Boks

Dugo sam boksao u ravnici.
Udarao rukama, točno i jako zrak i kišu, prašinu i prolaznike.
Dugo sam, stajao i skakao na jednome mjestu u pustinji,
lomio sjene što su se zabijale u moj gard.
Bio sam brz i jak, imao sam dobar rad nogu, vješto sam se
izmicao i, najvažnije, bio sam neumoran.
Nisam se osvrtao, gledao sam naprijed, kroz već raspadnute rukavice.
Znao sam zateći sunce na obzoru u tako nepriličnom stanju
toliko slabo, da sam potom
poput bijesna čovjeka ubadao šakama u njegovu ranu
dišući glasno, toliko glasno da je cijela
ravnica postajala moja.
Zvuk se odbijao od metalnih očiju zvijezda, i njih sam tukao u
dugačkim noćnim rundama, gotovo naslijepo
vrteći se kao kakav pauk
nasred ravnice
zamahujući
kidajući onu gumu u ustima
jednim jedinim vriskom.
Dugo sam boksao u ravnici, bio sam brz i zapanjujuće uporan.
Dugo.
Ali kad su se mravi, crni, bezobzirni mravi, pojavili niotkuda
i stali verati po mojim listovima i bedrima,
kad su zatamnili moje prepone, razmilili se među rebrima
znao sam da se sad moram pokazati,
udarati jače, da će mi uskoro ruke otežati, da ću
spustiti gard i dati da me to nenadano i strano čudo
pobijedi.
Dugo sam boksao u ravnici, sa šakama na kraju svijeta,
s grčem na licu i bez sna, a sad
ja podižem ruke, a oni već jedu rukavice.