Sjedimo u caffeu nadomak Nazorjeve, nekoć Frančiškanske, s horizontom od Alpi, otkud bračka bura, preko kanala donosi bijele iglice sjećanja. Bredin je djed, gradski fizik u Jesenicama, dao podići grobnicu na Žalama, pa se Breda i Damjan svake godine vrate u Ljubljanu, makar koliko zaobilaznica trebalo provesti. U oknu njihova stana, pri dnu Uršulinske, opet je samostan, u starom mestu New Orleansa. Poslužuje nas tamnoputi mladić, kao da je upravo stigao iz noćne smjene u luci ili tek stilski preplanuo, pa kaže Bredi neka se ne trudi sa slovenskim, ako joj već ne ide, gospa ne govorite kak Slovenka.
Prije sedamdeset godina u Bredin je zagrebački razred ušao profesor E., Bračanin, i kazao joj – nije ni čudo što ne znaš hrvatski. Ne mora se ni truditi, ona ga, kao ni njezin otac, niti ne može naučiti. Dok je razred bio na pjevanju i tjelovježbi Breda bi sama u učionici vježbala hrvatski, Slovenka nije bila dostojna figura rasporeda, nije smjela vježbati, svjedožba o neocijenjenosti ostala je njena narukvica, stečena u butiku s cijenama za povlaštene.
Bredin otac zvao se Franjo i u doba nastanka one grobnice sa Žala bio je privatni docent u Bratislavi. Ondje ga je zateklo Fordovo pismo. Jest, pisao mu je, zapravo odgovorio, onaj pravi Ford. Spreman ga je stipendirati u Parizu, ali Franjo mora potpisati da će kupiti frak, i večernju haljinu za suprugu, da neće zapustiti medicinu, nego navečer ići u Operu. Kako god da je bilo, Franjo se u Parizu, povjerujmo Fordu da se to zbilo u Operi, zbližio s njemačkim liječnicima. Pa kada su mu profesori u Zagrebu rekli da više ne može spašavati ljude, jer ga oni ne razumiju, da ima nestati, iz Berlina je javljeno kako za liječnike nije smrtna diskvalifikacija ako se zovu Franjo ili su uvrnuti ulijevo. A njemački se general koji se, zlu ne trebalo, osobno zanimao u stanu umirovljenika Franje je li sve pod kontrolom, pred malom kolekcijom modernog hrvatskog slikarstva čudio jeziku koji se ne može naučiti.
Nazor je već bio na Mirogoju, ispod bračkog kamena, kada su se u Zagrebu sjetili da bi pjesniku hrvatskog jezika trebalo prirediti izložbu. Šef književnog muzeja pozvao je mladog arhitekta Damjana da skicira postav, pa su se najavili Nazorovu znancu, utjecajnom govorniku hrvatskog s promijenjenim društvenim naglaskom. Prihvatila ih je na vratima njegova gospođa i na tren ostavila u salonu same. Šef književnog muzeja zagledao se u portrete na zidu pa mu ona u povratku tumači kako su to djed i baka, rođaci njezina supruga. Na povratku niz brijeg, Mirogojskom cestom, šef književnog muzeja kaže Damjanu – Znaš koji su oni ona zidu. – Kako ne bih znao, pa rekla nam je. – E nisu, ono su moji djed i baka.
Razmišljao sam kako su se Breda i Damjan dogovorili da odu, bez uspjeha. I kada bih njih, a možda i jesam, o tome pitao, poanta bi izostala. Svela se u onu malu kolekciju slikarskih boja koja na drugoj obali zvuči jednostavnije, nema je tko tumačiti. A onda je došla velika poplava, New Orleans je plutao poput Zagreba prije nasipa, poput Nazorova Zagreba. Gradonačelnik je, kada se sve smirilo, primio skupinu međunarodnih eksperata, diplomatskih senatora. Jedan je bio našijenac, pa ga je doveo u nepotopivo dizajnirani stan govornika nerazumljivih jezika. Stari se čudio slikarima svoga djetinjstva, a onda svoje domaćine na ulici u Zagrebu upitao kada će se vratiti. I dodao, svakako u Zagreb, a ne u Ljubljanu. Ljubljana je lijepa, samo ona je boutique.
Dođe nam, nama troma, da se suglasimo kako Ljubljana jest boutique. Sa slike koju se ne može kupiti, mora se u njoj, slici, kao i na tjelovježbi – biti ili ne biti.
