Kao tumač poezije, pisao sam i o Skodrom i o Modrom, kako bi rekli u Crnoj Gori, pa zašto ne bi, velim sebi, razmotrio tekst Sufijski punk, pisan grabuljom, u kojem je Đorđe Krajišnik devetao, čas drškom, čas zupcima grabulje, sarajevskog pjesnika Asmira Kujovića čija poezija ide u vrh onog što se danas piše u BiH.
Po sebi i za sebe, Đ.K. je posve nevažan, dovoljno bi bilo reći da je šupak za književnost i proći mimo, ali on je reljefno oličenje ovđešnje grlate nekompetencije upućene i u tajnu postanka svijeta, pa bi toj naduvenoj nestručnosti, ovaj put utjelovljenoj u jednom uobraženom neznalici koji je za poeziju gluh ko krme, trebalo tući i mjesto đe sjedi, kako bi rekla moja majka Darinka.
Đ.K. sebe hvali da piše “bravurozno” i taj se pojav u BiH ne može sresti svaki dan, a pošto su u ovoj raboti Motenegrinjci pečeni majstori, pitam se je li mu samohvala došla po Njegošu? Ne mislim na cetinjskog vladiku već na Srpče kome je njegov babo Momčilo Krajišnik dao ime Njegoš. Srbin ima što niko nemade, čak i Njegoša čiji je ćaća svjetski poznati ratni zločinac.
Mada, glede samohvale, nije bilo mahane ni vladici Radu koji u svom testamentu kaže: “Hvala ti Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio”, što je točno, ali više bismo voljeli da je druge pustio to da kažu, bilo bi gospodskije, a i smjernije, jer je bio monah, mada ga ispričavaju bar tri stvari: Englezi vele da je skromnost vrlina tamo gdje drugih vrlina nema i, k tomu, ako u Montenegru postoje “gordi konobari”, kako kaže jedna Bećkovićeva pjesma, a postoje, što Njegoš ne bi čak pred Boga stao gord zbog svog pjesničkog talenta i muške ljepote? Najzad, ovaj testamenat je pred smrt sročio čovjek koji je, po našoj današnjoj predstavi, bio mladić, pa je veliko pitanje radi li se tek o gordosti ili se možda za svoju ljudsku izuzetnost hvatao kao za posljednju utjehu, ali jeste bio malo čudan pop koji u gordosti ne vidi smrtni grijeh, stoga u Gorskom vijencu kaže: “Gordo leži veliki vojvoda”, čime je Miloša pocrnogorčio previše, bar za moj ukus, jer gordo ležanje je bilo stoljećima glavno zanimanje Montenegrinjaca.
Pošto sam penzioner, ne žurim nikud, glavno je da mi je som iz Banje Luke “uša u vršu”, kako bi rekli Bokelji, pa ću natenane meziti njegov tekst Sufijski punk koji je nazvao svojom “bravuroznom šetnjom kroz knjigu stihova ‘Vidikovac'”: kako vidite, ne manjka mu gordosti, koja bi mnogo bolje priličila Srbinu iz Montenegra, jer podgorički korzo vazda je bio pun bravuroznih šetača, a kako i neće biti bravurozni kad je tamo šetnja pri sjeđenju opuč (kila), a pošto je tekst Sufijski punk pisao kilavi kritičar, razmotriću najblistavije “bravure” u njemu, čitaj: tog junca su devetati dok se ne oteli.
BRAVURA PRVA
Đ.K. kaže: “Evo kako Asmir Kujović upućuje mistično-pankersku kritiku našeg vremena, postižući sufijski angažman, u pjesmi ‘Portret dame za šankom’: ‘Tetovaža Lejdi Gagina / Ili možebit od Karleuše. / Čija sve ne vagina / fine Madone djeveruše/.’ Morate priznati, dragi čitaoče, da ovako nešto promoćurno i precizno, u definisanju morala današnjih žena, niste nikada pročitali. Jednom riječju, Kujović pogađa samu srž problema ovim pjesmuljkom, za koji je vjerovati da će se naći uskoro uglazbljen na demo snimku nekog upravo osnovanog punk benda.”
Ovo je da se petom prekrstiš: kaže “jednom riječju” i zatim naškraba dvadeset pet komada! I, koliko meni oči pomažu, nije riječ o današnjim ženama već o pjevaljkama.
