Ne znam hoće li 14. srpnja 2018. na Brijunima Braća Teofilović otpjevati pjesmu “Navali se Šar Planina”, koju sam slušao prije valjda četrdesetak godina, u jednoj od onih kasnopopodnevnih televizijskih emisija narodne muzike, u izvođenju Bore Spužića Kvake. Ne znam ni hoće li pjevati drugu pjesmu, “Sedna baba da večera”, koju je u istoj toj emisiji, barem kako se čini u sjećanju, pjevao Aleksandar Sarievski. Prva je pjesma od sudbine, teška i tamna, kao što i treba biti pjesma iz koje planina progovara, e da bi odgovrala ljudima na njihove male i beznačajne ljudske vapaje za životom. Druga je pjesma naizgled vesela, puna hrane i pića, i nekoga šašavog balkanskog diksilenda. Obje pjesme braća su odabrala ne da ih poprave, ni da ih vrate u njihovo izvorno stanje, jer Teofilovići niti popravljaju pjesme, niti su čuvari izvornoga narodnog blaga, nego su pjesme odabrali da ih upoznaju i otpjevaju. To upoznavanje s pjesmom je, čini mi se, ključ onoga što oni rade. I osnovni razlog zbog kojeg rade to što rade.
Poznavanje s pjesmom je ujedno, možda, ono što ostavljaju svojim slušateljima, kao utisak i moguću slutnju. Ali naravno, to poznavanja podrazumijeva na kraju i ono što se nalazi iza pjesme, ono iz čega je pjesma nastala.
“Navali se Šar Planina” nastala je i pjevala se u kraju gdje su se dodirivala i međusobno slušala dva svijeta, ilirsko-albanski i slavenski. Prvi se čuje u ritmu i melodiji, ali i u pogledu na svijet, na tri ovčara i njihovu planinu, i na ono o čemu pjesma pjeva. Drugi se, međutim, također čuje u ritmu i melodiji, jer su se u tim ritmovima i melodijama rađale i umirale generacije Slavena, te je i njihov jezik – ustvari: njihovi jezici – u govorenju prihvatio i primio logiku tog melosa. Nije važno, i ništa ne mijenja, čiji je najprije bio taj goč u koji u neparnom ritmu udara gočobija, jer je on od onih koji ga smatraju svojim, a raspoređeni su s tri strane Šar Planine, zemljopisne ili metaforične: albanske, srpske i makedonske.
A tekst, ispjevan i upamćen na srpskom jeziku, premda bi lako mogao imati i albansku i makedonsku verziju, drži se ceremonijala narodne lirske pjesme i na šematizirani način opisuje nesreću u planini. Naravno, sve kroz metafore. Planina je pritisnula trojicu ovčara, i oni je, jedan za drugim, mole da im se spusti s leđa, da ih pusti da žive. Prvi bi da to učini zbog žene koja ga žali, drugi zbog sestre, treći zbog matere. Planina im odgovara da žena žali godinu, sestra tri godine, a da mati žali zauvijek. I tu je kraj. Ne kaže kojem će, i hoće li nekom, poštedjeti život. To odsustvo hepienda, kraj u zloj slutnji, ili u slutnji koja ovisi o onom tko pjesmu čuje i doživi, srž je i velike južnoslavenske, srpske narodne lirike, a onda i ove pjesme. Tko ju je razumio, pomalo mu se Šar Planina navalila na srce. Ali taj teret se spremno nosi, kao što se nosi i teret antičke tragedije. Nemoguće je Medeju ostaviti na pozornici, jednom viđenu Medeju se vodi kroz život. I dobro slušajte završetak pjesme u izvedbi Teofilovića, njezin finale, posljednji ton i glas, mjesto na kojem se slušatelj zagrcne u nenadanom jecaju. Važno mjesto.
“Navali se Šar Planina” pjesma je koja stoji između Srba i Albanaca. Od nje bi trebali započeti i na njoj se završiti svi budući pregovori o međusobnim odnosima, svi pregovori o životu na Kosovu i oko Kosova, vođeni između različitih država, a pod pokroviteljstvom najvećih svjetskih sila. Naravno, pjesmu bi svaki put iznova trebala otpjevati Braća Teofilović. Sjajno ju je pjevao pokojni Bora Spužić Kvaka – neka je svijetlo sjećanje na njega, njegov glas i srce – ali ta je verzija ponešto skrivala i zamagljivala, jer se ticala samo ljepote, a ne i razumijevanja. Ovdje je iznad svega važno razumijevanje. I važan je grcaj na kraju.
