Prije koju sedmicu, u povratku iz grada poslije jednog mlakog i upola propalog dejta, prođoh uličicom između Vijećnice i Čaršije. Te noći sam, u ni po čemu posebnom sokaku, na jednom od, pod suncem ucvrljenih pijačnih boksova, prvi put primijetio nespretno ispisan grafit. Natpis je, realno gledano, mogao tu stajati godinama a da ga ne primijetim, jer mi možda nije bilo suđeno. Mada taj švrakopis, siguran sam, nisam prije vidio, tekst koji je stajao ispred mene zvučao je veoma poznato:
Draga Re,
želim ti ugodan let! Obećajem ti
da ću popraviti bojler prije neg se vratiš kući…
Voli te tvoj Veli
Na prvu, bio sam uvjeren da je u pitanju imitacija, nešto preuzeto iz neke knjige ili filma, ispisano, namjerno nespretno na javnoj površini i to je to. Ipak, iste noći, vozeći se u komercijali, nikako se nisam mogao sjetiti otkud mi je natpis poznat. Nije Lana B., kod nje u Zecu dečko je Majkl… nema teorije da je Daco u Svjetlu i Tami, njegova narav je daleko od toga da popravi bojler zbog neke tamo ženske… Nije Remi, ali bi ipak moglo biti da je ovo sve u mojoj glavi…
Volio bih reći da sam povratkom u stan zaboravio cijelu situaciju te da je bilo u pitanju kratkotrajno kasno noćno dumanje na putu kući. Ipak, šejtan mi nije dao mira pa su Re i Veli u narednim danima postali moja nova opsesija. Uvjeren sam da sam čak u jednom trenutku vidio njihove figure kako se kreću, lagano plešu, po garsonijeri premaloj za jednu a kamoli dvije osobe. U mislima sam ih vidio kako u kuhinji, kao u romantičnim filmovima, zajedno “iz temelja“ prave špagete bolonjeze. Imao sam jasnu sliku kako na balkonu on pije kafu, i čita Dostojevskog, dok ona puši i gleda na pijacu gdje se sad nalazi ono crnilo spreja koje je mene obuzelo i natjeralo na ovu potjeru.
Nije mi bilo jasno otkud mi to sve i zašto mi u sjećanjima njihova lica nisu jasna. Prošlo je gotovo sedam dana od mog prvog susreta s natpisom, kojem sam se vratio bar još tri-četiri puta, poput detektiva, pozorno pokušavajući da pronađem bilo kakav trag koji bi mi razjasnio ovaj slučaj. Kako na „mjestu zločina“ nisam ništa otkrio, ponovno sam krenuo listati i nanovo čitati odlomke iz knjiga i magazina u kojima sam mislio da se nalazi dvojac sa „grafita“. Uzaludno. Utvrdio sam da ih sigurno nisam vidio na filmu, ili u pozorištu jer bih se do sada sjetio, njihova lica ne bi bila one mutne i nejasne figure u mojoj memoriji.
Pokušao sam tražiti i po tekstovima raznih pjesama, ali na kraju sam shvatio da je muzika previše široko i apstraktno područje da izvedem potjeru za dvojcem iz sjena sjećanja… I tako, desete noći istrage, podsmjehujući se sam sebi, pustio sam od Jinx „Na čemu si ti“. Bio sam siguran da je to to, da nikada neću otkriti tko stoji iza onog natpisa i kao u klišeiziranom noir filmu, krenuo sam se baviti nečim drugim.
Dok sam sebi za večeru, ironično, spremao tjesteninu bolonjeze, sudbina je odlučila da uplete svoje prste i, nakon što je Yaya otpjevala svoje, sa zvučnika su do mene dospjele melodije koje su napokon probudile sjećanje.
*
Bila je 2017. godina, rano ljeto, u Korner Pub-u, koji će se nedugo nakon toga zatvoriti. Sa zvučnika je treštao melodični Treblebass od Svadbasa, onaj isti koji je prizvao ovo sjećanje tri godine kasnije.