Za vrijeme opsade Sarajeva, Nikola Koljević koga sam u ratnom tekstu nazvao Prco Mali, sa sarajevskog aerodroma, gdje je došao pregovarati sa Muslimanima, po novinaru Gojku Beriću poručio mi je da ću biti krivično gonjen zato što sam “blatio srpski narod” kad sam u medijima palicom za bezbol lemao Dabića, Malog Nikolicu i Biljanu Plavšić. Po jednome od Srpčadi što su me, u tri iza ponoći, telefonom zvala da mi ućeraju zeca u srce poručio sam mu da je ono palica za bol, a ne za bezbol, jer Prco Mali vrišti ko Damjanov Zelenko, a nisam ga ni lemao sa željom da ga ne boli. Takav je i Đ.K. koji navodi stihove gdje se pominju tri pjevaljke i zatim kaže: vidi, dragi čitaoče, kako Kujović definiše moral današnjih žena!
Neću reći: jebem i Đ.K. i ledi Gagu i Karleušu i Madoninu djeverušu na kamaru, mada bih, kao biseksualac, donekle imao pravo na to. Neću reći ni da je Đ.K. preobučeni Nikolica, mada mi u ovom tekstu jeste na njega opasno zasmrdio. Neću reći ni da srpski nacoš ostaje srpski nacoš pa taman kad bi ga turio u ćivot ostroški. Nego ću kazati: služeći se argumentima koje je pozajmio od Prce Malog, Đ.K. kuša da diskvalifikuje Kujovića tvrdnjom da u stihovima o pjevaljkama ledi Gagi, Karleuši i Madoni definiše moral današnjih žena.
Doduše, ne znam ugleda li se na Banjalučanina Koljevića Mlađeg, ili na Banjalučanina Muhameda Filipovića koji je dunjaluku objavio svoj nalaz da je moj napad na paravojnog hodžu Džemaludina Latića i na njega, Muhamed-bega, napad na sve muslimane u BiH, ili je Đ.K. učio od obojice Banjalučana, ali znam da je argumentacija srpskog i bošnjačkog nacoša bila ista i da se Đ.K koristio istom argumentacijom u seljački, možda i vlaški podmuklom pokušaju da Kujovića optuži kao muškog šovinistu. Mada meni ne bi bilo mrsko ako bi moj tekst bio tumačen kao šovinistički napad na sve srpske blese u Šumskoj.
Đ.K. je kritičar koji pojma nema o modernoj poeziji, stoga je ostao gluh za naslov pjesme Portret dame za šankom koji je parodija naslova Eliotove čuvene pjesme Portret jedne dame. A da je slučajno čitao Eliotovu poeziju, u Kujovićevoj pjesmi čuo bi i odjeke Elitovih pjesama pisanih kratkim stihom (ili bi ih, kao Kujovićevu, nazvao pjesmuljcima?) i evo jedna strofa iz Šapata besmrtnosti:
Feš je Griškina: rusko oko Podvučeno je čar da veća je;
Podatna bista bez korseta
Slast pneumatičnu objećaje
(preveli Antun Šoljan i Ivan Slamnig)
Eliotov Portret jedne dame pisan je dugim slobodnim stihom, stoga Kujovićev Portret dame za šankom možemo čitati i kao parodiju te pjesme ostvarenu stihom kojim se Eliot služio u rimovanim pjesmama u kratkom stihu. Da je Đ.K. ovo znao, ne bi blejao o “sufijskom panku”, niti ovu pjesmu nazvao “pjesmuljkom”.
To nije sve. Dok sam čitao Vidikovac, pomalo sam se ljutio na Kujovića što je naćerao mene starca da po internetu tražim ko su mu ledi Gage i ostale Rijane. Ali odmah sam ih našao: prva je američka pjevačica i tekstopisac, a druga barbadoška pjevačica, glazbena producentica, spisateljica tekstova i glumica, dok “Madonina djeveruša” puti ka stihu uz Madonine pjesme: “Uvijek djeveruša, nikad nevjesta”.
Ova sintagma krije i aluzije na filmove o djeverušama, pa i muškim djeverušama, i valjda se može utvrditi ko je Madonina djeveruša, ali te informacije, mada ne mislim da su jako važne, moram vam uskratiti, jer su ostale nedostupne meni koji se, kad sam na internetu, osjećam kao dinosaurus. A zašto je u Kujovićevu pjesmu ušao Rijanin friz, objasnio mi je takođe internet: dvadesettrogodišnja Rihanna je u samo pet godina na sceni promijenila više od 30 frizura.
