Оva se bajka kazuje u noći uoči rođendana počivšeg oca…
*
Sedišta mnogo više liče na fotelje iz salona nekog luksuznog hotela nego na sedišta žućkastog mini-busa. Ima ih samo po dva u redu, ne više od osam, izuzev šoferskog i onog do njega, pozamašan čovek da se navali i potpuno opusti, pa i da zadrema dok putuje. Između sedišta ima dovoljno prostora iskorišćenog za stočić za kafu ili sok. Sve u svemu, prava domaća atmosfera!
On je već u autobusu i samo čeka oca da sedne do njega, ali žena koja se ponaša kao da ga zna od ranije, smešta se bez pitanja u susednu fotelju. Otac, pak, bez pogovora seda do šofera, na mesto tesno i neudobnije od drugih.
Žena oštrokljunog nosa obraća mu se veoma glasno: – Šta misliš, hoćemo li stići do ponoći? Posle dugog puta, tvoj otac ume da bude bespomoćan kao dete, pa ću morati da se rastrčim dok ne ugrejem kuću i smestim ga u krevet.
Naginje se prema njemu, našminkana, u astraganskoj bundi, ali on začudo oseća zadah vune i sušenog mesa. Uostalom, ko zna odakle je ova raspoložena žena u dobroj kondiciji, kao da se prerušila u damu i pošla na karneval.
– Je’l tako, tatice? – dovikuje mom ocu, iako je u međuvremenu nastala mala gužva, drugi putnici ulaze i zauzimaju svoja sedišta.
– Da, ljubavi. U pravu si.
Šta je ovo sa mojim ocem, ne stiže ni da se zapita, jer ona nastavlja da brblja: – Brak je svakako korisna stvar, mislim ako se postavi na zdrave temelje. A, zna se naravno, ko je postavljač temelja. Žena! Je’l tako tatice?
Srećom, tada, jedan glas, ne očev, nego vozačev, doviknu: – Jesmo li svi unutra? Spremni za polazak? – Može! – odgovor je jednoglasan (u terci).
– E, pa, za srećan početak puta… – žena mu nudi suve šljive iz kesice, odgovarajuće spakovane, bez koštica i sočne. Žvačući četvrtu, u glavi mu se rodi misao da u toj njenoj otvorenosti možda ima dobrote. I debeljko sa tankim brčićima koji sedi iza nje, rado prihvata ponuđene šljive.
– Nešto ste mi poznati – kaže mu. – Videla sam vas negde na televiziji. Ah, pa da, setila sam se, u reklami za “Skopsko”!
– A, to. Onako, za honorarčić, usput. Iako, da budem iskren, nisam baš ljubitelj piva. Preferiram dobro vince – čak neobično za svoju kilažu, pozamašni čovek razbacano podkrepljuje svoje reči rukama i mimikom: – Horacijo Cvikalo, glumac.
– Znam da vam je ime nekako čudno – ona se okrete i zagleda u njega sa neskrivenim interesovanjem: – Da, da, to ste vi… Tatice, onaj Horacijo, sa onim prezimenom, putuje sa nama…
– Cvikalo – ljubazno je dopunjuje glumac.
– Pa Horacijo, kakvi su izgledi, za jednog glumca danas, da živi od svog posla? – zabulji se u njega (vrlo neprijatna navika) dok čeka odgovor, ali debeli glumac mirnim glasom, iako živim gestovima, počinje da objašnjava: – Ponekad, svakom od nas izgleda kao da je došao do najniže tačke…
Na početku puta, žena i Horacio najviše pričaju, ali se potom i glasovi ostalih pet putnika mešaju u glasnu kakofoniju (mada žena ostaje najglasnija), osim njegovog oca, koji i dalje mirno i nemo sedi do šofera.
* * *
– Pola sata pauza! – razvika se šofer.
Iako se već bio navikao na usputna svratišta, ovo je zaista bilo unikatno. Na centralnom mestu, na zidu, nad nečim što bi trebalo da izigrava šank, a zapravo je više ličilo na prastaru ofucanu katedru, ukradenu iz nekog fakultetskog skladišta, najrazličitijim selotejpovima zalepljen je pakpapir, neki vid improvizovane zastave, na kom su nacrtani sunce, piramida i nakovanj sa čekićem i kliještima. Pored zastave, prikačene na zidu vise uramljene fotografije iskidane iz udžebnika – Aleksandar Makedonski, Goce Delčev, Dame Gruev i Kiro Gligorov. Na polici iznad šanka, bačve za vino, od plastike, imitacija za drvo, a između njih kutije sa čajem, bar tako je na njima pisalo, od kantariona, nane, majčine dušice i bosiljka.
Ime kafane je u potpunom skladu sa njenim izgledom – “Klub Egipćana”!
Od kafanskih stolova samo su dva zauzeta. Za jednim dvojica igraju damu, a dvojica kibicuju. Čovek za susednim stolom ne izgleda zainteresovan za igru. U raskopčanom sivom sakou i košulji na sivo-plave pruge, u belim pantalonama na tregere i mrežastom kapom za bezbol na glavi, rasejano srče iz šoljice i dimi. Putnici, među prvima oštrokljuna žena (a gde li je njegov otac?), strčaše se ka praznim stolovima.
– Sešćemo do njega – kaže Horacijo – Slobodno je?
– Sedi, slobodno je, baš bih želeo da popričam sa našim čovekom.
Prilazi konobar.
– Malu “Aleksandriju” meni, a za njega koka-kolu – naručuje Horacijo – A vi?
– Dobra ideja. I meni jedno vince. Kažu, posle kafe ne ide, ali danas mi je dan za druženje.