Boutique
___________________________________________Davoru Kapetaniću
Sjedimo u caffeu nadomak Nazorjeve, nekoć Frančiškanske, s horizontom od Alpi, otkud bračka bura, preko kanala donosi bijele iglice sjećanja. Bredin je djed, gradski fizik u Jesenicama, dao podići grobnicu na Žalama, pa se Breda i Damjan svake godine vrate u Ljubljanu, makar koliko zaobilaznica trebalo provesti. U oknu njihova stana, pri dnu Uršulinske, opet je samostan, u starom mestu New Orleansa. Poslužuje nas tamnoputi mladić, kao da je upravo stigao iz noćne smjene u luci ili tek stilski preplanuo, pa kaže Bredi neka se ne trudi sa slovenskim, ako joj već ne ide, gospa ne govorite kak Slovenka.
Prije sedamdeset godina u Bredin je zagrebački razred ušao profesor E., Bračanin, i kazao joj – nije ni čudo što ne znaš hrvatski. Ne mora se ni truditi, ona ga, kao ni njezin otac, niti ne može naučiti. Dok je razred bio na pjevanju i tjelovježbi Breda bi sama u učionici vježbala hrvatski, Slovenka nije bila dostojna figura rasporeda, nije smjela vježbati, svjedožba o neocijenjenosti ostala je njena narukvica, stečena u butiku s cijenama za povlaštene.
Bredin otac zvao se Franjo i u doba nastanka one grobnice sa Žala bio je privatni docent u Bratislavi. Ondje ga je zateklo Fordovo pismo. Jest, pisao mu je, zapravo odgovorio, onaj pravi Ford. Spreman ga je stipendirati u Parizu, ali Franjo mora potpisati da će kupiti frak, i večernju haljinu za suprugu, da neće zapustiti medicinu, nego navečer ići u Operu. Kako god da je bilo, Franjo se u Parizu, povjerujmo Fordu da se to zbilo u Operi, zbližio s njemačkim liječnicima. Pa kada su mu profesori u Zagrebu rekli da više ne može spašavati ljude, jer ga oni ne razumiju, da ima nestati, iz Berlina je javljeno kako za liječnike nije smrtna diskvalifikacija ako se zovu Franjo ili su uvrnuti ulijevo. A njemački se general koji se, zlu ne trebalo, osobno zanimao u stanu umirovljenika Franje je li sve pod kontrolom, pred malom kolekcijom modernog hrvatskog slikarstva čudio jeziku koji se ne može naučiti.
Nazor je već bio na Mirogoju, ispod bračkog kamena, kada su se u Zagrebu sjetili da bi pjesniku hrvatskog jezika trebalo prirediti izložbu. Šef književnog muzeja pozvao je mladog arhitekta Damjana da skicira postav, pa su se najavili Nazorovu znancu, utjecajnom govorniku hrvatskog s promijenjenim društvenim naglaskom. Prihvatila ih je na vratima njegova gospođa i na tren ostavila u salonu same. Šef književnog muzeja zagledao se u portrete na zidu pa mu ona u povratku tumači kako su to djed i baka, rođaci njezina supruga. Na povratku niz brijeg, Mirogojskom cestom, šef književnog muzeja kaže Damjanu – Znaš koji su oni ona zidu. – Kako ne bih znao, pa rekla nam je. – E nisu, ono su moji djed i baka.
Razmišljao sam kako su se Breda i Damjan dogovorili da odu, bez uspjeha. I kada bih njih, a možda i jesam, o tome pitao, poanta bi izostala. Svela se u onu malu kolekciju slikarskih boja koja na drugoj obali zvuči jednostavnije, nema je tko tumačiti. A onda je došla velika poplava, New Orleans je plutao poput Zagreba prije nasipa, poput Nazorova Zagreba. Gradonačelnik je, kada se sve smirilo, primio skupinu međunarodnih eksperata, diplomatskih senatora. Jedan je bio našijenac, pa ga je doveo u nepotopivo dizajnirani stan govornika nerazumljivih jezika. Stari se čudio slikarima svoga djetinjstva, a onda svoje domaćine na ulici u Zagrebu upitao kada će se vratiti. I dodao, svakako u Zagreb, a ne u Ljubljanu. Ljubljana je lijepa, samo ona je boutique.
Dođe nam, nama troma, da se suglasimo kako Ljubljana jest boutique. Sa slike koju se ne može kupiti, mora se u njoj, slici, kao i na tjelovježbi – biti ili ne biti.