Budući da ne pišem dnevnik, koji bi mi u budućnosti mogao biti podsjetnik na neke važnije i najvažnije događaje i doživljaje, ponekad zlorabim javnost da bih zabilježio i sačuvao nešto od onoga što smatram vrijednim bilježenja i čuvanja. Nije sporadičnim piscima poput mene zadaća da informiraju javnost o onome što bi se javnosti moglo i trebalo ticati. Tome bi trebalo služiti novinarstvo, a ja novinar nisam. No, ako ponekoga o ponečemu informiram, a ponekome, koga bi to moglo zanimati, priuštim uvid u svoja razmišljanja i osjećanja, tekst poput ovoga mogao bi opravdati svoje postojanje.
1.
U ponedjeljak, 27. lipnja 2022., u Zagrebu su se ponovno ukazala jednojajčana, dvoglasna i mnogolika braća Teofilović. Ukazanje nije tek zgodna, teološki inspirirana hiperbola, jer u nastupima Teofilovićâ zaista uvijek ima nečega što nije od ovoga svijeta, nečega transcendentnog, prekoračujućeg, i nečega religioznog, povezujućeg.
Ukazali su se, dakle, Ratko i Radiša tog dana pod vrelim zagrebačkim nebom, u sumrak, u takozvanom Velikom dvorištu zagrebačkog kluba Močvara, što je jedna nemala, ali i nevelika livada uz savski nasip, za ovu priliku ispunjena prisnom pozornicom, gotovo u ravnini s publikom, te stolicama i klupama koje su donosili i odnosili organizator koncerta Emir Fulurija i druga močvarna bića. Ali to nipošto nije prigovor, nego upravo pohvala iz usta nekoga tko više voli improvizirani pankeraj negoli antiseptičke jame koncertnih dvorana.
Kako god bilo, Teofilovići su i od ovog prostora (koji je za diskretne umjetnike kakvi su oni zasigurno vrlo zahtjevan) načinili ono što čine od svakog prostora u kojemu se ukažu: hram, gdje se može odviti njihova liturgija, uvijek ista i uvijek drugačija. Gdje u srazu onog istog i onog drugačijeg nastupa oslobođenje i čista, ničim zagađena radost. Kakav god i koliki god da je svod iznad njih, pa i kad je svod samo nebo, svod i sve pod njime Teofilovići obrazuju i oduševljavaju svojim glasovima i pojavama.
2.
Dalekovidni organizatori koncerta Teofilovića na ulazu su nam ponudili sprej kojim su se oni koji su ga upotrijebili mogli zaštititi od napada komaraca u čiji smo topli i vlažni raj te večeri upali, što je zasigurno spasilo živote mnogih komaraca. Tako su dosadni komarci uglavnom bježali od prisutnih ljudi, ali zrikavci nisu: neki od najljepših momenata koncerta bili su mi oni kad su Braća izdisala neku pjesmu i kad bi se, u sekundama prije ili poslije aplauza prisutnih, čuo samo pjev zrikavaca, svojevrsnih domaćina koncerta.
To su bile sekunde. A minute ovog koncerta ispunjavali su Teofilovići – dupkom ispunjavali, što glasom i zvukom, što bezglasnim i bezvučnim trenucima. O muzici i zvuku, o buci i tišini u muzici i zvuku mnogo je toga napisano. Ali stotine stranica koje sam o tome pročitao ne mogu se mjeriti s jednosatnim iskušavanjem Teofilovića. Ja mogu samo – dok ih slušam, odnosno kasnije, kad ih odslušam – evocirati, potaknut Teofilovićima, mudra muzikološka zapažanja Johna Cagea ili glazbena istraživanja Arva Pärta. I sve drugo što se zvuka i muzike tiče, zapravo.
Kad Teofilovići, nakon kratkog domunđavanja, zapjevaju dvoglasno i dvostrano neku pjesmu, ili kad zapjevaju unisono pjesmu kao što je „Cveto, mori, Cveto“, to nije ni jednoglasnost, ni dvoglasnost dvojice – to meni zvuči kao cijeli zbor s orkestrom; toliko je to puno i naelektrizirano.
