Bilo mu je šesnaest godina, zapisuje Faulkner u “Medvjedu”, i već je nekoliko godina bio pravi lovac. Sjedio je uz vatru i slušao kazivanja o ljudima, zapravo o jednom njihovu specifičnom talentu koji nije imao nikakve veze sa smislom ili besmislom života, čak ni sa snagom, iako bi brzopleto oko moglo pomisliti da stvari stoje drugačije, a koji je Faulkner sveo na jednu jedinu dimenziju – sposobnost ljudi da prežive. Veliki je pisac iz njemu znana razloga rečenicu obložio s nekoliko uzgrednih napomena: izdržati i pri tome sačuvati skromnost kao jedino tlo na koje čovjek može stati bez bojazni da će potonuti. Prastara je to i neumitna borba, piše Faulkner, a nasuprot čovjeka stoje drevni i neublaživi zakoni koji isključuju svako žaljenje i ne trpe nikakve samilosti. Ogromni mlin staroga majstora melje, a pravi trofeji, ono na što treba obratiti posebnu pozornost, očito nisu otjelotvoreni u ulovljenoj divljači ili izloženom oružju kojim se vodi ova neravnopravna bitka, nego u snazi što se krije iza snage same. U sposobnosti, čak mudrosti, da se računa na dolazak naše osobne zime, u znanju podnošenja ovog jedinog ishoda svih ljudskih stvari. Usprkos tome biti uspravan, e, to se čini velikom stvari. Zvuči li to kao filozofiranje? Ova priča o ostajanju bez daha? Shakespeare se zapitao “kako nemaš daha kada imaš daha da mi kažeš da nemaš daha?” Filozofirati, to zapravo znači hrvati se s čitavim suludim, divljim, zastrašujućim kaosom života za većinu nas maskiranim u najobičnije svakodnevne poslove, radosti i tuge, to znači o činjenici ostajanja bez daha – a ona je pred svima nama – ostaviti neuspuhano svjedočanstvo.
Međutim, Faulkneru nisu dostajali obični, svakodnevni poslovi da bi istakao sve vrijednosti i prednosti života koncipiranoga po načelima borbe. Njegov junak sjedi, dakle, pored logorske vatre, a društvo mu prave iskusniji od njega. Niz grlo im klizi smeđa tekućina, jer, kako sam kaže, uvijek bi se u blizini našla pokoja boca u kojoj se nalazilo “zgusnuće besmrtnoga duha”. Njihov možebitni plijen je ogromni stari medvjed iz lova na kojega su se godinama lovci vraćali praznih šaka. Faulkner zapravo zapisuje kako toga velikoga medvjeda nitko od njih ni nije namjeravao ubiti. Bilo je to prije nalik ljubavnom sastanku. Medvjed je samo simbolizirao njihovu glad za životom, ambicioznost, njihovu strast. On je na izvjestan način bio crescendo cjelokupne njihove životne poeme, točka u kojoj su se isprva sabrale pa onda sudarile najviše note. Bio je velik jer je život općenito velik, i neuhvatljiv jer je život općenito neshvatljiv. Iako izrazito svojeglav i naglašeno subjektivan pisac, Faulkner se mirio s ovim općim činjenicama, ne nastojeći dokazati postojanje zida iza zida – on je vidio ograde i rekao ovdje su ograde. Medvjed je ogroman, a Faulkner pametan. Rezultat? On ga ne lovi, nego samo priča o njemu. Ali, Faulkner u tom lovu nije bio sam. Sudbinu njegove priče odredile su narativne strategije.