Elem, na internetu sam našao objašnjenje svega što mi je u Vidikovcu bilo nepoznato, a moralo mi je i biti, jer sam iz drugog vremena. A kad sam završio čitanje Vidikovca, shvatio sam jednu važnu stvar: Eliot je uz Pustu zemlju objavio šest strana bilješki koje su postale možda ne manje slavne od poeme, i osvjetljavaju ne samo ovaj ili onaj stih, sliku, odlomak, već i umjetničku strategiju u cijeloj poemi, dok u Vidikovcu Kujović u iste svrhe koristi internet uz koji danas ljudi rastu, čak sam se i ja obavijestio o svemu što mi je u njegovoj knjizi bilo neznano, a objašnjeno mi je i ono što mi je bilo nedovoljno razumljivo.
Citiraću ponovo, ali kako treba, stihove na koje se Đ.K. izvolio ispišati kao parip:
I tebe će da spakira
Tetovaža Lejdi Gagina
Ili možebit od Karleuše.
Čija sve ne vagina
Fine Madonine djeveruše
Rijanin friz okreće lijeno
Prema ‘Zelenih beretki’.
Izbacujući stih “I tebe će da spakira”, u kojem je bjelodana autoironija (čak se i ja, sufija, ložim na tu tetovažu!) – Đ.K. je smisao prva dva od citiranih stihova barbarski okljaštrio, džukelski uništio poeziju u njima, napravio bezobrazani falsifikat koji će zatim išprdati! A izbacujući stihove “Rijanin friz okreće lijeno / Prema ‘Zelenih beretki”, sljedeća dva od citiranih stihova sveo je na gadost koju je lično proizveo, vjerujem namjerno, onako seljački, možda i vlaški podmukao. Kažem vlaški, jer sam se, kao Aljov janičar, u ratu osunetio i danas u priči sa istovjercima volim reći: “Niko ne zna šta je vlah ko vlah nije bio!” U svakom slučaju, ta gadost udarnički mu pomaže u zaludnim pokušajima da dokaže nedokazivo: da Kujović nije izvrstan pjesnik.
Tko god bila “Madonina djeveruša”, očito je da nema svoju već Rijaninu frizuru, jednu od njenih frizura za kojima su mnoge žene diljem planete popizdele, kako veli internet, ali oponašanje nije osobina samo današnjih žena, niti su u istoriji samo žene imale tapiju na nju: čitao sam svojedobno Ujevićev nezaboravan esej u kojem se crno na bijelo pokazuje da je čovjek, otkad ga ima, ponajprije bio majmun, potom i sve ostalo, a basnoslovno raznoliki oblici oponašanja kažu da možda nikad nećemo prestati da budemo majmuni, čak i da majmunsko u nama napreduje, što priziva u pamet čuvenu rečenicu Fjodora Dostojevskog o evoluciji od gorile do čovjeka i od čovjeka do gorile.
A prema kome gorenavedena okreće Rijanin friz? “Prema ‘zelenih beretki'”! Taj iskaz možemo čitati kao hotimičnu grešku u padežu (umesto “Prema zelenim beretkama”) i može se u njemu vidjeti tjeranje šege sa rimom. Kujović je majstor rime i samo takvi mogu sebi dozvoliti zezanje sa slikovima. O humornoj, ironijskoj, parodijskoj upotrebi rime u njegovom Vidikovcu mogao bih napisati čitav tekst, a ovdje ću se usput sjetiti pjesme u kojoj taj vjernik rimuje kuranske “sure” i ulične “djevojčure”. Mogao bih i o ovoj rimi napisati minijaturni esej, možda ću ga jednom i napisati, a ovdje ću reći: čitajući Kur’an, Kujović se učio duhovnoj slobodi, a ne ropstvu, a prvo i potonje, po volji, i prema svojoj pameti, možeš učiti iz bilo kojeg svetog teksta. Kao da stihom “Prema zelenih beretki” šeretski poručuje: izvinite za grešku u padežu, ali na nju sam prisiljen rimom.
Ova greška može da puti i ka slabom znanju gramatike našeg jezika koje je resilo govor stranaca došlih da svijetu objasne što se događalo u opkoljenom Sarajevu i u BiH, ali bi često prvo navratili na Pale gdje su iz “pouzdanih izvora” obaviješteni da u Sarajevu ima 50.000 “Zelenih beretki”, krajnje “militantnih”, bezbeli, kakvi će drugo i bit muslimani!