Zato sabranost i posvećenost Teofilovićâ jednako pogađaju one koji su skloni zastrašujućim gregorijanskim koralima i čudnovatim pjevovima Mongolâ ili atoskih kaluđera, kao i one koji se inače napajaju iz muzičkih gejzira Ramonesa ili Sonic Youth. A i one koji, u našim krajevima, vole prvenstveno naše: od južne Srbije, preko Kosova i Makedonije, do Bosne i Dalmacije, a i dalje i više. Oni koji vole nepatvoreno narodno, ako takvog nečeg uopće ima, oni koji maštaju o pjevanim pastirskim maštama, kao i oni koji srce ili um zalažu za sevdalinku, starogradsku i klapsku, u Teofilovića će pronaći zadovoljštinu. A pronaći će je i oni – kako naši, tako i zapadniji – koji su odcijepljeni od izmaštanih izvora, ali ih nekim izvorima ipak privlače dionizijska ludila u rasponu od provincijskih kafana i Dragačevskog sabora trubača do verzija i perverzija balkanske muzike u Bregovićevom Orkestru za svadbe i sahrane i drugim crossoverima poput Jevđevićevog Kulturshocka, Dubioza Kolektiva i cijelog „Balkan beata“. Sve se te energije sažimaju u destiliranom teofilovićevskom pristupu onom narodnom i izvornom. I zato njihove izvedbe, albumi i nastupi nisu reprodukcija, nego baš produkcija, originalnost naočigled svega već i ikad stvorenog.
Jednom je Branimir Pofuk zapisao o Teofilovićima: „U zanosu znaju podići i raširiti ruke kao da prstima iz nekih drugih dimenzija skupljaju note narodnih pjesama. (…) A osobito su impresivni kad Radiša uhvati ison, kako se u bizantskoj tradiciji zove onaj temeljni, poput same zemlje postojani ton nad kojim onda Ratko klikće kao orao nad Šar-planinom.“ Halal ti vjera, Branimire: baš tako je bilo u ponedjeljak, 27. lipnja 2022. godine, kad su braća – u nešto više od sat vremena, što je za tanane glasne žice mnogo, pogotovo u klimatskim uvjetima za koje je Ratko rekao da su preteški – poput orlova preletjeli Balkan, pronalazeći u različitim pjesmama, podnebljima i kulturama ono zajedničko, svojevrsni metafizički ison.
Svidjelo mi se kad je Ratko, u jednom od svojih srdačnih, ali nenametljivih komentara rekao da su njih dvojica zahvalni pesmama i ljudima koji su im ih otkrili. Zahvalni su, a to uvijek daju do znanja, i publici koja ih, kako sam iskusio više puta, ne samo pažljivo sluša i gleda nego i doživljava u punini njihovih namjera i izvedbi. Tako bijaše i ljetnog zagrebačkog ponedjeljka kad su se, osjećah tako, otvorili i nebo i zemlja te se prisavska livada kraj Močvare pretvorila u ćilim koji nas je uzdigao u vas duh, pa smo s visina mogli doživjeti ono što filozofi-estetičari nazivaju uzvišenim.
3.
Zajedno. To mi je također naumpalo te večeri: zajedništvo. Poznavateljima i ljubiteljima muzike, kakve god, ne treba elaborirati na koji način muzika nadilazi različitosti, premda ih ne poništava, te spaja u jedno i za jedno. Intuitivno prepoznavanje zajedništva putem muzike, koje razvija senzibilnost i u sretnijim trenucima rađa osviještenu solidarnost, objašnjenje je otpora koji se diljem svijeta pojavio kad se pojavio nakaradan plan da se, uz ekonomsko-političko sankcioniranje agresorske ruske države, bojkotom kazni i ruske kompozitore i muzičare koji, naravno, nisu svi sveci, ali nisu ni krivi ni dužni za grešnost ruske oligarhije. Objašnjenje je to i za nakaradni, ali i ljudski, suviše ljudski fenomen iz naših posljednjih ratova i poslijeraćâ: oni koji su se, gonjeni banalnošću zla, međusobno zastrašivali, progonili, mučili, strijeljali i klali, slušali su istu muziku i na isti način uživali u njoj, bilo da je to doista bila muzika „onih drugih“ ili „naša“ muzika, muzika potpisana „našim“ imenima, koja je navlas ista s „njihovom“ muzikom.