Pisac s bogatim životnim iskustvom kao što je bilo njegovo prirodno u mitu vidi jedini uspjeli oblik izražavanja čovjekove sudbine. Svi koji su čitali ovoga divljeg pisca znaju za njegova preuveličavanja, za njegovu sklonost velikim dimenzijama: njemu nebo nikada nije bilo dovoljno veliko i posvetio je brojne svoje stranice inzistirajući na činjenici da je sve na svijetu znatno veće nego što izgleda. Istovremeno mu Shakespeare nije bio gospodin, “jer je sve izrekao”. Ova vrsta raskoraka – inzistiranja na hipertrofiji činjenica nasuprot kojoj stoji pisac koji se zakopčao u sako i odbija izvještavati o svemu što je vidio, unikatna je i s njome se Faulkner uspješno nosio cijeloga svog spisateljskog opusa. Kakav zbunjujući procjep! Opisao bi nešto veliko, ali to, istovremeno, ne smije nijednom spomenuti. Dokazao bi vam da na svijetu postoje velike stvari, no nastojat će iz petnih žila tu golemost dočarati mikroskopskim uvidima – sve što je važno događa se na subatomskom nivou, i spas će pronaći samo osjetljivi za fine prijelaze. Kada krene u jednoj od svojih najboljih proza izvještavati o ogromnu medvjedu što je jednoć bacio sjenu na njegovo dječaštvo, sjenu koja se protegla i na ostatak njegova života, zapravo na tajnu o njemu zaključanu u njegovu pisanju, osjetljivi se čitatelj ne može prestati čuditi. Faulkner, naime, odbija usmrtiti golemu mrcinu. Onda, kako niže stranice, usput, intuitivno shvaća da nešto što je dočarao u tako gigantskim dimenzijama neće moći ubiti tek tako, ma kako vješt pisac bio. A baš to se čeka. I počinje cirkus: on isprva uvodi lik instruktora pasa, a onda i samoga psa, odgojenog za borbu u esencijalnom smislu te riječi. To je nešto onkraj dijalektike, onkraj, zapravo, svih znanih dijalekata strategijskog postavljanja prema problemu života. Ako život i jest borba, onda oko njegovih čvorišta valjda nikada nije bila tako čvrsto spletena klopka kao što je ova koju mu je u “Medvjedu” ispreo Faulkner. S tonama dužnih respekata spram protivnikove snage. S kilometrima zaobilaznih cesta, fintiranja, lažnoga fabuliranja, zavlačenja. Kao da se lukavstvo neophodno za svladavanje života na koncu sustanarski uselilo u tekst. Knjiga posvećena borbi završava nabrajanjem namještaja, kolekcijom nasumično skupljenih podataka koji se više ne sjećaju nikakvih medvjeda ni pasa vičnih njihovu svladavanju. “Oslobođenje od čega?”, piše stari majstor, “Od rada?”, zaključujući tako temu borbe na najiznenadniji način, iznenadivši vjerojatno nakon tolika posla ponajviše sama sebe.
Borba
Bilo mu je šesnaest godina, zapisuje Faulkner u “Medvjedu”, i već je nekoliko godina bio pravi lovac. Sjedio je uz vatru i slušao kazivanja o ljudima, zapravo o jednom njihovu specifičnom talentu koji nije imao nikakve veze sa smislom ili besmislom života, čak ni sa snagom, iako bi brzopleto oko moglo pomisliti da stvari stoje drugačije, a koji je Faulkner sveo na jednu jedinu dimenziju – sposobnost ljudi da prežive. Veliki je pisac iz njemu znana razloga rečenicu obložio s nekoliko uzgrednih napomena: izdržati i pri tome sačuvati skromnost kao jedino tlo na koje čovjek može stati bez bojazni da će potonuti. Prastara je to i neumitna borba, piše Faulkner, a nasuprot čovjeka stoje drevni i neublaživi zakoni koji isključuju svako žaljenje i ne trpe nikakve samilosti. Ogromni mlin staroga majstora melje, a pravi trofeji, ono na što treba obratiti posebnu pozornost, očito nisu otjelotvoreni u ulovljenoj divljači ili izloženom oružju kojim se vodi ova neravnopravna bitka, nego u snazi što se krije iza snage same. U sposobnosti, čak mudrosti, da se računa na dolazak naše osobne zime, u znanju podnošenja ovog jedinog ishoda svih ljudskih stvari. Usprkos tome biti uspravan, e, to se čini velikom stvari. Zvuči li to kao filozofiranje? Ova priča o ostajanju bez daha? Shakespeare se zapitao “kako nemaš daha kada imaš daha da mi kažeš da nemaš daha?” Filozofirati, to zapravo znači hrvati se s čitavim suludim, divljim, zastrašujućim kaosom života za većinu nas maskiranim u najobičnije svakodnevne poslove, radosti i tuge, to znači o činjenici ostajanja bez daha – a ona je pred svima nama – ostaviti neuspuhano svjedočanstvo.
