Brat Jakup, banana i metak

Priča sa Gorice

 

Godina je 1994. Mjesec jun, vrijeme cvjetanja lipa. Rat se svom svojom žestinom sručio na Sarajevo. Gvozdena ogrlica nanizana od topovskih cijevi i dalje steže grlo grada i sije smrt.

Sutra, brat Jakup izlazi iz grada i odlazi u Tursku. Tamo ga čekaju njegovi najmiliji.

Nas petoro smo još uvijek u Šefkovoj i Fatiminoj kući na Gorici, Tepebašina broj 18; sestra Raba, Mane, Jakup, Satka i ja. Naši su domovi spaljeni i porušeni. Sada smo tu.

Nasko je nedavno izašao iz grada i već je kod svojih u selu Lanzhauzenu blizu grada Kelna u Njemačkoj. Na samom polasku stade i za kratko se zamisli:

– Odlazim iz rata, a znam da nikoga nisam ubio – reče sav zadovoljan i ode u daleki svijet.

***

U susjednoj Krajiškoj, uz samu trafiku ili uz ono što je nekad bilo trafika, ukočena kao pečurak proniko iz asfalta, stoji omanja žena. Ispred nje na nakrivljenom podesu gdje su nekoć stajale novine – kutija cigara “Sarajevska drina” i jedna banana. Žena postiđena stoji i čeka mušteriju.

Banana je osrednje veličine, pjegava, ali, vidi se, zdrava, unproforska.

Što se trafike tiče – to sada i nije trafika već velika siva krošnja iz koje vise pocijepane i isprobijane kajase lima.

Ko zna koliko je granata palo u njenoj blizini. Kroz nju su prolijetali geleri i od onih koje su udarale u zgrade, stotine metara udaljenih od nje.

Sada je samo jedna opustošena razvalina. I ništa drugo! 

A malo šta u Sarajevu, živog i neživog, bješe te devedeset četvrte ostalo nerazvaljeno ili nenačeto.

Ne ponovilo se!

Neviđen jad bješe se uvukao u svaku poru grada i razbacanih padinskih naselja.

Nekad su iz ove trafike, lijepo obikovane Senine ruke, svaki čas izlijetale kroz šelterčić, kao ptice, i vraćale se nazad. Njene plave oči mogli ste vidjeti jedino ako bi se sageli do prozorčića i zagledali unutra.

Samirčić je jednoga dana, negdje uoči rata, vješto zgrabio igračku “lada karavan” sa izloga i nestao iza prvog ćoška; zbrisao je u Tepebašinu kao metak. Majka ga istoga časa natjera da vrati autić, ali Sena ne htjede ni da čuje:

– To ti poklanjam, ali nemoj više.

I nije. Nikad više. Redovno je odlazio do nje, ulazio unutra, ali joj više nikad ništa nije uzeo. Postali su prijatelji: ona – zrela djevojka a on – mali vragolast dječak iz mahale. 

 *** 

Žena koja stoji pred trafikom – lijevim laktom se oslanja na onaj podes na kojem stoji njena izložena roba – kutija cigara i banana.

Miris taze odštampanih novina zamijenio je miris baruta. Topovi ni danas ne miruju; ispod Debelog brda padoše tri granate jedna za drugom, a onda iz jedne kuće suknu crn dim kroz koji se ubrzo pružiše crveni plameni jezici. 

– Pošto su cigare? – obrati se Jakša prodavačici.

– Deset maraka – ženi se zarumjenješe obrazi, stidljivo se osmjehnu i desnom rukom podiže pramen kose sa čela.

– A banana?

– Isto deset. 

Jakup izvadi dvadeset maraka, pruži ih ženi i, ne čekajući da mu ih doda, pokupi i okrenu nazad. 

Žena, gegajući kao u obje noge ranjena, brže-bolje nesta u Avde Jabučice..

Samo što krenu niz Krajišku obloženu sitnim kockicama, ko crnim baklavama, pred njim se, ko s neba pali, pojaviše žena i dijete. Ona je čvrsto držala dječaka za ruku i izmicala u kraj ulice, iako, skoro cijeli dan, ni jedno auto nije prošlo tom, nekad prometnom ulicom. 