U muzici, možda prije nego u bilo kojoj drugoj sferi ljudskog stvaranja, djelovanja i mišljenja, očevidnim postaje ono Ujevićevo pobratimstvo lica u svemiru, kad u grand finalu te himne Tin kliče: „o vasiono! ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći“.
Ustrajasmo i mi u braći Teofilović one večeri, i u bratstvu i sestrinstvu, u zajedništvu koje su braća stvorila. Da smo svi mi, tako različiti, bili lampe u mraku, svaka bi svijetlila vlastitim svjetlom i bojom, svaka bi vibrirala na svoj način, ali bi sve zajedno sačinjavale skladan kaleidoskop.
4.
Toplina tijela i duša koje su se susrele oko Teofilovićâ bila bi mi opipljiva sve i da sam se našao usred skupa sasvim nepoznatih ljudi. Ali nije bilo tako; bilo je i poznatih mi i vrlo dragih ljudi čije me je prisustvo dodatno razgalilo: Emir Fulurija, Ivana Percl, Miljenko Jergović, Ana Bogišić, Aleksandar Dragaš, Ivana Tolić, Ana Janjatović Zorica, Kornel Šeper, Nenad Jovanović, Ivica Propadalo, Dragana Todorović Propadalo, Jasmin Dasović, Maja Sever, Frane Tomašić…
A neki su mi nedostajali; kao da su trebali biti ondje, ali ih je nešto iznenada spriječilo u dolasku: Srđan Sekulić, Šaban Šarenkapić, Meho Bahtić, Jagoda Kljajić, Jagoda Iličić, Adem Garić, Faiz Softić, Mirko Marjanović, Aleksandar Prokopiev, Refik Ličina, Boris A. Novak, Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Monja Jović, Darko Cvijetić, Amir Brka, Jasmin Agić, Zlatan Nezirović, Davor Beganović… Sve odreda ljudi koje nikada nisam upoznao ili, točnije rečeno, ljudi koje nikad nisam fizički susreo. Jer upoznao sam ih dobro i nerijetko s njima zaspivam ili se s njima budim, kao s najbližima. Oni su ukućani moje kuće bitka, kako je sada već zloglasni filozof Martin Heidegger lijepo imenovao jezik. No ove koje sam spomenuo, i kojih sam se uz Teofiloviće spomenuo, nisu stanari moje kuće bitka tek tako, jer ta je kuća inače pogolem soliter u kojem prebivaju stotine stanara. Naime, ovi, spomenuti, također su – kao i ja sâm, kao i neki s kojima se susrećem u fizičkoj prisutnosti, poput Predraga Fincija i Tvrtka Klarića – redovni šetači po Ajfelovom mostu, međumrežnom literarnom časopisu Ane Bogišić i Miljenka Jergovića. A Ajfelov most, kao i Teofilovići, vazda spaja različite i nadilazi različitosti, čuvajući svačiju osobenost, ali tvoreći skladno višeglasje koje je podjednako udaljeno i od uobičajene „postmoderne“ kakofonije i od onoga što bi nekome moglo pasti napamet kao zajednički nazivnik nabrojenih „ajfelovaca“, a to je blesava, nereflektirana „jugonostalgija“.
Ništa od toga. Ulice na koje izbija Ajfelov most vode po Jugoslaviji i Balkanu, ali i u Englesku, Njemačku, Austriju, Poljsku, Mađarsku, Tursku, Francusku i Italiju, u Skandinaviju, u Ukrajinu i Rusiju, u Ameriku Sjevernu i Južnu, na Istok Bliski i Daleki… svuda gdje se nerazumljivo može prevesti u razumljivost i bliskost i gdje zajedništvo može pobijediti isključivost. Zato su Teofilovići, čija je misija podudarna s Ajfelovom, savršen soundtrack za eglenisanje na Ajfelovom mostu. Braća Teofilović su, kao i Ajfelov most, ligamenti koji vežu i čine gipkim tijelo kulture, osim što liječe iščašene zglobove i sprečavaju osteoporozu kulture.