To nije sve. Ovaj stih je i elipsa, i to nezaboravna. A elipsa, poznato je, umnožava značenja iskaza, jer umjesto izostavljenog možemo staviti dvije ili više zamjena, i svaka od njih je moguća, ali osjećamo da ni jedna nije prava, otud i višesmislenost Kujovićeva stiha: Madonina djeveruša Rijanin friz okreće pogledima zelenih beretki, očima zelenih beretki, stroju zelenih beretki, ali ni to nije sve. Ove stihove moramo čitati skupa sa prethodna dva, ta elipsa zahtijeva da stavimo i “bezobrazne” zamjene: prema čunama, prema kitama, prema karinama zelenih beretki.
Jer sedam stihova koje sam maločas citirao, ako ih čitamo ne kao falsifikator Đ.K. već kako treba, to jest kao čvrstu cjelinu, sadrže veličanstvenu grotesku: vagina Madonine djeveruše – ali ne samo njena, nego bog zna čija sve ne, vagine im imaju istu frizuru – svoje dlake, koje liče na Rijanin friz, okreće prema spolnim udovima zelenih beretki, a pošto je Kujović vjernik koji ne psuje, elipsom je izbjegao imenovanje Crven Bana.
Stihove “Čija sve ne vagina / fine Madone djeveruše” Đ.K. je, glup i primitivan kakvim ga je bog stvorio, mora da je pročitao kao tvrdnju: ko zna čiji je sve Crven Ban u tu vaginu ulazio, a zatim je povodom stihova o tri pjevaljke rekao: eto kako Kujović definiše moral današnjih žena. Ovako se ne piše o poeziji, ovako se jede ono ispod sebe, kako je Darinka govorila kad je htjela ostati uštivna. I mada sam bio u kušnji da neuvijeno kažem: ovako se, gospon, jedu govna, suzdržao sam se, jer Kujoviću ne bi bilo pravo što psujem čak i kad ga branim od budale, pa ću ga pitati: misliš li, bravu, da je poezija Alajbegova slama?
Đ.K. je falsificirao značenje Kujovićevih stihova, služeći se makazama, jer je skrvio da autoru dâ nogom u krsta. Po meni, to nije samo njegov lični već i srpski bezobrazluk o kojem bih mogao odbraniti doktorat ja koji sam se, za 44 mjeseca opsade, sit naslušao srpskih propovijedi ispaljivanih iz 147 artiljerijskih oruđa koja su pravila neprobojan obruč oko Sarajeva.
*
P.S. Ne znam koliko će biti dug tekst o Đ. K. ali njegovo bijenje nema kratko da traje, što bi rekli u Nišu. Glavno je da sam ga privezao za dud i da ću ga vologoncem, to jest motkom za volove, lemati na dvadesetak, možda i tridesetak strana, dok se ne oteli. Ne znam kad ću napraviti drugi nastavak, ima vremena, penzići nigdje ne žure, a odlučio sam da ovaj tekst pišem u kraćim odjeljcima – najviše osam stranica – koji se mogu čitati nezavisno od onog što im je prethodilo, jer ove analize trebalo bi da budu i upozorenje svim budaletinama da im bleka o onom o čemu pojma nemaju ne može baš svagda proći nekažnjeno.
Zapravo ne bleka: o Kujovićevoj knjizi Vidikovac Đ.K. je “lupao kao pička po samaru”, kako je, po svjedočenju Mirka Kovača, režiser i pisac Žika Pavlović volio da se izrazi povodom ovakvih pojava u književnosti. Ovo je slika koja traži mrvu mašte: treba zamisliti trku u kojoj žena ne jaše na osedlanom već na osamarenom konju, dok njena vrsnica, kako je Darinka zvala ono đe žene sunce ne grije, lupa po samaru dok hat galopira.
Da čorba bude gušća, evo minijature Josifa Brodskog koju smo Omer Hadžiselimović i ja preveli s engleskog: “Pozdravimo vaginu koja napuči Kinu”. Treba li reći da sam, kao osvjedočeni biseksualac, očaran ovim stihovima? Kažem osvjedočeni, jer ko je čitao moje tekstove o gadovima nije mu moglo promaći da sam sa istim guštom prčio Dobricu Ćosića i njegovu jaranicu Svetlanu Broz, zločinca Dragana Dabića i zločinku Biljanu Plavšić, Muhamed-bega Filipovića i begovicu Amilu Alikadić-Husović, kriminalca Miodraga Perovića i njegovu sluškinju Milku Tadić-Mijović-Kilomudić.
Koju smo Šeki Radončić i ja oćerali u Ameriku. Ne znam je li Šeki biseksualac, ali, kad je riječ o Milki, koja je u javnosti dugo važila kao “novinarka sa mudima”, obojici nam jeste bio veliki merak handriti žensko sa mošnjama od kile.
