Moja rahmetli majka Hajruša, Allah joj se smilovo, nije imala braće. Ustvari, ne da ih nije imala – imala ih je. I to šest! Ali ih je sve do jednog gubila još čim bi prohodali, prosmijali se i počeli slagat prve riječi – još u ranom djetinjstvu pokosi ih neprebolna; najednom ih obuzme vatra, zanemognu i – tak!
Najduže poživi Bećo, on se nekako borio do četvrte, pa se u četvrtoj i on pobole i treću noć od kako pade na postelju, negdje ispred zore, ispijehnu.
Bisa, majka moje majke, bila je tvrđa od kamena – od velike tuge srce postane komad hladnog čelika – ali bi pala kraj mrtvog djeteta, dugo ga stiskala uz prsa, a kao da je govorila: ne, ti nisi umro, sine moj, evo ti – podoj, pa prograji, o dijete milo…
Skoro uvijek prva bi vrata otvorila sestra Begija i vidjevši kako čvrsto u naručju drži mrtvo dijete, prišla bi, poljubila je, milovala joj kosu i molila da se ne sekira – Bog je milostiv i biće muške djece. I ona se nadala, nadala, nadala… I davao je Bog mušku djecu – ali i uzimao!
Nema šta nije činila i gdje sve nije stigla majka moje majke ne bi li nekako sačuvala muško. Išla kod mula-Dema u Bistricu, vodili je do Peći, slivali joj strave – gledalo se u olovo, otvarali joj, kurbani se klali…
I sve bi uzalud!
A uz njih – šest njenih sinova, umrije i još jedna sestra, ime joj bješe Dževa, i svi su se složili da ljepša čorica nije rođena u cijeloj Goduši, a ni u okolnim bihorskim selima, u kojima – ne da se nijesu rađala lijepa djeca – rađala su se, ali Dževa bješe upis, ko sve što je Bog bješe obilježio da, čim prve korake pruži, krene Njemu – slava Njegovoj milosti!
Eto takva je bila Dževa, rahmet njenoj prečistoj duši.
Bože moj premili, pa cijelog života, majka moje majke, hodala je bremenita, jer je uz njih sedmoro što umriješe rodila i još šest kćeri koje doživeše da vide i djecu od svojih unučadi! Reklo bi se – duboka starost, a nije, već su se rano udavale, brzo dobijale djecu, koja su se rano ženila i udavala, te i ona rano dobivala svoju djecu i tako redom. Nekako, nije se znalo – ni kad prije stignu za udaju i ženidbu, ni kada ukorače u brak, i – za godinu, proplače.
Uz to što je svake druge godine hodala bremenita, majka moje majke je žnjela, plela, muzla golemo stado ovaca – nikad manje od pedeset, tri krave i bar jednu kozu – jer se kozjem mlijeku, od kako je papre niklo u goduškim stranama, posebno govilo i čuvaše se za lijeka – pa je još češljala vunu, ispredala pletivo, tkala, i opet stizala da namlati kleke za kiselu vodu koju moj djed, a njen čovjek Amiraga – hajaše više od svega poslije večere; u dugim zimskim noćima kad stisne bihorska zima, volio je popiti klekovu vodu. Ona je sve to znala i ugađala mu. Brala je i šipurke koji su se crvenili u ogradama pokraj puta, sušila ih u hladu iza hambara i od njih zimi pravila čajeve – čim bi se koje od djece zarumenilo, ibrik se punio vodom, a, pošto bi voda zagrgoljila, u nju je sipala crvene smežurane plodove.
Znači, moja je majka imala braću, ali, kada se ja nanožih, kada stigoh da slušam i razbiram ono što je zborila moja dobra mati – njih nije bilo. Umjesto njih na goduškom groblju Glavica bilo je šest humčica braće moje majke i jedna njene sestre Dževe, Bog ih dženetio.
