Ni šesnaest dana nakon sahrane Bore Pištala ta vijest nije došla do Sarajeva – nema je u novinama, nema je na internetskim portalima, nisam je uhvatio na televizijskim vijestima od onih koje slušam.
U Sarajevu Boro Pištalo proveo je cijeli svoj radni vijek, bio je fakultetski profesor, direktor Muzeja revolucije, direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u Vijećnici. Nadasve, kažu oni koji su se s njime poznavali i družili, a to je u ono vrijeme bilo tout Sarajevo, bio je čovjek ogromnoga neformalnog znanja i inteligencije, i fantastičnoga komunikacijskog dara i erosa.
Boru Pištala nisam ozbiljno poznavao – u Sarajevo sam došao u svojim kasnim godinama, i u njemu zauvijek ostao pridošlicom, neukorijenjenim. Znali se jesmo, u susretima se uvijek ljepo pozdravljali, i to je bilo sve. Ostalo sam saznavao iz druge ruke.
Imali smo zajednički posao kada sam s pokojnim Antom Kovačićem, Pištalovim zaposlenikom u Vijećnici, dogovarao da Svjetlost objavi Kovačićevo životno djelo – Biobibliografiju franjevaca Bosne Srebrene. Bilo je to neposredno pred rat, dogovarali smo se da to bude suaranžman Svjetlosti, Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i Provincijalata Bosne Srebrene. Pištalo je zastupao Biblioteku, pokojni fra Luka Markešić, tadašnji provincijal, Bosnu Srebrenu, direktor Gavrilo Grahovac i ja Svjetlost. Bili su to dobri, ugodni, dragi susreti i razgovori. Na moju žalost i na moju štetu, uslijedili su kasno, i bilo ih je premalo.
Knjiga je izašla 1991.
Bosna Srebrena do danas nema temeljniju i pouzdaniju knjigu o svojoj književnoj i kulturnoj povijesti.
U ratu Boro Pištalo je vlastoručno spašavao knjižno blago iz sarajevske Vijećnice, a otišao iz Sarajeva onda kada je mislio da mora otići. Nije mogao ne biti u pravu, zaustavljao ga nije nitko.
Sarajevo ga je ostavilo na miru, i poslije smrti, temeljito.
Kada je umro Boro Pištalo, za Sarajevo kao da se nije dogodilo ništa.
Boro Pištalo, umjesto in memoriam
Ni šesnaest dana nakon sahrane Bore Pištala ta vijest nije došla do Sarajeva – nema je u novinama, nema je na internetskim portalima, nisam je uhvatio na televizijskim vijestima od onih koje slušam.
U Sarajevu Boro Pištalo proveo je cijeli svoj radni vijek, bio je fakultetski profesor, direktor Muzeja revolucije, direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u Vijećnici. Nadasve, kažu oni koji su se s njime poznavali i družili, a to je u ono vrijeme bilo tout Sarajevo, bio je čovjek ogromnoga neformalnog znanja i inteligencije, i fantastičnoga komunikacijskog dara i erosa.
Boru Pištala nisam ozbiljno poznavao – u Sarajevo sam došao u svojim kasnim godinama, i u njemu zauvijek ostao pridošlicom, neukorijenjenim. Znali se jesmo, u susretima se uvijek ljepo pozdravljali, i to je bilo sve. Ostalo sam saznavao iz druge ruke.
Imali smo zajednički posao kada sam s pokojnim Antom Kovačićem, Pištalovim zaposlenikom u Vijećnici, dogovarao da Svjetlost objavi Kovačićevo životno djelo – Biobibliografiju franjevaca Bosne Srebrene. Bilo je to neposredno pred rat, dogovarali smo se da to bude suaranžman Svjetlosti, Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i Provincijalata Bosne Srebrene. Pištalo je zastupao Biblioteku, pokojni fra Luka Markešić, tadašnji provincijal, Bosnu Srebrenu, direktor Gavrilo Grahovac i ja Svjetlost. Bili su to dobri, ugodni, dragi susreti i razgovori. Na moju žalost i na moju štetu, uslijedili su kasno, i bilo ih je premalo.
Knjiga je izašla 1991.
Bosna Srebrena do danas nema temeljniju i pouzdaniju knjigu o svojoj književnoj i kulturnoj povijesti.
U ratu Boro Pištalo je vlastoručno spašavao knjižno blago iz sarajevske Vijećnice, a otišao iz Sarajeva onda kada je mislio da mora otići. Nije mogao ne biti u pravu, zaustavljao ga nije nitko.
Sarajevo ga je ostavilo na miru, i poslije smrti, temeljito.
Kada je umro Boro Pištalo, za Sarajevo kao da se nije dogodilo ništa.
*
ivanlovrenovic.com