Bilo je kasno, Ajdin i Ena već su planirali razlaz, a meni se još ostajalo. Uspio sam kupiti par minuta njihovog vremena odlaskom do toaleta, nakon čega sam kao trebao smisliti novi način kako da ih zadržim. Upravo sam u prolazu kod WC-a, za jednim od stolova, ugledao Renatu i Veleta. Bio je to neobičan prizor – viditi dvoje ljudi koje poznajem iz dvije skroz različite faze mog života kako sjede zajedno. Re je bila jedan od rijetkih kaotičnih dejtova u mom životu koji nisu odveli nigdje osim u krevet i nerazjašnjivu tišinu narednoga jutra. Velid je, s druge strane, bio jedno od onih prominentnih mladih prezimena kreativne scene našeg grada, s kojim sam, u par navrata, imao i priliku raditi.
Mislio sam da je to dečko koji je imao najviše potencijala da nešto veliko snimi. On je bio taj za kojeg se u raji vjerovalo da će sigurno da uspije u životu, čim namakne koju marku za svoje projekte. Bilo kako bilo, Vele Car!
Ipak, te noći, situacija se doimala drugačije, kao gmaz mrtav pijan, pokušavao je da joj nešto objasni. Ona je bila staložena, primjerena i elegantna, vidno zabrinuta kako će s njim izdurati. Ja sam bio onaj kome se baš ostajalo u pubu. U svemu tome ne sjećam se kako sam završio za njihovim stolom, kako sam se tačno oprostio od prijatelja s kojima sam došao, koliko dugo smo sjedili ili šta smo razgovarali. Ne sjećam se puta kojim smo prošli do njihove garsonijere u zgradi koja je gledala na onu pijacu između Vijećnice i Čaršije.
U sjećanju mi je ostalo kako Re otključava stan, dok se Vele pušta od mene, jedva pri svijesti. On se pokušava ponašati šarmantno i opušteno, biti prijatelj, domaćin, kreativni genije u svom domu, mada ga san i gravitacija prizivaju k sebi jer je pod dejstvom ko zna čega sve. Kroz šalu, ona se pravi da pleše s njim te ga spušta na prljavi madrac, jedini komad namještaja izvaljen nasred sobe koja je istovremeno hodnik cipelar, dnevni boravak i spavaća soba.
Stojim na vratima i imam želju da se brzinski pozdravim s njom i krenem svojim putem. Nemam želju zadirati u njihovu intimu, gurati se u četiri zida u koje jedva stane dvoje, a kamoli treća osoba. Renata me poziva unutra. Ne čini to iz pristojnosti, nego iskreno i zahvalno, a na moje izmotavanje blago se ljuti i insistira da uđem na kafu. Posustajem. Prihvatam.
Dok se ona, spretno poput mačke, prema kuhinji kreće između gomile knjiga, ploča i nasumičnog smeća po podu, ja se svake sekunde saplićem o nešto. Kroz šapat je pitam je li ok da izađem na balkon na zrak, dok u sebi pokušavam prikriti blago gnušanje zbog mirisa vlage i buđi koji dominiraju prostorom. Ona sa štednjaka uklanja šerpu ulijepljenu jeftinim kupovnim špagetima u kečapu i pristavlja nam kafu.
Sjedam na balkon i dalje u blagoj nelagodi zbog te jedne noći o kojoj Re i ja nikada nismo razgovarali. Primjećujem na podu neki Puškinov roman, uzimam ga i pravim se da ga zainteresirano listam dok ona iznosi kafu…Dok sjeda kraj mene, pali cigaretu, gleda preko pijačnih boksova, a potom započinje konverzaciju. Ne o toj jednoj našoj noći nego o mojim planovima da napustim zemlju, o tome kako se ona smirila otkad je upoznala Velija, kako su sretni, kako studira rusku književnost…
Dok mi govori da joj ne smeta ni taj mali stan, ni smrad Miljacke koji odiše svake noći na balkonu, ni to što je kupaonica odmah do kuhinje, spojena na jedan bojler koji ne radi, ja joj vjerujem. Njoj je preslatko to što, da bi se ona i Veli okupali, moraju ugrijati vodu u jednoj šerpi a drugu napuniti hladnom. I onda nositi šerpe u kupaonicu gdje polijevaju jedno drugo iz lončića, prvo zamahom vrele, potom zamahom hladne vode. Ona je svjesna da je sve to ništa drugo do ljubav prema njemu, a meni postaje jasno da nemam nikakve brige da će se nešto desiti između nas dvoje.
