Ne znam je li moj razred bio namjerno “sportski”, je li to bila neka posebna selekcija, ali znam da su Iva, Davor (kasnije Pjevač), Aljoša, Mirjana, Savka, Safija, Vlado… bili pionirske sportske “zvijezde”. Ja među njima vjerojatno zato što sam dobro igrao šah. I Bogdan je bio jedan od njih, odličan rukometaš, a i košarkaš. Išli smo u isti razred, u istoj ulici stanovali. Posjećivali jedan drugog, ja mu se i roditelja, skromnih, gostoljubivih ljudi, sjećam. Ni on, ni ja nismo bili, po kriterijima nacionalista, “pravi Bosanci”. Premda u jednom intervjuu u sarajevskom Svijetu ja 1969. izjavih da sam Bosanac. Nekima se to nije svidjelo, jedan me “komitetlija” ukorio, jedino me Mak Dizdar diskretno, preko sina Envera, pohvalio. Bogdan to nije rekao, ali je Bosnu načinio šampionom i tako on sam postao najveći Bosanac za kojeg ja znam. Tako je to oduvijek bilo, a sve mislim i ubuduće će biti: tu lijepu zemlju su upropaštavali političari, uništavali ratnici, a voljeli i proslavili sportaši i umjetnici. Nikada, kao te noći, kada je košarkaški tim Bosna postao ono što je zaslužio, nisam toliko bio Bosanac, do zore pjevao, sve živo čašćavao. A Boša i tada ostade beskrajno skroman, govorio da su se svi zalagali, isticao da je to timski rad, hvalio sve koji su mu pomogli, premda su svi trebali hvaliti njega. Sjetih se da je takav bio i u školi. Nikada se nije razmetao iako je odlično crtao (pa bi učiteljica pokazala njegov crtež, “Vidite Bošin brod, samo što ne zaplovi”), uvijek bi napisao zadaću, znao ono što ga pitaju, u svim se sportovima već tada isticao, a svojim se postignućima nije razmetao. Fizički je bio jači od većine nas, ali u našim “ratovima dugmadi” nikada nije direktno učestvovao. Samo bi se popeo na krovnu terasu u dvorištu, i nama, borcima, odozgo komandirao “Lijevo krilo naprijed, Šućina raja stoj”. Selektor! Jednom mi je, kada smo igrali rukomet na času fizičkog, a ja kao i uvijek nešto uradio kao ne treba, rekao: “Šta ti je danas.” Nikada u školi nisam bio tako ohrabren i ponosan na sebe sama, kao i ja znam igrati, samo danas griješim, rekao Boša. A takav je bio u svakom susretu: ohrabrivao, na bolje poticao. Nedavno sam sjedio s jednim novinarom u Italiji, mislim da se zvao Giovani, spomenusmo Bošu, novinar ga nazva. Mnogo srdačnih riječi. Boša spomenu i neke moje tekstove, i Jergovićev tekst o meni, reče da je ponosan što je moj drug. Zamislite kako je kada vam netko, sto puta (s pravom) poznatiji od vas, kaže: glavni si, što radiš to vrijedi. Moj me školskievo opet pohvalio. Nitko ne može biti tako galantan kao istinski pobjednik, kao veliki šampion. Kao moj drug Boša.
Boša
Ne znam je li moj razred bio namjerno “sportski”, je li to bila neka posebna selekcija, ali znam da su Iva, Davor (kasnije Pjevač), Aljoša, Mirjana, Savka, Safija, Vlado… bili pionirske sportske “zvijezde”. Ja među njima vjerojatno zato što sam dobro igrao šah. I Bogdan je bio jedan od njih, odličan rukometaš, a i košarkaš. Išli smo u isti razred, u istoj ulici stanovali. Posjećivali jedan drugog, ja mu se i roditelja, skromnih, gostoljubivih ljudi, sjećam. Ni on, ni ja nismo bili, po kriterijima nacionalista, “pravi Bosanci”. Premda u jednom intervjuu u sarajevskom Svijetu ja 1969. izjavih da sam Bosanac. Nekima se to nije svidjelo, jedan me “komitetlija” ukorio, jedino me Mak Dizdar diskretno, preko sina Envera, pohvalio. Bogdan to nije rekao, ali je Bosnu načinio šampionom i tako on sam postao najveći Bosanac za kojeg ja znam. Tako je to oduvijek bilo, a sve mislim i ubuduće će biti: tu lijepu zemlju su upropaštavali političari, uništavali ratnici, a voljeli i proslavili sportaši i umjetnici. Nikada, kao te noći, kada je košarkaški tim Bosna postao ono što je zaslužio, nisam toliko bio Bosanac, do zore pjevao, sve živo čašćavao. A Boša i tada ostade beskrajno skroman, govorio da su se svi zalagali, isticao da je to timski rad, hvalio sve koji su mu pomogli, premda su svi trebali hvaliti njega. Sjetih se da je takav bio i u školi. Nikada se nije razmetao iako je odlično crtao (pa bi učiteljica pokazala njegov crtež, “Vidite Bošin brod, samo što ne zaplovi”), uvijek bi napisao zadaću, znao ono što ga pitaju, u svim se sportovima već tada isticao, a svojim se postignućima nije razmetao. Fizički je bio jači od većine nas, ali u našim “ratovima dugmadi” nikada nije direktno učestvovao. Samo bi se popeo na krovnu terasu u dvorištu, i nama, borcima, odozgo komandirao “Lijevo krilo naprijed, Šućina raja stoj”. Selektor! Jednom mi je, kada smo igrali rukomet na času fizičkog, a ja kao i uvijek nešto uradio kao ne treba, rekao: “Šta ti je danas.” Nikada u školi nisam bio tako ohrabren i ponosan na sebe sama, kao i ja znam igrati, samo danas griješim, rekao Boša. A takav je bio u svakom susretu: ohrabrivao, na bolje poticao. Nedavno sam sjedio s jednim novinarom u Italiji, mislim da se zvao Giovani, spomenusmo Bošu, novinar ga nazva. Mnogo srdačnih riječi. Boša spomenu i neke moje tekstove, i Jergovićev tekst o meni, reče da je ponosan što je moj drug. Zamislite kako je kada vam netko, sto puta (s pravom) poznatiji od vas, kaže: glavni si, što radiš to vrijedi. Moj me školski evo opet pohvalio. Nitko ne može biti tako galantan kao istinski pobjednik, kao veliki šampion. Kao moj drug Boša.