovio zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer, a zbor iz Karlovca otpjevao je pjesmu Hrvatska molitva. Oko podneva žalobna je povorka krenula iz Seljačkog doma na Zrinjevcu. Na čelu povorke koračali su Ivan Pernar i Ivan Granđa, zastupnici koji su svojim tijelima nastojali u beogradskoj skupštini sačuvati pokojnika od ranjavanja. Na posebnom jastuku nosili su trnov vijenac s metkom kojim je pokojnik bio ranjen. Radićevo tijelo prevezeno je na posljednje počivalište u arkade Mirogoja u raskošnoj renesansnoj kočiji, izrađenoj od hrastova drveta. Kočiju je vukao četveropreg kojeg je pratila povorka od preko šezdeset tisuća ljudi, a tu je povorku promatralo barem još sto tisuća ožalošćenih pridošlica sa svih strana Hrvatske, zbijenih na trgovima i ulicama grada.
Velika žalost suzama je rodoljubno ozarila svijest hrvatskog naroda. Svijest pred kojom je ustuknuo kraljevski dvor u Beogradu. Zato je kralj Aleksandar nastojao svom silom spriječiti rasplamsavanje hrvatske nacionalne svijesti. Na samom početku 1929. proglasio je Šestojanuarsku diktaturu te zabranio rad svih političkih stranaka i njihovih organizacija. Ta zabrana dovela je to toga da je Hrvatska seljačka stranka prerasla u općehrvatski pokret, a hrvatsko seljaštvo držalo je Radića polu-božanstvom. U čast i spomen na braću Radić slavili su se posebni blagdani, 10. veljače – smrt Antuna Radića; 11. lipnja – rođendan braće Radić, oba su rođena na isti dan, Antun tri godine prije Stjepana; 20. lipnja – atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini; 8. kolovoza – smrt Stjepana Radića. Čak je i Miroslav Krleža, ugledni hrvatski ljevičar, u to vrijeme napisao i objavio u časopisu Književnik da je Stjepan Radić “bio jedan od rijetkih političara kome je bilo suđeno da ga ponese elementarna simpatija jednog čitavog naroda punim jedrima dotrijumfa i do apoteoze”.
Istražitelj je poslije popušene cigarete uzeo u ruke stari broj nekih novina i počeo čitati prijepis pisma što ga je početkom studenog 1929. godine stečajni povjerenik Hrvatske seljačke zadružne banke osobno uputio gospođi Mariji, supruzi pokojnog Stjepana Radića.
„Prigodom popisa stečajne imovine Hrvatske seljačke zadružne banke u Zagrebu naišla je komisija u crnoj blagajni na jedan sanduk, zamotan u bijelo, u najdoljnjem pretincu. Prisutni službenici banke rekoše nam da se u tom sanduku nalazi mozak i srce blagopokojnog g. Stjepana Radića. Da ne povrijedim pieteta prema pokojniku, izostavio sam iz popisa gornji sanduk i odlučio da taj sanduk kratkim putem izručim familiji i da sa istim ostatcima pokojnikovim raspoloži po svom nahodjenju, da ih smjesti u crkvi, grobnici ili kojem znanstvenom zavodu, jer stare dionice i uložne knjižice, koje se nalaze u toj blagajni, nisu za to mjesto. Ako je istinit gornji navod, da su to ostaci pokojnog Stjepana Radića, Vi ćete ih, nadam se, uzeti, a ako se radi o kakvoj zabuni, molim Vas, da me o tome izvjestite, da mogu sanduk dati povjerenstveno otvoriti. Zamolio sam već i dr. Stjepana Košutića usmeno, kao i Vašu knjižaru telefonski, pa pošto do sada odgovora primio nisam, to činim ovime zadnji pismeni pokušaj. Molim Vas odgovor u roku od tri dana, da se znam ravnati, jesu li to doista smrtni ostaci Vašeg pokojnog g. supruga. S veleštovanjem, Dr. Mijo Radošević.“
Pročitano pismo nadopunio je prepričavanjem izvješća žandarmerije u kojem se navodi kako su predstavnici tadašnjeg HSS-a namjeravali u velikoj dvorani Seljačkoga doma načiniti muzej pokojnog osnivača stranke te su njegove smrtne ostatke preuzeli od Radićeve rodbine i pohranili ih u blagajni Hrvatske seljačke zadružne banke. Pritom je odsječnim riječima naglasio kako u izvješću stoji da je obdukciju pokojnog Stjepana Radića obavio upravo on, prof. dr. Ljudevit Jurak.
To je, istini za volju, povijesna činjenica. Sutradan po smrti Stjepana Radića stiglo je u vilu pokojnog političara sudbeno povjerenstvo koje su činili državni odvjetnik dr. Franjo Žilić, sudbeni vijećnik Janko Gogolja i perovođa Žarko Harambašić. Oni su prisustvovali autopsiji Radićeva tijela, koju je vodio prof. dr. Jurak uz prisutnost dr. Ćepulića, dr. Gottlieba, dr. Divkovića, dr. Ivančevićai dr. Hallea. Ustanovili su (kako je to navedeno u znanstvenoj dokumentaciji) da je smrt nastupila uslijed slabosti srca kao posljedice jakog usalovljenja srca i šećerne bolesti koja se poslije zadobivene rane pojačala i poprimila neobično teške pojave. Težina Radićeva mozga iznosila je 1450 grama. Čeoni su režnji u mozgu bili neobično razvijeni. Po nalogu stranačkog vodstva izvadili su mu srce i mozak, organe koji su trebali biti centralni eksponati svojevrsne moći nacionalnog vođe i mučenika. Radićev grob u arkadama zagrebačkog gradskog groblja na Mirogoju postao je mjesto na kojem se iskazivalo nezadovoljstvo stanjem u državi. Često je to nezadovoljstvo znalo prerasti u javne izgrede pojedinaca koje organi vlasti nisu tolerirali. Tako je na blagdan Svih Svetih 1930. uhićeno čak jedanaest osoba zbog stavljanja vijenaca s hrvatskom trobojnicom na grob Stjepana Radića.
Istražitelj je nastavio s provokativnim isticanjem činjenice da je profesor Jurak u to vrijeme objavljivao svoja djela i u nekim beogradskim časopisima, što ukazuje na to da nije bio protudržavno nastrojen u odnosu na novu, tzv. narodnu vlast. I bio je djelomično u pravu, jer prof. dr. Jurak je načelno bio i ostao legalist kojemu država nikad nije bila „sveta krava“. Nije se bespogovorno povodio za onim što je pisalo u zakonu, nego vlastitom procjenom je li nešto dobro ili nije. Osobna moralnost bila mu je uvijek na prvom mjestu.
Pa čak i za vrijeme događaja koji je svojedobno potresao čitav svijet. Svi su svjetski listovi pisali su o službenom putu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Francusku. Otputovao je sa željezničke stanice u Topčideru, najprije vlakom za Kosovsku Mitrovicu, odanle automobilom u luku Zelenika, gdje se ukrcao na parobrod “Dubrovnik”, prvi suvremeni razarač Jugoslavenske kraljevske mornarice. Staroj luci u Marseillu približavao se praćen francuskim topovnjačama, a samo uplovljavanje najavio je odjek plotuna, nakon čega je pozdravio postrojbu postrojenu u njegovu čast te u pratnji domaćina sjeo u crnu otvorenu limuzinu. Svečana kolona sporo je napredovala Avenijom Canabiere. Na pločnicima s jedne i druge strane stajala je masa naroda. Sve je izgledalo kao spontan doček, a onda je odjednom iskočio iz gomile naroda muškarac s buketom cvijeća u desnoj ruci te iz revolvera ispalio više hitaca u kralja, francuskog ministra vanjskih poslova i jednog generala. Atentat na kralja Aleksandra bio je izvršen iz političkih pobuda koje su u povijesti u većoj ili manjoj mjeri bile dobro poznate. No, profesor dr. Jurak nikad se nije zanosio revolucionarnim idejama. Poštivao je mjerodavnost države, bez obzira da li se radilo o Austro-Ugarskoj državi; o Državi Slovenaca, Hrvata i Srba; o Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca; ili o Kraljevini Jugoslaviji. Zalagao se za toleranciju države prema pojedincu i pojedinca prema državi, za toleranciju kao preduvjet društvenog i znanstvenog napretka, ali i moralnog i duhovnog razvoja pojedinca.
Dok je u pratnji dvojice stražara silazio u podrum, zatočeni prof. dr. Jurak pazio je na svaku stepenicu i trudio se da izgleda što opuštenije. Znao je da mu valja pripraviti dušu na novu kušnju, ojačati svoje srce i ne nagliti. U ušima su mu odzvanjale riječi o antifašističkim domoljubnim Hrvatima. Razmišljao je o značenju riječi fašizam. Znao je da dolazi od talijanskog fascio ili svežanj, odnosno fasces ili snop pruća sa sjekirom. Negdje je pročitao da su se u Italiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli osnivati fasci ili savezi unutar radničkoga pokreta. Taj naziv preuzeo je kasnije Benito Mussolini za svoje intervencionističke skupine tijekom Prvog svjetskog rata. Poslije rata uspjeli su se, zahvaljujući poljuljanom gospodarstvu i brojnim štrajkovima nametnuti kao moguće rješenje državnih problema. Mada na izborima nisu postigli veći uspjeh, uspjeli su se preustrojili u centraliziranu stranku i domogli se 1922. vlasti zahvaljujući svom maršu na Rim, prisilivši kralja Emanuela da na čelo koalicijske vlade postavi Benita Mussolinija. On je doskora osnovao Veliko fašističko vijeće, a fašističke odrede institucionalizirao u stranačku vojsku. Brzo zatim prigrabio je svu vlast i osigurao većinu u parlamentu. Uveo je diktatorski režim kojemu je na čelu bio on kao duče ili vođa. Fašistička obilježja njegova vladanja poprimili su vrlo brzo brojni pokreti i političke stranke u mnogim europskim zemljama, primjerice nacional-socijalisti u Njemačkoj, falangisti u Španjolskoj, Ognjeni križevi u Francuskoj, Heimwehr ili domobranstvo u Austriji, Željezna garda u Rumunjskoj i ustaški pokret u Hrvatskoj.
Dugo u noć razmišljao je iza zatvorenih očiju, začepljenih ušiju, zavezana jezika i promrzle kože. Razmišljao o narodu koji može biti slobodan samo ako je uistinu nezavisan, ako je gospodar u svojoj zemlji, ako samostalno raspolaže proizvodnjom dobara, ako nesmetano upravlja svojim materijalnim blagostanjem i prosvjetnim napredovanjem. Nažalost, hrvatski narod nije pod ustaškom vlašću bio slobodan, a još manje državotvoran. Vođa ustaškog pokreta i poglavnik takozvane „nezavisne države“ Hrvatske prebrzo je izgubio dodir s dušom hrvatskog naroda. A može li biti slobodan pod partizanskom vlašću koja je započela s najgorom vrstom srednjovjekovne inkvizicije?