Razgovaramo dugo u noć, ne petljamo po onom što je bilo, radujemo se onome što jeste i što tek dolazi. Na rastanku mi daje komadić papira na kojem se nalaze njen i Velijev kućni broj, da se vidimo još koji put dok nisam otišao iz Sarajeva. Nikada se više nakon toga nismo sreli. Papir sa brojem telefona narednog sam jutra ubacio u ladicu sa gomilom drugih vizitki da skuplja prašinu i nada se da ću mu se jednoga dana vratiti…
*
Prošlo je četrnaest dana od susreta sa Veletovim izlivom ljubavi ka Re na pijačnom boksu kada sam odlučio da ih nazovem. U glavi sam imao i super glupu foru koju sam već neko vrijeme želio isprobati, tako da se sve fino posložilo za poziva. U ladici sa gomilom vizitki bez problema sam pronašao komadić papira koji je ona, iz nekog razloga, potpisala samo njegovim punim imenom i prezimenom.
Okrenuo sam broj. Telefon je dugo zvonio, bez odgovora. Bio sam već spreman da prekinem, i priznam sebi da ovoj priči nije suđeno da dobije kraj, kad se začulo iznenadno sramežljivo „Halo“. Prije nego sam uspio identifikovati glas brzo sam izvalio svoj nepromišljeni fazon:
Halo, selam, ovdje majstor Ibro. Ovaj, ja bi došo akobogda sutra da pogledam taj bojler što ne fercera, ako može he-he?
Sa druge strane linije, žena, dosta starijeg, odlučnog glasa, ni nalik onom koji je Re imala, zbunjeno mi je odgovorila:
Majstore halali, ti si tu nešto fulo, kod nas bojler odlično radi. Selam i allahimanet… a zatim, prekinula vezu.
Bojler
Prije koju sedmicu, u povratku iz grada poslije jednog mlakog i upola propalog dejta, prođoh uličicom između Vijećnice i Čaršije. Te noći sam, u ni po čemu posebnom sokaku, na jednom od, pod suncem ucvrljenih pijačnih boksova, prvi put primijetio nespretno ispisan grafit. Natpis je, realno gledano, mogao tu stajati godinama a da ga ne primijetim, jer mi možda nije bilo suđeno. Mada taj švrakopis, siguran sam, nisam prije vidio, tekst koji je stajao ispred mene zvučao je veoma poznato:
Draga Re,
želim ti ugodan let! Obećajem ti
da ću popraviti bojler prije neg se vratiš kući…
Voli te tvoj Veli
Na prvu, bio sam uvjeren da je u pitanju imitacija, nešto preuzeto iz neke knjige ili filma, ispisano, namjerno nespretno na javnoj površini i to je to. Ipak, iste noći, vozeći se u komercijali, nikako se nisam mogao sjetiti otkud mi je natpis poznat. Nije Lana B., kod nje u Zecu dečko je Majkl… nema teorije da je Daco u Svjetlu i Tami, njegova narav je daleko od toga da popravi bojler zbog neke tamo ženske… Nije Remi, ali bi ipak moglo biti da je ovo sve u mojoj glavi…
Volio bih reći da sam povratkom u stan zaboravio cijelu situaciju te da je bilo u pitanju kratkotrajno kasno noćno dumanje na putu kući. Ipak, šejtan mi nije dao mira pa su Re i Veli u narednim danima postali moja nova opsesija. Uvjeren sam da sam čak u jednom trenutku vidio njihove figure kako se kreću, lagano plešu, po garsonijeri premaloj za jednu a kamoli dvije osobe. U mislima sam ih vidio kako u kuhinji, kao u romantičnim filmovima, zajedno “iz temelja“ prave špagete bolonjeze. Imao sam jasnu sliku kako na balkonu on pije kafu, i čita Dostojevskog, dok ona puši i gleda na pijacu gdje se sad nalazi ono crnilo spreja koje je mene obuzelo i natjeralo na ovu potjeru.
