Mongoli su ovako mučili zarobljenika: Ošišaju ga i obriju do glave, potom glavu oblijepe katranom, pa čvrsto uvežu kamiljom kožom. Kroz nekih sat, kosa počinje rasti, no kako ne može van, rasti počinje ka unutra, u lubanju, kroz moždanu vodu. Takav izokrenut Samson, govori nam o dlaci u jajetu i njezinom zamoru, o vremenu stada sa smjenjivanjem striženja i pokoljice, o draganinoj kosi vezanoj u ostarjelu kiku, o vjetru bola čuvanom u moždanoj ovojnici, o Dalilinoj namjeri da progovori o svemu.
BOLNIČKI VOZAČ
Znam veterana, minobacačliju, vozim ga kombijem četvrtkom na zračenje, na Paprikovac. Zrače mu kosti nogu, od koljena nadolje.
Išao, kaže, kod travara u Federaciju. U selo koje je gađao.
Dočekao ga travar u kolicima; dao mu ulje, džaba – čuva i gelere iz kičme u regalu, u minijaturnoj kopiji spomenika na Sutjesci.
Ali ništa ne pomaže, priča u povratku s prednjeg sjedišta.
Ko i on, i ja džaba mazao.
I cijev i noge.
IZ KENOTAFARIJA
Poredani u bivšoj streljani, pod žaruljama, razmijenjeni poginuli momci iz III čete leže otvorenih utroba, bezdrobni, zjapeći, kao da se došaptavaju otvorenim stomacima. Odstranjenih testisa, na onkologiji, puno kasnije, major zadužen za razmjenu, priča oboljelim dvadesetgodišnjacima – po jedan je nedostajao sa svake strane i dogovorimo da dva prazna lijesa, bez puno priče pošaljemo s herojima. Beskosna dva sanduka, iznad kojih su počasno pucale dvije vojske. Njih dvojica ostala u toj šumi, nenađeni; imaju i po ulicu svaki u svojem entitetu. Ulice im iskoračavaju u ugaženost.
BOMBONIJERA
Specijalizant interne medicine, dvije godine na ratištu. Amputirao na ratištima tridesetosam studenata. Bog ptice raspoznaje po dubini gnijezda na računu pjevanja. Od čega kremirano, u šumi, iza linija – jedanaest nogu natkoljenično, sedam muških laktova u vojnim košuljama, dvadestčetvoro prstiju nauljenih drnčom. Vodi petgodišnju unučicu, puno kasnije, na novogodišnji vašar u centru, kupuje joj mehaničku samohodajuću lutku. Kad se navije ključićem – hoda, trepće, smije se, maše ručicama. Mala je gledala, pa joj s uživanjem poodkidala ruke, sve otkidivo.
Ali, ona maše dedi, ona dedi maše.
JADI TREPVERTERA
(Na četrdeset dana od Radenkove smrti)
“Trepverter” jest jidiš riječ, (“staircase words”), za riječi koje dolaze prekasno, kad smo već na stubištu, kako se veli. Crnokončići, što poslije poroda trunu po napuštenim carskim rezovima. Odavde gledajući, vidim davno umrlu zvijezdu i gledam svoju prošlost, bezmenicu; no, odozgo, iz motrišta zvijezde, mene još nema, daleko sam u budućnosti, sve je još predmenica. Gdje se sudare vid od zvijezde k meni i vid od mene k zvijezdi – točka je, tužna svetočka alefovska, kad smo već na stepenicama i korak traži pridržavanje za gelender. Ima još smijeh, raskrovljen krivuljom usta, pa se trepverteri vide u grlu kao opožarene grede u dječijim sobama spaljenih kuća. Imaju i lovci, koji ne pucajući posrnjavaju šume.
LOLINA MATER
Poslijepodne kad se ugasila i prestala pjevušiti dok veze Vilerov goblen, nebesa se na goblenu skvrčila u blijedobijeli bod vune, nad srne što jezero piju brzo se spustila lovčeva noć, poput posjekotine rašila se šuma iza, i zid na kojem leži otresao ga sa sebe, odmah do partizanskih spomenica za poubijane sinove. Igle se ohladile od njezinih ruku, idući po pisma.