Međutim, Faulkneru nisu dostajali obični, svakodnevni poslovi da bi istakao sve vrijednosti i prednosti života koncipiranoga po načelima borbe. Njegov junak sjedi, dakle, pored logorske vatre, a društvo mu prave iskusniji od njega. Niz grlo im klizi smeđa tekućina, jer, kako sam kaže, uvijek bi se u blizini našla pokoja boca u kojoj se nalazilo “zgusnuće besmrtnoga duha”. Njihov možebitni plijen je ogromni stari medvjed iz lova na kojega su se godinama lovci vraćali praznih šaka. Faulkner zapravo zapisuje kako toga velikoga medvjeda nitko od njih ni nije namjeravao ubiti. Bilo je to prije nalik ljubavnom sastanku. Medvjed je samo simbolizirao njihovu glad za životom, ambicioznost, njihovu strast. On je na izvjestan način bio crescendo cjelokupne njihove životne poeme, točka u kojoj su se isprva sabrale pa onda sudarile najviše note. Bio je velik jer je život općenito velik, i neuhvatljiv jer je život općenito neshvatljiv. Iako izrazito svojeglav i naglašeno subjektivan pisac, Faulkner se mirio s ovim općim činjenicama, ne nastojeći dokazati postojanje zida iza zida – on je vidio ograde i rekao ovdje su ograde. Medvjed je ogroman, a Faulkner pametan. Rezultat? On ga ne lovi, nego samo priča o njemu. Ali, Faulkner u tom lovu nije bio sam. Sudbinu njegove priče odredile su narativne strategije.
Pisac s bogatim životnim iskustvom kao što je bilo njegovo prirodno u mitu vidi jedini uspjeli oblik izražavanja čovjekove sudbine. Svi koji su čitali ovoga divljeg pisca znaju za njegova preuveličavanja, za njegovu sklonost velikim dimenzijama: njemu nebo nikada nije bilo dovoljno veliko i posvetio je brojne svoje stranice inzistirajući na činjenici da je sve na svijetu znatno veće nego što izgleda. Istovremeno mu Shakespeare nije bio gospodin, “jer je sve izrekao”. Ova vrsta raskoraka – inzistiranja na hipertrofiji činjenica nasuprot kojoj stoji pisac koji se zakopčao u sako i odbija izvještavati o svemu što je vidio, unikatna je i s njome se Faulkner uspješno nosio cijeloga svog spisateljskog opusa. Kakav zbunjujući procjep! Opisao bi nešto veliko, ali to, istovremeno, ne smije nijednom spomenuti. Dokazao bi vam da na svijetu postoje velike stvari, no nastojat će iz petnih žila tu golemost dočarati mikroskopskim uvidima – sve što je važno događa se na subatomskom nivou, i spas će pronaći samo osjetljivi za fine prijelaze. Kada krene u jednoj od svojih najboljih proza izvještavati o ogromnu medvjedu što je jednoć bacio sjenu na njegovo dječaštvo, sjenu koja se protegla i na ostatak njegova života, zapravo na tajnu o njemu zaključanu u njegovu pisanju, osjetljivi se čitatelj ne može prestati čuditi. Faulkner, naime, odbija usmrtiti golemu mrcinu. Onda, kako niže stranice, usput, intuitivno shvaća da nešto što je dočarao u tako gigantskim dimenzijama neće moći ubiti tek tako, ma kako vješt pisac bio. A baš to se čeka. I počinje cirkus: on isprva uvodi lik instruktora pasa, a onda i samoga psa, odgojenog za borbu u esencijalnom smislu te riječi. To je nešto onkraj dijalektike, onkraj, zapravo, svih znanih dijalekata strategijskog postavljanja prema problemu života. Ako život i jest borba, onda oko njegovih čvorišta valjda nikada nije bila tako čvrsto spletena klopka kao što je ova koju mu je u “Medvjedu” ispreo Faulkner. S tonama dužnih respekata spram protivnikove snage. S kilometrima zaobilaznih cesta, fintiranja, lažnoga fabuliranja, zavlačenja. Kao da se lukavstvo neophodno za svladavanje života na koncu sustanarski uselilo u tekst. Knjiga posvećena borbi završava nabrajanjem namještaja, kolekcijom nasumično skupljenih podataka koji se više ne sjećaju nikakvih medvjeda ni pasa vičnih njihovu svladavanju. “Oslobođenje od čega?”, piše stari majstor, “Od rada?”, zaključujući tako temu borbe na najiznenadniji način, iznenadivši vjerojatno nakon tolika posla ponajviše sama sebe.