– Baš lepo što smo se sreli. A da vas nešto pitam. Da li znate zašto se kuca vino sa čašama?… Da bi se zadovoljila sva čula. Prvo mu ispitaš boju, pa pomirišeš, onda, pre nego što gucneš, kucaš se čašama. Da čuješ kako odzvanja!
– Ova ti je bila dobra – nasmeja se tip. – Ajde, u zdravlje. Udri brigu na veselje.
– Uzdravlje… A odakle dolazite?
– Iz daleka. Juče izjutra sam bio u Nemačkoj, u podne u Sloveniji, a sad sam evo tu, i govorim naški. Treba i sreće imati.
Posle prvih gutljaja vina, tip se raspričao: – Moj gazda. Fenomenalan čovek. Ne znam ni koliko zarađuje. Multimilijarder! I ima razumevanje za nas radnike. Eto, ja svake godine dođem kući za Božić. Iako ga oni ne slave u isto vreme sa nama.
– Ispada, dok se naš Isus rađa, njihov već sisa, a možda, kako je bio napredan, već je i prohodao.
Tip se bledo osmehnu na Horacijevu opasku, produžavajući po svome: – Ali, gazda se složio. Reče mi, pokazao si se kao marljiv radnik svih ovih godina, nisi se žalio, radio si prekovremeno, možeš da odeš za Božić u tu tvoju otadžbinu. Ako se dobro pokažeš, neću ti braniti. I od reči je. Daje ti normu, ako je prebaciš, odmah ekstra lova. Samo to mu je važno. Biznis. Biznis je profit. Jednostavno. Takav ti je moj gazda.
– Izvinite što vas prekidam, gospodine, ali lako je u štali govoriti o kulturi.
– Kako?
– Među golubovima, izvinite me za ovakvo poređenje, glavni svo vreme tera druge da ne kljucnu ni trunku. Ali, i on sam ostaje gladan. Kod ljudi, obratno, gazda te neprestano tera da radiš, a on sam sakuplja pare.
– Moj gazda dobro plaća. Pa ja imam sigurno pet puta, deset puta veću platu od tebe.
– Ne bi me čudilo… Izgleda da je danas tako – posle kraće pauze obraća im se Horacijo, više njemu nego čoveku – lična korist je postala glavni cilj našeg ponašanja u životu. Svi nosimo maske samilosti, razumevanja ili poniznosti, samo da se ogrebemo za više novca. A, u sebi, jadni, govorimo da smo posebni. Uspeh? Da li vi sebe smatrate za uspešnog čoveka?
– Da.
– A ja, ne. Ranije, zaista sam želeo da budem uspešan. A to je u našoj profesiji vrlo promenljiva kategorija. Jednog dana si na vrhu, prepoznaju te na ulici, slikaju te, i što je još važnije, pun si samopouzdanja. Ne prođu ni četiri, ni tri godine, a već ti ništa ne ide od ruke i od one tvoje superiornosti ni traga, ni glasa. Režiseri te izbegavaju ili ti daju neke ponižavajuće epizode. I otpočinje kuknjava, kuku kakva mi je sudbina, kakav mi je ovo život… Od stare slave samo mrvice, a još manje para. Prinuđen si da živiš od bednog glumataranja na ovom prokletom mestu, u ovo najgluplje vreme i pored toga što si zdrav i prav, vučeš se kao crevo, nemaš para za jedno, a trebaju ti pare za drugo, nerviraš se, počinješ da se dereš svi ste vi komunistički magarci, a pojma nemaš šta je to komunizam. Eto to ti je makedonski glumac danas. Zato i snimam reklame za pivo.
Ovo mu je kao da vežba ulogu za večerašnju predstavu, pomišlja, kao da razgovara sa ljudima koji su tu, a nisu tu. I zaista, početni elan u razgovoru jenjava, tip se povlači u svojoj stolici. Takoreći ćutke završavaju s pićem, a tip najbrže od svih.
– Dozvolite ja da platim – kaže Horacijo.
– Ne dolazi u obzir. Ja častim, tebe i malog za prijatno društvo. Sad treba da vozim dalje, čekaju me u selu…
Rukuje se, nekako na brzinu, sa usiljenom srdačnošću. Tek tada, kad ustaje od stola, vidi se da ima nezdravu boju lica, zemljanu, sa velikim tamnim podočnjacima.
– Baš mi je žao – kaže docnije Horacijo.
– A zašto?
– Pa, uznemirio sam čoveka. Prema meni, mili moj, među onima koji imaju potrebu da napuste zemlju, možeš da odvojiš nekoliko sasvim različitih grupa. Najpre onu ubedljivo najveću, odseljene. Ili ekonomske emigrante bez povratka. Makedonija se predaje na dva najznačajnija polja, mili moj, a to su obrazovanje i odlivanje mozgova, što mu dođe na isto, ona u svakom pogledu mnogo gubi. Ljudi su prinuđeni da napuste otadžbinu radi boljeg života. Ubi bene, ibi patria! Samo se bistri tamo neka kobajagi politika, svakodnevno po parlamentima, po novinama, po kafanama, čak i u spavaćim sobama, a omladina nam beži. I to zauvek! – otpija Horacijo poslednji gutljaj vina iz čaše, ali neutoljiva žeđ za konverzacijom ne dozvoljava mu nikako da da sebi pauzu čak in a moje “i…”: – Mada, mili moj, postoji još jedna, mnogo ređa grupa onih koji su između turista i istraživača, koja, i u ovo vreme bednih plata i ponižavajućih viza, nije prestala da skita po svetu. Začudićeš se koliko se takvih, mladih i uglavnom siromašnih ljudi iz naše majušne zemlje prošetalo do Indije, Kube ili Kine. Ni meni nije baš jasno kako su uspeli da nađu sredstva, ali eto uspeli su. Da, mili moj, to su po meni pravi putnici. Kopači.