Sljedećeg jutra probudio se oznojena čela. Hladne kapi klizile su mu niz obraze. Zajedno s njima nastavio je i sam kliziti kroz svoje godine. Jednog zimskog prijepodneva 1922. upoznao je na hodniku Zdravstvenog odsjeka Ministarstva narodnog zdravlja odvjetnika Vladka Mačeka. Zatekao se ondje zbog nekih poslova na suzbijanju zaraznih bolesti i bio je ugodno iznenađen dubokim naklonom i srdačnim pozdravom gospodina, možda koju godinu starijeg. Taj mu je gospodin čestitao na imenovanju za javnog redovitog profesora te s osobitim zadovoljstvom priznao kako je kao časnik u ratnim godinama čitao u Liječničkom vjesniku njegove rasprave o patološkim promjenama crijeva kod oboljenja uslijed bacila paratifa, o ozljedama mozga odlomkom granate, o milenoičnoj leukemiji i druge. Počašćen takvim priznanjem prof. dr. Jurak nije mu ostao dužan izraziti duboko poštovanje za uspravno držanje tijekom zatvorske kazne, na izboru za potpredsjednika Radićeve stranke te izboru za zastupnika u Narodnoj skupštini.
Dvije godine kasnije, nakon Radićeve odluke o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke Seljačkoj internacionali u Moskvi te primjene Obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, dr. Maček bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva. Početkom 1925. na izborima je, iako se tada nalazio u zatvoru, bio izabran u Narodnu skupštinu kao stranački zastupnik. Nakon promjene političkog usmjerenja i preimenovanja stranke u Hrvatsku seljačku stranku te ulaska u zajedničku vladu s radikalima, bio je pušten iz zatvora, a poslije smrti Stjepana Radića preuzeo je vodstvo HSS-a. U početku je podržao uvođenje Šestojanuarske diktature, misleći kako ona može voditi rješenju hrvatskog pitanja. Ostala je zapamćena njegova izjava novinarima:
“Kako vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav, koji je preko sedam godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Njegova Veličanstva kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda te s obzirom na veliku mudrost Njegova kraljevskog veličanstva, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svom domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.”
Profesor dr. Ljudevit Jurak nije za života bio povezan ni sa kakvom političkom organizacijom. Niti je u Hitleru prepoznao čovjeka koji diže svoj narod do ugleda kakvog zaslužuje, niti je u Paveliću gledao utjelovljenje hrvatske državne misli. Ništa pobliže nije znao o stvaranju logora, ali je čuo da su prilike u tim ustanovama bile vrlo teške, da su stanoviti „rasovi“ (članovi ustaškog pokreta koji su imali najveći utjecaj na poglavnika) vršili teške zločine. O tome se nije smjelo pričati, a kamoli pisati. Stožernik Milutin Jurčić, ravnatelj za javni red i sigurnost bio je jedne noći izvučen iz svog stana i ubijen samo zato jer je pokušao zaviriti iza kulisa tih logora.
Znao je prof. dr. Jurak da je postojalo neko prisilno tjeranje Srba da mijenjaju vjeru, što je najoštrije osuđivao. Suosjećao je sa svakim Židovom kojeg bi susreo na ulici poslije donošenja zloglasnih odredbi kojima je bilo ozakonjeno njihovo istrebljenje. Sjećao se kako mu je teško pala na dušu naredba o zabrani knjiga koju je u siječnju 1942. izdao Državni izvještajni i promičbeni ured. Među zabranjenim piscima bili su njemu posebno dragi Janko Leskovar i Ksaver Šandor Gjalski.Znao je za mnoge političke nepodopštine, ali nikad nije dopuštao da ga političari zastraše. Njegovo nepovjerenje prema politici u međuratnim i ratnim godinama nije nikad povlačilo za sobom nepovjerenje u ljude. Nastavljao je s predanim radom u Prosekturi i na fakultetu. Njegov revolt bio je uvijek gospodski uzdržan, racionalan i odmjeren; njegov krajnji iskaz bila je sumnja, posebice prema svakoj političkoj nijansi koja zaziva nasilje i nepravdu. Nažalost, ta je sumnja prečesto završavala u razočaranju i gorčini. Zato je sada, u sudbonosnim trenucima, sve jasnije naslućivao kako će završiti istražiteljevo ispitivanje.
Naime, u travnju i svibnju 1940. godine tajna policija Sovjetskog saveza po nalogu Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova, poznatijeg pod skraćenicom NKVD, izvršila je masovno strijeljanje preko dvadeset tisuća poljskih časnika, policajaca i intelektualaca. Taj nečuveni zločin dogodio se u šumi pokraj rijeke Dnjepra, u blizini poljskog grada Katyna. Isti zločin počinili su Sovjeti dvije godine ranije nad ukrajinskim stanovništvom u gradu Vinici. Kad su njemački okupatori čuli za te zločine, nisu ih odmah počeli propagandno iskorištavati. Postupali su taktički promišljeno, angažirali sukomisije sastavljene od vodećih predstavnika sudske medicine i kriminalistike na europskim sveučilištima i poslali ih da obave očevid na licu mjesta. Tako je u komisiji za istraživanje masovnih grobnica u Katynskoj šumi bio Jurakov kolega dr. Eduard Miloslavić, redoviti profesori šef katedre za sudsku medicinu. On je u Zagrebu osnovao Institut za sudsko vještačenje koji je smatran najboljim u Europi i Americi. U Institutu je imao laboratorij s balistoskopom, histološki i kemijsko-toksikološki laboratorij, bogat arhiv s foto- dokumentacijom, knjižnicu i muzej. Bio je ujedno i predavač pastoralne medicine na Bogoslovnom fakultetu, gdje je buduće svećenike podučavao o problemima zaraze s bolesnicima i umirućima, te o mogućim psihopatološkim problemima u ispovjedaonicama.
Istražitelj se osvetoljubivo osvrnuo na dr. Miloslavića, koji je koncem 1944. napustio Zagreb i vratio se u Ameriku, te povišenim glasom dao optuženiku ispred sebe na znanje da će ga partizanski sud osuditi za ratni zločin u odsutnosti. Time je zatočenog prof. dr. Juraka doveo do najviše točke ispitivanja. Te noći zatočenik je u samici ponirao u sebe i strahote koje su pretrpjeli mučenici u ukrajinskoj Vinici. Kad se ujutro probudio, zbijene sjene u kutu samice kao da su mu nevoljko dobacivale: „Ma gledaj, pucao!… Ma gledaj, imao je snagu ubiti…“ Kroz prostrijelne rane nadirala je hladnoća. Bilo mu je tijesno i zagušljivo. Uzdrhtale misli pretvarahu se u bodljikave stonoge. Čuo je nekakvo šuštanje iznad rešetaka na prozorčiću. Nije to bilo šuštanje lišća, nego šapat mrtvih u njegovim ušima, prijevremeno ubijenih hitcem u potiljak. Tješio se upamćenim prizorom iz sna. Sanjao je neobične cvjetove u suterenu duše. Svoje su latice otvarali u mraku, bez svjetlosti i vode. I puštali mirise. Raznolike i ne uvijek ugodne. Katkad tako slabašne da su se jedva razlikovali od zadaha truleži koji ih je okruživao. Jedan miris bio je jači od ostalih. Intenzivniji, uporniji i prodorniji. Probio se sve do nosnica podsvijesti. Samo jedan udisaj trebao mu je do potpune svijesti, jedan udisaj do kojeg nije došlo.
Istražitelj je u prijepodnevnim satima toplog i kišovitog proljetnog dana dočekao optuženika u pratnji dvojice naoružanih vojnika. Vidjelo se da nije raspoložen za razgovor. Obratio mu se bez riječi, pokazavši rukom da krene ispred njega s dvojicom čuvara. Njih dvojica gurnuli su ga svaki s jedne strane u „maricu“ i odvezli na Savsku cestu.
U sobi-sudnici dočekao ga je sudac koji se predstavio kao kapetan Vladimir Ranogajec. Sudeći po njegovu prezimenu mogao je biti rodom iz Krapine, Radoboja ili Gornjeg Jesenja. Kapetan je iz kožne aktovke izvadio nekakve dokumente i dao optuženom prof. dr. Juraku rukom znak da sjedne nasuprot njemu.
Počeo je s pitanjem kad je optuženik prvi put čuo za pokolj u Katynskoj šumi? O tom zločinu profesoru Juraku pričao je njegov kolega, dr. Eduard Miloslavić, koji je boravio ondje od 28. do 30. travnja 1943. kao član međunarodne komisije, sastavljene od vodećih predstavnika sudske medicine i kriminalistike na sveučilištima u Belgiji, Bugarskoj, Danskoj, Finskoj, Italiji, Nizozemskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Švicarskoj i Slovačkoj. Poljska vlada u egzilu zatražila je neovisnu istragu koju je proveo Međunarodni odbor Crvenog križa, ustanova koja se nije bavila propagandom, ponajmanje iskorištavanjem masovnih grobnica u političke svrhe.
Kao međunarodno priznat specijalist za sudsku medicinu, prof. dr. Ljudevit Jurak primio je jednog dana poziv iz ureda Reichsgesundsführera, i to posredstvom ondašnjeg Ministarstva vanjskih poslova. Budući da mu je humanost bila na umu prije svega, nimalo se nije dvoumio poziv prihvatiti. Posavjetovao se s dr. Miloslavićem, svjetski poznatim znanstvenikom, bivšim dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji je u svojim govorima uvijek isticao obvezu liječnika da bude primjer u medicini i moralu.
Nažalost, oslobodilačka partizanska vlast zamjerila je profesoru Juraku upravo to savjetovanje s dr. Miloslavićem, osobom koja je novinarki Hausberger dala intervju u kojem optužuje Sovjete za ubojstvo poljskih oficira u Katynskoj šumi. O tome profesor Jurak nije vodio računa, niti je toj činjenici pridavao poseban značaj. Cijenio je mišljenje kolege Miloslavića i poštivao ga kao svjetski slavnog vještaka i specijalista za sudsku medicinu i kriminalistiku. Zanimala ga je prije svega istina zločinu i ništa drugo.
Kapetan Ranogajec ljutito je nastavio pričati o tome kako je nedaleko od Vinice bio smješten Führerhauptquartier Werwolf, u kojem je Adolf Hitler boravio ljeti 1942. Bio je to kompleks sastavljen od betonskih bunkera i dvadesetak zgrada usred borove šume, ograđen bodljikavom žicom. Nastavio je s podbadanjem u smislu je li optuženik bio sretan što mu se pružila prilika da otputuje u Vinicu. Otputuje njemačkim vojnim zrakoplovom, možda istim onim zrakoplovom s kojim je najesen 1942. u Ukrajinu putovao i poglavnik Ante Pavelić. Na aerodromu u Vinici dočekao ga je ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha. S aerodroma je u pratnji ministraJoachima von Ribbentropa i generala Gleisea von Horstenaua vojnim džipom krenuo pokloniti se Adolfu Hitleru, donijevši mu darove i pozdrave svojih ustaša. Mora da mu je u poslušnoj odanosti hvalisavo spomenuo kako je u kratkom vremenu uspio poubijati na tisuće i tisuće Židova, Srba i Cigana.