Ono kad se oduža noć, ono kad se sve smiri i na polju zaveže tama za namete i reski fijuci udare u male prozore, a na ekseru između njih, pa malo iznad – žmirka petrolejka, mi djeca tada vidimo našu majku kako sjedi na malom tronošcu blizu šporeta razvezuje šamiju, pušta je niz krilo, i – plače! Plače tako naša mati, a mi gledamo u nju i žalimo je što plače. Doduše ona bi se borila da mi to ne vidimo, jer joj bješe žao da nas rastužuje, ali, mi smo znali – razveže li šamiju, i ako joj se počne borati brada – ona to plače i žali za svojom braćom. Pominjala je i Faika, on je bio iza Beća, pa Hama, on je bio iza Faika…pa Hamida…
O, kako je bila lijepa naša majka. Imala je dugo nježno lice i uvijek rumeno, ponajviše od planinskih vjetrova koji se po cijelu godinu nisu smirivali.
I ona je rijetko odmarala, jer – naš otac bješe naopak čovjek. Cijenili su ga svi u bihorskim selima kao zgodnog domaćina i čovjeka od riječi, ali je puno tražio od naše majke. Tražio je od nje i sluškinju u kući, i da duhanište na vrijeme poradi, i da poplasti, i da hljeb bude navakat, i da smok bude uredan i njive navrijeme požnjevene, žito okrojeno, ama sve je to od nje traženo i još mnogo toga. I sve u isto vrijeme. A on? On je, Bogme, volio i prohodat, sići do sestre Vake u Kostovac i zanoćiti, pa sutradan, u neka doba, eto ga nazad. Pomolio bi se na Kamenglavici, pod njim se bijelio konj kao grudva snijega, ali – što bi se više približavao nama i ona je grudva pod njim narastala.
Počesto bi projahao Zekana i do Godijevskih ravništa, pa tamo sa Hasimom Kijametom, eglen – beglen… Pričali su, pušili i pili kahvu, a djeca slušala šta oni to pričaju sve dok ih san ne bi oborio i ona nastavila sanjati o onim istim ljudima i mjestima koje su njih dvojica pominjali, leđima naslonjeni na velike crvene jastuke poredane uza zid, kao tovari. Sutradan, iza podne, vratio bi se kući sa kapom pospuštenom na čelo i naša majka je bila sretna što se on vratio i što smo svi skupa u našoj maloj čatmaruši ispod čijih streha je fijukao vjetar, kao da je neko, iza kuće, kožnom kandžijom šibao noćnog konja.
Ponekad, nije to bilo često, u našu kuću, na putu prema svom selu, navratili bi Dobrodolci rođaci naše majke i ona bi uzdrhtala od radosti što ima u svojoj kući nekoga od svoga roda. Bili smo sretni što se naša majka raduje. Sjećam se kada su Mujo i Miralem navratili – njoj se oteše ruke – nosi im vruću vareniku na poslužavniku koji joj bješe daidža Hazir donio iz Peći, a one dvije čaše zveckaju i sitno poigravaju na njemu kao žive. Pitala ih je za zdravlje tetke Afije i pominjala još neka imena koja mi nikad do tada nismo čuli, i srce nam je bilo puno što naša majka zna da gore u Dobrodolima ima toliko svojih rođaka.
– A Umer i Kadrija, kako su oni, i mogu li kud? – Ko da se prisjećao otac zamotavajući duhan, sa onim strastvenim tiraćijskim zadovoljstvom kada se čini kako mu svaki dio tijela i svaka pora na koži gleda u onu cigaru koju on, pošto je zavije, rubom papire ovlaži jezikom, kao kad brusom udari niz oštricu kose.
Majkina radost je nestajala onoga trenutka kada bi ispratila svoje rođake; i pošto bi njihova leđa zamakla u gustiše kod Rajeve vode, ona se, tužna, povlačila u sobu.
Ne, ništa nije govorila, nije se žalila ni na koga, jednostavno, tako… ušla bi otplakala i ponovo se davala na posao.