– Kopači? Nije mi baš najjasnije.
– Da, mili moj, kopači. Oni koji putuju po horizontali, ka unutra.
Izlazimo iz “Kluba Egipćana”. Primećujem da parking nije onaj isti. Nema oca, putnika i šofera iz mini-busa. Nema ni pričljive žene oštrokljunog nosa. Nestao je i mini-bus. Samo je nekakav vozić stajao na ledini pred nama, sa lokomotivom i dva vagončića.
* * *
Vozić se stenjući uspinjao kroz predele gusto obrasle drvećem jedne tihe planine sa zaobljenim, isto tako šumovitim vrhovima, sva zelene kao da nije vreme pred Božić, već proleće, kada je bujanje prirode najočiglednije. Nisu imali aparat, a bilo je baš sjajno za fotografisanje.
– Vidi tu planinu, mili moj! Nema prevare. Treba joj milion godina da se pomeri. A mi ljudi, pored nje, zar ne nalikujemo na brze i najnervoznije insekte, neprestano u žurbi, uhvati ovo, pa ga odmah pusti, da ti ne promakne sledeće. I tako celog života – Horacijo ceremonijalno raširi ruke i podiže obrve, gest koji bi mnogi ocenili kao patetičan ili staromodan, ali koji je ovom čoveku baš odgovarao – Trči, trči, dok se jednog dana, jednog časa, jednog trenutka, ne zaustaviš, ko zna zbog čega, naprimer zbog ove svoje fotografije iz voza, koja će ti sasvim slučajno ispasti iz albuma, i pomislićeš užasnut, pa ovo dete, to sam ja, toliko godina mog života je otišlo u nepovrat, a povratka nema. I ko me je to fotografirao, ja tada nisam imao aparat!
Sluša Horacija koji mu se sada čini nekako viši i deblji, a ne može a da ne prizna sebi da baš ne razume ovo što mu on govori.
Unutra vagon nije bio podeljen na kupea, nego su drvena sedišta bila poređana jedno za drugim, u pravcu kretanja voza. Između sedišta su se provlačila deca, verovatno neka školska ekskurzija iz nižih razreda osnovne, peti ili šesti, jer su devojčice već nadvisivale dečake koji su se, sudarajući se, tiskali oko njih kao trutovi oko matice.
* * *
Tada pored pruge ugledaše grupu ljudi kako kopaju. Bili su obučeni u jednolične sive, izbledele uniforme, neki od njih su na rukama imali iscepane, prljave rukavice. Deca su se zalepila za prozore vagona dok je vozić sporo, vrlo sporo prolazio pored radnika.
– Ko su ove… čike? – zapita, malo začuđen visinom svog dečijeg glasa.
– To su, kako da ti kažem, to su ljudi koji su nešto pogrešili u životu i sada moraju da trpe zbog tih svojih grešaka.
– I zato moraju ovako da kopaju?
– Da, mili moj. Vidiš li one druge sa strane, one sa šlemovima, koji ne kopaju, nego drže puške i nešto viču.
– Vidim ih.
– To su stražari. Oni paze na kažnjenike da ne pobegnu.
– A da li ih tuku?
– Ne samo što ih tuku, nego i ih pretuku. Tamo vreme jako sporo odmiče. Težak teret i pakleni rad, iz dana u dan, od ujutru do uveče da udararaš motikom po tvrdoj podlozi. Poželiš bar malo da prilegneš, da se odmoriš, ali nikako: moraš da držiš oči širom otvorene, jer stražari kao jastrebovi paze svaki tvoj korak, ako posustaneš da te zatuku kundacima kao onemoćao plen.
Jedan od osuđenika, upalih obraza, podiže pogled ka voziću. Primećuje njegove tamne podočnjake i tanku Badnjikovu grančicu kako viri iz gornjeg džepa na iznošenoj uniformi. Zašto mu ovaj bedni, napaćeni čovek tako liči na oca?
* * *
– Nesavršena je čovekova fiziologija, mili moj.
– A šta je to fiziologija?
– Ono čemu te uči telo. Izjutra se budiš posle dobrog sna, odmoran, svež i sve ti izgleda u redu, žmirkaš i tada… Nešto od dole daje ti signal! Hitna potreba da mokriš. Šta da radiš kad se mora. Iskačeš iz kreveta, ne na levu, nego na desnu nogu, a leve papuče nigde, pala pod krevet, klekneš da je potražiš i jako udaraš glavom o rub kreveta… Bol te osvešćava, psuješ na sav glas, ideš da mokriš, a od dobrog raspoloženja na početku ni traga… Kad sam već kod sna, žalim se jednoj od mojih slatkih prijateljica… – zastade Horacijo da bi naglasio množinu “prijateljice” – da me sve češće ne hvata san kad legnem uveče. Znaš šta mi je odgovorila?
– Šta?
– Ne hvata te jer ti je broj godina veći od broja cipela! Zamisli, mili moj, to mi reče mrtva hladna, ali sam se brzo snašao. Broj pantalona još uvek mi je veći od godina, hahaha!
To je zato što si debeo, pomisli i odmah se posrami svoje zlobe, ali tek tada, skrećući pogled sa Horacijevog lica, primeti da se više ne voze u voziću, jer su nestali i učenici i osuđenici i planina.