Profesor Jurak o putovanju Ante Pavelića njemačkim vojnim avionom nije znao ništa, niti bi ga to – i da je znao – zanimalo. Prije putovanja u Vinicu ni s kim se nije posavjetovao o njemačkim okupacijskim snagama koje su u tom istom gradu ubile gotovo čitavu židovsku populaciju. U dva masakra strijeljano je čak trideset tisuća ljudi. O tome mu kolega Miloslavić možda i nije mogao dati nikakav savjet, ali ga je u svakom slučaju mogao sam potražiti u njemu tada dostupnoj literaturi. Ta literatura bila je njemačka štampa, što mu ne bi predstavljao problem jer je po svom rođenju, obiteljskom odgoju i školovanju bio i ostao blizak s njemačkoj kulturi, dok je njegovom sinu Hermanu njemački čak bio materinji jezik.
Profesor Jurak bio je čvrstog mišljenja da je njemačka kultura jedno, a da su njemački zločini nešto posve drugo. Takvo mišljenje nije ni izdaleka mogao imati kapetan Ranogajec, iako se doduše letimično osvrnuo na korektno držanje profesora Juraka prema studentima koji su djelovali u ilegali, uz opasku da ipak nije bio dovoljno velik borac za istinu, jer se nije usudio javno pobuniti protiv očiglednih nepravdi u akademskim krugovima, a morao je znati da su brojni njegovi kolege profesori završili u ustaškom koncentracijskom logoru.
Optuženik je šutio i zadržao odgovor u sebi. Naravno da mu je bilo poznato postupanje ustaških vlasti. Svojom otvorenom pobunom zacijelo ne bi nimalo doprinio poboljšanju stvarnog stanja. Svratio bi pozornost na sebe i završio u zatvoru. I kakvu bi korist od toga imala akademska znanost?
Na istražiteljeva spočitavanja kako o ustaškim zločinima nije napisao članak kakav je napisao o “navodnom sovjetskom zločinu”, objavljenom u ustaškom Hrvatskom narodu, publiciranom s čak tri fotografije u svrhu propagande protiv Sovjetske Rusije, profesor dr. Jurak mogao je imati spreman odgovor da nije riječ o propagandi, nego o svjedočenju. Svojim člankom posvjedočio je stvarno stanje kakvo je bilo zatečeno. Na jednoj od fotografija vidjelo se ucviljeno ukrajinsko pučanstvo na grobovima umorenih, dok druge dvije prikazuju grobove i lješine iz istih grobova. Svjedočio je o istini isključivo kao forenzičar. U tu svrhu napisan je i članak. Nije ga pisao kao kroničar ratnih strahota, već kao svjedok konkretnog zločina. Nipošto mu nije bila namjera isticati samo jedan zločin i to u svrhu propagande protiv Sovjetske Rusije. Bio je itekako svjestan i fašističkih zločina. Kao forenzičar razmišljao je o svim ratnim žrtvama te je, u tom smislu, poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći, odnosno što se od njega kao sudskog medicinara i patologa tražilo. U slučaju Vinice poduzeo je čak i više od onoga što se od njega kao stručnjaka tražilo. Na pisanje članka i objavu fotografije potaknulo ga je ukrajinsko pučanstvo koje je susreo na grobovima umorenih, kao i izvađene lješine iz grobova.
Pa ipak, profesor dr. Jurak na ispitivanju se suočio s optužbom da je slučaj u Vinici pripisao tada prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, što je za ondašnje strukture značilo da je otvoreno stao na stranu ratnog neprijatelja i svoje znanstveno istraživanje svjesno uključio u ratno zločinstvo. Međutim, premda svoja znanstvena istraživanja nikad nije povezivao s bilo kakvom djelatnošću izvan znanstvenog područja, a ponajmanje s političkim kvalifikacijama ratnih neprijatelja.
Kapetan je sve drskije inzistirao na tome da optuženik prizna kako je počinio djelo ratnog zločinstva. Bez obzira što nikada nije oduzeo ni jedan jedini život, nego je svoj, dapače, posvetio spašavanju tuđih, bez obzira što je bio dobar profesor opće patologije i patološke anatomije na Veterinarskom fakultetu, profesor sudske medicine na Medicinskom fakultetu, te bez obzira što je aktivno sudjelovao u mnogim dobrotvornim društvima, profesor Jurak suočio se s optužbom za ratni zločin.
Na kraju ispitivanja optuženom prof. dr. Ljudevitu Juraku ponuđeno je da povuče svoj potpis sa Zapisnika sastavljenog 15. srpnja 1943. u Vinici, odnosno da potpiše Izjavu kojom javno obznanjuje da je svoj potpis u Vinici dao pod pritiskom njemačkog okupatora. Bio bi to dovoljan razlog da ne bude osuđen na smrt.
Nije teško zamisliti odvažnog čovjeka i uglednog znanstvenika kako je podigao glavu i ugledao smrt na prozoru. Bila je siva. Glavom mu prostruji misao da su njegovom životu odbrojena ljeta, da mu je krenuti na put bez povratka, krenuti u susret posvemašnjem spavanju, u noć koja se nikad više neće razdaniti. Izjava je u njemu budila sjećanja na slavne pretke. Jedni bijahu poznati po svojoj snazi; drugi bijahu mudri savjetnici; neki skladahu napjeve i pisahu pjesme; drugi bijahu bogati i moćni, živeći mirno u domovima svojim; neki od njih ostaviše ime za sobom, te se o njima još hvale pjevaju; a drugima opet nema spomena, nestadoše kao da nikad nisu ni postojali, jer ništa hvalevrijedna nisu ostavili za sobom.
Nepotpisana Izjava ispred profesora dr. Ljudevita Juraka zjapila je bezdanom ništavila. On se odjednom naglo trgne, ohrabri samog sebe da ne može biti netko drugi i nikad to ne želi biti. Njegova SAVJEST nije dopuštala da potpiše nametnutu mu izjavu. Kapetanu i sucu Ranogajcu gledao je izravno lice i govorio istinu. Nije skretao ni desno ni lijevo, svoj korak nastojao je i u najtežim trenucima držati daleko od zla. I zato je rukom odlučno odgurnuo papir s natipkanim tekstom izjave. Na to je kapetan Ranogajec vojnički nabusito zgrabio nepotpisanu Izjavu i strpao je u kožnu torbu, a iz torbe je izvukao Odluku Vojnog suda Komande grada Zagreba te glasno pročitao kratak opis i kvalifikaciju optuženikova zločina:
„Sveučilišni profesor Ljudevit Jurak bio je članom takozvanog Međunarodnog povjerenstva o nalazima u Vinici, koje je imalo zadatak da masovni pokolj u Vinici pripiše prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, te je nakon toga napisao članak Skupni grobovi u Vinici i u tom članku publicirao fotografiju tendencioznog karaktera vršeći pri tom svjesno i zlonamjerno propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije, a po tom posredno protiv interesa našega naroda. Time je počinio zločin iz čl. 13 Uredbe o vojnim sudovima od 5. maja 1944.“
Izjavu profesor Jurak nije htio ni mogao potpisati. Od njega je bilo zatraženo da prizna nešto što mu nikad nije bilo ni na kraj pameti. Nije mogao iznevjeriti samog sebe. U životu je uvijek govorio: “Što Jurak jednom potpiše, to Jurak više ne povlači!” Vrijedilo je to za sve, kako pri ispitivanju studenata na fakultetu, patoloških liječničkih nalaza, tako na kraju i u odnosu na ovaj posljednji slučaj kad se od njega tražilo da nešto potpiše.
Kapetanu Ranogajcu nije preostalo ništa drugo nego potpisati Odluku koja povlači za sobom kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine. U dnu dokumenta bila je navedena krilatica “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”
Nakon službenog pozdrava kapetan Ranogajec nije mu pružio ruku na rastanku. U odaju su upala dva stražara i odveli osuđenog profesora dr. Juraka u sabirnu prostoriju gdje je na svojim torbama i zavežljajima sjedilo na desetine takozvanih reakcionara. Prema svjedočanstvu čovjeka koji je s njim dijelio ćeliju, profesor Jurak je u tom strašnom času demonstrirao svu blagost i staloženost svog karaktera. Naime, neki je čovjek plakao kad su stražari došli po prof. Juraka da ga odvedu na strijeljanje, a on se potpuno miran, zapravo pomiren s neizbježnim i sa svojom sudbinom, blago obratio tom čovjeku i rekao mu: “Nemojte me žaliti niti za mnom plakati. Žalite radije sebe koji ostajete u ovom režimu.” U tom času mrak je prekrio njegovu dušu okovanu tjeskobom i predvidljivošću nadolazećeg. U tom mraku prikradala su se u njegovu svijest posve jasna pitanja. Hoće li ga ubiti hitcem u potiljak, kao što su poubijali seljake u Vinici? Hoće li ga ukopati prema ustaljenom običaju? Ili će uskratiti počast njegovom ustrijeljenom tijelu? Mislio je na svoj konac i ništa nije zamjerao kapetanu Ranogajcu. Nije mu zavidio na suđenju, a što se objavljenog članka tiče, profesor dr. Ljudevit Jurak i u smrtnom je času stajao iza svake napisane riječi.
Buča 2022. – Vinica 1938.
Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko izjavio je u nedjelju 3. travnja za nacional.hr da je „u Buči pronađeno 280 leševa civilnih Ukrajinaca s vezanim rukama i metcima u potiljku“.
Nije to, nažalost, ništa novo u stoljetnoj povijesti ratnih strahota.
O jednoj od njih svjedočio je prije osamdeset godina hrvatski borac za istinu dr. Ljudevit Jurak, jedan od najboljih europskih patologa i sudskih vještaka. Kao takav bio je pozvan u Europsko međunarodno povjerenstvo zbog istrage žrtava u ukrajinskom gradiću Vinici gdje je ubijeno tisuću i petsto seljaka i radnika.
O svom časnom i slavnom zemljaku, rođenom u Humu na Sutli, nepokolebljivom čovjeku i znanstveniku, napisao sam biografski roman pod naslovom HITAC U POTILJAK (Biblioteka Duh vremena, Alfa, Zagreb 2019). Roman je na promocijama održanim prije covid-pandemije pobudio veliko zanimanje publike, a vjerujem da će nakon najnovijih vijesti o užasnim ukrajinskim ratnim zbivanjima mnogi čitatelji u dubokom suosjećanju s napaćenim ukrajinskim narodom rado pročitati dva odlomka iz tog romana.
Skupni grobovi u Vinici
Cijeli svoj profesionalni životni tijek prof. dr. Ljudevit Jurak ustrajavao je na znanstvenoj i etičkoj vjerodostojnosti. Patologiju je zavolio i s njom živio. Možda zato što upravo patologija i patološka anatomija prodiru onamo gdje više nema skrivanja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je kao europski stručnjak za patološku anatomiju i sudsku medicinu pozvan da bude jedan od jedanaest članova Međunarodnog povjerenstva koje je ljeti 1943. boravilo u ukrajinskom gradu Vinici. Naime, iz tamošnjih jama, odnosno masovnih grobnica, bilo je iskopano preko tisuću leševa. Osobno je pregledao na desetke leševa, a četiri je sam temeljito obducirao. Svi članovi Međunarodnog povjerenstva nedvojbeno su zaključili da se zločin dogodio pet godina ranije, u doba kad je taj kraj bio pod sovjetskom vlašću.
Ovo poglavlje donosi originalan tekst članka prof. dr. Ljudevita Juraka o radu međunarodnog povjerenstva sudske medicine u ukrajinskom gradu Vinica, objavljenog u Hrvatskom narodu, broj 790., 25. srpnja 1943.
