U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika (Matica srpska-Matica hrvatska, Novi Sad-Zagreb, 1967.), u prvom tomu, na strani 245, za imenicu “bol” se kaže da može biti i muškog i ženskog roda, odnosno da se u muškom rodu kroz padeže mijenja po shemi “bol, bola”, a u ženskom – “bol, boli”.
Četrdesetak godina kasnije, bosanskohercegovačko-hrvatski pjesnik Mile Stojić će u knjizi Večera bez politike objaviti pjesmu Raspad mješovitog braka koja glasi ovako: “Sve do propasti Jugoslavije/ Nisam obraćao pažnju na činjenicu/ Da je u srpskom jeziku imenica ‘bol’/ Muškog, a u hrvatskom/ Ženskoga roda.”
Otkud Stojiću ideja da bol u muškom rodu pripada isključivo srpskom, a bol u ženskom rodu – hrvatskom jeziku? Srpski pjesnik Milovan Danojlić, u knjizi Crno ispod noktiju, ima pjesmu Ravnopravnost, a ona ide ovako: “U srpskom jeziku – čudna zgoda! – / reč bol je i muškog i ženskog roda,/ pa je tako bar što se tiče bola/ Obezbeđena ravnopravnost oba pola.”
Ipak, Danojlićeva pjesma ne može sama po sebi dezavuirati Stojićevu. Ona, istini za volju, dokida Stojićevu simplifikaciju, ali tek na teorijskoj ravni. Ako, recimo, Milan Mladenović i EKV kažu: “Ti si sav moj bol”, onda nam treba i praktična ilustracija boli (ženski rod) u srpskom jeziku. U pomoć (nam) priskače turbo-folk diva umjetničkog imena Dara Bubamara. Refren njezinog hita “Sebična” glasi ovako: “Tvoj bih platila dug/ tvoj bih nosila greh/ i tvoju bol bih pretrpela ja/ Al ne traži mi to/ Da te delim sa njom/ Tu sam tako sebična/ Jako, jako sebična.”
U trećem stihu citiranog refrena na bol se referira u ženskom rodu (tvoju bol). Razlog je jasan: da je na bol referirano u muškom rodu (tvoj bol), u stihu bi bio jedan slog manje. Kao dobri prevodioci poezije, gospođa Dara Bubamara (ili njen tekstopisac) ne obazire se na jezički purizam i bira varijantu koja bolje odgovara pjesmi. Dok pjesnici poput Stojića lome jezik da ga ne bi dijelili, pjevačice kao Dara Bubamara znaju da je to jedan jezik. Ko je tu sebičan?
Bol i sebičnost
U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika (Matica srpska-Matica hrvatska, Novi Sad-Zagreb, 1967.), u prvom tomu, na strani 245, za imenicu “bol” se kaže da može biti i muškog i ženskog roda, odnosno da se u muškom rodu kroz padeže mijenja po shemi “bol, bola”, a u ženskom – “bol, boli”.
Četrdesetak godina kasnije, bosanskohercegovačko-hrvatski pjesnik Mile Stojić će u knjizi Večera bez politike objaviti pjesmu Raspad mješovitog braka koja glasi ovako: “Sve do propasti Jugoslavije/ Nisam obraćao pažnju na činjenicu/ Da je u srpskom jeziku imenica ‘bol’/ Muškog, a u hrvatskom/ Ženskoga roda.”
Otkud Stojiću ideja da bol u muškom rodu pripada isključivo srpskom, a bol u ženskom rodu – hrvatskom jeziku? Srpski pjesnik Milovan Danojlić, u knjizi Crno ispod noktiju, ima pjesmu Ravnopravnost, a ona ide ovako: “U srpskom jeziku – čudna zgoda! – / reč bol je i muškog i ženskog roda,/ pa je tako bar što se tiče bola/ Obezbeđena ravnopravnost oba pola.”
Ipak, Danojlićeva pjesma ne može sama po sebi dezavuirati Stojićevu. Ona, istini za volju, dokida Stojićevu simplifikaciju, ali tek na teorijskoj ravni. Ako, recimo, Milan Mladenović i EKV kažu: “Ti si sav moj bol”, onda nam treba i praktična ilustracija boli (ženski rod) u srpskom jeziku. U pomoć (nam) priskače turbo-folk diva umjetničkog imena Dara Bubamara. Refren njezinog hita “Sebična” glasi ovako: “Tvoj bih platila dug/ tvoj bih nosila greh/ i tvoju bol bih pretrpela ja/ Al ne traži mi to/ Da te delim sa njom/ Tu sam tako sebična/ Jako, jako sebična.”
U trećem stihu citiranog refrena na bol se referira u ženskom rodu (tvoju bol). Razlog je jasan: da je na bol referirano u muškom rodu (tvoj bol), u stihu bi bio jedan slog manje. Kao dobri prevodioci poezije, gospođa Dara Bubamara (ili njen tekstopisac) ne obazire se na jezički purizam i bira varijantu koja bolje odgovara pjesmi. Dok pjesnici poput Stojića lome jezik da ga ne bi dijelili, pjevačice kao Dara Bubamara znaju da je to jedan jezik. Ko je tu sebičan?