Krupnim plavim očima dječak je netremice gledao u bananu, a onda podiže glavu prema ženinom licu i prošapta:  – Banana?…

Žena ga povuče u stranu i tako reče da ne gleda u ono što je u tuđim rukama.

Jakup nije oklijevao:

– Uzmi, slobodno uzmi – istoga časa samo što mu ne spusti bananu na ručice.

Dječak prvo pogleda u majku, pa još jednom u bananu, a kada mu i ona reče:

– Pa, uzmi – dječak prihvati.

Jakša nastavi niz ulicu, a i njih dvoje, ni riječ ne progovarajući, nijemi i začuđeni, odoše svojim putem. 

Dječak je držao bananu u ruci i radosno poskakivao uz majčin skut.

***

Sutradan Jakup se spremao da krene. Nešto ispred podne, pred kućom u Tepebašinoj, grlili smo se i – plakali. Onako, bratski, rastanički… A kada sestra Raba pusti glas – i mi glasno zaplakasmo. Jakup je odlazio u slobodu, a mi ostajali da, kao žive potencijalne mete raspamećenim tobdžijama sa brda okolo grada – čekamo kraj rata ili kraj života. 

Sjeo je u svog crvenog Yugu 55, koji je nekim velikim čudom preživio svakodnevno granatiranje i – krenu.

Teško je zaboraviti trenutak kada je zadnji desni točak auta skliznio s niskog uglađenog ivičnjaka ispod Mulijine kuće i nestao – to smo posljednje vidjeli. 

Jakup je otišao; krajnje odredište – grad Izmir u Turskoj. Tamo su ga čekali supruga Sadija i kćerkice Elma i Emina, koje su mu, kada su se rastali na početku rata, u Sarajevu, bile tek do pasa.

Iz Turske je, prije nepun mjesec, stiglo pismo i fotografija s koje su se osmjehivale sada već dvije poodrasle djevojčive.

– Jebo rat – prošapta Jakup kao za sebe, baci pogled negdje daleko i pažljivo smjesti fotografiju u novčanik.

***

Dan kad je Jakša otišao iz Sarajeva bješe miran iako su povremeno, sa Jevrejskog groblja i Trebevića, odlijegale granate i po koji rezak rafal. Nebom iznad Sarajeva promicali su bjeličasti oblaci kao velike pocijepane marame. I oni su plovili prema jugu. 

Prije aerodromske piste, na Dobrinji, sačeka Unproforov konvoj, pribi se uz posljednji kamion u koloni i tako, rizikujući da ga srpska vojska zaustavi i skrene s puta, prođe pokraj načičkanih rovova između Butmira i Sokolović Kolonije. Oni koje bi skrenuli s puta – više se nikad nikom nisu javljali. 

On je prošao! Stigao je u Hrasnicu – prvi stepenik slobode, a onda, držeći se unproforove kolone, nastavio uz Igman.

Na onom opasnom dijelu puta na sjevernoj strani planine okrenutoj Hrasnici, Vrelu Bosne i Sarajevu – samo je dio sekunde odlučio da snajperski metak ispaljen sa srpskih položaja na Gavrića brdu, ne pogodi prednja vrata crvenog Yuga i da kuršum udari u zadnja i zaustavi se u sjedištu iza vozačevih leđa. Auto se zanese i ubrzo nesta iza krivine, sklanjajući se sa vidika snajperistima, koji su budno motrili dio puta prema Tarčinu, Suhodolu i slobodi, primoravajući da se, s neupaljenim svjetlima, njime putuje samo noću. Danju su njime prolazila samo vozila Unprofora, a i na njih se često pucalo. Unproforci su odgovarali mitraljeskim rafalima sa svojih vozila i tako ih, bar za kratko, ućutkivali.

Vozeći makadamskim putem kroz Igman planinu i gazeći sjene visokih borova, kao razbacane pustećije, Jakši još jednom pred očima zaigra slika dječaka koji, s bananom u ruci, čvrsto držeći za ruku svoju majku, radosno poskakuje uz Krajišku ulicu u sarajevskom naselju Gorica i to ga još jednom ispuni nekom posebnom neobjašnjivom radošću; radošću koja se javi trenutak pošto se pobjegne iz zagrljaja smrti.

Faiz Softić 07. 05. 2021.