***
Vinica, taj u posljednje vrieme mnogo spominjani grad zbog odkrića skupnih grobova u njemu, leži u zapadnoj Ukrajini na Bugu, 120 km jugozapadno od Kijeva, nedaleko od prijašnje galicijske granice. Grad imade, kako kažu, oko 50.000 stanovnika na veoma velikom području, gdje izvan strogog središta stoje pojedine kuće pretežno zasebno, opkoljene vrtom i voćnjakom.
U tom su gradu pronadjeni i otvoreni skupni grobovi ubijenih ljudi iz grada, bliže i daljnje okolice, kako se to nakon odkrića ustanovilo i još sveudilj dalje ustanovljuje.
Već tokom prošle godine govorkalo se, a u jeseni prošle godine izrazilo je nekoliko građana kod gradske uprave slutnju, da su se u raznim područjima grada za vrieme boljševičke vlasti dogadjale tajnovite stvari i da se moraju na stanovitim mjestima nalaziti skupni grobovi ubijenih ljudi. Kako je medjutim nadošla zima nije se u tom dalje ništa poduzimalo, nego se istom u svibnju ove godine otvorila prva jama u voćnjaku, velikom otprilike 1 hektar.
U lipnju 1943. izvješćuje profesor službene medicine u gradu Halle Dr. Schrader, da je otvoreno 40 skupnih grobova i izvadjeno 950 lješina, koje su službeno-liječnički pretražene. Devet do tada podpuno ispražnjenih jama sadržavalo je prosječno 100 do 130 lješina. Kao uzrok smrti ustanovio se uviek hitac u zatiljak s oružjem malog kalibra (6 mm). Uslied slabe prodorne snage zapela su većinom taneta u šupljini lubanje, a da nisu povriedila mozak niti vratnu moždinu. Često se na ubijenim ustanovile 2, 3, a u pojedinim slučajevima dapače po tri strielne ozljede, očito, jer prvi hitci nisu djelovali smrtonosno. Kod niza ubijenih nalazili su se osim hitaca u zatiljak još i takvi prelomi kosti lubanje, po kojima se moglo zaključivati, da su prouzročeni udarcem kundaku sličnim orudjem. Kod hitaca u zatiljak radilo se pretežno o absolutnim hitcima iz bliza, kod kojih je cijev oružja bila prislonjena na kožu zatiljka.
Žrtve su bile većinom u višoj dobi života, a pripadale su pretežno manuelnim radničkim ukrajinskim pučkim slojevima, kako se to vidjelo po odielu i obući. Uz starije mužkarce i niz staraca bilo je 7 starijih i jedna mladja žena. Ova posljednja bijaše podpuno gola, sa svezanim rukama na leđima kao i drugi ubijeni. Prema izjavi prof. Schradera moglo se iz toga sudbeno liečnički naslućivati, da je umorstvu predhodilo zadovoljenje seksualne pohote krvnika. Na nekim žrtvama nalazili su se sigurni tragovi mučenja s površnim opeklinama. Iz karakterističnih posmrtnih promjena, osobito na mozgu, moglo se zaključivati, da su umorstva usliedila u godinama 1938. i 1939.
Prema izvješću vodje “Komisije Vinica” Dr. Waegnera bio je posljedak sudbeno liečničkog istraživanja sa stanjem od 8. srpnja 1943. pod nadzorom prof. Dr. Schradera sljedeći:
1. Broj skupnih grobova: mjesto I. Voćnjak 38; mjesto II. Groblje 15 (vjerojatno 25-30);
mjesto III. Gradski perivoj 13 (vjerojatno 20-30)
2. Broj lješina: izvadjeno 1.266; sudbeno liečnički pregledano 817; pokopano 1.115; još
nepokopano 171.
3. Starost ubijenih: 40-50 i više godina 377; 39-40 godina 307; 20-30 godina 30.
4. Spol: sve muškarci, osim 12 ženskih (od toga 1 oko 30 godina, ostale 40-50 i više godina)
5. Uzrok smrti i vrst strielne ozljede: a) hitac u vratnu moždinu 424; b) dvostruki hitac 395; c) trostruki hitac 17; d) četverostruki hitac 1; e) slom lubanje 56; f) nejasno 46; g) znakovi hitca iz bliza (može se samo kod jednog diela sigurno ustanoviti)
6. Vapnenasta promjena mozga: od 111 sekcija 37; kod 60 ostalih sekcija prof. Schradera 29.
Medjutim se dne 12. VII. 1943. na poziv Reichsgesundsführera i Ministarstva vanjskih poslova sastalo medjunarodno stručno povjerenstvo, sastavljeno iz stručnjaka ovih država: Belgija, Bugarska, Finska, Francuska, Italija, Hrvatska, Nizozemska, Rumunjska, Švedska, Slovačka i Madjarska te se pod vodstvom Dr. Waegnera, šefa zdravstva u okupiranim iztočnim područjima, te prof. Dr. Schradera, vodje Njemačkog društva za sudbenu medicinu i kriminalistiku dne 13. VII. 1943. uputilo u Vinicu, gdje je najprije obavilo očevid, te dne 14. i 15. VII. provelo sudbeno liečnička istraživanja izkopanih lješina iz raznih skupnih grobova.
Već se za vrieme očevida nalazilo na mjestima nalazišta skupnih grobova mnoštvo naroda, razne dobe i spola, ponajviše seljačkih žena, gdje prevrću i pretražuju i prepoznavaju pojedine odjevne predmete, izvješene na konopcima, povučenim od drveta do drveta, u voćnjaku i gradskom perivoju. Ovi odjevni predmeti izvadjeni su iz skupnih grobova, gdje su se nalazili kao najpovršniji sloj iznad lješina, zatrpani zemljom.
Prema izkazima ljudi pozvani su bili svojedobno rodjaci uhićenika, da donesu ovima odiela za navodni put u Sibiriju, kamo su prognani po osudi na 10 godina time i da se ne smiju kući javljati. Prevrćući komad po komad odiela i rublja, mnoga žena prepoznaje odjeću svoga muža, brata, sina, i dolazi do uvjerenja, da se član obitelji nikada više vratiti ne će, jer se nalazi odavno mrtav ovdje u tim skupnim jamama.
Dirljivi se i potresni prizori odigravaju kod tih izloženih predmeta, gdje majka prepoznaje kaput svoga sina, žena po iztrošenom suknu hlače muža, a naročito po krpi koju mu je sama na njih prišila prije nego ih je odniela u kaznionicu, gdje se on nalazio prije navodnog puta u Sibiriju.
Ti su prizori trajali za cielo vrieme rada povjerenstva, a traju sigurno i sada i još će trajati, dok se i posljednja obitelj ne uvjeri, da se njihov član nikada više ne će vratiti.
A i po odielu, koje se još na mnogim lješinama nalazi uzdržano, prepoznaju rodjaci svoje članove obitelji i tako je već do dolazka ovog povjerenstva sigurno ustanovljena identičnost do 100 osoba.
Hodočasti narod od jednog nalazišta do drugog iz bliže i daljnje okolice grada te iz dalekih krajeva prostrane Ukrajine, noseći sobom u rogožarima, jednakim našim, poputbinu. Odmaraju se pojedinci i skupine uz puteve i ceste, umorni i iscrpljeni od daleka puta i polaze dalje vodjeni znatiželjom, hoće li se moći uvjeriti da li je njihov član obitelji još na životu možda u Sibiriji, ili je mrtav u skupnom grobu.
Medjunarodno povjerenstvo je pregledalo i predmete nadjene u odielu zakopanih u skupnim grobovima, i tu su se nalazili formulari isprava o provedenim premetačinama kod s imenom i prezimenom navedenih osoba s potvrdom o uhićenju, većinom iz god. 1938., nadalje po koji primjerak pisma rodjaka iz inozemstva, biblije, molitvenici, krunice i dielovi misnih odiela itd. Pripoviedali su ljudi, da su se znali tajno sastajati na molitve, u bilo kojoj kući. Da li je to bio jedini razlog uhićenja, tko bi to znao? Možda se u tome naslućivala kakova urota?
U voćnjaku se obavljaju sekcije iz skupnih grobova izvadjenih lješina. Obavljaju ih stalno dvojica ukrajinskih liečničkih vještaka i njemački stručnjaci. I pojedini članovi medjunarodnog povjerenstva provode razudbu dne 14. VII. i 15. VII., a drugi prisustvuju tim činima obilazeći od stola do stola i uvjeravaju se o ustanovljenim nalazima. I stručnjak koji je obavio svoju razudbu, obilazi i susjedne stolove i sravnjuje svoje nalaze s drugima. Tako sam i ja u 2 dana obavio razudbu 4 lješine, i to trojice muškaraca i jedne žene iz raznih skupnih grobova u voćnjaku, a jednu sam dao donijeti iz gradskog perivoja. Osim toga sam razmotrio niz lješina s obzirom na vrst ozljeda.
Nakon provedenih izvida i obavljenih razudaba te pregledbe niza lješina sastalo se medjunarodno povjerenstvo na zajedničku sjednicu, gdje je svaki pojedini stručnjak iznio svoja opažanja, te se nakon izmjene misli pristupilo sastavljanju zajedničkog zapisnika i mišljenja, koje glasi:
Vinica, dne 15. srpnja 1943.
ZAPISNIK
sastavljen prigodom istraživanja skupnih grobova ukrainskog pučanstva u području grada Vinice, koje je provelo podpisano povjerenstvo zastupnika sudbene medicine, patološke i opisne anatomije evropskih visokih škola.
Navedeno povjerenstvo podvrglo je od 13. VII. do uključivo 15. VII. 1943. skupne grobove u području ukrainskog grada Vinice znanstvenom točnom istraživanju.
Povjerenstvo se sastoji od gospode:
1. Belgija: Dr. Soenen, red. prof. anatomije sveučilišta Gent.
2. Bugarska: Dr. Michilov, prvi asistent sudbeno medic. zavoda sveučilišta Sofia.
3. Finska: Dr. Pesonen, red. prof. Sveučilišta Helsinki.
4. Francuska: Dr. Duvoir, red. prof. Sudb. medicine sveučilišta Pariz.
5. Italija: Dr. Cazzaniga, red. prof. sudb. medicine Kr. sveučilišta Milano.
6. Hrvatska: Dr. Jurak, red. prof. patol. anatomije sveučilišta Zagreb.
7. Nizozemska: Dr. Poorten, prosektor patol. anat. zavoda sveučilišta Amsterdam.
8. Rumunjska: Dr. Birkle, sudbeni liečnik rumunjskog Ministarstva pravde i prvi
asistent zavoda za sudbenu medicinu i kriminalistiku prof. M. Minovici, Bukurešt.
9. Švedska: Dr. Hgquist, red. prof. anatomije Karolinskog zavoda Stockholm.
10. Slovačka: Dr. Krsek, red. prof. za sudb. medicinu i nadstojnik zavoda za sudbenu medicinu slovačkog sveučilišta Bratislava.
11. Magjarska: Dr. Orsoz, red. prof. sudbene medicine i kriminalistike sveučilišta Budimpešta.
Radnjama izaslanstva prisustvovali su nadalje:
12. Dr. H. Waegner, voditelj zdravstva u zaposjednutom iztočnom području.
13. Prof. Dr. Schrader, voditelj Njemačkog društva za sudbenu medicinu i kriminalistiku.
Povjerenstvo je na poziv Reichsgesundsführera Dra Contia zamoljeno, da se uputi na mjesto nalaza i da doprinese svoje sudbeno liečničko razjašnjenje.