Nije smisao u tome da se ustanovi čija je to pjesma, čiji su ritam, melodija ili tekst, jer oni su i svačiji i ničiji, kao što je svaka tradicija svačija i ničija, ili je samo od onoga tko ju je u stanju tradirati, nego je smisao u tome da se ustanovi što je sve na Šar Planini i naokolo nje, što je sve na Kosovu neotuđivo i od jednih, i od drugih, i od trećih, ako treći još postoje. O zemljama, pokrajinama i njihovim granicama mogu se donositi ovakve ili onakve administrativne odluke. I neće od toga biti ni velike štete, dok god se poštuje suština. Ona je u pjesmi čija je osnovna vrijednost ta što se u njoj čuje onaj drugi. I pjesma je najednom živi čovjek, u kojemu je drugi čovjek, i bez kojeg on prvi ne može da živi, jer bez njega ne može ni on biti on. Pregovori o Kosovu, pregovori u kojima se dotiču sudbine međusobno upletenih naroda, trebali bi voditi računa o tome da ne ubiju pjesmu. I ne zbog pjesme, nego zbog onog što ta pjesma znači.
Kada pjevaju dvojica ljudi, a okolo nema muzike da im u pjevanju pomaže, tada pjesma mora sama po sebi da ima puninu. Inače je muk, prazan glas, šupalj ton, tamo gdje bi inače orkestar nedopunjavao pjevače. Pjesma “Navali se Šar Planina” puna je, da srce u grlo diže, i kad je pjevaju uz tarabuk, i kad je pjevaju uz goč, i kad u njoj svira Miroslav Tadić. (Tadić braću na gitari ne prati, on sa njima svira, njegova je gitara još jedan glas…) Uz njih publika šuti, ne daje glasa od sebe, jedva i da diše, hvatajući glas dvojice pjevača. Jedino tako može. Samo duboka šutnja može na pravi način primiti ovu pjesmu.
Aleksandar Sarievski, pjevač, glazbenik, vrijedan sakupljač narodnog blaga, zahvaljujući kome su danas naširoko slavne i poznate mnoge prethodno skoro zaboravljene pjesme, osnivač folklornog ansambla Tanec – svojevrsnog makedonskog Lada – bio je u ono naše vrijeme, krajem šezdesetih, pa sedamdesetih i osamdesetih, daleko najpoznatiji makedonski televizijski i radijski pjevač. U onim emisijama u kojima je nastupao i Bora Spužić Kvaka dobro se pazilo da budu zastupljeni melos i folklor iz svake jugoslavenske republike i pokrajine, iz čega su onda stvorene i neke odistinske glazbene i pjevačke veličine, recimo Janika Balaž ili Nexhmije Pagarusha, čudesna kosovska pjevačica koja bi po potrebi pjevala albanske narodne pjesme ili operne arije. Arije je izvodila u najmanju ruku vrlo, vrlo korektno, a narodne je pjesme pjevala na takav jedinstven način da je u sjećanju ostala kao neka Yma Sumac naših djetinjstva.
Sarievski je prema vladajućem običaju nastupao ili u narodnoj nošnji (rjeđe) ili u trodijelnom odjelu s kravatom (mnogo češće), pa bi pjevao šećući se nekim planinskim predjelom, uz minimalnu gestikulaciju, kojoj nije bio cilj da prati ritam pjesme. Ustvari, pjevao je na plejbek, ali nikoga to nije bilo briga. Ovom dječaku, njegovom slušatelju, on je uz Nexhmije bio najdraži sudionik tih kasnopopodnevnih mali škola jugoslavenskog muzičkog folklora. Moglo bi se istražiti što mu je bilo tako dobro…
Pjesma “Sedna baba da večera” dolazila je u bloku šaljivih narodnih pjesama i igara, kojih, Bogu hvala, nije nedostajalo i koje su, redom, djelovale prilično glupo. Imala je ritam dječje brojalice, nabrajalice, a Sarievski ju je, sjećam se, pjevao puckajući prstima desne ruke, onako kako su svoje pjesme pjevali američki crnci. Ne samo da tada nisam mogao razumjeti o čemu pjesma pjeva, nego je nikada više u sljedećih četrdesetak godina nisam čuo. Upamtio sam je, jer je bila upisana u epohu, Sarievski ju je izvodio na radiju i na televiziji, iste snimke ponavljale su se po stotine puta, ali sam je upamtio i zbog nje same. Jedna od onih dobrih pjesama koje u sebi imaju nešto po čemu se razlikuju od svega drugog, a što nam brani da ih zaboravimo.