* * *
Tada će mu verovatno reći: – Ali, ja vas znam! Dobro se sećam, mada je bilo odavno, pre mnogo godina, putovao sam sa vama. Vi ste glumac, zar ne, zapamtio sam vas po imenu, neobično je… Horacijo. Horacijo Cvikalo… tako se zovete, zar ne, zapravo sreli smo se još ranije, kad sam bio dete, u jednom voziću, na pionirskoj ekskurziji… Zar nije čudno što sam u ovim mojim godinama, deda sam sa tri unuka, a žena moga sina, druga žena je trudna, što znači da ću uskoro da dobijem još jedno unuče, zar nije čudno što smo se ponovo ovako sreli, a vi… Vi ste isti, nepromenjeni, sa istim brčićima, bez znaka starenja!
– Zaista?
– Eto, i glas vam je isti. Karakterističan. A ja, kada smo razgovarali, imao sam tri različita glasa – dečiji, mladićki i sada, kako bih rekao, izrazito odrasle osobe. Zovete se Horacijo Cvikalo? Da li sam u pravu?
– Da, tako je.
Osetiće poriv da se počeše po kosi kao da ima perut, iako mu je od kose preostalo samo na temenu. Ali, Horacijo će lice ublažiti svojim prepoznatljivim, širokim osmehom: – Razvedri se, mili moj, šta je tu tako ozbiljno. I, ako se već dugo poznajemo, zašto mi onda persiraš?
* * *
Onda će i Horacijo nestati.
Suočiće se sa svojom usamljenošću usred predela kao iz holivudske filmovane bajke, sa upriličenom veštačkom svetlošću od reflektora: noć je zaustavljena u dolasku, da se nazru konture razgranatih grmova ružičnjaka, belih i crvenih, između kojih će svetlucati ćilibarske oči (crnih mačaka ili vukodlaka?), on će lutati, izgubljen, seoskim puteljkom posejanim gustim suvim prahom da bi se dizali oblaci pri svakom njegovom koraku.
– Ti glupi ostareli prdežu – čuće nešto nalik podzemnom šištanju. Ugledaće nekakvu utvaru, od koje se širi, to će odmah osetiti, hladan, grobni zadah, obavijenu tamnosivom, buđavom koprenom koja joj je prekrivala glavu i celo telo, jedino desna ispružena ruka daće mu znak da ga sledi. I pored užasnog straha koji ledi od glave do pete, poćiće za utvarom automatski, kao robot. Seoski put, upola vidljiv od blede (veštačke) Mesečeve svetlosti, vijugaće ka groblju, odakle će izdužene senke krstova i spomenika pobodenih u prezasićeno tlo još više zalediti njegovo ukočeno telo. Utvara će se bezglasno provući kroz poluotvorenu grobljansku kapiju. I on će se dovući tamo, teturajući se pri hodu. Utvara će zastati i svojim dugim, čvornovatim prstom pokazaće mu natpis na jednom zapuštenom nadgrobnom kamenu. Na njemu će pročitati sopstveno ime.
– Ne… ne… – počeće da zamuckuje, dok donja vilica ne počne nekontrolisano da mu se trese.
– Istrulećeeeš – opet će čuti grobni šapat.
Tada, u svom tom ludilu, iz mraka će izroniti još jedno ogromno, dlakavo stvorenje koje će se približiti režeći, ispruženih šapa, klateći se s jedne noge na drugu. Ovo će mu bit i suviše. Počeće da vrišti i da trči, saplićući se, što dalje od tog užasnog mesta. Kad, dok tako cvili od straha, sav van sebe, neka nevidljiva ruka (samo da nije utvarina!) nateraće ga da se okrene unazad i videće medveda kako udara onu groznu utvaru jednim jedinim zamahom šape: avet će se srušiti na zemlju i iščeznuti već u sledećem trenu. On će nastaviti da beži, ali će ga Medved nazvati: – Stani, sine, ja sam! Prepoznaće mu glas i zastati da ga pričeka. Ovaj će mu se približiti, zadihan, ogroman, ali ne toliko koliko mu se činilo. Medvedino krzno će spasti i pred njim će se pojaviti njegov otac, lep i elegantno obučen kao i uvek! Do njih dvojice, eno ga, dotrčaće i treći, Horacijo, da mu kaže, svojim šarmantnim basom: – Ynaš li šta kaže Biblija, ako imaš veru, čak tako majušnu kao sinapovo zrno, možeš pokrenuti i planinu.
Osetiće se lak kao pero, srećan kao anđeo, veseo kao prvačić. U tom optimističkom raspoloženju, oglasiće se zvona sa zvonika.
– Šta je danas?
– Božić! – odgovoriće mu otac i Horacijo u isti glas.
* * *
Dok se grli sa ocem i plače i kikoće se u isto vreme, budi se: ne baš kratko, sasvim ošamućen, zuri u plafon (Koji je dan? Gde sam? Koliko godina imam?), zatim se polako osvrće unaokolo. Krevet je njegov, soba isto tako. Kroz otvoren prozor struji svež majski vazduh, “Kakva zbrka! Ovakav san nikad dosada nisam sanjao!”, nekoliko puta duboko udahnu. Još nije rasanjen, zuri u ozelenjeno Vodno koje se zbog čistog vazduha približilo gradu.
Odjednom se seti – danas do podne treba da bude na autobuskoj, autobus mu polazi u 12.15. Zapravo, podseća se, ne baš pravi autobus, ljubazna službenica iz agencije mu reče da će putovati mini-busom, ali jednim od onih modernih, po svim evropskim standardima.
– Mini-bus? – češe se po raščupanoj kosi – Ovo mi zvuči nekako poznato? – i dalje se češući, ide ka kupatilu na svoju redovnu jutarnju toaletu.