Prije dolaska povjerenstva ustanovio je prof. Dr. Schrader sliedeće:
Mjesto nalaza I. “Voćnjak” s 38 skupnih grobova; mjesto nalaza II. “Groblje” s oko 40 skupnih grobova (od toga do sada 15 otvoreno); mjesto nalaza III. “Gradski perivoj” s oko 35 skupnih grobova (od toga do sada 14 otvoreno).
Do sada je iz istom djelomice ispražnjenih jama izvadjeno 1.286 lješina, od kojih je pod vodstvom prof. Dr. Schradera pomoću njemačkih i domaćih liečnika sudbeno liečnički pretraženo 817 lješina.
Sudbeno medicinski posljedci od povjerenstva provedenih istraživanja
Članovi povjerenstva pregledali su sva dosadašnja nalazišta Vinice. Sve mrtvačke jame bile su jednakog oblika, veličine i dubine, samo 19 jama je bilo većih i dubljih. U jamama koje smo mi pregledali, ležale su lješine bez reda izpremiešane.
Članovi povjerenstva razudili su vlastoručno 11 lješina i 24 slučaja sudbeno su liečnički pregledali. Sve su lješine razudjene na nalazištu I. Jedan dio poticao je s nalazišta III. “Gradski perivoj”.
Ako se uzme u obzir, da su lješine prema dosadašnjim posljedcima istrage bile zakopane od unatrag 5 godina, mora se kazati, da su relativno dobro uzdržane. Već prema položaju pojedinih lješina i dielova lješina bio je stupanj rastvaranja različit. Na površini našli smo obilno skeletiranje i mumificiranje, naprotiv u srednjim i dubljim položajima vlažnu maceraciju, poodmaklo stvaranje mrtvačkog voska s često dobrom izrazitošću tkiva i organa. U nekim slučajevima mogli su se razpoznati glavni dielovi mozga u njihovom topografskom položaju.
Ostatci kukaca, koji bi se bili istovremeno s ubijenim zakopali, nisu se uobće našli. Mora se medjutim primietiti, da se povrh lješina nalazio nepravilno porazdieljen sloj klornog vapna.
Mužke lješine bijahu bez iznimke i skoro sve svezanih ruku na ledjima pomoću užeta. Tri ženske lješine, koje su u našoj prisutnosti izvadjene iz jednog skupnog groba, bile su podpuno gole i nesvezanih ruku (jama 24b).
Na svim lješinama ustanovljene su strielne ozljede i to pretežno hitac u zatiljak, izpaljen s ručnim strieljnim oružjem kalibra 5,6 mm. Taneta su bila bez iznimke olovna taneta bez čahure (long rifle).
U 14 slučajeva nalazio se hitac u zatiljak većinom u visini II. i III. trnovitog nastavka. U pojedinim slučajevima bijaše pako ustriel mnogo dublje, u visini V. i VII. vratnog kralježka. Strielni kanal tekao je u mnogim slučajevima horizontalno, na pr. kroz trupac II. vratnog kralježka s izlazom izpod jezične kosti. U drugim slučajevima hitca u zatiljak tekao je strielni kanal više-manje prema gore, tako da je bila povriedjena i spodina lubanje i mozak. Osim toga opazismo nekoliko hitaca u stražnji dio glave (zatiljnu kost) i jedan poprečni prostriel kroz sljepoočice i to od desno na lievo.
Kod većine ulaznih strielnih otvora mogli su se ustanoviti znakovi hitca iz bliza, a većinom se radilo o zapelom hitcu. Mnogi ubijeni imali su 2 do 3 samostalne strielne ozljede.
Nuzpojave nalazile su se na više glava, koje su potjecale od tupe sile, i to prelomi vilice i dielom utisnuti prielomi, dielom podpuno smrskane lubanje. Utisnuti prelom vidjeli smo kod jedne lješine, kod koje su se nalazila samo dva duboka ustriela.
Na prelomima lubanje od tupe sile našli smo lokalizirana karakteristična obojenja, koja su ukazivala na vitalno krvarenje. Mekani dielovi sačuvani su i za mikroskopsku pretragu.
Osim opisanih nasilnih povreda nisu obdukcije podale nikakvih bitnih vidljivih promjena. U većini pretraženih slučajeva može se strielna ozljeda smatrati uzrokom smrti. U slučajevima dubokog hitca u zatiljak, koji nije mogao prouzročiti trenutnu smrt, mora se naknadna ozljeda glave tupom silom smatrati neposrednim uzrokom smrti.
Kod više slučajeva hitca u zatiljak, gdje se ustriel nalazi u donjoj polovici stražnjeg područja vrata i gdje se nije ustanovilo djelovanje tupe sile, mora se smatrati, da su dotični umrli od nerazjašnjivog uzroka smrti. U jednom slučaju, gdje se ustanovila kompaktna ilovača u sredini jednjaka i u kruškolikim uvalama ždrijela, može se pretpostaviti, da je nastrieljeni još živ progutao zemlju.
Pretražene lješine pripadale su prema odjeći skoro isključivo jednostavnom radničtvu ili seljačtvu i bile su većinom u višoj dobi života.
Po visokoj, gustoj vegetaciji bazge na jednom dielu jama, po gustoći zemlje u jamama, a osobito po medjusobnom ugrudjivanju lješina te poodmaklom stupnju njihova rastvaranja, osobito prodirućem stvaranju mrtvačkog voska može se zaključiti, da je zakapanje usliedilo zaista prije kojih 5 godina, kako to izjavljuje pučanstvo, naročito od nas preslušana svojta i gradske oblasti.
O b u h v a t n o m i š l j e n j e
U području ukrainskog grada Vinice pretraženi su po podpisanom povjerenstvu skupni grobovi ubijenog ukrainskog pučanstva, od kojih grobova je do sada otvoreno 56. Pretražene lješine pokazivale su sve hitce u stražnji dio glave i zatiljak s jednom jedinom iznimkom poprečnog prostriela. Osim kod jednog diela dubokog hitca u zatiljak, bijaše neposredni uzrok smrti strielna ozljeda glave.
Iz izjava svojte i svjedoka, kao i iz dokumenata, pronađenih kod ubijenih i iz mrtvačkih promjena, opisanih u zapisniku, te nuznalaza, proizlazi, da bi ubijanja bila usliedila u godini 1938.
Sliede podpisi uvodno navedenih stručnjaka.
Uzporedi li se nalaz ustanovljen u Vinici s onim u Katynu, vidi se, da postoji razlika osobito s obzirom na žrtve i s obzirom na način usmrćivanja. U Katynskoj šumi ubijeni su poljski oficiri, a u Vinici radni sviet, seljačtvo i radničtvo – Ukrainci. Poljski su častnici ubijeni hitcem u glavu oružjem većeg kalibra i jake prodorne snage tako, da su nastali redovito prostrieli kroz lubanju, dok su ljudi u Vinici ubijeni doduše redovito takodjer hitcem u zatiljak, ali s manjim kalibrom, slabe prodorne snage, olovnim tanetom bez čahure, koje je redovito zapelo ili u mekanim dielovima izvan lubanje, odnosno kičme, ili se zaustavilo izobličeno u lubanji prošavši većinom kroz preformirane otvore.
Uhićenje, ispitivanje, presuda
Profesor dr. Ljudevit Jurak bio je uhićen u noćnim satima 22. svibnja 1945. u svom stanu, Gundulićeva 20. u Zagrebu. Zvono na vratima nije dugo zvonilo. Skočio je iz spavaće sobe, na brzinu se odjenuo, otvorio vrata i ugledao dva uniformirana muškarca u crnim kaputima, jedan za glavu viši od drugog. Taj drugi, za glavu niži, držao je u ruci nekakav papirić i obratio mu se riječima da dolaze po nalogu Komande grada Zagreba. Dvojica agenata odvela su ga, po nalogu Komande grada Zagreba, pješice Gundulićevom ulicom prema Botaničkom vrtu. Njegova snaha, Elza Jurak, izašla je na balkon držeći u naručju unučicu Silvu. Profesor se još jednom na ulici okrenuo i mahnuo im, a one su mu uzvratile mahanje. Nisu ni slutile da ga nikad više neće vidjeti. Bio je prvo zatočen u zatvoru u Vlaškoj ulici, a zatim u Novoj Vesi.
U trenucima odvođenja u zatvor nije mu uopće bilo jasno zašto je uhićen. O razlozima je mogao samo nagađati. Prve večeri vjerojatno nije dugo mogao zaspati u samici. Nikakvi mirisi procvalog grmlja oko zgrade nisu dopirali u nju. Zaudarala je po truleži i strahu kojeg je mogao opipati svuda oko sebe. Možda mu je u tim trenucima glavom prostrujala nečija misao da je od svih strahova najmoćniji strah od istine. Prevrtao se na drvenom ležaju i nastojao dokučiti o čemu će ga ispitivati. Pomišljao je na svakakve upadice i zadjevice, a kad je nekoliko sati odspavao, bio je bez imalo kolebanja siguran da će ga istražitelj ispitivati o Hrvatskoj seljačkoj stranci.
Profesor dr. Jurak nije bio u Zagrebu kad je stranka osnovana, ali je za Antuna Radića, starijeg Stjepanova brata, čuo za vrijeme gimnazijskih dana. Pisalo se o njemu kao jedinom profesoru koji na izborima za hrvatski sabor nije dao svoj glas mađaronskom kandidatu. Za kaznu je bio premješten u gospićku gimnaziju, ali kako je odbio napustiti Zagreb, ostavio je državnu službu i postao nezavisni publicist i pisac. Počeo je izdavati vlastiti list Dom, kojeg je namijenio seljacima, izričito naglasivši kako je to list hrvatskom seljaku za razgovor i nauk, čiji je glavni zadatak „da mu jača duh, kazujući mu da je seljak čovjek – ravan svakom drugom; otvara mu put misli, donašajući mu pred oči i događaje te razlažući ih i vežući“. Taj list je polako, ali sigurno, pripremio plodan teren za osnivanje Hrvatske pučke seljačke stranke 1904. godine.