I onda su je snimila Braća Teofilović, a ja sam je prvi put čuo u autu, dok sam se vraćao iz Beograda, tamo negdje kod Rume, preslušavajući njihov novi album. Pjesma je bila ista, premda se sve razlikovalo od onog što je ostalo upamćeno od Aleksandra Sarievskog. Svedena na svoju suštinu, oslobođena od konteksta epohe, od nakićenih aranžmana velikoga narodnog orkestra, od zvonke produkcije i crnobijelog televizijskog ekrana “Sedna baba da večera” bljesnula je svojim zvukom, ritmom i smislom.
I konačno sam mogao čuti o čemu ta pjesma pjeva. O mnogo, o previše hrane i o gargantuovskoj prilici mitske slavenske babe koja je, eto, sjela da večera, i nikako da se navečera. Pjesnik u savršeno ritmiziranim stihovima nabraja što je sve baba proždrla, a meni se pred očima ukaza ona gladna, pusta i mučena Makedonija iz romana Petrea Andeevskog, te mi sinu čemu tolika hrana. Ta vesela, lucprdasta pjesmica pjeva o najstrašnijoj temi koja je prethodila našemu vijeku, pjeva o gladi. I to na način na koji se jedino i može o tome pjevati, naizgled veselo, budalasto, bajkovito. O gladi kao o golemoj količini hrane.
Bilo bi dobro da i tu Braća Teofilovići, uz velikog Miroslava Tadića, otpjevaju na Brijunima, pod Ulyssesom. Tema je, uostalom, Odisejeva, a i baba, kao da ju je sreo na svom dugom putovanju.
Ratko i Radiša nisu naokolo išli i sakupljali zagubljene pjesme, pa ih tako spašavali od zaborava i smrti. Za razliku od čovjekove smrti, smrt pjesme je neosjetna. Samo jezik i svijet ostanu siromašniji za nešto čega je nekad bilo. Njih dvojica, ili jedan od njih, noću bi slušali radio, pamtili melodiju i bilježili tekst. Poslije bi pjevali ono što bi im se učinilo da mogu i da trebaju otpjevati. Zato su u njihove pjesme pomalo upisana i sjećanja na pjevače. Pjesmu braća izvuku iz epohe u kojoj ju je snimljena, u kojoj ju je radio zabilježio, i smjeste je u svoju bezvremenost. Nije to vječnost, ali je vječnosti veoma slično.
Braća Teofilović na Brijunima
Ne znam hoće li 14. srpnja 2018. na Brijunima Braća Teofilović otpjevati pjesmu “Navali se Šar Planina”, koju sam slušao prije valjda četrdesetak godina, u jednoj od onih kasnopopodnevnih televizijskih emisija narodne muzike, u izvođenju Bore Spužića Kvake. Ne znam ni hoće li pjevati drugu pjesmu, “Sedna baba da večera”, koju je u istoj toj emisiji, barem kako se čini u sjećanju, pjevao Aleksandar Sarievski. Prva je pjesma od sudbine, teška i tamna, kao što i treba biti pjesma iz koje planina progovara, e da bi odgovrala ljudima na njihove male i beznačajne ljudske vapaje za životom. Druga je pjesma naizgled vesela, puna hrane i pića, i nekoga šašavog balkanskog diksilenda. Obje pjesme braća su odabrala ne da ih poprave, ni da ih vrate u njihovo izvorno stanje, jer Teofilovići niti popravljaju pjesme, niti su čuvari izvornoga narodnog blaga, nego su pjesme odabrali da ih upoznaju i otpjevaju. To upoznavanje s pjesmom je, čini mi se, ključ onoga što oni rade. I osnovni razlog zbog kojeg rade to što rade.
Poznavanje s pjesmom je ujedno, možda, ono što ostavljaju svojim slušateljima, kao utisak i moguću slutnju. Ali naravno, to poznavanja podrazumijeva na kraju i ono što se nalazi iza pjesme, ono iz čega je pjesma nastala.
“Navali se Šar Planina” nastala je i pjevala se u kraju gdje su se dodirivala i međusobno slušala dva svijeta, ilirsko-albanski i slavenski. Prvi se čuje u ritmu i melodiji, ali i u pogledu na svijet, na tri ovčara i njihovu planinu, i na ono o čemu pjesma pjeva. Drugi se, međutim, također čuje u ritmu i melodiji, jer su se u tim ritmovima i melodijama rađale i umirale generacije Slavena, te je i njihov jezik – ustvari: njihovi jezici – u govorenju prihvatio i primio logiku tog melosa. Nije važno, i ništa ne mijenja, čiji je najprije bio taj goč u koji u neparnom ritmu udara gočobija, jer je on od onih koji ga smatraju svojim, a raspoređeni su s tri strane Šar Planine, zemljopisne ili metaforične: albanske, srpske i makedonske.