Braća po Ajfelu
0.
Budući da ne pišem dnevnik, koji bi mi u budućnosti mogao biti podsjetnik na neke važnije i najvažnije događaje i doživljaje, ponekad zlorabim javnost da bih zabilježio i sačuvao nešto od onoga što smatram vrijednim bilježenja i čuvanja. Nije sporadičnim piscima poput mene zadaća da informiraju javnost o onome što bi se javnosti moglo i trebalo ticati. Tome bi trebalo služiti novinarstvo, a ja novinar nisam. No, ako ponekoga o ponečemu informiram, a ponekome, koga bi to moglo zanimati, priuštim uvid u svoja razmišljanja i osjećanja, tekst poput ovoga mogao bi opravdati svoje postojanje.
1.
U ponedjeljak, 27. lipnja 2022., u Zagrebu su se ponovno ukazala jednojajčana, dvoglasna i mnogolika braća Teofilović. Ukazanje nije tek zgodna, teološki inspirirana hiperbola, jer u nastupima Teofilovićâ zaista uvijek ima nečega što nije od ovoga svijeta, nečega transcendentnog, prekoračujućeg, i nečega religioznog, povezujućeg.
Ukazali su se, dakle, Ratko i Radiša tog dana pod vrelim zagrebačkim nebom, u sumrak, u takozvanom Velikom dvorištu zagrebačkog kluba Močvara, što je jedna nemala, ali i nevelika livada uz savski nasip, za ovu priliku ispunjena prisnom pozornicom, gotovo u ravnini s publikom, te stolicama i klupama koje su donosili i odnosili organizator koncerta Emir Fulurija i druga močvarna bića. Ali to nipošto nije prigovor, nego upravo pohvala iz usta nekoga tko više voli improvizirani pankeraj negoli antiseptičke jame koncertnih dvorana.
Kako god bilo, Teofilovići su i od ovog prostora (koji je za diskretne umjetnike kakvi su oni zasigurno vrlo zahtjevan) načinili ono što čine od svakog prostora u kojemu se ukažu: hram, gdje se može odviti njihova liturgija, uvijek ista i uvijek drugačija. Gdje u srazu onog istog i onog drugačijeg nastupa oslobođenje i čista, ničim zagađena radost. Kakav god i koliki god da je svod iznad njih, pa i kad je svod samo nebo, svod i sve pod njime Teofilovići obrazuju i oduševljavaju svojim glasovima i pojavama.
2.
Dalekovidni organizatori koncerta Teofilovića na ulazu su nam ponudili sprej kojim su se oni koji su ga upotrijebili mogli zaštititi od napada komaraca u čiji smo topli i vlažni raj te večeri upali, što je zasigurno spasilo živote mnogih komaraca. Tako su dosadni komarci uglavnom bježali od prisutnih ljudi, ali zrikavci nisu: neki od najljepših momenata koncerta bili su mi oni kad su Braća izdisala neku pjesmu i kad bi se, u sekundama prije ili poslije aplauza prisutnih, čuo samo pjev zrikavaca, svojevrsnih domaćina koncerta.
To su bile sekunde. A minute ovog koncerta ispunjavali su Teofilovići – dupkom ispunjavali, što glasom i zvukom, što bezglasnim i bezvučnim trenucima. O muzici i zvuku, o buci i tišini u muzici i zvuku mnogo je toga napisano. Ali stotine stranica koje sam o tome pročitao ne mogu se mjeriti s jednosatnim iskušavanjem Teofilovića. Ja mogu samo – dok ih slušam, odnosno kasnije, kad ih odslušam – evocirati, potaknut Teofilovićima, mudra muzikološka zapažanja Johna Cagea ili glazbena istraživanja Arva Pärta. I sve drugo što se zvuka i muzike tiče, zapravo.
Kad Teofilovići, nakon kratkog domunđavanja, zapjevaju dvoglasno i dvostrano neku pjesmu, ili kad zapjevaju unisono pjesmu kao što je „Cveto, mori, Cveto“, to nije ni jednoglasnost, ni dvoglasnost dvojice – to meni zvuči kao cijeli zbor s orkestrom; toliko je to puno i naelektrizirano.