Bombonijere
PACOLOVAČKA ODA
Mongoli su ovako mučili zarobljenika: Ošišaju ga i obriju do glave, potom glavu oblijepe katranom, pa čvrsto uvežu kamiljom kožom. Kroz nekih sat, kosa počinje rasti, no kako ne može van, rasti počinje ka unutra, u lubanju, kroz moždanu vodu. Takav izokrenut Samson, govori nam o dlaci u jajetu i njezinom zamoru, o vremenu stada sa smjenjivanjem striženja i pokoljice, o draganinoj kosi vezanoj u ostarjelu kiku, o vjetru bola čuvanom u moždanoj ovojnici, o Dalilinoj namjeri da progovori o svemu.
BOLNIČKI VOZAČ
Znam veterana, minobacačliju, vozim ga kombijem četvrtkom na zračenje, na Paprikovac. Zrače mu kosti nogu, od koljena nadolje.
Išao, kaže, kod travara u Federaciju. U selo koje je gađao.
Dočekao ga travar u kolicima; dao mu ulje, džaba – čuva i gelere iz kičme u regalu, u minijaturnoj kopiji spomenika na Sutjesci.
Ali ništa ne pomaže, priča u povratku s prednjeg sjedišta.
Ko i on, i ja džaba mazao.
I cijev i noge.
IZ KENOTAFARIJA
Poredani u bivšoj streljani, pod žaruljama, razmijenjeni poginuli momci iz III čete leže otvorenih utroba, bezdrobni, zjapeći, kao da se došaptavaju otvorenim stomacima. Odstranjenih testisa, na onkologiji, puno kasnije, major zadužen za razmjenu, priča oboljelim dvadesetgodišnjacima – po jedan je nedostajao sa svake strane i dogovorimo da dva prazna lijesa, bez puno priče pošaljemo s herojima. Beskosna dva sanduka, iznad kojih su počasno pucale dvije vojske. Njih dvojica ostala u toj šumi, nenađeni; imaju i po ulicu svaki u svojem entitetu. Ulice im iskoračavaju u ugaženost.
BOMBONIJERA
Specijalizant interne medicine, dvije godine na ratištu. Amputirao na ratištima tridesetosam studenata. Bog ptice raspoznaje po dubini gnijezda na računu pjevanja. Od čega kremirano, u šumi, iza linija – jedanaest nogu natkoljenično, sedam muških laktova u vojnim košuljama, dvadestčetvoro prstiju nauljenih drnčom. Vodi petgodišnju unučicu, puno kasnije, na novogodišnji vašar u centru, kupuje joj mehaničku samohodajuću lutku. Kad se navije ključićem – hoda, trepće, smije se, maše ručicama. Mala je gledala, pa joj s uživanjem poodkidala ruke, sve otkidivo.
Ali, ona maše dedi, ona dedi maše.
JADI TREPVERTERA
(Na četrdeset dana od Radenkove smrti)
“Trepverter” jest jidiš riječ, (“staircase words”), za riječi koje dolaze prekasno, kad smo već na stubištu, kako se veli. Crnokončići, što poslije poroda trunu po napuštenim carskim rezovima. Odavde gledajući, vidim davno umrlu zvijezdu i gledam svoju prošlost, bezmenicu; no, odozgo, iz motrišta zvijezde, mene još nema, daleko sam u budućnosti, sve je još predmenica. Gdje se sudare vid od zvijezde k meni i vid od mene k zvijezdi – točka je, tužna svetočka alefovska, kad smo već na stepenicama i korak traži pridržavanje za gelender. Ima još smijeh, raskrovljen krivuljom usta, pa se trepverteri vide u grlu kao opožarene grede u dječijim sobama spaljenih kuća. Imaju i lovci, koji ne pucajući posrnjavaju šume.
LOLINA MATER
Poslijepodne kad se ugasila i prestala pjevušiti dok veze Vilerov goblen, nebesa se na goblenu skvrčila u blijedobijeli bod vune, nad srne što jezero piju brzo se spustila lovčeva noć, poput posjekotine rašila se šuma iza, i zid na kojem leži otresao ga sa sebe, odmah do partizanskih spomenica za poubijane sinove. Igle se ohladile od njezinih ruku, idući po pisma.