Pjesma o zemlji da bi bila, i o općem čovjeku, o svatkoviću, koji zemlju naseljava, može biti lijepa ili istinita. Ako je lijepa, nije istinita. Ako je istinita, ružna je, kao što je ružan svaki nevoljeni jad i svaka tuđinska bijeda i sirotinja. Ako je pjesma o zemlji istinita, onda je tuđinska. Ako je lijepa, onda su iz nje isključeni, izopćeni, protjerani svi koji su tuđi.
Da bi bila lijepa i istinita, pjesma o zemlji morala bi biti ispunjena ljubavlju za svakoga njezinog razbojnika. Da bi bila lijepa i istinita uvijek bi morala biti o drugome i drukčijem. I čim se čovjeku, nakon bezbroj ponavljanja, pričini da je on taj drugi i drukčiji, da se pjesma nanovo presloži i pobjegne na suprotnu stranu, onome drukčijem od drukčijeg.
Pjesma o zemlji i o njenom čovjeku pjesma je o paradoksu.
Amir Brka napisao je takvu pjesmu. Toliko lijepu i istinitu da nikada neće biti recitirana ni na jednoj svečanoj akademiji, niti će ikoga navesti na zlodjelo iz patriotizma.
Amir Brka:
BOSANAC
Čudnijeg stvora nije predskazao ni ludi Nostradamus: pričešćuje se u džamiji pjevajući Te Deum laudamus,
radosna je glava pod fesom, i kokarda mu je na čalmi, poneseno žuri u tekiju, a iz nje dopiru zanosni psalmi,
u katedrali se njiše u transu s vjernom braćom u zikru, bure je popio, pa na hadž kreće, u džepu nosi još litru,
uživa u panku i u hiphopu, u tehnu i atonalnoj muzici, u depresiji je kad čuje sevdalinku, zapuši uši u panici,
omrznuo je prvoga komšiju, izdaja ga njegova vrijeđa, jer kada mu najteže bijaše, ovaj mu ne zabi nož u leđa,
prostodušno se grli sa onima koji poklali su mu djecu, fatihu mrmori i plaća tevhide na krstu raspetom svecu,
brojanicu prezire, jer je doživljava ćafirskim tespihom, spaljuje Zavjet, tu obmanu sazdanu šejtanskim stihom,
u očaju je ako svakoga dana ne sretne četničku bratiju, pada u delirij kad u prolazu pozdravlja ustašku satniju,
čuje li one što se sa ponosom sjećaju bosanskog kralja, zbog mača kune sultana, ta kruna bješe dostojna malja,
Bosnu siroticu ni u snu ne vidi slobodnu ili građansku, valjalo bi pod susjede da ide, pod Tursku ili Mađarsku,
sanja muftiju koji nanovo će ustrojiti diviziju Handžar, o Andriću ne želi čuti, no draži mu je Mustafa Madžar
od svih književnih likova, jer svijet je doista pun gada, pa kakav je to identitet ako čovjek u njemu ne strada?!
Prije će nesretan Mujica i konja na mjesecu da potkuje nego što ispunit će sve što sad se od Bosanaca očekuje,
jer ne pripada njemu niti jedan pedalj očinske zemljice; da bi se čudio, njegove još su tek u glavi očinje zjenice
Bosanac
O “Bosancu”
Pjesma o zemlji da bi bila, i o općem čovjeku, o svatkoviću, koji zemlju naseljava, može biti lijepa ili istinita. Ako je lijepa, nije istinita. Ako je istinita, ružna je, kao što je ružan svaki nevoljeni jad i svaka tuđinska bijeda i sirotinja. Ako je pjesma o zemlji istinita, onda je tuđinska. Ako je lijepa, onda su iz nje isključeni, izopćeni, protjerani svi koji su tuđi.
Da bi bila lijepa i istinita, pjesma o zemlji morala bi biti ispunjena ljubavlju za svakoga njezinog razbojnika. Da bi bila lijepa i istinita uvijek bi morala biti o drugome i drukčijem. I čim se čovjeku, nakon bezbroj ponavljanja, pričini da je on taj drugi i drukčiji, da se pjesma nanovo presloži i pobjegne na suprotnu stranu, onome drukčijem od drukčijeg.
Pjesma o zemlji i o njenom čovjeku pjesma je o paradoksu.
Amir Brka napisao je takvu pjesmu. Toliko lijepu i istinitu da nikada neće biti recitirana ni na jednoj svečanoj akademiji, niti će ikoga navesti na zlodjelo iz patriotizma.
Amir Brka:
BOSANAC
Čudnijeg stvora nije predskazao ni ludi Nostradamus:
pričešćuje se u džamiji pjevajući Te Deum laudamus,
radosna je glava pod fesom, i kokarda mu je na čalmi,
poneseno žuri u tekiju, a iz nje dopiru zanosni psalmi,
u katedrali se njiše u transu s vjernom braćom u zikru,
bure je popio, pa na hadž kreće, u džepu nosi još litru,
uživa u panku i u hiphopu, u tehnu i atonalnoj muzici,
u depresiji je kad čuje sevdalinku, zapuši uši u panici,
omrznuo je prvoga komšiju, izdaja ga njegova vrijeđa,
jer kada mu najteže bijaše, ovaj mu ne zabi nož u leđa,
prostodušno se grli sa onima koji poklali su mu djecu,
fatihu mrmori i plaća tevhide na krstu raspetom svecu,
brojanicu prezire, jer je doživljava ćafirskim tespihom,
spaljuje Zavjet, tu obmanu sazdanu šejtanskim stihom,
u očaju je ako svakoga dana ne sretne četničku bratiju,
pada u delirij kad u prolazu pozdravlja ustašku satniju,
čuje li one što se sa ponosom sjećaju bosanskog kralja,
zbog mača kune sultana, ta kruna bješe dostojna malja,
Bosnu siroticu ni u snu ne vidi slobodnu ili građansku,
valjalo bi pod susjede da ide, pod Tursku ili Mađarsku,
sanja muftiju koji nanovo će ustrojiti diviziju Handžar,
o Andriću ne želi čuti, no draži mu je Mustafa Madžar
od svih književnih likova, jer svijet je doista pun gada,
pa kakav je to identitet ako čovjek u njemu ne strada?!
Prije će nesretan Mujica i konja na mjesecu da potkuje
nego što ispunit će sve što sad se od Bosanaca očekuje,
jer ne pripada njemu niti jedan pedalj očinske zemljice;
da bi se čudio, njegove još su tek u glavi očinje zjenice