U dnevnim novinama, na stranicama sa smrtovnicama, objavljena je mala obiteljska parta: umro je, kažu, u osamdeset četvrtoj godini Bruno Popović. Ispod imena i prezimena, kako je to red i običaj, upisana je struka pokojnikova, ono po čemu bi za druge a ne samo za porodicu trebao biti značajan. Bruno Popović nije bio ni dimnjačar, ni bankovni činovnik u miru, ni nosilac Partizanske spomenice, dragovoljac domovinskog rata, učitelj, član veslačkoga četverca iz 1956, nego je, tako ga je notirala obitelj, bio hrvatski književnik. Tako barem oni tvrde, iako nitko drugi u Zagrebu i u Hrvatskoj, ni jedno ni drugo subvencionirano književničko društvo, ni akademija znanosti, ožalošćeni kolege pisci, redakcija književnoga časopisa, ili barem neki slučajan čitatelj, nije osjetio lični gubitak, pa da u Večernjaku ili Jutarnjem objavi, makar i u znak protesta, da je umro hrvatski književnik. A imalo bi se za što protestirati, jer o smrti Brune Popovića niti su izvijestile dnevne novine, niti je o tome bilo riječi na Hrvatskome radiju ili Hrvatskoj televiziji, iako je, je l’ te, umro hrvatski književnik. Pa je li to, možda, bio neki sasvim beznačajan hrvatski književnik ili je porodica, u časovima žalosti, umislila da je gospodin bio književnikom, jer je u slobodno vrijeme, naročito po odlasku u penziju, črčkao pjesmice po rokovnicima i pisao prosvjedna pisma prijestolničkom listu, glede slabog funkcioniranja komunalnih službi? Da je bio značajan, valjda bi ministrica kulture, i sama književnica, članica Hrvatskoga društva pisaca, Andrea Zlatar obitelji javno uputila izraze sućuti u povodu smrti Brune Popovića, te i tako, na najbolji mogući način, kritizirala malen i nikakav interes za stvarnu kulturu u tabloidiziranim i spektakulariziranim nacionalnim medijima. Nije, valjda, da se i Ministarstvo kulture tabloidiziralo?
Bruno Popović napisao je, i u izdanju Kola 1970. objavio, monografsku studiju o Janku Poliću Kamovu “Ikar iz Hada”. Bilo je to vrijeme kada se mondene bitange nisu bavile Kamovom, niti je Kamov bio predmetom interesa metropolskih koliko ni fijumanskih žurnala. Do danas, “Ikar iz Hada” najbolja je knjiga o jednome beskućniku koji je, psujući Boga i ljude, skapao u Barceloni, pisana moderno, sigurnom rukom pisca raskošnoga obrazovanja i apartnog dara. U toj knjizi, a i inače, Bruno Popović bio je, više u socijalnom nego u stilskom smislu, iz iste duhovne i intelektualne lože u tadašnjoj jugoslavenskoj književnosti kao Radomir Konstantinović. Nije to prazan kompliment, ni prigodna nadgrobna laska. Nisam poznavao Brunu Popovića, čak ne znam ni kako je izgledao, ne bih ga prepoznao da smo se na ulici mimoišli, ali sam ga poštovao. Bilo je to strahopoštovanje.
Moj razlog za strah u toj kovanici nije se ticao njegova dara ni obrazovanja, nego toga što je Bruno Popović bio gnjevan pisac. Možda jedini u ovome gradu koji je bio gnjevan, i velik u tom gnjevu. O Krleži je pisao bez poniznosti, kao da piše o sebi ravnom. Dok je stado gulilo koljena po klecalima, pogleda zapiljenih u izlizan furnir, on je pred Krležinim djelom stajao uspravan. Zato ga je, čini mi se, i sustigla sudbina da ga samo obitelj pamti kao hrvatskog književnika. Hulje se, kad tad, osvete onome jednom koji nije bio ponizan.
Posljednje što je Bruno Popović objavio bila je knjiga pjesama, pisanih usput, cijeloga života, prije nekoliko godina, u nakladi Društva hrvatskih književnika. Ne, nije bio njihov član. Nije ga bilo ni u onom drugom društvu. Intervjue nije davao, ili mu ih nisu ni tražili, ali je u predzidićevskom Vijencu dao jedan povelik, gnjevan i pametan, savršeno neprikladan, uzvišen i vrlo književan intervju, koji sam dugo čuvao, a onda negdje usput izgubio.
I to bi bilo sve! Ne pokušavajte guglati ime Brune Popovića, jer njega u virtualnom svijetu gotovo da i nema. On je bio stvaran, zato ga tamo nema i zato ga u današnjoj hrvatskoj književnosti nema. Zato ga nema ni u službenim sažalnicama Ministarstva kulture. Za razliku od sviju njih, hrvatski književnik Bruno Popović je postojao. I danas ni njega više nema. Ali drukčija je ta njegova odsutnost, značajna je u općoj beznačajnosti svih onih i svega onog od čega je Popović odavno odustao.