___
S makedonskog preveo autor
Božićna priča
Оva se bajka kazuje u noći uoči rođendana počivšeg oca…
*
Sedišta mnogo više liče na fotelje iz salona nekog luksuznog hotela nego na sedišta žućkastog mini-busa. Ima ih samo po dva u redu, ne više od osam, izuzev šoferskog i onog do njega, pozamašan čovek da se navali i potpuno opusti, pa i da zadrema dok putuje. Između sedišta ima dovoljno prostora iskorišćenog za stočić za kafu ili sok. Sve u svemu, prava domaća atmosfera!
On je već u autobusu i samo čeka oca da sedne do njega, ali žena koja se ponaša kao da ga zna od ranije, smešta se bez pitanja u susednu fotelju. Otac, pak, bez pogovora seda do šofera, na mesto tesno i neudobnije od drugih.
Žena oštrokljunog nosa obraća mu se veoma glasno: – Šta misliš, hoćemo li stići do ponoći? Posle dugog puta, tvoj otac ume da bude bespomoćan kao dete, pa ću morati da se rastrčim dok ne ugrejem kuću i smestim ga u krevet.
Naginje se prema njemu, našminkana, u astraganskoj bundi, ali on začudo oseća zadah vune i sušenog mesa. Uostalom, ko zna odakle je ova raspoložena žena u dobroj kondiciji, kao da se prerušila u damu i pošla na karneval.
– Je’l tako, tatice? – dovikuje mom ocu, iako je u međuvremenu nastala mala gužva, drugi putnici ulaze i zauzimaju svoja sedišta.
– Da, ljubavi. U pravu si.
Šta je ovo sa mojim ocem, ne stiže ni da se zapita, jer ona nastavlja da brblja: – Brak je svakako korisna stvar, mislim ako se postavi na zdrave temelje. A, zna se naravno, ko je postavljač temelja. Žena! Je’l tako tatice?
Srećom, tada, jedan glas, ne očev, nego vozačev, doviknu: – Jesmo li svi unutra? Spremni za polazak? – Može! – odgovor je jednoglasan (u terci).
– E, pa, za srećan početak puta… – žena mu nudi suve šljive iz kesice, odgovarajuće spakovane, bez koštica i sočne. Žvačući četvrtu, u glavi mu se rodi misao da u toj njenoj otvorenosti možda ima dobrote. I debeljko sa tankim brčićima koji sedi iza nje, rado prihvata ponuđene šljive.
– Nešto ste mi poznati – kaže mu. – Videla sam vas negde na televiziji. Ah, pa da, setila sam se, u reklami za “Skopsko”!
– A, to. Onako, za honorarčić, usput. Iako, da budem iskren, nisam baš ljubitelj piva. Preferiram dobro vince – čak neobično za svoju kilažu, pozamašni čovek razbacano podkrepljuje svoje reči rukama i mimikom: – Horacijo Cvikalo, glumac.
– Znam da vam je ime nekako čudno – ona se okrete i zagleda u njega sa neskrivenim interesovanjem: – Da, da, to ste vi… Tatice, onaj Horacijo, sa onim prezimenom, putuje sa nama…
– Cvikalo – ljubazno je dopunjuje glumac.
– Pa Horacijo, kakvi su izgledi, za jednog glumca danas, da živi od svog posla? – zabulji se u njega (vrlo neprijatna navika) dok čeka odgovor, ali debeli glumac mirnim glasom, iako živim gestovima, počinje da objašnjava: – Ponekad, svakom od nas izgleda kao da je došao do najniže tačke…
Na početku puta, žena i Horacio najviše pričaju, ali se potom i glasovi ostalih pet putnika mešaju u glasnu kakofoniju (mada žena ostaje najglasnija), osim njegovog oca, koji i dalje mirno i nemo sedi do šofera.
* * *
– Pola sata pauza! – razvika se šofer.
Iako se već bio navikao na usputna svratišta, ovo je zaista bilo unikatno. Na centralnom mestu, na zidu, nad nečim što bi trebalo da izigrava šank, a zapravo je više ličilo na prastaru ofucanu katedru, ukradenu iz nekog fakultetskog skladišta, najrazličitijim selotejpovima zalepljen je pakpapir, neki vid improvizovane zastave, na kom su nacrtani sunce, piramida i nakovanj sa čekićem i kliještima. Pored zastave, prikačene na zidu vise uramljene fotografije iskidane iz udžebnika – Aleksandar Makedonski, Goce Delčev, Dame Gruev i Kiro Gligorov. Na polici iznad šanka, bačve za vino, od plastike, imitacija za drvo, a između njih kutije sa čajem, bar tako je na njima pisalo, od kantariona, nane, majčine dušice i bosiljka.
Ime kafane je u potpunom skladu sa njenim izgledom – “Klub Egipćana”!
Od kafanskih stolova samo su dva zauzeta. Za jednim dvojica igraju damu, a dvojica kibicuju. Čovek za susednim stolom ne izgleda zainteresovan za igru. U raskopčanom sivom sakou i košulji na sivo-plave pruge, u belim pantalonama na tregere i mrežastom kapom za bezbol na glavi, rasejano srče iz šoljice i dimi. Putnici, među prvima oštrokljuna žena (a gde li je njegov otac?), strčaše se ka praznim stolovima.
– Sešćemo do njega – kaže Horacijo – Slobodno je?
– Sedi, slobodno je, baš bih želeo da popričam sa našim čovekom.
Prilazi konobar.
– Malu “Aleksandriju” meni, a za njega koka-kolu – naručuje Horacijo – A vi?
– Dobra ideja. I meni jedno vince. Kažu, posle kafe ne ide, ali danas mi je dan za druženje.
