Fijole smo bez cv’jeta, ostavljene proljeću zimskom,
Disale na zapad, il’ istokom vlažnim uzdisale,
Fragilne nam stabljike maestral ogol’jeva niskom,
Svi otišli su umirati, i kao da smo znale
da niko nas ni pogledati neće – ni sv’jetlo sunce
ni podbula golubica što samrt je natkriljuje…
Nikoga, ali nikoga nema do sehore2 puste,
Ni sjećanja na nekog, nešto – ni žive relikvije.
Čini se da snježilo je, sva okolica je b’jela,
Krečevi su b’jeli, b’jele su i milosrdne sestre,
Na šabat ovaj što prinosiće napoj mi i jélo –
Da sačekamo nedjelju bez kolora i bez pjesme…
Kao da smrsnuo neko je osjetila avanom,
Mirujemo godinama…nesnom spavamo, spavamo.
II
Ko podvlači to se prosjekom tananim ispod vrata,
Je li hladan vazduh hodnišni povija sv’jećin plamen?
Ako došla je po mene i posljednja sakra santa3,
To sklona sam putovati daljinom u vid omamljen.
Pa kakvi su to koračaji sa dvorišta i sa stropa?
Iz šlajera tišine k’o raspjevala primavera?
To samilost je sjeverna, to i Leon i Bar Kohba4
prilaze kroz puertu – to jasno, vr’jeme je pos’jela –
Noć uoči nedjelje5 – sija se posuđe bakreno,
i pjevamo o Španiji, maćehastoj našoj majci;
Dvorište i cv’jeće, zvjezdilište, sve je raspjevano,
Ne prestajemo pjevati u tragičnoj konsonanci!
Ja sklona sam putovati, sutra, vozom najranijim,
Ma kamo vam taj Jasenovac? Da nije u Španiji?
***
1 Prva strofa prvog dijela pjesme Bohoreta, noć uoči nedjelje inspirisan je dijelom pjesme Laure Papo Violetas (lad. fijole, ljubice) koji u slobodnom prevodu Samuela Elazara sa ladina iz knjige Jevrejsko-španjolski Romancero (Svjetlost, 1987) glasi: Ljubičice smo s polja /Mirisno smo cvijeće/Treću godinu mirujemo/Nitko nas ne dolazi brati./Puši vjetre puši maestral/Nosimo svo zlo/Ne dopusti da uvenemo/Da se saviju naši cvjetovi/Nismo bile usamljene/Svi su nas znali voljeti… Pjesma antiratnog karaktera nastala je za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada su mnogobrojni sarajevski Jevreji bili prisiljeni služiti austrougarsku vojsku na istočnom frontu.
2 Sehora (lad. sehora) – tuga, žalost, korota.
3 Sakra santa – sveti sakrament.
4Leon (1918-1941) i Bar Kohba „Koki“ Papo (1919-1941), sinovi su Laure Papo. Kao članovi socijalističke omladine, uhapšeni su još u prvim danima okupacije i otpremljeni u pravcu Jasenovca. Po jednoj verziji stradaju već pri samom transportu, u pokušaju bijega, dok su po drugoj ipak ubijeni u logoru.
5 Noć uoči nedjelje ili Noće de Alhat (lad. noche de alhad) noć je kada se sefardski Jevreji okupljaju u kućnim sijelima uz pjesmu i priču.
Laura Papo Bohoreta (1891–1942), čuvena je sefardska, bosanska i jugoslovenska kulturna radnica, književnica, prevoditeljica, a zbog istaknutog rada na emancipaciji jevrejskih žena, smatraju je i jednom od prvih jugoslovenskih feministkinja.
Rođena je u Sarajevu kao Luna Levi, najstarija od sedmoro djece. Školovala se u Carigradu i Parizu, a zatim je čitav život provela u rodnom Sarajevu i posvetila ga kulturnom radu u okviru brojnih jevrejskih organizacija. Pisala je pjesme, pripovijetke, a najpoznatija je po svojim pozorišnim komadima, koji su izvođeni širom Jugoslavije. Pisala je na ladino jeziku, dajući time poseban značaj očuvanju usmene i pismene tradicije bosanskih Sefarda. Prikupljala je i zapisivala sefardske romanse, većinom o davnašnjoj postojbini, koje su se vijekovima prenosile usmenim putem u kulturi ovog etnosa. Time je direktno zaslužna što te pjesme postoje i pjevaju se i danas. Tečno je govorila španski, ladino, francuski i njemački, a djelimično i turski, grčki i engleski jezik.
Stihija Holokausta u Sarajevu odnijeće živote brojnim članovima njezine porodice, a dva sina, Leon i Bar Kohba, stradaju u pokušaju bijega već pri samom transportu za Jasenovac. O tome Laura Papo zapravo nikada neće sa sigurnošću ni saznati. U potpunosti fizički i psihički izmrcvarena tragičnom sudbinom, ostaće skrivena u bolnici katoličkih sestara milosrdnica u Sarajevu, sve do smrti, 12. aprila 1942., u nedjelju. Podaci o tačnom datumu njene smrti su prilično uneravnoteženi. Negdje se spominje 12. april, na najvećem broju mjesta 12. juni, a negdje i juli te iste 1942., dok Ešref Čampara navodi samo godinu, i to prethodnu – 1941. Kako bilo, Laura Papo pokopana je nekoliko dana kasnije na Jevrejskom groblju u Sarajevu u prisustvu sestre Nine kao jedinog svjedoka sahrane. Njen grob, niti spomenik, danas tamo više ne postoji.