***
Rasuli smo se po svijetu….. Svako za svojom sudbinom. Stigli smo do država i gradova za koje naša majka ranije nikada nije čula. A ni mi! Kako je mogla i pomisliti da će joj najmlađi sin Nasko ostaviti i kuću, i selo, i državu i stići do grada Sent Luisa u državi Missuri u Americi…
Nije nas odvraćala da ne idemo u svijet; jedino što bi ponekad, skrušena i bezvoljna, stisla ruke u krilu: šta ću vam, djeco moja, idite za hljebom, idite za boljim…
I mi smo, s malenom torbom o ramenu, zamicali niz uske bihorske puteve i utapali se u svijet!
***
Jednog sunčanog jesenjeg dana majku smo, na Softingrobu – našem mjesnom groblju, spustili u mezar. Harun reče da je dao Bog da smo je ispratili još i ranije, bar dan prije nego joj Refka umrije u Pljevljima, našto smo ga samo pogledali i jedino što Hajro progovori: – I taman je i bilo… Mi ostali smo ćutali i nismo se usuđivali progovoriti i miješati u Božje odluke.
Pošto se završila dženaza našoj majci, pošto se između mezara naših bliskih, podigla i njena zelena humka, hodža Mušović iz Goduše čučnu uz sami grob i stade učiti. Sa onog mjesta na kojem sam stajao vidio sam mu samo vrh bijele ahmedije, ostalo je zaklanjala zelena ispupčena zemlja. A pošto je ustao – krenuli smo niz gaj. I meni nikada do tada nije tako nedostajao još neko za kime će, kao i za nama, šuškati hrastovo lisje. Čuo sam taj mili glas koji, pošto umorna sjedne na prag kuće, razveže šamiju i jekne:
Ah, braćo moja…
***
Prošlo je punih deset godina od smrti moje majke. Živim u zemlji u koju ona nikada nije kročila. Čula jeste. Ovamo su još od sedamdesetih počeli dolaziti Bihorci. I to u valovima.
***
Te večeri, došao sam na sastanak redakcije u prostorijama zavičajnog kluba koji je i osnivač novina. Došao sam radostan, jer se predvečerje niz luksemburške šume otiskaše skoro sa onom istom mekoćom kako su se valjali i prvi akšami u mom zavičaju. Neupućen da je u istoj prostoriji, nešto ranije započeo familijarni skup porodice koja je nosila prezime moje majke, upao sam unutra kao da tamo nije bilo nikoga. A oni su, baš toga dana, dogovarali kako i gdje organizovati veliki familijarni, u Crnoj Gori bi rekli – plemenski skup, na kojem će pozvati sve koje nose njihovo prezime, a razbacani su po cijeloj planeti.
Bio sam sretan; po prvi put u svome životu vidim, na jednom mjestu, toliko onih koji su, cijeloga života, mojoj majci zamjenjivali braću. I kao nikad zažalim što nije nekako mogla bila tu, pa da uđemo skupa, pa da joj osmjeh ozari lice. Znam, koliko bi bila sretna, i znam – ispružila bi ruku kao da ih sve hoće zagrliti i rekla: sve su ovo moji, sve…
– Nikada više daidža na jednom mjestu… Nikada – rekao sam i sjeo za sto, odvojen od onih njihovih spojenih – očekivao sam članove redakcije, pa da i mi počnemo naš dogovoreni sastanak.
Htjedoh zovnuti konobara Rasima, htjedoh reći: Svima piće! Ali, sjetih se – nisam od onih kojima je novčanik u svakoj situaciji pun, kao šaržer šumara Vita Kovačevića koji je, po homarima – od Mustafinog dola do Lađevaca, vrebao Pešterce, koji su odsijecali prava smrčeva stable, kačili ih za krupne volove i bježali preko Tutnjibrda pema pešterskim selima Uglu i Đerekarima.
Progutah gorak zalogaj i sjedoh…
Najednom, jedan od njih ustade, priđe mi, i skoro šapnu: Fajo, mi smo završili, ali sada onako ćaskamo, smetamo li mi?
– Ne, rekao sam, ni slučajno, samo ako može malo tiše. Onaj se vrati na svoje mjesto i prenese im ono što sam rekao.
– Samo malo tiše…upozori ih i blago pljasnu rukama, pa im objasni da to mi dole hoćemo da održimo sastanak redakcije. Istoga časa ljudi počeše ustajati, škripale su stolice i stade se kriviti ona prava linija od nanizanih stolova.