Stjepana Radića upoznao je deset godina kasnije, kad se natjecao za zastupnički mandat. Taj je mandat Radić uspio dobiti, ali je nedugo nakon toga izbio Prvi svjetski rat. U ratnim godinama zastupnik Radić bio je isprva pobornik austroslavizma, tražio je gospodarsku i financijsku nezavisnost Hrvatske prema Ugarskoj. Potkraj rata napustio je austroslavizam i prihvatio ideju nezavisnosti južnih Slavena u jednoj državi, koja ne bi smjela biti proširena Srbija, već bi u toj jugoslavenskoj državi morala biti očuvana hrvatska državnost. Budući da je odlučno odbacivao ideju „srpske Jugoslavije“, nije dugo trebalo da dođe u sukob s novim režimom. Zbog javnog istupa i najave stvaranja „Seljačke republike Južnih Slavena“ izveden je pred sud u Zagrebu i osuđen na dvije i pol godine zatvora. Iz zatvora su ga oslobodili izbori za Ustavotvornu skupštinu 1920. Njegova stranka postala je najmoćnijom hrvatskom strankom. Na jednoj od skupštinskih rasprava iznio je prijedlog da se preispita legitimnost pripojenja Hrvatske Srbiji te raspravlja o položaju Hrvatske u novoj državi. Kad je srpska većina ovaj prijedlog odbacila, Radićeva stranka preimenovana je u Hrvatsku republikansku seljačku stranku, a on je u svibnju 1924. otputovao u Moskvu te svoju stranku upisao u Crvenu seljačku internacionalu. Krajem te godine održani su novi izbori, a kako bi se vlada riješila opozicije, zatvorila je neke njezine čelne predstavnike, među njima i Radića. Izbori su održani pod nadzorom vojske. Zamor i neučinkovitost opozicije nakon izbora uzrokovali su neočekivan obrat u Radićevoj stranci. Čelnici stranke naglo su promijenili smjer i dogovorili se s dotadašnjim glavnim neprijateljem Nikolom Pašićem, u više navrata biranim srpskim ministrom, predsjednikom i vođom Srpske radikalne stranke. U novostvorenoj koaliciji čelništvo Radićeve stranke odreklo se pridjeva „republikanska“ i nastavilo politički djelovati kao Hrvatska seljačka stranka, a predsjednik Stjepan Radić postao je članom vlade kao ministar prosvjete. Nikola Pašić odstupio je s položaja u travnju 1926. Naredne godine HSS je opet bio u opoziciji i oštro je napadao vladu Nikole Uzunovića, Pašićeva nasljednika. Na novim izborima 1927. Radićeva stranka doprla je do svog vrhunca. U parlamentu je stvorena seljačko-demokratska koalicija sa srpskom Samostalnom demokratskom strankom. Ta je koalicija pokušavala svim legitimnim načinima provesti izmjenu vladajućeg sustava u zemlji. Došlo je do napete i burne atmosfere u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije. Zastupnik Puniša Račić ustrijelio je 20. lipnja1928. dva hrvatska zastupnika, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te smrtno ranio Stjepana Radića, koji je nepuna dva mjeseca kasnije podlegao ranama.
Taj zločin izazvao je velike nerede i nezadovoljstvo u Hrvatskoj. Na prozorima mnogih kuća gorjele su svijeće, a na nekima su bile istaknute Radićeve slike ovijene crnim florom. Žalobna povorka krenula je iz kuće u Hercegovačkoj ulici prema Seljačkom domu na Zrinjevcu. Tu je tijekom dva dana mimohoda počast Radiću iskazalo oko dvjesto tisuća ljudi. U nedjelju, na dan pokopa, pokojnika je blagoslovio zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer, a zbor iz Karlovca otpjevao je pjesmu Hrvatska molitva. Oko podneva žalobna je povorka krenula iz Seljačkog doma na Zrinjevcu. Na čelu povorke koračali su Ivan Pernar i Ivan Granđa, zastupnici koji su svojim tijelima nastojali u beogradskoj skupštini sačuvati pokojnika od ranjavanja. Na posebnom jastuku nosili su trnov vijenac s metkom kojim je pokojnik bio ranjen. Radićevo tijelo prevezeno je na posljednje počivalište u arkade Mirogoja u raskošnoj renesansnoj kočiji, izrađenoj od hrastova drveta. Kočiju je vukao četveropreg kojeg je pratila povorka od preko šezdeset tisuća ljudi, a tu je povorku promatralo barem još sto tisuća ožalošćenih pridošlica sa svih strana Hrvatske, zbijenih na trgovima i ulicama grada.
Velika žalost suzama je rodoljubno ozarila svijest hrvatskog naroda. Svijest pred kojom je ustuknuo kraljevski dvor u Beogradu. Zato je kralj Aleksandar nastojao svom silom spriječiti rasplamsavanje hrvatske nacionalne svijesti. Na samom početku 1929. proglasio je Šestojanuarsku diktaturu te zabranio rad svih političkih stranaka i njihovih organizacija. Ta zabrana dovela je to toga da je Hrvatska seljačka stranka prerasla u općehrvatski pokret, a hrvatsko seljaštvo držalo je Radića polu-božanstvom. U čast i spomen na braću Radić slavili su se posebni blagdani, 10. veljače – smrt Antuna Radića; 11. lipnja – rođendan braće Radić, oba su rođena na isti dan, Antun tri godine prije Stjepana; 20. lipnja – atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini; 8. kolovoza – smrt Stjepana Radića. Čak je i Miroslav Krleža, ugledni hrvatski ljevičar, u to vrijeme napisao i objavio u časopisu Književnik da je Stjepan Radić “bio jedan od rijetkih političara kome je bilo suđeno da ga ponese elementarna simpatija jednog čitavog naroda punim jedrima do trijumfa i do apoteoze”.
Istražitelj je poslije popušene cigarete uzeo u ruke stari broj nekih novina i počeo čitati prijepis pisma što ga je početkom studenog 1929. godine stečajni povjerenik Hrvatske seljačke zadružne banke osobno uputio gospođi Mariji, supruzi pokojnog Stjepana Radića.
„Prigodom popisa stečajne imovine Hrvatske seljačke zadružne banke u Zagrebu naišla je komisija u crnoj blagajni na jedan sanduk, zamotan u bijelo, u najdoljnjem pretincu. Prisutni službenici banke rekoše nam da se u tom sanduku nalazi mozak i srce blagopokojnog g. Stjepana Radića. Da ne povrijedim pieteta prema pokojniku, izostavio sam iz popisa gornji sanduk i odlučio da taj sanduk kratkim putem izručim familiji i da sa istim ostatcima pokojnikovim raspoloži po svom nahodjenju, da ih smjesti u crkvi, grobnici ili kojem znanstvenom zavodu, jer stare dionice i uložne knjižice, koje se nalaze u toj blagajni, nisu za to mjesto. Ako je istinit gornji navod, da su to ostaci pokojnog Stjepana Radića, Vi ćete ih, nadam se, uzeti, a ako se radi o kakvoj zabuni, molim Vas, da me o tome izvjestite, da mogu sanduk dati povjerenstveno otvoriti. Zamolio sam već i dr. Stjepana Košutića usmeno, kao i Vašu knjižaru telefonski, pa pošto do sada odgovora primio nisam, to činim ovime zadnji pismeni pokušaj. Molim Vas odgovor u roku od tri dana, da se znam ravnati, jesu li to doista smrtni ostaci Vašeg pokojnog g. supruga. S veleštovanjem, Dr. Mijo Radošević.“
Pročitano pismo nadopunio je prepričavanjem izvješća žandarmerije u kojem se navodi kako su predstavnici tadašnjeg HSS-a namjeravali u velikoj dvorani Seljačkoga doma načiniti muzej pokojnog osnivača stranke te su njegove smrtne ostatke preuzeli od Radićeve rodbine i pohranili ih u blagajni Hrvatske seljačke zadružne banke. Pritom je odsječnim riječima naglasio kako u izvješću stoji da je obdukciju pokojnog Stjepana Radića obavio upravo on, prof. dr. Ljudevit Jurak.
To je, istini za volju, povijesna činjenica. Sutradan po smrti Stjepana Radića stiglo je u vilu pokojnog političara sudbeno povjerenstvo koje su činili državni odvjetnik dr. Franjo Žilić, sudbeni vijećnik Janko Gogolja i perovođa Žarko Harambašić. Oni su prisustvovali autopsiji Radićeva tijela, koju je vodio prof. dr. Jurak uz prisutnost dr. Ćepulića, dr. Gottlieba, dr. Divkovića, dr. Ivančevića i dr. Hallea. Ustanovili su (kako je to navedeno u znanstvenoj dokumentaciji) da je smrt nastupila uslijed slabosti srca kao posljedice jakog usalovljenja srca i šećerne bolesti koja se poslije zadobivene rane pojačala i poprimila neobično teške pojave. Težina Radićeva mozga iznosila je 1450 grama. Čeoni su režnji u mozgu bili neobično razvijeni. Po nalogu stranačkog vodstva izvadili su mu srce i mozak, organe koji su trebali biti centralni eksponati svojevrsne moći nacionalnog vođe i mučenika. Radićev grob u arkadama zagrebačkog gradskog groblja na Mirogoju postao je mjesto na kojem se iskazivalo nezadovoljstvo stanjem u državi. Često je to nezadovoljstvo znalo prerasti u javne izgrede pojedinaca koje organi vlasti nisu tolerirali. Tako je na blagdan Svih Svetih 1930. uhićeno čak jedanaest osoba zbog stavljanja vijenaca s hrvatskom trobojnicom na grob Stjepana Radića.
Istražitelj je nastavio s provokativnim isticanjem činjenice da je profesor Jurak u to vrijeme objavljivao svoja djela i u nekim beogradskim časopisima, što ukazuje na to da nije bio protudržavno nastrojen u odnosu na novu, tzv. narodnu vlast. I bio je djelomično u pravu, jer prof. dr. Jurak je načelno bio i ostao legalist kojemu država nikad nije bila „sveta krava“. Nije se bespogovorno povodio za onim što je pisalo u zakonu, nego vlastitom procjenom je li nešto dobro ili nije. Osobna moralnost bila mu je uvijek na prvom mjestu.
Pa čak i za vrijeme događaja koji je svojedobno potresao čitav svijet. Svi su svjetski listovi pisali su o službenom putu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Francusku. Otputovao je sa željezničke stanice u Topčideru, najprije vlakom za Kosovsku Mitrovicu, odanle automobilom u luku Zelenika, gdje se ukrcao na parobrod “Dubrovnik”, prvi suvremeni razarač Jugoslavenske kraljevske mornarice. Staroj luci u Marseillu približavao se praćen francuskim topovnjačama, a samo uplovljavanje najavio je odjek plotuna, nakon čega je pozdravio postrojbu postrojenu u njegovu čast te u pratnji domaćina sjeo u crnu otvorenu limuzinu. Svečana kolona sporo je napredovala Avenijom Canabiere. Na pločnicima s jedne i druge strane stajala je masa naroda. Sve je izgledalo kao spontan doček, a onda je odjednom iskočio iz gomile naroda muškarac s buketom cvijeća u desnoj ruci te iz revolvera ispalio više hitaca u kralja, francuskog ministra vanjskih poslova i jednog generala. Atentat na kralja Aleksandra bio je izvršen iz političkih pobuda koje su u povijesti u većoj ili manjoj mjeri bile dobro poznate. No, profesor dr. Jurak nikad se nije zanosio revolucionarnim idejama. Poštivao je mjerodavnost države, bez obzira da li se radilo o Austro-Ugarskoj državi; o Državi Slovenaca, Hrvata i Srba; o Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca; ili o Kraljevini Jugoslaviji. Zalagao se za toleranciju države prema pojedincu i pojedinca prema državi, za toleranciju kao preduvjet društvenog i znanstvenog napretka, ali i moralnog i duhovnog razvoja pojedinca.