Bruno Popović, hrvatski književnik
U dnevnim novinama, na stranicama sa smrtovnicama, objavljena je mala obiteljska parta: umro je, kažu, u osamdeset četvrtoj godini Bruno Popović. Ispod imena i prezimena, kako je to red i običaj, upisana je struka pokojnikova, ono po čemu bi za druge a ne samo za porodicu trebao biti značajan. Bruno Popović nije bio ni dimnjačar, ni bankovni činovnik u miru, ni nosilac Partizanske spomenice, dragovoljac domovinskog rata, učitelj, član veslačkoga četverca iz 1956, nego je, tako ga je notirala obitelj, bio hrvatski književnik. Tako barem oni tvrde, iako nitko drugi u Zagrebu i u Hrvatskoj, ni jedno ni drugo subvencionirano književničko društvo, ni akademija znanosti, ožalošćeni kolege pisci, redakcija književnoga časopisa, ili barem neki slučajan čitatelj, nije osjetio lični gubitak, pa da u Večernjaku ili Jutarnjem objavi, makar i u znak protesta, da je umro hrvatski književnik. A imalo bi se za što protestirati, jer o smrti Brune Popovića niti su izvijestile dnevne novine, niti je o tome bilo riječi na Hrvatskome radiju ili Hrvatskoj televiziji, iako je, je l’ te, umro hrvatski književnik. Pa je li to, možda, bio neki sasvim beznačajan hrvatski književnik ili je porodica, u časovima žalosti, umislila da je gospodin bio književnikom, jer je u slobodno vrijeme, naročito po odlasku u penziju, črčkao pjesmice po rokovnicima i pisao prosvjedna pisma prijestolničkom listu, glede slabog funkcioniranja komunalnih službi? Da je bio značajan, valjda bi ministrica kulture, i sama književnica, članica Hrvatskoga društva pisaca, Andrea Zlatar obitelji javno uputila izraze sućuti u povodu smrti Brune Popovića, te i tako, na najbolji mogući način, kritizirala malen i nikakav interes za stvarnu kulturu u tabloidiziranim i spektakulariziranim nacionalnim medijima. Nije, valjda, da se i Ministarstvo kulture tabloidiziralo?
Bruno Popović napisao je, i u izdanju Kola 1970. objavio, monografsku studiju o Janku Poliću Kamovu “Ikar iz Hada”. Bilo je to vrijeme kada se mondene bitange nisu bavile Kamovom, niti je Kamov bio predmetom interesa metropolskih koliko ni fijumanskih žurnala. Do danas, “Ikar iz Hada” najbolja je knjiga o jednome beskućniku koji je, psujući Boga i ljude, skapao u Barceloni, pisana moderno, sigurnom rukom pisca raskošnoga obrazovanja i apartnog dara. U toj knjizi, a i inače, Bruno Popović bio je, više u socijalnom nego u stilskom smislu, iz iste duhovne i intelektualne lože u tadašnjoj jugoslavenskoj književnosti kao Radomir Konstantinović. Nije to prazan kompliment, ni prigodna nadgrobna laska. Nisam poznavao Brunu Popovića, čak ne znam ni kako je izgledao, ne bih ga prepoznao da smo se na ulici mimoišli, ali sam ga poštovao. Bilo je to strahopoštovanje.
Moj razlog za strah u toj kovanici nije se ticao njegova dara ni obrazovanja, nego toga što je Bruno Popović bio gnjevan pisac. Možda jedini u ovome gradu koji je bio gnjevan, i velik u tom gnjevu. O Krleži je pisao bez poniznosti, kao da piše o sebi ravnom. Dok je stado gulilo koljena po klecalima, pogleda zapiljenih u izlizan furnir, on je pred Krležinim djelom stajao uspravan. Zato ga je, čini mi se, i sustigla sudbina da ga samo obitelj pamti kao hrvatskog književnika. Hulje se, kad tad, osvete onome jednom koji nije bio ponizan.
Posljednje što je Bruno Popović objavio bila je knjiga pjesama, pisanih usput, cijeloga života, prije nekoliko godina, u nakladi Društva hrvatskih književnika. Ne, nije bio njihov član. Nije ga bilo ni u onom drugom društvu. Intervjue nije davao, ili mu ih nisu ni tražili, ali je u predzidićevskom Vijencu dao jedan povelik, gnjevan i pametan, savršeno neprikladan, uzvišen i vrlo književan intervju, koji sam dugo čuvao, a onda negdje usput izgubio.
I to bi bilo sve! Ne pokušavajte guglati ime Brune Popovića, jer njega u virtualnom svijetu gotovo da i nema. On je bio stvaran, zato ga tamo nema i zato ga u današnjoj hrvatskoj književnosti nema. Zato ga nema ni u službenim sažalnicama Ministarstva kulture. Za razliku od sviju njih, hrvatski književnik Bruno Popović je postojao. I danas ni njega više nema. Ali drukčija je ta njegova odsutnost, značajna je u općoj beznačajnosti svih onih i svega onog od čega je Popović odavno odustao.