– Baš lepo što smo se sreli. A da vas nešto pitam. Da li znate zašto se kuca vino sa čašama?… Da bi se zadovoljila sva čula. Prvo mu ispitaš boju, pa pomirišeš, onda, pre nego što gucneš, kucaš se čašama. Da čuješ kako odzvanja!
– Ova ti je bila dobra – nasmeja se tip. – Ajde, u zdravlje. Udri brigu na veselje.
– Uzdravlje… A odakle dolazite?
– Iz daleka. Juče izjutra sam bio u Nemačkoj, u podne u Sloveniji, a sad sam evo tu, i govorim naški. Treba i sreće imati.
Posle prvih gutljaja vina, tip se raspričao: – Moj gazda. Fenomenalan čovek. Ne znam ni koliko zarađuje. Multimilijarder! I ima razumevanje za nas radnike. Eto, ja svake godine dođem kući za Božić. Iako ga oni ne slave u isto vreme sa nama.
– Ispada, dok se naš Isus rađa, njihov već sisa, a možda, kako je bio napredan, već je i prohodao.
Tip se bledo osmehnu na Horacijevu opasku, produžavajući po svome: – Ali, gazda se složio. Reče mi, pokazao si se kao marljiv radnik svih ovih godina, nisi se žalio, radio si prekovremeno, možeš da odeš za Božić u tu tvoju otadžbinu. Ako se dobro pokažeš, neću ti braniti. I od reči je. Daje ti normu, ako je prebaciš, odmah ekstra lova. Samo to mu je važno. Biznis. Biznis je profit. Jednostavno. Takav ti je moj gazda.
– Izvinite što vas prekidam, gospodine, ali lako je u štali govoriti o kulturi.
– Kako?
– Među golubovima, izvinite me za ovakvo poređenje, glavni svo vreme tera druge da ne kljucnu ni trunku. Ali, i on sam ostaje gladan. Kod ljudi, obratno, gazda te neprestano tera da radiš, a on sam sakuplja pare.
– Moj gazda dobro plaća. Pa ja imam sigurno pet puta, deset puta veću platu od tebe.
– Ne bi me čudilo… Izgleda da je danas tako – posle kraće pauze obraća im se Horacijo, više njemu nego čoveku – lična korist je postala glavni cilj našeg ponašanja u životu. Svi nosimo maske samilosti, razumevanja ili poniznosti, samo da se ogrebemo za više novca. A, u sebi, jadni, govorimo da smo posebni. Uspeh? Da li vi sebe smatrate za uspešnog čoveka?
– Da.
– A ja, ne. Ranije, zaista sam želeo da budem uspešan. A to je u našoj profesiji vrlo promenljiva kategorija. Jednog dana si na vrhu, prepoznaju te na ulici, slikaju te, i što je još važnije, pun si samopouzdanja. Ne prođu ni četiri, ni tri godine, a već ti ništa ne ide od ruke i od one tvoje superiornosti ni traga, ni glasa. Režiseri te izbegavaju ili ti daju neke ponižavajuće epizode. I otpočinje kuknjava, kuku kakva mi je sudbina, kakav mi je ovo život… Od stare slave samo mrvice, a još manje para. Prinuđen si da živiš od bednog glumataranja na ovom prokletom mestu, u ovo najgluplje vreme i pored toga što si zdrav i prav, vučeš se kao crevo, nemaš para za jedno, a trebaju ti pare za drugo, nerviraš se, počinješ da se dereš svi ste vi komunistički magarci, a pojma nemaš šta je to komunizam. Eto to ti je makedonski glumac danas. Zato i snimam reklame za pivo.
Ovo mu je kao da vežba ulogu za večerašnju predstavu, pomišlja, kao da razgovara sa ljudima koji su tu, a nisu tu. I zaista, početni elan u razgovoru jenjava, tip se povlači u svojoj stolici. Takoreći ćutke završavaju s pićem, a tip najbrže od svih.
– Dozvolite ja da platim – kaže Horacijo.
– Ne dolazi u obzir. Ja častim, tebe i malog za prijatno društvo. Sad treba da vozim dalje, čekaju me u selu…
Rukuje se, nekako na brzinu, sa usiljenom srdačnošću. Tek tada, kad ustaje od stola, vidi se da ima nezdravu boju lica, zemljanu, sa velikim tamnim podočnjacima.
– Baš mi je žao – kaže docnije Horacijo.
– A zašto?
– Pa, uznemirio sam čoveka. Prema meni, mili moj, među onima koji imaju potrebu da napuste zemlju, možeš da odvojiš nekoliko sasvim različitih grupa. Najpre onu ubedljivo najveću, odseljene. Ili ekonomske emigrante bez povratka. Makedonija se predaje na dva najznačajnija polja, mili moj, a to su obrazovanje i odlivanje mozgova, što mu dođe na isto, ona u svakom pogledu mnogo gubi. Ljudi su prinuđeni da napuste otadžbinu radi boljeg života. Ubi bene, ibi patria! Samo se bistri tamo neka kobajagi politika, svakodnevno po parlamentima, po novinama, po kafanama, čak i u spavaćim sobama, a omladina nam beži. I to zauvek! – otpija Horacijo poslednji gutljaj vina iz čaše, ali neutoljiva žeđ za konverzacijom ne dozvoljava mu nikako da da sebi pauzu čak in a moje “i…”: – Mada, mili moj, postoji još jedna, mnogo ređa grupa onih koji su između turista i istraživača, koja, i u ovo vreme bednih plata i ponižavajućih viza, nije prestala da skita po svetu. Začudićeš se koliko se takvih, mladih i uglavnom siromašnih ljudi iz naše majušne zemlje prošetalo do Indije, Kube ili Kine. Ni meni nije baš jasno kako su uspeli da nađu sredstva, ali eto uspeli su. Da, mili moj, to su po meni pravi putnici. Kopači.