Dok je u pratnji dvojice stražara silazio u podrum, zatočeni prof. dr. Jurak pazio je na svaku stepenicu i trudio se da izgleda što opuštenije. Znao je da mu valja pripraviti dušu na novu kušnju, ojačati svoje srce i ne nagliti. U ušima su mu odzvanjale riječi o antifašističkim domoljubnim Hrvatima. Razmišljao je o značenju riječi fašizam. Znao je da dolazi od talijanskog fascio ili svežanj, odnosno fasces ili snop pruća sa sjekirom. Negdje je pročitao da su se u Italiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli osnivati fasci ili savezi unutar radničkoga pokreta. Taj naziv preuzeo je kasnije Benito Mussolini za svoje intervencionističke skupine tijekom Prvog svjetskog rata. Poslije rata uspjeli su se, zahvaljujući poljuljanom gospodarstvu i brojnim štrajkovima nametnuti kao moguće rješenje državnih problema. Mada na izborima nisu postigli veći uspjeh, uspjeli su se preustrojili u centraliziranu stranku i domogli se 1922. vlasti zahvaljujući svom maršu na Rim, prisilivši kralja Emanuela da na čelo koalicijske vlade postavi Benita Mussolinija. On je doskora osnovao Veliko fašističko vijeće, a fašističke odrede institucionalizirao u stranačku vojsku. Brzo zatim prigrabio je svu vlast i osigurao većinu u parlamentu. Uveo je diktatorski režim kojemu je na čelu bio on kao duče ili vođa. Fašistička obilježja njegova vladanja poprimili su vrlo brzo brojni pokreti i političke stranke u mnogim europskim zemljama, primjerice nacional-socijalisti u Njemačkoj, falangisti u Španjolskoj, Ognjeni križevi u Francuskoj, Heimwehr ili domobranstvo u Austriji, Željezna garda u Rumunjskoj i ustaški pokret u Hrvatskoj.
Dugo u noć razmišljao je iza zatvorenih očiju, začepljenih ušiju, zavezana jezika i promrzle kože. Razmišljao o narodu koji može biti slobodan samo ako je uistinu nezavisan, ako je gospodar u svojoj zemlji, ako samostalno raspolaže proizvodnjom dobara, ako nesmetano upravlja svojim materijalnim blagostanjem i prosvjetnim napredovanjem. Nažalost, hrvatski narod nije pod ustaškom vlašću bio slobodan, a još manje državotvoran. Vođa ustaškog pokreta i poglavnik takozvane „nezavisne države“ Hrvatske prebrzo je izgubio dodir s dušom hrvatskog naroda. A može li biti slobodan pod partizanskom vlašću koja je započela s najgorom vrstom srednjovjekovne inkvizicije?
Sljedećeg jutra probudio se oznojena čela. Hladne kapi klizile su mu niz obraze. Zajedno s njima nastavio je i sam kliziti kroz svoje godine. Jednog zimskog prijepodneva 1922. upoznao je na hodniku Zdravstvenog odsjeka Ministarstva narodnog zdravlja odvjetnika Vladka Mačeka. Zatekao se ondje zbog nekih poslova na suzbijanju zaraznih bolesti i bio je ugodno iznenađen dubokim naklonom i srdačnim pozdravom gospodina, možda koju godinu starijeg. Taj mu je gospodin čestitao na imenovanju za javnog redovitog profesora te s osobitim zadovoljstvom priznao kako je kao časnik u ratnim godinama čitao u Liječničkom vjesniku njegove rasprave o patološkim promjenama crijeva kod oboljenja uslijed bacila paratifa, o ozljedama mozga odlomkom granate, o milenoičnoj leukemiji i druge. Počašćen takvim priznanjem prof. dr. Jurak nije mu ostao dužan izraziti duboko poštovanje za uspravno držanje tijekom zatvorske kazne, na izboru za potpredsjednika Radićeve stranke te izboru za zastupnika u Narodnoj skupštini.
Dvije godine kasnije, nakon Radićeve odluke o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke Seljačkoj internacionali u Moskvi te primjene Obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, dr. Maček bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva. Početkom 1925. na izborima je, iako se tada nalazio u zatvoru, bio izabran u Narodnu skupštinu kao stranački zastupnik. Nakon promjene političkog usmjerenja i preimenovanja stranke u Hrvatsku seljačku stranku te ulaska u zajedničku vladu s radikalima, bio je pušten iz zatvora, a poslije smrti Stjepana Radića preuzeo je vodstvo HSS-a. U početku je podržao uvođenje Šestojanuarske diktature, misleći kako ona može voditi rješenju hrvatskog pitanja. Ostala je zapamćena njegova izjava novinarima:
“Kako vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav, koji je preko sedam godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Njegova Veličanstva kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda te s obzirom na veliku mudrost Njegova kraljevskog veličanstva, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svom domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.”
Profesor dr. Ljudevit Jurak nije za života bio povezan ni sa kakvom političkom organizacijom. Niti je u Hitleru prepoznao čovjeka koji diže svoj narod do ugleda kakvog zaslužuje, niti je u Paveliću gledao utjelovljenje hrvatske državne misli. Ništa pobliže nije znao o stvaranju logora, ali je čuo da su prilike u tim ustanovama bile vrlo teške, da su stanoviti „rasovi“ (članovi ustaškog pokreta koji su imali najveći utjecaj na poglavnika) vršili teške zločine. O tome se nije smjelo pričati, a kamoli pisati. Stožernik Milutin Jurčić, ravnatelj za javni red i sigurnost bio je jedne noći izvučen iz svog stana i ubijen samo zato jer je pokušao zaviriti iza kulisa tih logora.
Znao je prof. dr. Jurak da je postojalo neko prisilno tjeranje Srba da mijenjaju vjeru, što je najoštrije osuđivao. Suosjećao je sa svakim Židovom kojeg bi susreo na ulici poslije donošenja zloglasnih odredbi kojima je bilo ozakonjeno njihovo istrebljenje. Sjećao se kako mu je teško pala na dušu naredba o zabrani knjiga koju je u siječnju 1942. izdao Državni izvještajni i promičbeni ured. Među zabranjenim piscima bili su njemu posebno dragi Janko Leskovar i Ksaver Šandor Gjalski. Znao je za mnoge političke nepodopštine, ali nikad nije dopuštao da ga političari zastraše. Njegovo nepovjerenje prema politici u međuratnim i ratnim godinama nije nikad povlačilo za sobom nepovjerenje u ljude. Nastavljao je s predanim radom u Prosekturi i na fakultetu. Njegov revolt bio je uvijek gospodski uzdržan, racionalan i odmjeren; njegov krajnji iskaz bila je sumnja, posebice prema svakoj političkoj nijansi koja zaziva nasilje i nepravdu. Nažalost, ta je sumnja prečesto završavala u razočaranju i gorčini. Zato je sada, u sudbonosnim trenucima, sve jasnije naslućivao kako će završiti istražiteljevo ispitivanje.
Naime, u travnju i svibnju 1940. godine tajna policija Sovjetskog saveza po nalogu Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova, poznatijeg pod skraćenicom NKVD, izvršila je masovno strijeljanje preko dvadeset tisuća poljskih časnika, policajaca i intelektualaca. Taj nečuveni zločin dogodio se u šumi pokraj rijeke Dnjepra, u blizini poljskog grada Katyna. Isti zločin počinili su Sovjeti dvije godine ranije nad ukrajinskim stanovništvom u gradu Vinici. Kad su njemački okupatori čuli za te zločine, nisu ih odmah počeli propagandno iskorištavati. Postupali su taktički promišljeno, angažirali su komisije sastavljene od vodećih predstavnika sudske medicine i kriminalistike na europskim sveučilištima i poslali ih da obave očevid na licu mjesta. Tako je u komisiji za istraživanje masovnih grobnica u Katynskoj šumi bio Jurakov kolega dr. Eduard Miloslavić, redoviti profesor i šef katedre za sudsku medicinu. On je u Zagrebu osnovao Institut za sudsko vještačenje koji je smatran najboljim u Europi i Americi. U Institutu je imao laboratorij s balistoskopom, histološki i kemijsko-toksikološki laboratorij, bogat arhiv s foto- dokumentacijom, knjižnicu i muzej. Bio je ujedno i predavač pastoralne medicine na Bogoslovnom fakultetu, gdje je buduće svećenike podučavao o problemima zaraze s bolesnicima i umirućima, te o mogućim psihopatološkim problemima u ispovjedaonicama.
Istražitelj se osvetoljubivo osvrnuo na dr. Miloslavića, koji je koncem 1944. napustio Zagreb i vratio se u Ameriku, te povišenim glasom dao optuženiku ispred sebe na znanje da će ga partizanski sud osuditi za ratni zločin u odsutnosti. Time je zatočenog prof. dr. Juraka doveo do najviše točke ispitivanja. Te noći zatočenik je u samici ponirao u sebe i strahote koje su pretrpjeli mučenici u ukrajinskoj Vinici. Kad se ujutro probudio, zbijene sjene u kutu samice kao da su mu nevoljko dobacivale: „Ma gledaj, pucao!… Ma gledaj, imao je snagu ubiti…“ Kroz prostrijelne rane nadirala je hladnoća. Bilo mu je tijesno i zagušljivo. Uzdrhtale misli pretvarahu se u bodljikave stonoge. Čuo je nekakvo šuštanje iznad rešetaka na prozorčiću. Nije to bilo šuštanje lišća, nego šapat mrtvih u njegovim ušima, prijevremeno ubijenih hitcem u potiljak. Tješio se upamćenim prizorom iz sna. Sanjao je neobične cvjetove u suterenu duše. Svoje su latice otvarali u mraku, bez svjetlosti i vode. I puštali mirise. Raznolike i ne uvijek ugodne. Katkad tako slabašne da su se jedva razlikovali od zadaha truleži koji ih je okruživao. Jedan miris bio je jači od ostalih. Intenzivniji, uporniji i prodorniji. Probio se sve do nosnica podsvijesti. Samo jedan udisaj trebao mu je do potpune svijesti, jedan udisaj do kojeg nije došlo.
Istražitelj je u prijepodnevnim satima toplog i kišovitog proljetnog dana dočekao optuženika u pratnji dvojice naoružanih vojnika. Vidjelo se da nije raspoložen za razgovor. Obratio mu se bez riječi, pokazavši rukom da krene ispred njega s dvojicom čuvara. Njih dvojica gurnuli su ga svaki s jedne strane u „maricu“ i odvezli na Savsku cestu.
U sobi-sudnici dočekao ga je sudac koji se predstavio kao kapetan Vladimir Ranogajec. Sudeći po njegovu prezimenu mogao je biti rodom iz Krapine, Radoboja ili Gornjeg Jesenja. Kapetan je iz kožne aktovke izvadio nekakve dokumente i dao optuženom prof. dr. Juraku rukom znak da sjedne nasuprot njemu.
Počeo je s pitanjem kad je optuženik prvi put čuo za pokolj u Katynskoj šumi? O tom zločinu profesoru Juraku pričao je njegov kolega, dr. Eduard Miloslavić, koji je boravio ondje od 28. do 30. travnja 1943. kao član međunarodne komisije, sastavljene od vodećih predstavnika sudske medicine i kriminalistike na sveučilištima u Belgiji, Bugarskoj, Danskoj, Finskoj, Italiji, Nizozemskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Švicarskoj i Slovačkoj. Poljska vlada u egzilu zatražila je neovisnu istragu koju je proveo Međunarodni odbor Crvenog križa, ustanova koja se nije bavila propagandom, ponajmanje iskorištavanjem masovnih grobnica u političke svrhe.