Bravure Đorđa Krajišnika (1)
Kao tumač poezije, pisao sam i o Skodrom i o Modrom, kako bi rekli u Crnoj Gori, pa zašto ne bi, velim sebi, razmotrio tekst Sufijski punk, pisan grabuljom, u kojem je Đorđe Krajišnik devetao, čas drškom, čas zupcima grabulje, sarajevskog pjesnika Asmira Kujovića čija poezija ide u vrh onog što se danas piše u BiH.
Po sebi i za sebe, Đ.K. je posve nevažan, dovoljno bi bilo reći da je šupak za književnost i proći mimo, ali on je reljefno oličenje ovđešnje grlate nekompetencije upućene i u tajnu postanka svijeta, pa bi toj naduvenoj nestručnosti, ovaj put utjelovljenoj u jednom uobraženom neznalici koji je za poeziju gluh ko krme, trebalo tući i mjesto đe sjedi, kako bi rekla moja majka Darinka.
Đ.K. sebe hvali da piše “bravurozno” i taj se pojav u BiH ne može sresti svaki dan, a pošto su u ovoj raboti Motenegrinjci pečeni majstori, pitam se je li mu samohvala došla po Njegošu? Ne mislim na cetinjskog vladiku već na Srpče kome je njegov babo Momčilo Krajišnik dao ime Njegoš. Srbin ima što niko nemade, čak i Njegoša čiji je ćaća svjetski poznati ratni zločinac.
Mada, glede samohvale, nije bilo mahane ni vladici Radu koji u svom testamentu kaže: “Hvala ti Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio”, što je točno, ali više bismo voljeli da je druge pustio to da kažu, bilo bi gospodskije, a i smjernije, jer je bio monah, mada ga ispričavaju bar tri stvari: Englezi vele da je skromnost vrlina tamo gdje drugih vrlina nema i, k tomu, ako u Montenegru postoje “gordi konobari”, kako kaže jedna Bećkovićeva pjesma, a postoje, što Njegoš ne bi čak pred Boga stao gord zbog svog pjesničkog talenta i muške ljepote? Najzad, ovaj testamenat je pred smrt sročio čovjek koji je, po našoj današnjoj predstavi, bio mladić, pa je veliko pitanje radi li se tek o gordosti ili se možda za svoju ljudsku izuzetnost hvatao kao za posljednju utjehu, ali jeste bio malo čudan pop koji u gordosti ne vidi smrtni grijeh, stoga u Gorskom vijencu kaže: “Gordo leži veliki vojvoda”, čime je Miloša pocrnogorčio previše, bar za moj ukus, jer gordo ležanje je bilo stoljećima glavno zanimanje Montenegrinjaca.
Pošto sam penzioner, ne žurim nikud, glavno je da mi je som iz Banje Luke “uša u vršu”, kako bi rekli Bokelji, pa ću natenane meziti njegov tekst Sufijski punk koji je nazvao svojom “bravuroznom šetnjom kroz knjigu stihova ‘Vidikovac'”: kako vidite, ne manjka mu gordosti, koja bi mnogo bolje priličila Srbinu iz Montenegra, jer podgorički korzo vazda je bio pun bravuroznih šetača, a kako i neće biti bravurozni kad je tamo šetnja pri sjeđenju opuč (kila), a pošto je tekst Sufijski punk pisao kilavi kritičar, razmotriću najblistavije “bravure” u njemu, čitaj: tog junca su devetati dok se ne oteli.
BRAVURA PRVA
Đ.K. kaže: “Evo kako Asmir Kujović upućuje mistično-pankersku kritiku našeg vremena, postižući sufijski angažman, u pjesmi ‘Portret dame za šankom’: ‘Tetovaža Lejdi Gagina / Ili možebit od Karleuše. / Čija sve ne vagina / fine Madone djeveruše/.’ Morate priznati, dragi čitaoče, da ovako nešto promoćurno i precizno, u definisanju morala današnjih žena, niste nikada pročitali. Jednom riječju, Kujović pogađa samu srž problema ovim pjesmuljkom, za koji je vjerovati da će se naći uskoro uglazbljen na demo snimku nekog upravo osnovanog punk benda.”
Ovo je da se petom prekrstiš: kaže “jednom riječju” i zatim naškraba dvadeset pet komada! I, koliko meni oči pomažu, nije riječ o današnjim ženama već o pjevaljkama.