A tekst, ispjevan i upamćen na srpskom jeziku, premda bi lako mogao imati i albansku i makedonsku verziju, drži se ceremonijala narodne lirske pjesme i na šematizirani način opisuje nesreću u planini. Naravno, sve kroz metafore. Planina je pritisnula trojicu ovčara, i oni je, jedan za drugim, mole da im se spusti s leđa, da ih pusti da žive. Prvi bi da to učini zbog žene koja ga žali, drugi zbog sestre, treći zbog matere. Planina im odgovara da žena žali godinu, sestra tri godine, a da mati žali zauvijek. I tu je kraj. Ne kaže kojem će, i hoće li nekom, poštedjeti život. To odsustvo hepienda, kraj u zloj slutnji, ili u slutnji koja ovisi o onom tko pjesmu čuje i doživi, srž je i velike južnoslavenske, srpske narodne lirike, a onda i ove pjesme. Tko ju je razumio, pomalo mu se Šar Planina navalila na srce. Ali taj teret se spremno nosi, kao što se nosi i teret antičke tragedije. Nemoguće je Medeju ostaviti na pozornici, jednom viđenu Medeju se vodi kroz život. I dobro slušajte završetak pjesme u izvedbi Teofilovića, njezin finale, posljednji ton i glas, mjesto na kojem se slušatelj zagrcne u nenadanom jecaju. Važno mjesto.
“Navali se Šar Planina” pjesma je koja stoji između Srba i Albanaca. Od nje bi trebali započeti i na njoj se završiti svi budući pregovori o međusobnim odnosima, svi pregovori o životu na Kosovu i oko Kosova, vođeni između različitih država, a pod pokroviteljstvom najvećih svjetskih sila. Naravno, pjesmu bi svaki put iznova trebala otpjevati Braća Teofilović. Sjajno ju je pjevao pokojni Bora Spužić Kvaka – neka je svijetlo sjećanje na njega, njegov glas i srce – ali ta je verzija ponešto skrivala i zamagljivala, jer se ticala samo ljepote, a ne i razumijevanja. Ovdje je iznad svega važno razumijevanje. I važan je grcaj na kraju.
Nije smisao u tome da se ustanovi čija je to pjesma, čiji su ritam, melodija ili tekst, jer oni su i svačiji i ničiji, kao što je svaka tradicija svačija i ničija, ili je samo od onoga tko ju je u stanju tradirati, nego je smisao u tome da se ustanovi što je sve na Šar Planini i naokolo nje, što je sve na Kosovu neotuđivo i od jednih, i od drugih, i od trećih, ako treći još postoje. O zemljama, pokrajinama i njihovim granicama mogu se donositi ovakve ili onakve administrativne odluke. I neće od toga biti ni velike štete, dok god se poštuje suština. Ona je u pjesmi čija je osnovna vrijednost ta što se u njoj čuje onaj drugi. I pjesma je najednom živi čovjek, u kojemu je drugi čovjek, i bez kojeg on prvi ne može da živi, jer bez njega ne može ni on biti on. Pregovori o Kosovu, pregovori u kojima se dotiču sudbine međusobno upletenih naroda, trebali bi voditi računa o tome da ne ubiju pjesmu. I ne zbog pjesme, nego zbog onog što ta pjesma znači.
Kada pjevaju dvojica ljudi, a okolo nema muzike da im u pjevanju pomaže, tada pjesma mora sama po sebi da ima puninu. Inače je muk, prazan glas, šupalj ton, tamo gdje bi inače orkestar nedopunjavao pjevače. Pjesma “Navali se Šar Planina” puna je, da srce u grlo diže, i kad je pjevaju uz tarabuk, i kad je pjevaju uz goč, i kad u njoj svira Miroslav Tadić. (Tadić braću na gitari ne prati, on sa njima svira, njegova je gitara još jedan glas…) Uz njih publika šuti, ne daje glasa od sebe, jedva i da diše, hvatajući glas dvojice pjevača. Jedino tako može. Samo duboka šutnja može na pravi način primiti ovu pjesmu.