Zato sabranost i posvećenost Teofilovićâ jednako pogađaju one koji su skloni zastrašujućim gregorijanskim koralima i čudnovatim pjevovima Mongolâ ili atoskih kaluđera, kao i one koji se inače napajaju iz muzičkih gejzira Ramonesa ili Sonic Youth. A i one koji, u našim krajevima, vole prvenstveno naše: od južne Srbije, preko Kosova i Makedonije, do Bosne i Dalmacije, a i dalje i više. Oni koji vole nepatvoreno narodno, ako takvog nečeg uopće ima, oni koji maštaju o pjevanim pastirskim maštama, kao i oni koji srce ili um zalažu za sevdalinku, starogradsku i klapsku, u Teofilovića će pronaći zadovoljštinu. A pronaći će je i oni – kako naši, tako i zapadniji – koji su odcijepljeni od izmaštanih izvora, ali ih nekim izvorima ipak privlače dionizijska ludila u rasponu od provincijskih kafana i Dragačevskog sabora trubača do verzija i perverzija balkanske muzike u Bregovićevom Orkestru za svadbe i sahrane i drugim crossoverima poput Jevđevićevog Kulturshocka, Dubioza Kolektiva i cijelog „Balkan beata“. Sve se te energije sažimaju u destiliranom teofilovićevskom pristupu onom narodnom i izvornom. I zato njihove izvedbe, albumi i nastupi nisu reprodukcija, nego baš produkcija, originalnost naočigled svega već i ikad stvorenog.
Jednom je Branimir Pofuk zapisao o Teofilovićima: „U zanosu znaju podići i raširiti ruke kao da prstima iz nekih drugih dimenzija skupljaju note narodnih pjesama. (…) A osobito su impresivni kad Radiša uhvati ison, kako se u bizantskoj tradiciji zove onaj temeljni, poput same zemlje postojani ton nad kojim onda Ratko klikće kao orao nad Šar-planinom.“ Halal ti vjera, Branimire: baš tako je bilo u ponedjeljak, 27. lipnja 2022. godine, kad su braća – u nešto više od sat vremena, što je za tanane glasne žice mnogo, pogotovo u klimatskim uvjetima za koje je Ratko rekao da su preteški – poput orlova preletjeli Balkan, pronalazeći u različitim pjesmama, podnebljima i kulturama ono zajedničko, svojevrsni metafizički ison.
Svidjelo mi se kad je Ratko, u jednom od svojih srdačnih, ali nenametljivih komentara rekao da su njih dvojica zahvalni pesmama i ljudima koji su im ih otkrili. Zahvalni su, a to uvijek daju do znanja, i publici koja ih, kako sam iskusio više puta, ne samo pažljivo sluša i gleda nego i doživljava u punini njihovih namjera i izvedbi. Tako bijaše i ljetnog zagrebačkog ponedjeljka kad su se, osjećah tako, otvorili i nebo i zemlja te se prisavska livada kraj Močvare pretvorila u ćilim koji nas je uzdigao u vas duh, pa smo s visina mogli doživjeti ono što filozofi-estetičari nazivaju uzvišenim.
3.
Zajedno. To mi je također naumpalo te večeri: zajedništvo. Poznavateljima i ljubiteljima muzike, kakve god, ne treba elaborirati na koji način muzika nadilazi različitosti, premda ih ne poništava, te spaja u jedno i za jedno. Intuitivno prepoznavanje zajedništva putem muzike, koje razvija senzibilnost i u sretnijim trenucima rađa osviještenu solidarnost, objašnjenje je otpora koji se diljem svijeta pojavio kad se pojavio nakaradan plan da se, uz ekonomsko-političko sankcioniranje agresorske ruske države, bojkotom kazni i ruske kompozitore i muzičare koji, naravno, nisu svi sveci, ali nisu ni krivi ni dužni za grešnost ruske oligarhije. Objašnjenje je to i za nakaradni, ali i ljudski, suviše ljudski fenomen iz naših posljednjih ratova i poslijeraćâ: oni koji su se, gonjeni banalnošću zla, međusobno zastrašivali, progonili, mučili, strijeljali i klali, slušali su istu muziku i na isti način uživali u njoj, bilo da je to doista bila muzika „onih drugih“ ili „naša“ muzika, muzika potpisana „našim“ imenima, koja je navlas ista s „njihovom“ muzikom.