Za vrijeme opsade Sarajeva, Nikola Koljević koga sam u ratnom tekstu nazvao Prco Mali, sa sarajevskog aerodroma, gdje je došao pregovarati sa Muslimanima, po novinaru Gojku Beriću poručio mi je da ću biti krivično gonjen zato što sam “blatio srpski narod” kad sam u medijima palicom za bezbol lemao Dabića, Malog Nikolicu i Biljanu Plavšić. Po jednome od Srpčadi što su me, u tri iza ponoći, telefonom zvala da mi ućeraju zeca u srce poručio sam mu da je ono palica za bol, a ne za bezbol, jer Prco Mali vrišti ko Damjanov Zelenko, a nisam ga ni lemao sa željom da ga ne boli. Takav je i Đ.K. koji navodi stihove gdje se pominju tri pjevaljke i zatim kaže: vidi, dragi čitaoče, kako Kujović definiše moral današnjih žena!
Neću reći: jebem i Đ.K. i ledi Gagu i Karleušu i Madoninu djeverušu na kamaru, mada bih, kao biseksualac, donekle imao pravo na to. Neću reći ni da je Đ.K. preobučeni Nikolica, mada mi u ovom tekstu jeste na njega opasno zasmrdio. Neću reći ni da srpski nacoš ostaje srpski nacoš pa taman kad bi ga turio u ćivot ostroški. Nego ću kazati: služeći se argumentima koje je pozajmio od Prce Malog, Đ.K. kuša da diskvalifikuje Kujovića tvrdnjom da u stihovima o pjevaljkama ledi Gagi, Karleuši i Madoni definiše moral današnjih žena.
Doduše, ne znam ugleda li se na Banjalučanina Koljevića Mlađeg, ili na Banjalučanina Muhameda Filipovića koji je dunjaluku objavio svoj nalaz da je moj napad na paravojnog hodžu Džemaludina Latića i na njega, Muhamed-bega, napad na sve muslimane u BiH, ili je Đ.K. učio od obojice Banjalučana, ali znam da je argumentacija srpskog i bošnjačkog nacoša bila ista i da se Đ.K koristio istom argumentacijom u seljački, možda i vlaški podmuklom pokušaju da Kujovića optuži kao muškog šovinistu. Mada meni ne bi bilo mrsko ako bi moj tekst bio tumačen kao šovinistički napad na sve srpske blese u Šumskoj.
Đ.K. je kritičar koji pojma nema o modernoj poeziji, stoga je ostao gluh za naslov pjesme Portret dame za šankom koji je parodija naslova Eliotove čuvene pjesme Portret jedne dame. A da je slučajno čitao Eliotovu poeziju, u Kujovićevoj pjesmi čuo bi i odjeke Elitovih pjesama pisanih kratkim stihom (ili bi ih, kao Kujovićevu, nazvao pjesmuljcima?) i evo jedna strofa iz Šapata besmrtnosti:
Feš je Griškina: rusko oko
Podvučeno je čar da veća je;
Podatna bista bez korseta
Slast pneumatičnu objećaje
(preveli Antun Šoljan i Ivan Slamnig)
Eliotov Portret jedne dame pisan je dugim slobodnim stihom, stoga Kujovićev Portret dame za šankom možemo čitati i kao parodiju te pjesme ostvarenu stihom kojim se Eliot služio u rimovanim pjesmama u kratkom stihu. Da je Đ.K. ovo znao, ne bi blejao o “sufijskom panku”, niti ovu pjesmu nazvao “pjesmuljkom”.
To nije sve. Dok sam čitao Vidikovac, pomalo sam se ljutio na Kujovića što je naćerao mene starca da po internetu tražim ko su mu ledi Gage i ostale Rijane. Ali odmah sam ih našao: prva je američka pjevačica i tekstopisac, a druga barbadoška pjevačica, glazbena producentica, spisateljica tekstova i glumica, dok “Madonina djeveruša” puti ka stihu uz Madonine pjesme: “Uvijek djeveruša, nikad nevjesta”.
Ova sintagma krije i aluzije na filmove o djeverušama, pa i muškim djeverušama, i valjda se može utvrditi ko je Madonina djeveruša, ali te informacije, mada ne mislim da su jako važne, moram vam uskratiti, jer su ostale nedostupne meni koji se, kad sam na internetu, osjećam kao dinosaurus. A zašto je u Kujovićevu pjesmu ušao Rijanin friz, objasnio mi je takođe internet: dvadesettrogodišnja Rihanna je u samo pet godina na sceni promijenila više od 30 frizura.