Bohoreta, noć uoči nedjelje
I1
Fijole smo bez cv’jeta, ostavljene proljeću zimskom,
Disale na zapad, il’ istokom vlažnim uzdisale,
Fragilne nam stabljike maestral ogol’jeva niskom,
Svi otišli su umirati, i kao da smo znale
da niko nas ni pogledati neće – ni sv’jetlo sunce
ni podbula golubica što samrt je natkriljuje…
Nikoga, ali nikoga nema do sehore2 puste,
Ni sjećanja na nekog, nešto – ni žive relikvije.
Čini se da snježilo je, sva okolica je b’jela,
Krečevi su b’jeli, b’jele su i milosrdne sestre,
Na šabat ovaj što prinosiće napoj mi i jélo –
Da sačekamo nedjelju bez kolora i bez pjesme…
Kao da smrsnuo neko je osjetila avanom,
Mirujemo godinama…nesnom spavamo, spavamo.
II
Ko podvlači to se prosjekom tananim ispod vrata,
Je li hladan vazduh hodnišni povija sv’jećin plamen?
Ako došla je po mene i posljednja sakra santa3,
To sklona sam putovati daljinom u vid omamljen.
Pa kakvi su to koračaji sa dvorišta i sa stropa?
Iz šlajera tišine k’o raspjevala primavera?
To samilost je sjeverna, to i Leon i Bar Kohba4
prilaze kroz puertu – to jasno, vr’jeme je pos’jela –
Noć uoči nedjelje5 – sija se posuđe bakreno,
i pjevamo o Španiji, maćehastoj našoj majci;
Dvorište i cv’jeće, zvjezdilište, sve je raspjevano,
Ne prestajemo pjevati u tragičnoj konsonanci!
Ja sklona sam putovati, sutra, vozom najranijim,
Ma kamo vam taj Jasenovac? Da nije u Španiji?
***
1 Prva strofa prvog dijela pjesme Bohoreta, noć uoči nedjelje inspirisan je dijelom pjesme Laure Papo Violetas (lad. fijole, ljubice) koji u slobodnom prevodu Samuela Elazara sa ladina iz knjige Jevrejsko-španjolski Romancero (Svjetlost, 1987) glasi: Ljubičice smo s polja /Mirisno smo cvijeće/Treću godinu mirujemo/Nitko nas ne dolazi brati./Puši vjetre puši maestral/Nosimo svo zlo/Ne dopusti da uvenemo/Da se saviju naši cvjetovi/Nismo bile usamljene/Svi su nas znali voljeti… Pjesma antiratnog karaktera nastala je za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada su mnogobrojni sarajevski Jevreji bili prisiljeni služiti austrougarsku vojsku na istočnom frontu.
2 Sehora (lad. sehora) – tuga, žalost, korota.
3 Sakra santa – sveti sakrament.
4 Leon (1918-1941) i Bar Kohba „Koki“ Papo (1919-1941), sinovi su Laure Papo. Kao članovi socijalističke omladine, uhapšeni su još u prvim danima okupacije i otpremljeni u pravcu Jasenovca. Po jednoj verziji stradaju već pri samom transportu, u pokušaju bijega, dok su po drugoj ipak ubijeni u logoru.
5 Noć uoči nedjelje ili Noće de Alhat (lad. noche de alhad) noć je kada se sefardski Jevreji okupljaju u kućnim sijelima uz pjesmu i priču.
Laura Papo Bohoreta (1891–1942), čuvena je sefardska, bosanska i jugoslovenska kulturna radnica, književnica, prevoditeljica, a zbog istaknutog rada na emancipaciji jevrejskih žena, smatraju je i jednom od prvih jugoslovenskih feministkinja.
Rođena je u Sarajevu kao Luna Levi, najstarija od sedmoro djece. Školovala se u Carigradu i Parizu, a zatim je čitav život provela u rodnom Sarajevu i posvetila ga kulturnom radu u okviru brojnih jevrejskih organizacija. Pisala je pjesme, pripovijetke, a najpoznatija je po svojim pozorišnim komadima, koji su izvođeni širom Jugoslavije. Pisala je na ladino jeziku, dajući time poseban značaj očuvanju usmene i pismene tradicije bosanskih Sefarda. Prikupljala je i zapisivala sefardske romanse, većinom o davnašnjoj postojbini, koje su se vijekovima prenosile usmenim putem u kulturi ovog etnosa. Time je direktno zaslužna što te pjesme postoje i pjevaju se i danas. Tečno je govorila španski, ladino, francuski i njemački, a djelimično i turski, grčki i engleski jezik.
Stihija Holokausta u Sarajevu odnijeće živote brojnim članovima njezine porodice, a dva sina, Leon i Bar Kohba, stradaju u pokušaju bijega već pri samom transportu za Jasenovac. O tome Laura Papo zapravo nikada neće sa sigurnošću ni saznati. U potpunosti fizički i psihički izmrcvarena tragičnom sudbinom, ostaće skrivena u bolnici katoličkih sestara milosrdnica u Sarajevu, sve do smrti, 12. aprila 1942., u nedjelju. Podaci o tačnom datumu njene smrti su prilično uneravnoteženi. Negdje se spominje 12. april, na najvećem broju mjesta 12. juni, a negdje i juli te iste 1942., dok Ešref Čampara navodi samo godinu, i to prethodnu – 1941. Kako bilo, Laura Papo pokopana je nekoliko dana kasnije na Jevrejskom groblju u Sarajevu u prisustvu sestre Nine kao jedinog svjedoka sahrane. Njen grob, niti spomenik, danas tamo više ne postoji.