– Kopači? Nije mi baš najjasnije.
– Da, mili moj, kopači. Oni koji putuju po horizontali, ka unutra.
Izlazimo iz “Kluba Egipćana”. Primećujem da parking nije onaj isti. Nema oca, putnika i šofera iz mini-busa. Nema ni pričljive žene oštrokljunog nosa. Nestao je i mini-bus. Samo je nekakav vozić stajao na ledini pred nama, sa lokomotivom i dva vagončića.
* * *
Vozić se stenjući uspinjao kroz predele gusto obrasle drvećem jedne tihe planine sa zaobljenim, isto tako šumovitim vrhovima, sva zelene kao da nije vreme pred Božić, već proleće, kada je bujanje prirode najočiglednije. Nisu imali aparat, a bilo je baš sjajno za fotografisanje.
– Vidi tu planinu, mili moj! Nema prevare. Treba joj milion godina da se pomeri. A mi ljudi, pored nje, zar ne nalikujemo na brze i najnervoznije insekte, neprestano u žurbi, uhvati ovo, pa ga odmah pusti, da ti ne promakne sledeće. I tako celog života – Horacijo ceremonijalno raširi ruke i podiže obrve, gest koji bi mnogi ocenili kao patetičan ili staromodan, ali koji je ovom čoveku baš odgovarao – Trči, trči, dok se jednog dana, jednog časa, jednog trenutka, ne zaustaviš, ko zna zbog čega, naprimer zbog ove svoje fotografije iz voza, koja će ti sasvim slučajno ispasti iz albuma, i pomislićeš užasnut, pa ovo dete, to sam ja, toliko godina mog života je otišlo u nepovrat, a povratka nema. I ko me je to fotografirao, ja tada nisam imao aparat!
Sluša Horacija koji mu se sada čini nekako viši i deblji, a ne može a da ne prizna sebi da baš ne razume ovo što mu on govori.
Unutra vagon nije bio podeljen na kupea, nego su drvena sedišta bila poređana jedno za drugim, u pravcu kretanja voza. Između sedišta su se provlačila deca, verovatno neka školska ekskurzija iz nižih razreda osnovne, peti ili šesti, jer su devojčice već nadvisivale dečake koji su se, sudarajući se, tiskali oko njih kao trutovi oko matice.
* * *
Tada pored pruge ugledaše grupu ljudi kako kopaju. Bili su obučeni u jednolične sive, izbledele uniforme, neki od njih su na rukama imali iscepane, prljave rukavice. Deca su se zalepila za prozore vagona dok je vozić sporo, vrlo sporo prolazio pored radnika.
– Ko su ove… čike? – zapita, malo začuđen visinom svog dečijeg glasa.
– To su, kako da ti kažem, to su ljudi koji su nešto pogrešili u životu i sada moraju da trpe zbog tih svojih grešaka.
– I zato moraju ovako da kopaju?
– Da, mili moj. Vidiš li one druge sa strane, one sa šlemovima, koji ne kopaju, nego drže puške i nešto viču.
– Vidim ih.
– To su stražari. Oni paze na kažnjenike da ne pobegnu.
– A da li ih tuku?
– Ne samo što ih tuku, nego i ih pretuku. Tamo vreme jako sporo odmiče. Težak teret i pakleni rad, iz dana u dan, od ujutru do uveče da udararaš motikom po tvrdoj podlozi. Poželiš bar malo da prilegneš, da se odmoriš, ali nikako: moraš da držiš oči širom otvorene, jer stražari kao jastrebovi paze svaki tvoj korak, ako posustaneš da te zatuku kundacima kao onemoćao plen.
Jedan od osuđenika, upalih obraza, podiže pogled ka voziću. Primećuje njegove tamne podočnjake i tanku Badnjikovu grančicu kako viri iz gornjeg džepa na iznošenoj uniformi. Zašto mu ovaj bedni, napaćeni čovek tako liči na oca?
* * *
– Nesavršena je čovekova fiziologija, mili moj.
– A šta je to fiziologija?
– Ono čemu te uči telo. Izjutra se budiš posle dobrog sna, odmoran, svež i sve ti izgleda u redu, žmirkaš i tada… Nešto od dole daje ti signal! Hitna potreba da mokriš. Šta da radiš kad se mora. Iskačeš iz kreveta, ne na levu, nego na desnu nogu, a leve papuče nigde, pala pod krevet, klekneš da je potražiš i jako udaraš glavom o rub kreveta… Bol te osvešćava, psuješ na sav glas, ideš da mokriš, a od dobrog raspoloženja na početku ni traga… Kad sam već kod sna, žalim se jednoj od mojih slatkih prijateljica… – zastade Horacijo da bi naglasio množinu “prijateljice” – da me sve češće ne hvata san kad legnem uveče. Znaš šta mi je odgovorila?
– Šta?
– Ne hvata te jer ti je broj godina veći od broja cipela! Zamisli, mili moj, to mi reče mrtva hladna, ali sam se brzo snašao. Broj pantalona još uvek mi je veći od godina, hahaha!
To je zato što si debeo, pomisli i odmah se posrami svoje zlobe, ali tek tada, skrećući pogled sa Horacijevog lica, primeti da se više ne voze u voziću, jer su nestali i učenici i osuđenici i planina.