Aleksandar Sarievski, pjevač, glazbenik, vrijedan sakupljač narodnog blaga, zahvaljujući kome su danas naširoko slavne i poznate mnoge prethodno skoro zaboravljene pjesme, osnivač folklornog ansambla Tanec – svojevrsnog makedonskog Lada – bio je u ono naše vrijeme, krajem šezdesetih, pa sedamdesetih i osamdesetih, daleko najpoznatiji makedonski televizijski i radijski pjevač. U onim emisijama u kojima je nastupao i Bora Spužić Kvaka dobro se pazilo da budu zastupljeni melos i folklor iz svake jugoslavenske republike i pokrajine, iz čega su onda stvorene i neke odistinske glazbene i pjevačke veličine, recimo Janika Balaž ili Nexhmije Pagarusha, čudesna kosovska pjevačica koja bi po potrebi pjevala albanske narodne pjesme ili operne arije. Arije je izvodila u najmanju ruku vrlo, vrlo korektno, a narodne je pjesme pjevala na takav jedinstven način da je u sjećanju ostala kao neka Yma Sumac naših djetinjstva.
Sarievski je prema vladajućem običaju nastupao ili u narodnoj nošnji (rjeđe) ili u trodijelnom odjelu s kravatom (mnogo češće), pa bi pjevao šećući se nekim planinskim predjelom, uz minimalnu gestikulaciju, kojoj nije bio cilj da prati ritam pjesme. Ustvari, pjevao je na plejbek, ali nikoga to nije bilo briga. Ovom dječaku, njegovom slušatelju, on je uz Nexhmije bio najdraži sudionik tih kasnopopodnevnih mali škola jugoslavenskog muzičkog folklora. Moglo bi se istražiti što mu je bilo tako dobro…
Pjesma “Sedna baba da večera” dolazila je u bloku šaljivih narodnih pjesama i igara, kojih, Bogu hvala, nije nedostajalo i koje su, redom, djelovale prilično glupo. Imala je ritam dječje brojalice, nabrajalice, a Sarievski ju je, sjećam se, pjevao puckajući prstima desne ruke, onako kako su svoje pjesme pjevali američki crnci. Ne samo da tada nisam mogao razumjeti o čemu pjesma pjeva, nego je nikada više u sljedećih četrdesetak godina nisam čuo. Upamtio sam je, jer je bila upisana u epohu, Sarievski ju je izvodio na radiju i na televiziji, iste snimke ponavljale su se po stotine puta, ali sam je upamtio i zbog nje same. Jedna od onih dobrih pjesama koje u sebi imaju nešto po čemu se razlikuju od svega drugog, a što nam brani da ih zaboravimo.
I onda su je snimila Braća Teofilović, a ja sam je prvi put čuo u autu, dok sam se vraćao iz Beograda, tamo negdje kod Rume, preslušavajući njihov novi album. Pjesma je bila ista, premda se sve razlikovalo od onog što je ostalo upamćeno od Aleksandra Sarievskog. Svedena na svoju suštinu, oslobođena od konteksta epohe, od nakićenih aranžmana velikoga narodnog orkestra, od zvonke produkcije i crnobijelog televizijskog ekrana “Sedna baba da večera” bljesnula je svojim zvukom, ritmom i smislom.
I konačno sam mogao čuti o čemu ta pjesma pjeva. O mnogo, o previše hrane i o gargantuovskoj prilici mitske slavenske babe koja je, eto, sjela da večera, i nikako da se navečera. Pjesnik u savršeno ritmiziranim stihovima nabraja što je sve baba proždrla, a meni se pred očima ukaza ona gladna, pusta i mučena Makedonija iz romana Petrea Andeevskog, te mi sinu čemu tolika hrana. Ta vesela, lucprdasta pjesmica pjeva o najstrašnijoj temi koja je prethodila našemu vijeku, pjeva o gladi. I to na način na koji se jedino i može o tome pjevati, naizgled veselo, budalasto, bajkovito. O gladi kao o golemoj količini hrane.
Bilo bi dobro da i tu Braća Teofilovići, uz velikog Miroslava Tadića, otpjevaju na Brijunima, pod Ulyssesom. Tema je, uostalom, Odisejeva, a i baba, kao da ju je sreo na svom dugom putovanju.
Ratko i Radiša nisu naokolo išli i sakupljali zagubljene pjesme, pa ih tako spašavali od zaborava i smrti. Za razliku od čovjekove smrti, smrt pjesme je neosjetna. Samo jezik i svijet ostanu siromašniji za nešto čega je nekad bilo. Njih dvojica, ili jedan od njih, noću bi slušali radio, pamtili melodiju i bilježili tekst. Poslije bi pjevali ono što bi im se učinilo da mogu i da trebaju otpjevati. Zato su u njihove pjesme pomalo upisana i sjećanja na pjevače. Pjesmu braća izvuku iz epohe u kojoj ju je snimljena, u kojoj ju je radio zabilježio, i smjeste je u svoju bezvremenost. Nije to vječnost, ali je vječnosti veoma slično.