Jedna grupa, u samom ćošku, a bilo ih je četvorica – nije ustajala. Nastavili su sjediti, piti, i vrlo često njihov se glas podizao, pa je kroz otvorena vrata iskakao na ulicu.
Završili smo sastanak, pa, nekoliko nas, nastavismo ćaskati.
U jednom trenutku začu se iza naših leđa: – Hajde, veli, pređite tamo u drugu prostoriju, imate gdje… Istoga časa ustadosmo i krenusmo prema šanku…
– Faize, pisac, Faize.. – dozivalo je iz ćoška, ali se nisam okretao. Naslonio sam se na šank, a Rasim ispred mene spusti piće. Samo što otpih prvi gutljaj, priđe mi Džeko i reče kako bi bilo dobro da ja idem: – Onaj jedan, kaže, ustremio se na tebe, jer, veli, ko si ti da ućutkaš njih onoliko…?
Pridigao sam torbu, objesio je o rame i preko vrata, onom istom hitrinom kojom sam ostavio rodnu kuću i potonuo u svijet, nestao u noć. Ulicom malenog grada promiču auta, a prve kapi kiše, između visokih zgrada, slijeću na moje tjeme. Krupne su i hladne!
Iste večeri, nedugo pošto sam otišao, došlo je i do guranja, sijevnule su i pesnce.
Majčice moja, počivaj u miru i znaj da među tvojima nisu svi onakvi kako si mislila sve do svoje smrti. Danima pokušavam da sretnem i zagrlim onoga koji se bješe ustremio na mene.
Često se prisjetim svog prijatelja Adema koji mi je govorio: Fajo, ti moraš paziti gdje i sa kim kafu piješ… Ima svakakvih ljudi… – gledao sam ga i mislio – Bože moj, šta li ovo priča ovaj čovjek…
Moja rahmetli majka Hajruša, Allah joj se smilovo, ako joj meleci prenesu ovu priču, biće tužna i još jednom će zaplakati.
Braća moje majke
Cjelovita priča
*
Moja rahmetli majka Hajruša, Allah joj se smilovo, nije imala braće. Ustvari, ne da ih nije imala – imala ih je. I to šest! Ali ih je sve do jednog gubila još čim bi prohodali, prosmijali se i počeli slagat prve riječi – još u ranom djetinjstvu pokosi ih neprebolna; najednom ih obuzme vatra, zanemognu i – tak!
Najduže poživi Bećo, on se nekako borio do četvrte, pa se u četvrtoj i on pobole i treću noć od kako pade na postelju, negdje ispred zore, ispijehnu.
Bisa, majka moje majke, bila je tvrđa od kamena – od velike tuge srce postane komad hladnog čelika – ali bi pala kraj mrtvog djeteta, dugo ga stiskala uz prsa, a kao da je govorila: ne, ti nisi umro, sine moj, evo ti – podoj, pa prograji, o dijete milo…
Skoro uvijek prva bi vrata otvorila sestra Begija i vidjevši kako čvrsto u naručju drži mrtvo dijete, prišla bi, poljubila je, milovala joj kosu i molila da se ne sekira – Bog je milostiv i biće muške djece. I ona se nadala, nadala, nadala… I davao je Bog mušku djecu – ali i uzimao!
Nema šta nije činila i gdje sve nije stigla majka moje majke ne bi li nekako sačuvala muško. Išla kod mula-Dema u Bistricu, vodili je do Peći, slivali joj strave – gledalo se u olovo, otvarali joj, kurbani se klali…
I sve bi uzalud!
A uz njih – šest njenih sinova, umrije i još jedna sestra, ime joj bješe Dževa, i svi su se složili da ljepša čorica nije rođena u cijeloj Goduši, a ni u okolnim bihorskim selima, u kojima – ne da se nijesu rađala lijepa djeca – rađala su se, ali Dževa bješe upis, ko sve što je Bog bješe obilježio da, čim prve korake pruži, krene Njemu – slava Njegovoj milosti!
Eto takva je bila Dževa, rahmet njenoj prečistoj duši.