Nije mi bilo jasno otkud mi to sve i zašto mi u sjećanjima njihova lica nisu jasna. Prošlo je gotovo sedam dana od mog prvog susreta s natpisom, kojem sam se vratio bar još tri-četiri puta, poput detektiva, pozorno pokušavajući da pronađem bilo kakav trag koji bi mi razjasnio ovaj slučaj. Kako na „mjestu zločina“ nisam ništa otkrio, ponovno sam krenuo listati i nanovo čitati odlomke iz knjiga i magazina u kojima sam mislio da se nalazi dvojac sa „grafita“. Uzaludno. Utvrdio sam da ih sigurno nisam vidio na filmu, ili u pozorištu jer bih se do sada sjetio, njihova lica ne bi bila one mutne i nejasne figure u mojoj memoriji.
Pokušao sam tražiti i po tekstovima raznih pjesama, ali na kraju sam shvatio da je muzika previše široko i apstraktno područje da izvedem potjeru za dvojcem iz sjena sjećanja… I tako, desete noći istrage, podsmjehujući se sam sebi, pustio sam od Jinx „Na čemu si ti“. Bio sam siguran da je to to, da nikada neću otkriti tko stoji iza onog natpisa i kao u klišeiziranom noir filmu, krenuo sam se baviti nečim drugim.
Dok sam sebi za večeru, ironično, spremao tjesteninu bolonjeze, sudbina je odlučila da uplete svoje prste i, nakon što je Yaya otpjevala svoje, sa zvučnika su do mene dospjele melodije koje su napokon probudile sjećanje.
*
Bila je 2017. godina, rano ljeto, u Korner Pub-u, koji će se nedugo nakon toga zatvoriti. Sa zvučnika je treštao melodični Treblebass od Svadbasa, onaj isti koji je prizvao ovo sjećanje tri godine kasnije.
Bilo je kasno, Ajdin i Ena već su planirali razlaz, a meni se još ostajalo. Uspio sam kupiti par minuta njihovog vremena odlaskom do toaleta, nakon čega sam kao trebao smisliti novi način kako da ih zadržim. Upravo sam u prolazu kod WC-a, za jednim od stolova, ugledao Renatu i Veleta. Bio je to neobičan prizor – viditi dvoje ljudi koje poznajem iz dvije skroz različite faze mog života kako sjede zajedno. Re je bila jedan od rijetkih kaotičnih dejtova u mom životu koji nisu odveli nigdje osim u krevet i nerazjašnjivu tišinu narednoga jutra. Velid je, s druge strane, bio jedno od onih prominentnih mladih prezimena kreativne scene našeg grada, s kojim sam, u par navrata, imao i priliku raditi.
Mislio sam da je to dečko koji je imao najviše potencijala da nešto veliko snimi. On je bio taj za kojeg se u raji vjerovalo da će sigurno da uspije u životu, čim namakne koju marku za svoje projekte. Bilo kako bilo, Vele Car!
Ipak, te noći, situacija se doimala drugačije, kao gmaz mrtav pijan, pokušavao je da joj nešto objasni. Ona je bila staložena, primjerena i elegantna, vidno zabrinuta kako će s njim izdurati. Ja sam bio onaj kome se baš ostajalo u pubu. U svemu tome ne sjećam se kako sam završio za njihovim stolom, kako sam se tačno oprostio od prijatelja s kojima sam došao, koliko dugo smo sjedili ili šta smo razgovarali. Ne sjećam se puta kojim smo prošli do njihove garsonijere u zgradi koja je gledala na onu pijacu između Vijećnice i Čaršije.
U sjećanju mi je ostalo kako Re otključava stan, dok se Vele pušta od mene, jedva pri svijesti. On se pokušava ponašati šarmantno i opušteno, biti prijatelj, domaćin, kreativni genije u svom domu, mada ga san i gravitacija prizivaju k sebi jer je pod dejstvom ko zna čega sve. Kroz šalu, ona se pravi da pleše s njim te ga spušta na prljavi madrac, jedini komad namještaja izvaljen nasred sobe koja je istovremeno hodnik cipelar, dnevni boravak i spavaća soba.