U muzici, možda prije nego u bilo kojoj drugoj sferi ljudskog stvaranja, djelovanja i mišljenja, očevidnim postaje ono Ujevićevo pobratimstvo lica u svemiru, kad u grand finalu te himne Tin kliče: „o vasiono! ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći“.
Ustrajasmo i mi u braći Teofilović one večeri, i u bratstvu i sestrinstvu, u zajedništvu koje su braća stvorila. Da smo svi mi, tako različiti, bili lampe u mraku, svaka bi svijetlila vlastitim svjetlom i bojom, svaka bi vibrirala na svoj način, ali bi sve zajedno sačinjavale skladan kaleidoskop.
4.
Toplina tijela i duša koje su se susrele oko Teofilovićâ bila bi mi opipljiva sve i da sam se našao usred skupa sasvim nepoznatih ljudi. Ali nije bilo tako; bilo je i poznatih mi i vrlo dragih ljudi čije me je prisustvo dodatno razgalilo: Emir Fulurija, Ivana Percl, Miljenko Jergović, Ana Bogišić, Aleksandar Dragaš, Ivana Tolić, Ana Janjatović Zorica, Kornel Šeper, Nenad Jovanović, Ivica Propadalo, Dragana Todorović Propadalo, Jasmin Dasović, Maja Sever, Frane Tomašić…
A neki su mi nedostajali; kao da su trebali biti ondje, ali ih je nešto iznenada spriječilo u dolasku: Srđan Sekulić, Šaban Šarenkapić, Meho Bahtić, Jagoda Kljajić, Jagoda Iličić, Adem Garić, Faiz Softić, Mirko Marjanović, Aleksandar Prokopiev, Refik Ličina, Boris A. Novak, Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Monja Jović, Darko Cvijetić, Amir Brka, Jasmin Agić, Zlatan Nezirović, Davor Beganović… Sve odreda ljudi koje nikada nisam upoznao ili, točnije rečeno, ljudi koje nikad nisam fizički susreo. Jer upoznao sam ih dobro i nerijetko s njima zaspivam ili se s njima budim, kao s najbližima. Oni su ukućani moje kuće bitka, kako je sada već zloglasni filozof Martin Heidegger lijepo imenovao jezik. No ove koje sam spomenuo, i kojih sam se uz Teofiloviće spomenuo, nisu stanari moje kuće bitka tek tako, jer ta je kuća inače pogolem soliter u kojem prebivaju stotine stanara. Naime, ovi, spomenuti, također su – kao i ja sâm, kao i neki s kojima se susrećem u fizičkoj prisutnosti, poput Predraga Fincija i Tvrtka Klarića – redovni šetači po Ajfelovom mostu, međumrežnom literarnom časopisu Ane Bogišić i Miljenka Jergovića. A Ajfelov most, kao i Teofilovići, vazda spaja različite i nadilazi različitosti, čuvajući svačiju osobenost, ali tvoreći skladno višeglasje koje je podjednako udaljeno i od uobičajene „postmoderne“ kakofonije i od onoga što bi nekome moglo pasti napamet kao zajednički nazivnik nabrojenih „ajfelovaca“, a to je blesava, nereflektirana „jugonostalgija“.
Ništa od toga. Ulice na koje izbija Ajfelov most vode po Jugoslaviji i Balkanu, ali i u Englesku, Njemačku, Austriju, Poljsku, Mađarsku, Tursku, Francusku i Italiju, u Skandinaviju, u Ukrajinu i Rusiju, u Ameriku Sjevernu i Južnu, na Istok Bliski i Daleki… svuda gdje se nerazumljivo može prevesti u razumljivost i bliskost i gdje zajedništvo može pobijediti isključivost. Zato su Teofilovići, čija je misija podudarna s Ajfelovom, savršen soundtrack za eglenisanje na Ajfelovom mostu. Braća Teofilović su, kao i Ajfelov most, ligamenti koji vežu i čine gipkim tijelo kulture, osim što liječe iščašene zglobove i sprečavaju osteoporozu kulture.