Bože moj premili, pa cijelog života, majka moje majke, hodala je bremenita, jer je uz njih sedmoro što umriješe rodila i još šest kćeri koje doživeše da vide i djecu od svojih unučadi! Reklo bi se – duboka starost, a nije, već su se rano udavale, brzo dobijale djecu, koja su se rano ženila i udavala, te i ona rano dobivala svoju djecu i tako redom. Nekako, nije se znalo – ni kad prije stignu za udaju i ženidbu, ni kada ukorače u brak, i – za godinu, proplače.
Uz to što je svake druge godine hodala bremenita, majka moje majke je žnjela, plela, muzla golemo stado ovaca – nikad manje od pedeset, tri krave i bar jednu kozu – jer se kozjem mlijeku, od kako je papre niklo u goduškim stranama, posebno govilo i čuvaše se za lijeka – pa je još češljala vunu, ispredala pletivo, tkala, i opet stizala da namlati kleke za kiselu vodu koju moj djed, a njen čovjek Amiraga – hajaše više od svega poslije večere; u dugim zimskim noćima kad stisne bihorska zima, volio je popiti klekovu vodu. Ona je sve to znala i ugađala mu. Brala je i šipurke koji su se crvenili u ogradama pokraj puta, sušila ih u hladu iza hambara i od njih zimi pravila čajeve – čim bi se koje od djece zarumenilo, ibrik se punio vodom, a, pošto bi voda zagrgoljila, u nju je sipala crvene smežurane plodove.
Znači, moja je majka imala braću, ali, kada se ja nanožih, kada stigoh da slušam i razbiram ono što je zborila moja dobra mati – njih nije bilo. Umjesto njih na goduškom groblju Glavica bilo je šest humčica braće moje majke i jedna njene sestre Dževe, Bog ih dženetio.
Ono kad se oduža noć, ono kad se sve smiri i na polju zaveže tama za namete i reski fijuci udare u male prozore, a na ekseru između njih, pa malo iznad – žmirka petrolejka, mi djeca tada vidimo našu majku kako sjedi na malom tronošcu blizu šporeta razvezuje šamiju, pušta je niz krilo, i – plače! Plače tako naša mati, a mi gledamo u nju i žalimo je što plače. Doduše ona bi se borila da mi to ne vidimo, jer joj bješe žao da nas rastužuje, ali, mi smo znali – razveže li šamiju, i ako joj se počne borati brada – ona to plače i žali za svojom braćom. Pominjala je i Faika, on je bio iza Beća, pa Hama, on je bio iza Faika…pa Hamida…
O, kako je bila lijepa naša majka. Imala je dugo nježno lice i uvijek rumeno, ponajviše od planinskih vjetrova koji se po cijelu godinu nisu smirivali.
I ona je rijetko odmarala, jer – naš otac bješe naopak čovjek. Cijenili su ga svi u bihorskim selima kao zgodnog domaćina i čovjeka od riječi, ali je puno tražio od naše majke. Tražio je od nje i sluškinju u kući, i da duhanište na vrijeme poradi, i da poplasti, i da hljeb bude navakat, i da smok bude uredan i njive navrijeme požnjevene, žito okrojeno, ama sve je to od nje traženo i još mnogo toga. I sve u isto vrijeme. A on? On je, Bogme, volio i prohodat, sići do sestre Vake u Kostovac i zanoćiti, pa sutradan, u neka doba, eto ga nazad. Pomolio bi se na Kamenglavici, pod njim se bijelio konj kao grudva snijega, ali – što bi se više približavao nama i ona je grudva pod njim narastala.
Počesto bi projahao Zekana i do Godijevskih ravništa, pa tamo sa Hasimom Kijametom, eglen – beglen… Pričali su, pušili i pili kahvu, a djeca slušala šta oni to pričaju sve dok ih san ne bi oborio i ona nastavila sanjati o onim istim ljudima i mjestima koje su njih dvojica pominjali, leđima naslonjeni na velike crvene jastuke poredane uza zid, kao tovari. Sutradan, iza podne, vratio bi se kući sa kapom pospuštenom na čelo i naša majka je bila sretna što se on vratio i što smo svi skupa u našoj maloj čatmaruši ispod čijih streha je fijukao vjetar, kao da je neko, iza kuće, kožnom kandžijom šibao noćnog konja.