Kao međunarodno priznat specijalist za sudsku medicinu, prof. dr. Ljudevit Jurak primio je jednog dana poziv iz ureda Reichsgesundsführera, i to posredstvom ondašnjeg Ministarstva vanjskih poslova. Budući da mu je humanost bila na umu prije svega, nimalo se nije dvoumio poziv prihvatiti. Posavjetovao se s dr. Miloslavićem, svjetski poznatim znanstvenikom, bivšim dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji je u svojim govorima uvijek isticao obvezu liječnika da bude primjer u medicini i moralu.
Nažalost, oslobodilačka partizanska vlast zamjerila je profesoru Juraku upravo to savjetovanje s dr. Miloslavićem, osobom koja je novinarki Hausberger dala intervju u kojem optužuje Sovjete za ubojstvo poljskih oficira u Katynskoj šumi. O tome profesor Jurak nije vodio računa, niti je toj činjenici pridavao poseban značaj. Cijenio je mišljenje kolege Miloslavića i poštivao ga kao svjetski slavnog vještaka i specijalista za sudsku medicinu i kriminalistiku. Zanimala ga je prije svega istina zločinu i ništa drugo.
Kapetan Ranogajec ljutito je nastavio pričati o tome kako je nedaleko od Vinice bio smješten Führerhauptquartier Werwolf, u kojem je Adolf Hitler boravio ljeti 1942. Bio je to kompleks sastavljen od betonskih bunkera i dvadesetak zgrada usred borove šume, ograđen bodljikavom žicom. Nastavio je s podbadanjem u smislu je li optuženik bio sretan što mu se pružila prilika da otputuje u Vinicu. Otputuje njemačkim vojnim zrakoplovom, možda istim onim zrakoplovom s kojim je najesen 1942. u Ukrajinu putovao i poglavnik Ante Pavelić. Na aerodromu u Vinici dočekao ga je ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha. S aerodroma je u pratnji ministra Joachima von Ribbentropa i generala Gleisea von Horstenaua vojnim džipom krenuo pokloniti se Adolfu Hitleru, donijevši mu darove i pozdrave svojih ustaša. Mora da mu je u poslušnoj odanosti hvalisavo spomenuo kako je u kratkom vremenu uspio poubijati na tisuće i tisuće Židova, Srba i Cigana.
Profesor Jurak o putovanju Ante Pavelića njemačkim vojnim avionom nije znao ništa, niti bi ga to – i da je znao – zanimalo. Prije putovanja u Vinicu ni s kim se nije posavjetovao o njemačkim okupacijskim snagama koje su u tom istom gradu ubile gotovo čitavu židovsku populaciju. U dva masakra strijeljano je čak trideset tisuća ljudi. O tome mu kolega Miloslavić možda i nije mogao dati nikakav savjet, ali ga je u svakom slučaju mogao sam potražiti u njemu tada dostupnoj literaturi. Ta literatura bila je njemačka štampa, što mu ne bi predstavljao problem jer je po svom rođenju, obiteljskom odgoju i školovanju bio i ostao blizak s njemačkoj kulturi, dok je njegovom sinu Hermanu njemački čak bio materinji jezik.
Profesor Jurak bio je čvrstog mišljenja da je njemačka kultura jedno, a da su njemački zločini nešto posve drugo. Takvo mišljenje nije ni izdaleka mogao imati kapetan Ranogajec, iako se doduše letimično osvrnuo na korektno držanje profesora Juraka prema studentima koji su djelovali u ilegali, uz opasku da ipak nije bio dovoljno velik borac za istinu, jer se nije usudio javno pobuniti protiv očiglednih nepravdi u akademskim krugovima, a morao je znati da su brojni njegovi kolege profesori završili u ustaškom koncentracijskom logoru.
Optuženik je šutio i zadržao odgovor u sebi. Naravno da mu je bilo poznato postupanje ustaških vlasti. Svojom otvorenom pobunom zacijelo ne bi nimalo doprinio poboljšanju stvarnog stanja. Svratio bi pozornost na sebe i završio u zatvoru. I kakvu bi korist od toga imala akademska znanost?
Na istražiteljeva spočitavanja kako o ustaškim zločinima nije napisao članak kakav je napisao o “navodnom sovjetskom zločinu”, objavljenom u ustaškom Hrvatskom narodu, publiciranom s čak tri fotografije u svrhu propagande protiv Sovjetske Rusije, profesor dr. Jurak mogao je imati spreman odgovor da nije riječ o propagandi, nego o svjedočenju. Svojim člankom posvjedočio je stvarno stanje kakvo je bilo zatečeno. Na jednoj od fotografija vidjelo se ucviljeno ukrajinsko pučanstvo na grobovima umorenih, dok druge dvije prikazuju grobove i lješine iz istih grobova. Svjedočio je o istini isključivo kao forenzičar. U tu svrhu napisan je i članak. Nije ga pisao kao kroničar ratnih strahota, već kao svjedok konkretnog zločina. Nipošto mu nije bila namjera isticati samo jedan zločin i to u svrhu propagande protiv Sovjetske Rusije. Bio je itekako svjestan i fašističkih zločina. Kao forenzičar razmišljao je o svim ratnim žrtvama te je, u tom smislu, poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći, odnosno što se od njega kao sudskog medicinara i patologa tražilo. U slučaju Vinice poduzeo je čak i više od onoga što se od njega kao stručnjaka tražilo. Na pisanje članka i objavu fotografije potaknulo ga je ukrajinsko pučanstvo koje je susreo na grobovima umorenih, kao i izvađene lješine iz grobova.
Pa ipak, profesor dr. Jurak na ispitivanju se suočio s optužbom da je slučaj u Vinici pripisao tada prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, što je za ondašnje strukture značilo da je otvoreno stao na stranu ratnog neprijatelja i svoje znanstveno istraživanje svjesno uključio u ratno zločinstvo. Međutim, premda svoja znanstvena istraživanja nikad nije povezivao s bilo kakvom djelatnošću izvan znanstvenog područja, a ponajmanje s političkim kvalifikacijama ratnih neprijatelja.
Kapetan je sve drskije inzistirao na tome da optuženik prizna kako je počinio djelo ratnog zločinstva. Bez obzira što nikada nije oduzeo ni jedan jedini život, nego je svoj, dapače, posvetio spašavanju tuđih, bez obzira što je bio dobar profesor opće patologije i patološke anatomije na Veterinarskom fakultetu, profesor sudske medicine na Medicinskom fakultetu, te bez obzira što je aktivno sudjelovao u mnogim dobrotvornim društvima, profesor Jurak suočio se s optužbom za ratni zločin.
Na kraju ispitivanja optuženom prof. dr. Ljudevitu Juraku ponuđeno je da povuče svoj potpis sa Zapisnika sastavljenog 15. srpnja 1943. u Vinici, odnosno da potpiše Izjavu kojom javno obznanjuje da je svoj potpis u Vinici dao pod pritiskom njemačkog okupatora. Bio bi to dovoljan razlog da ne bude osuđen na smrt.
Nije teško zamisliti odvažnog čovjeka i uglednog znanstvenika kako je podigao glavu i ugledao smrt na prozoru. Bila je siva. Glavom mu prostruji misao da su njegovom životu odbrojena ljeta, da mu je krenuti na put bez povratka, krenuti u susret posvemašnjem spavanju, u noć koja se nikad više neće razdaniti. Izjava je u njemu budila sjećanja na slavne pretke. Jedni bijahu poznati po svojoj snazi; drugi bijahu mudri savjetnici; neki skladahu napjeve i pisahu pjesme; drugi bijahu bogati i moćni, živeći mirno u domovima svojim; neki od njih ostaviše ime za sobom, te se o njima još hvale pjevaju; a drugima opet nema spomena, nestadoše kao da nikad nisu ni postojali, jer ništa hvalevrijedna nisu ostavili za sobom.
Nepotpisana Izjava ispred profesora dr. Ljudevita Juraka zjapila je bezdanom ništavila. On se odjednom naglo trgne, ohrabri samog sebe da ne može biti netko drugi i nikad to ne želi biti. Njegova SAVJEST nije dopuštala da potpiše nametnutu mu izjavu. Kapetanu i sucu Ranogajcu gledao je izravno lice i govorio istinu. Nije skretao ni desno ni lijevo, svoj korak nastojao je i u najtežim trenucima držati daleko od zla. I zato je rukom odlučno odgurnuo papir s natipkanim tekstom izjave. Na to je kapetan Ranogajec vojnički nabusito zgrabio nepotpisanu Izjavu i strpao je u kožnu torbu, a iz torbe je izvukao Odluku Vojnog suda Komande grada Zagreba te glasno pročitao kratak opis i kvalifikaciju optuženikova zločina:
„Sveučilišni profesor Ljudevit Jurak bio je članom takozvanog Međunarodnog povjerenstva o nalazima u Vinici, koje je imalo zadatak da masovni pokolj u Vinici pripiše prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, te je nakon toga napisao članak Skupni grobovi u Vinici i u tom članku publicirao fotografiju tendencioznog karaktera vršeći pri tom svjesno i zlonamjerno propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije, a po tom posredno protiv interesa našega naroda. Time je počinio zločin iz čl. 13 Uredbe o vojnim sudovima od 5. maja 1944.“
Izjavu profesor Jurak nije htio ni mogao potpisati. Od njega je bilo zatraženo da prizna nešto što mu nikad nije bilo ni na kraj pameti. Nije mogao iznevjeriti samog sebe. U životu je uvijek govorio: “Što Jurak jednom potpiše, to Jurak više ne povlači!” Vrijedilo je to za sve, kako pri ispitivanju studenata na fakultetu, patoloških liječničkih nalaza, tako na kraju i u odnosu na ovaj posljednji slučaj kad se od njega tražilo da nešto potpiše.
Kapetanu Ranogajcu nije preostalo ništa drugo nego potpisati Odluku koja povlači za sobom kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine. U dnu dokumenta bila je navedena krilatica “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”
Nakon službenog pozdrava kapetan Ranogajec nije mu pružio ruku na rastanku. U odaju su upala dva stražara i odveli osuđenog profesora dr. Juraka u sabirnu prostoriju gdje je na svojim torbama i zavežljajima sjedilo na desetine takozvanih reakcionara. Prema svjedočanstvu čovjeka koji je s njim dijelio ćeliju, profesor Jurak je u tom strašnom času demonstrirao svu blagost i staloženost svog karaktera. Naime, neki je čovjek plakao kad su stražari došli po prof. Juraka da ga odvedu na strijeljanje, a on se potpuno miran, zapravo pomiren s neizbježnim i sa svojom sudbinom, blago obratio tom čovjeku i rekao mu: “Nemojte me žaliti niti za mnom plakati. Žalite radije sebe koji ostajete u ovom režimu.” U tom času mrak je prekrio njegovu dušu okovanu tjeskobom i predvidljivošću nadolazećeg. U tom mraku prikradala su se u njegovu svijest posve jasna pitanja. Hoće li ga ubiti hitcem u potiljak, kao što su poubijali seljake u Vinici? Hoće li ga ukopati prema ustaljenom običaju? Ili će uskratiti počast njegovom ustrijeljenom tijelu? Mislio je na svoj konac i ništa nije zamjerao kapetanu Ranogajcu. Nije mu zavidio na suđenju, a što se objavljenog članka tiče, profesor dr. Ljudevit Jurak i u smrtnom je času stajao iza svake napisane riječi.