Elem, na internetu sam našao objašnjenje svega što mi je u Vidikovcu bilo nepoznato, a moralo mi je i biti, jer sam iz drugog vremena. A kad sam završio čitanje Vidikovca, shvatio sam jednu važnu stvar: Eliot je uz Pustu zemlju objavio šest strana bilješki koje su postale možda ne manje slavne od poeme, i osvjetljavaju ne samo ovaj ili onaj stih, sliku, odlomak, već i umjetničku strategiju u cijeloj poemi, dok u Vidikovcu Kujović u iste svrhe koristi internet uz koji danas ljudi rastu, čak sam se i ja obavijestio o svemu što mi je u njegovoj knjizi bilo neznano, a objašnjeno mi je i ono što mi je bilo nedovoljno razumljivo.
Citiraću ponovo, ali kako treba, stihove na koje se Đ.K. izvolio ispišati kao parip:
I tebe će da spakira
Tetovaža Lejdi Gagina
Ili možebit od Karleuše.
Čija sve ne vagina
Fine Madonine djeveruše
Rijanin friz okreće lijeno
Prema ‘Zelenih beretki’.
Izbacujući stih “I tebe će da spakira”, u kojem je bjelodana autoironija (čak se i ja, sufija, ložim na tu tetovažu!) – Đ.K. je smisao prva dva od citiranih stihova barbarski okljaštrio, džukelski uništio poeziju u njima, napravio bezobrazani falsifikat koji će zatim išprdati! A izbacujući stihove “Rijanin friz okreće lijeno / Prema ‘Zelenih beretki”, sljedeća dva od citiranih stihova sveo je na gadost koju je lično proizveo, vjerujem namjerno, onako seljački, možda i vlaški podmukao. Kažem vlaški, jer sam se, kao Aljov janičar, u ratu osunetio i danas u priči sa istovjercima volim reći: “Niko ne zna šta je vlah ko vlah nije bio!” U svakom slučaju, ta gadost udarnički mu pomaže u zaludnim pokušajima da dokaže nedokazivo: da Kujović nije izvrstan pjesnik.
Tko god bila “Madonina djeveruša”, očito je da nema svoju već Rijaninu frizuru, jednu od njenih frizura za kojima su mnoge žene diljem planete popizdele, kako veli internet, ali oponašanje nije osobina samo današnjih žena, niti su u istoriji samo žene imale tapiju na nju: čitao sam svojedobno Ujevićev nezaboravan esej u kojem se crno na bijelo pokazuje da je čovjek, otkad ga ima, ponajprije bio majmun, potom i sve ostalo, a basnoslovno raznoliki oblici oponašanja kažu da možda nikad nećemo prestati da budemo majmuni, čak i da majmunsko u nama napreduje, što priziva u pamet čuvenu rečenicu Fjodora Dostojevskog o evoluciji od gorile do čovjeka i od čovjeka do gorile.
A prema kome gorenavedena okreće Rijanin friz? “Prema ‘zelenih beretki'”! Taj iskaz možemo čitati kao hotimičnu grešku u padežu (umesto “Prema zelenim beretkama”) i može se u njemu vidjeti tjeranje šege sa rimom. Kujović je majstor rime i samo takvi mogu sebi dozvoliti zezanje sa slikovima. O humornoj, ironijskoj, parodijskoj upotrebi rime u njegovom Vidikovcu mogao bih napisati čitav tekst, a ovdje ću se usput sjetiti pjesme u kojoj taj vjernik rimuje kuranske “sure” i ulične “djevojčure”. Mogao bih i o ovoj rimi napisati minijaturni esej, možda ću ga jednom i napisati, a ovdje ću reći: čitajući Kur’an, Kujović se učio duhovnoj slobodi, a ne ropstvu, a prvo i potonje, po volji, i prema svojoj pameti, možeš učiti iz bilo kojeg svetog teksta. Kao da stihom “Prema zelenih beretki” šeretski poručuje: izvinite za grešku u padežu, ali na nju sam prisiljen rimom.
Ova greška može da puti i ka slabom znanju gramatike našeg jezika koje je resilo govor stranaca došlih da svijetu objasne što se događalo u opkoljenom Sarajevu i u BiH, ali bi često prvo navratili na Pale gdje su iz “pouzdanih izvora” obaviješteni da u Sarajevu ima 50.000 “Zelenih beretki”, krajnje “militantnih”, bezbeli, kakvi će drugo i bit muslimani!