Stojim na vratima i imam želju da se brzinski pozdravim s njom i krenem svojim putem. Nemam želju zadirati u njihovu intimu, gurati se u četiri zida u koje jedva stane dvoje, a kamoli treća osoba. Renata me poziva unutra. Ne čini to iz pristojnosti, nego iskreno i zahvalno, a na moje izmotavanje blago se ljuti i insistira da uđem na kafu. Posustajem. Prihvatam.
Dok se ona, spretno poput mačke, prema kuhinji kreće između gomile knjiga, ploča i nasumičnog smeća po podu, ja se svake sekunde saplićem o nešto. Kroz šapat je pitam je li ok da izađem na balkon na zrak, dok u sebi pokušavam prikriti blago gnušanje zbog mirisa vlage i buđi koji dominiraju prostorom. Ona sa štednjaka uklanja šerpu ulijepljenu jeftinim kupovnim špagetima u kečapu i pristavlja nam kafu.
Sjedam na balkon i dalje u blagoj nelagodi zbog te jedne noći o kojoj Re i ja nikada nismo razgovarali. Primjećujem na podu neki Puškinov roman, uzimam ga i pravim se da ga zainteresirano listam dok ona iznosi kafu… Dok sjeda kraj mene, pali cigaretu, gleda preko pijačnih boksova, a potom započinje konverzaciju. Ne o toj jednoj našoj noći nego o mojim planovima da napustim zemlju, o tome kako se ona smirila otkad je upoznala Velija, kako su sretni, kako studira rusku književnost…
Dok mi govori da joj ne smeta ni taj mali stan, ni smrad Miljacke koji odiše svake noći na balkonu, ni to što je kupaonica odmah do kuhinje, spojena na jedan bojler koji ne radi, ja joj vjerujem. Njoj je preslatko to što, da bi se ona i Veli okupali, moraju ugrijati vodu u jednoj šerpi a drugu napuniti hladnom. I onda nositi šerpe u kupaonicu gdje polijevaju jedno drugo iz lončića, prvo zamahom vrele, potom zamahom hladne vode. Ona je svjesna da je sve to ništa drugo do ljubav prema njemu, a meni postaje jasno da nemam nikakve brige da će se nešto desiti između nas dvoje.
Razgovaramo dugo u noć, ne petljamo po onom što je bilo, radujemo se onome što jeste i što tek dolazi. Na rastanku mi daje komadić papira na kojem se nalaze njen i Velijev kućni broj, da se vidimo još koji put dok nisam otišao iz Sarajeva. Nikada se više nakon toga nismo sreli. Papir sa brojem telefona narednog sam jutra ubacio u ladicu sa gomilom drugih vizitki da skuplja prašinu i nada se da ću mu se jednoga dana vratiti…
*
Prošlo je četrnaest dana od susreta sa Veletovim izlivom ljubavi ka Re na pijačnom boksu kada sam odlučio da ih nazovem. U glavi sam imao i super glupu foru koju sam već neko vrijeme želio isprobati, tako da se sve fino posložilo za poziva. U ladici sa gomilom vizitki bez problema sam pronašao komadić papira koji je ona, iz nekog razloga, potpisala samo njegovim punim imenom i prezimenom.
Okrenuo sam broj. Telefon je dugo zvonio, bez odgovora. Bio sam već spreman da prekinem, i priznam sebi da ovoj priči nije suđeno da dobije kraj, kad se začulo iznenadno sramežljivo „Halo“. Prije nego sam uspio identifikovati glas brzo sam izvalio svoj nepromišljeni fazon:
Halo, selam, ovdje majstor Ibro. Ovaj, ja bi došo akobogda sutra da pogledam taj bojler što ne fercera, ako može he-he?
Sa druge strane linije, žena, dosta starijeg, odlučnog glasa, ni nalik onom koji je Re imala, zbunjeno mi je odgovorila:
Majstore halali, ti si tu nešto fulo, kod nas bojler odlično radi. Selam i allahimanet… a zatim, prekinula vezu.