Ponekad, nije to bilo često, u našu kuću, na putu prema svom selu, navratili bi Dobrodolci rođaci naše majke i ona bi uzdrhtala od radosti što ima u svojoj kući nekoga od svoga roda. Bili smo sretni što se naša majka raduje. Sjećam se kada su Mujo i Miralem navratili – njoj se oteše ruke – nosi im vruću vareniku na poslužavniku koji joj bješe daidža Hazir donio iz Peći, a one dvije čaše zveckaju i sitno poigravaju na njemu kao žive. Pitala ih je za zdravlje tetke Afije i pominjala još neka imena koja mi nikad do tada nismo čuli, i srce nam je bilo puno što naša majka zna da gore u Dobrodolima ima toliko svojih rođaka.
– A Umer i Kadrija, kako su oni, i mogu li kud? – Ko da se prisjećao otac zamotavajući duhan, sa onim strastvenim tiraćijskim zadovoljstvom kada se čini kako mu svaki dio tijela i svaka pora na koži gleda u onu cigaru koju on, pošto je zavije, rubom papire ovlaži jezikom, kao kad brusom udari niz oštricu kose.
Majkina radost je nestajala onoga trenutka kada bi ispratila svoje rođake; i pošto bi njihova leđa zamakla u gustiše kod Rajeve vode, ona se, tužna, povlačila u sobu.
Ne, ništa nije govorila, nije se žalila ni na koga, jednostavno, tako… ušla bi otplakala i ponovo se davala na posao.
***
Rasuli smo se po svijetu….. Svako za svojom sudbinom. Stigli smo do država i gradova za koje naša majka ranije nikada nije čula. A ni mi! Kako je mogla i pomisliti da će joj najmlađi sin Nasko ostaviti i kuću, i selo, i državu i stići do grada Sent Luisa u državi Missuri u Americi…
Nije nas odvraćala da ne idemo u svijet; jedino što bi ponekad, skrušena i bezvoljna, stisla ruke u krilu: šta ću vam, djeco moja, idite za hljebom, idite za boljim…
I mi smo, s malenom torbom o ramenu, zamicali niz uske bihorske puteve i utapali se u svijet!
***
Jednog sunčanog jesenjeg dana majku smo, na Softingrobu – našem mjesnom groblju, spustili u mezar. Harun reče da je dao Bog da smo je ispratili još i ranije, bar dan prije nego joj Refka umrije u Pljevljima, našto smo ga samo pogledali i jedino što Hajro progovori: – I taman je i bilo… Mi ostali smo ćutali i nismo se usuđivali progovoriti i miješati u Božje odluke.
Pošto se završila dženaza našoj majci, pošto se između mezara naših bliskih, podigla i njena zelena humka, hodža Mušović iz Goduše čučnu uz sami grob i stade učiti. Sa onog mjesta na kojem sam stajao vidio sam mu samo vrh bijele ahmedije, ostalo je zaklanjala zelena ispupčena zemlja. A pošto je ustao – krenuli smo niz gaj. I meni nikada do tada nije tako nedostajao još neko za kime će, kao i za nama, šuškati hrastovo lisje. Čuo sam taj mili glas koji, pošto umorna sjedne na prag kuće, razveže šamiju i jekne:
Ah, braćo moja…
***
Prošlo je punih deset godina od smrti moje majke. Živim u zemlji u koju ona nikada nije kročila. Čula jeste. Ovamo su još od sedamdesetih počeli dolaziti Bihorci. I to u valovima.