To nije sve. Ovaj stih je i elipsa, i to nezaboravna. A elipsa, poznato je, umnožava značenja iskaza, jer umjesto izostavljenog možemo staviti dvije ili više zamjena, i svaka od njih je moguća, ali osjećamo da ni jedna nije prava, otud i višesmislenost Kujovićeva stiha: Madonina djeveruša Rijanin friz okreće pogledima zelenih beretki, očima zelenih beretki, stroju zelenih beretki, ali ni to nije sve. Ove stihove moramo čitati skupa sa prethodna dva, ta elipsa zahtijeva da stavimo i “bezobrazne” zamjene: prema čunama, prema kitama, prema karinama zelenih beretki.
Jer sedam stihova koje sam maločas citirao, ako ih čitamo ne kao falsifikator Đ.K. već kako treba, to jest kao čvrstu cjelinu, sadrže veličanstvenu grotesku: vagina Madonine djeveruše – ali ne samo njena, nego bog zna čija sve ne, vagine im imaju istu frizuru – svoje dlake, koje liče na Rijanin friz, okreće prema spolnim udovima zelenih beretki, a pošto je Kujović vjernik koji ne psuje, elipsom je izbjegao imenovanje Crven Bana.
Stihove “Čija sve ne vagina / fine Madone djeveruše” Đ.K. je, glup i primitivan kakvim ga je bog stvorio, mora da je pročitao kao tvrdnju: ko zna čiji je sve Crven Ban u tu vaginu ulazio, a zatim je povodom stihova o tri pjevaljke rekao: eto kako Kujović definiše moral današnjih žena. Ovako se ne piše o poeziji, ovako se jede ono ispod sebe, kako je Darinka govorila kad je htjela ostati uštivna. I mada sam bio u kušnji da neuvijeno kažem: ovako se, gospon, jedu govna, suzdržao sam se, jer Kujoviću ne bi bilo pravo što psujem čak i kad ga branim od budale, pa ću ga pitati: misliš li, bravu, da je poezija Alajbegova slama?
Đ.K. je falsificirao značenje Kujovićevih stihova, služeći se makazama, jer je skrvio da autoru dâ nogom u krsta. Po meni, to nije samo njegov lični već i srpski bezobrazluk o kojem bih mogao odbraniti doktorat ja koji sam se, za 44 mjeseca opsade, sit naslušao srpskih propovijedi ispaljivanih iz 147 artiljerijskih oruđa koja su pravila neprobojan obruč oko Sarajeva.
*
P.S. Ne znam koliko će biti dug tekst o Đ. K. ali njegovo bijenje nema kratko da traje, što bi rekli u Nišu. Glavno je da sam ga privezao za dud i da ću ga vologoncem, to jest motkom za volove, lemati na dvadesetak, možda i tridesetak strana, dok se ne oteli. Ne znam kad ću napraviti drugi nastavak, ima vremena, penzići nigdje ne žure, a odlučio sam da ovaj tekst pišem u kraćim odjeljcima – najviše osam stranica – koji se mogu čitati nezavisno od onog što im je prethodilo, jer ove analize trebalo bi da budu i upozorenje svim budaletinama da im bleka o onom o čemu pojma nemaju ne može baš svagda proći nekažnjeno.
Zapravo ne bleka: o Kujovićevoj knjizi Vidikovac Đ.K. je “lupao kao pička po samaru”, kako je, po svjedočenju Mirka Kovača, režiser i pisac Žika Pavlović volio da se izrazi povodom ovakvih pojava u književnosti. Ovo je slika koja traži mrvu mašte: treba zamisliti trku u kojoj žena ne jaše na osedlanom već na osamarenom konju, dok njena vrsnica, kako je Darinka zvala ono đe žene sunce ne grije, lupa po samaru dok hat galopira.
Da čorba bude gušća, evo minijature Josifa Brodskog koju smo Omer Hadžiselimović i ja preveli s engleskog: “Pozdravimo vaginu koja napuči Kinu”. Treba li reći da sam, kao osvjedočeni biseksualac, očaran ovim stihovima? Kažem osvjedočeni, jer ko je čitao moje tekstove o gadovima nije mu moglo promaći da sam sa istim guštom prčio Dobricu Ćosića i njegovu jaranicu Svetlanu Broz, zločinca Dragana Dabića i zločinku Biljanu Plavšić, Muhamed-bega Filipovića i begovicu Amilu Alikadić-Husović, kriminalca Miodraga Perovića i njegovu sluškinju Milku Tadić-Mijović-Kilomudić.
Koju smo Šeki Radončić i ja oćerali u Ameriku. Ne znam je li Šeki biseksualac, ali, kad je riječ o Milki, koja je u javnosti dugo važila kao “novinarka sa mudima”, obojici nam jeste bio veliki merak handriti žensko sa mošnjama od kile.