* * *
Tada će mu verovatno reći: – Ali, ja vas znam! Dobro se sećam, mada je bilo odavno, pre mnogo godina, putovao sam sa vama. Vi ste glumac, zar ne, zapamtio sam vas po imenu, neobično je… Horacijo. Horacijo Cvikalo… tako se zovete, zar ne, zapravo sreli smo se još ranije, kad sam bio dete, u jednom voziću, na pionirskoj ekskurziji… Zar nije čudno što sam u ovim mojim godinama, deda sam sa tri unuka, a žena moga sina, druga žena je trudna, što znači da ću uskoro da dobijem još jedno unuče, zar nije čudno što smo se ponovo ovako sreli, a vi… Vi ste isti, nepromenjeni, sa istim brčićima, bez znaka starenja!
– Zaista?
– Eto, i glas vam je isti. Karakterističan. A ja, kada smo razgovarali, imao sam tri različita glasa – dečiji, mladićki i sada, kako bih rekao, izrazito odrasle osobe. Zovete se Horacijo Cvikalo? Da li sam u pravu?
– Da, tako je.
Osetiće poriv da se počeše po kosi kao da ima perut, iako mu je od kose preostalo samo na temenu. Ali, Horacijo će lice ublažiti svojim prepoznatljivim, širokim osmehom: – Razvedri se, mili moj, šta je tu tako ozbiljno. I, ako se već dugo poznajemo, zašto mi onda persiraš?
* * *
Onda će i Horacijo nestati.
Suočiće se sa svojom usamljenošću usred predela kao iz holivudske filmovane bajke, sa upriličenom veštačkom svetlošću od reflektora: noć je zaustavljena u dolasku, da se nazru konture razgranatih grmova ružičnjaka, belih i crvenih, između kojih će svetlucati ćilibarske oči (crnih mačaka ili vukodlaka?), on će lutati, izgubljen, seoskim puteljkom posejanim gustim suvim prahom da bi se dizali oblaci pri svakom njegovom koraku.
– Ti glupi ostareli prdežu – čuće nešto nalik podzemnom šištanju. Ugledaće nekakvu utvaru, od koje se širi, to će odmah osetiti, hladan, grobni zadah, obavijenu tamnosivom, buđavom koprenom koja joj je prekrivala glavu i celo telo, jedino desna ispružena ruka daće mu znak da ga sledi. I pored užasnog straha koji ledi od glave do pete, poćiće za utvarom automatski, kao robot. Seoski put, upola vidljiv od blede (veštačke) Mesečeve svetlosti, vijugaće ka groblju, odakle će izdužene senke krstova i spomenika pobodenih u prezasićeno tlo još više zalediti njegovo ukočeno telo. Utvara će se bezglasno provući kroz poluotvorenu grobljansku kapiju. I on će se dovući tamo, teturajući se pri hodu. Utvara će zastati i svojim dugim, čvornovatim prstom pokazaće mu natpis na jednom zapuštenom nadgrobnom kamenu. Na njemu će pročitati sopstveno ime.
– Ne… ne… – počeće da zamuckuje, dok donja vilica ne počne nekontrolisano da mu se trese.
– Istrulećeeeš – opet će čuti grobni šapat.
Tada, u svom tom ludilu, iz mraka će izroniti još jedno ogromno, dlakavo stvorenje koje će se približiti režeći, ispruženih šapa, klateći se s jedne noge na drugu. Ovo će mu bit i suviše. Počeće da vrišti i da trči, saplićući se, što dalje od tog užasnog mesta. Kad, dok tako cvili od straha, sav van sebe, neka nevidljiva ruka (samo da nije utvarina!) nateraće ga da se okrene unazad i videće medveda kako udara onu groznu utvaru jednim jedinim zamahom šape: avet će se srušiti na zemlju i iščeznuti već u sledećem trenu. On će nastaviti da beži, ali će ga Medved nazvati: – Stani, sine, ja sam! Prepoznaće mu glas i zastati da ga pričeka. Ovaj će mu se približiti, zadihan, ogroman, ali ne toliko koliko mu se činilo. Medvedino krzno će spasti i pred njim će se pojaviti njegov otac, lep i elegantno obučen kao i uvek! Do njih dvojice, eno ga, dotrčaće i treći, Horacijo, da mu kaže, svojim šarmantnim basom: – Ynaš li šta kaže Biblija, ako imaš veru, čak tako majušnu kao sinapovo zrno, možeš pokrenuti i planinu.
Osetiće se lak kao pero, srećan kao anđeo, veseo kao prvačić. U tom optimističkom raspoloženju, oglasiće se zvona sa zvonika.
– Šta je danas?
– Božić! – odgovoriće mu otac i Horacijo u isti glas.
* * *
Dok se grli sa ocem i plače i kikoće se u isto vreme, budi se: ne baš kratko, sasvim ošamućen, zuri u plafon (Koji je dan? Gde sam? Koliko godina imam?), zatim se polako osvrće unaokolo. Krevet je njegov, soba isto tako. Kroz otvoren prozor struji svež majski vazduh, “Kakva zbrka! Ovakav san nikad dosada nisam sanjao!”, nekoliko puta duboko udahnu. Još nije rasanjen, zuri u ozelenjeno Vodno koje se zbog čistog vazduha približilo gradu.
Odjednom se seti – danas do podne treba da bude na autobuskoj, autobus mu polazi u 12.15. Zapravo, podseća se, ne baš pravi autobus, ljubazna službenica iz agencije mu reče da će putovati mini-busom, ali jednim od onih modernih, po svim evropskim standardima.
– Mini-bus? – češe se po raščupanoj kosi – Ovo mi zvuči nekako poznato? – i dalje se češući, ide ka kupatilu na svoju redovnu jutarnju toaletu.
___
S makedonskog preveo autor