***
Te večeri, došao sam na sastanak redakcije u prostorijama zavičajnog kluba koji je i osnivač novina. Došao sam radostan, jer se predvečerje niz luksemburške šume otiskaše skoro sa onom istom mekoćom kako su se valjali i prvi akšami u mom zavičaju. Neupućen da je u istoj prostoriji, nešto ranije započeo familijarni skup porodice koja je nosila prezime moje majke, upao sam unutra kao da tamo nije bilo nikoga. A oni su, baš toga dana, dogovarali kako i gdje organizovati veliki familijarni, u Crnoj Gori bi rekli – plemenski skup, na kojem će pozvati sve koje nose njihovo prezime, a razbacani su po cijeloj planeti.
Bio sam sretan; po prvi put u svome životu vidim, na jednom mjestu, toliko onih koji su, cijeloga života, mojoj majci zamjenjivali braću. I kao nikad zažalim što nije nekako mogla bila tu, pa da uđemo skupa, pa da joj osmjeh ozari lice. Znam, koliko bi bila sretna, i znam – ispružila bi ruku kao da ih sve hoće zagrliti i rekla: sve su ovo moji, sve…
– Nikada više daidža na jednom mjestu… Nikada – rekao sam i sjeo za sto, odvojen od onih njihovih spojenih – očekivao sam članove redakcije, pa da i mi počnemo naš dogovoreni sastanak.
Htjedoh zovnuti konobara Rasima, htjedoh reći: Svima piće! Ali, sjetih se – nisam od onih kojima je novčanik u svakoj situaciji pun, kao šaržer šumara Vita Kovačevića koji je, po homarima – od Mustafinog dola do Lađevaca, vrebao Pešterce, koji su odsijecali prava smrčeva stable, kačili ih za krupne volove i bježali preko Tutnjibrda pema pešterskim selima Uglu i Đerekarima.
Progutah gorak zalogaj i sjedoh…
Najednom, jedan od njih ustade, priđe mi, i skoro šapnu: Fajo, mi smo završili, ali sada onako ćaskamo, smetamo li mi?
– Ne, rekao sam, ni slučajno, samo ako može malo tiše. Onaj se vrati na svoje mjesto i prenese im ono što sam rekao.
– Samo malo tiše…upozori ih i blago pljasnu rukama, pa im objasni da to mi dole hoćemo da održimo sastanak redakcije. Istoga časa ljudi počeše ustajati, škripale su stolice i stade se kriviti ona prava linija od nanizanih stolova.
Jedna grupa, u samom ćošku, a bilo ih je četvorica – nije ustajala. Nastavili su sjediti, piti, i vrlo često njihov se glas podizao, pa je kroz otvorena vrata iskakao na ulicu.
Završili smo sastanak, pa, nekoliko nas, nastavismo ćaskati.
U jednom trenutku začu se iza naših leđa: – Hajde, veli, pređite tamo u drugu prostoriju, imate gdje… Istoga časa ustadosmo i krenusmo prema šanku…
– Faize, pisac, Faize.. – dozivalo je iz ćoška, ali se nisam okretao. Naslonio sam se na šank, a Rasim ispred mene spusti piće. Samo što otpih prvi gutljaj, priđe mi Džeko i reče kako bi bilo dobro da ja idem: – Onaj jedan, kaže, ustremio se na tebe, jer, veli, ko si ti da ućutkaš njih onoliko…?
Pridigao sam torbu, objesio je o rame i preko vrata, onom istom hitrinom kojom sam ostavio rodnu kuću i potonuo u svijet, nestao u noć. Ulicom malenog grada promiču auta, a prve kapi kiše, između visokih zgrada, slijeću na moje tjeme. Krupne su i hladne!
Iste večeri, nedugo pošto sam otišao, došlo je i do guranja, sijevnule su i pesnce.
Majčice moja, počivaj u miru i znaj da među tvojima nisu svi onakvi kako si mislila sve do svoje smrti. Danima pokušavam da sretnem i zagrlim onoga koji se bješe ustremio na mene.
Često se prisjetim svog prijatelja Adema koji mi je govorio: Fajo, ti moraš paziti gdje i sa kim kafu piješ… Ima svakakvih ljudi… – gledao sam ga i mislio – Bože moj, šta li ovo priča ovaj čovjek…
Moja rahmetli majka Hajruša, Allah joj se smilovo, ako joj meleci prenesu ovu priču, biće tužna i još jednom će zaplakati.