Iz dalekih vreménā oživjela priča, punim glasom prevaru i mit veliča. Iz srednjovjekovnih došla šuma, hraniteljica je otimačkog uma. Teturava je, zamamna je, iznimna je, pomamna je, besramna je, poučna je ta moderna kleptomanka, ime joj je bogumilka, tepaju joj: heretinka, patarenka i krstjanka. Svemoćna je, zbunjujuća, kao priča intrigantna. Dolazi nam iz stoljeća davnog, trinaestog, čak, znanstveni joj neodrživ poučak. Ima ona i svoj velik kamen, zovu ga i biljeg, i bilig, i dvor, i marmor i mramor, zovu ga i liet, i kalup, i figura, ploča, počivalište, kuća, stećak. Otimaju ga svi: taj kamen je samo moj, ako nije moj, nije ni tvoj, ako nije i tvoj, nije ni njegov. Onda je za boj i moj i tvoj i njegov. Na svakom su kamenu, i mom, i tvom i njegovom, kao zvijezde rasuta vrlo mudra slova bosančice, bosanice, kako kome volja. Poetskog su rodoslova, stoljetnih spavača trag, tajanstvenih života čuvari, njihov vremenski mag. Gotovo svi spavači pod njima imaju i svoj križ i svoj krst, i polumjesec je na njima, i kad je najljuća zima. U zemlji Bosni tako je od starina. Gotovo svi imaju i svoje sarkofage, vjerske arhipelage. I svoje viteze, barune, boljare i lovce, i krivolovce, jelene i ptice, strijele za borbu, zabavu, i za svako veselje, ne daj Bože, i krvave podjele. Jer, možda je taj kamen ipak samo moj, ako nije samo moj, nije ni tvoj, ako nije samo tvoj, nije ni njegov. Krenimo u boj! I epitafe na tom kamenu prisvajaju svi: i moji su i tvoji su i njegovi su. Ni na dan današnji ne zna se čiji su. Stoljećima taj kamen umivaju kiše, lede zime, grije sunce, obasjava ih mjesec i dok se ovo piše.
U nastanku ove priče o tom kamenu sudjelovali su i onovremeni papa i Crkva. Stvarana je pisanjem kojim se potire krivnja za pad Bosne pod Turke (ova je priča, zapamti, i za tvoje unuke!). Podržavali su tu priču i crkveni pisci, s njima i bosanski franjevci. Tumačili su je i Austrougari, okupatori, i oni su bili njezini stoljetni fabulatori. Među njima su i Janos von Asboth i Benjamin von Kalay, i numizmatičar Ivan Rengjela, čak, u njezinom je stvaranju bio, bilježe to i oni kojima on nije bio mio. I Arthur Evans, onaj engleski izvjestitelj i arheolog, povijesti ljubitelj, i on je u tom društvu nezaobilazni apolog. U toj priči i on ima svoj performans, biskup Josip Juraj Strosmayer, pokrovitelj djela Franje Račkog, u njoj igra svoj pasijans. Promotor je imena bugarskog bogumili, na pijedestal akademski tako su nam ga nakalemili. A mnogo kasnije, i „jasnije“, uz njega se svrstao i Krleža (naš!), sa svojom lijevom besjedom i dokazima bogumilske samosvojnosti izvan istočnog i zapadnog svijeta (ma, baš!) Pod golemim kamenom Arthur Evans otkrio je u toj priči i grobove onih bez križa i krsta, protjerao iz njih kosti predaka, pravoslavaca i katolika, uvećao broj kostiju muslimana (ma, kakva je to obmana?). Dodijelio jedino njima nasljedno pravo u Bosni, smjestio ih na kulturno-povijesne posjede gavanske, može se slobodno reći: božanske, a došljačko kršćanima, Crkve bosanske krivovjernicima. Laž je u toj mitskoj priči tako nastala, opako je oružje i danas, neispravan je to, brate, znanstveni kompas. O pogrešnom imenu bogumilskom Franje Račkog pisali su i Bešlagić i Benac i Wencel, nisu oni makar tko, ali za njihovo znanstveno slovo o falsifikatu i krađi naslijeđa pravim nasljednicima danas ne mari baš nitko?
I tako je ta priča, bez svojih predaka, to ne treba kritʼ, zatrudnjela u prevarantskom braku, rodio se u njemu gramziv konvertit, proždrljiv kao i obmana, kao i mit, strašan je to paraznanstveni hit! I tu ova priča prestaje, ali laž, nažalost, ostaje. Jer, to nasljeđe je moje, ako nije moje, onda nije ni tvoje, ako nije tvoje, onda nije ni njegovo. Tako je i u slovu ove priče kao bajke, moje, tvoje i njegove ožalošćene i uplakane majke.
Bogumili
Iz dalekih vreménā oživjela priča,
punim glasom prevaru i mit veliča.
Iz srednjovjekovnih došla šuma,
hraniteljica je otimačkog uma.
Teturava je, zamamna je, iznimna je,
pomamna je, besramna je, poučna je
ta moderna kleptomanka,
ime joj je bogumilka, tepaju joj:
heretinka, patarenka i krstjanka.
Svemoćna je, zbunjujuća, kao priča intrigantna.
Dolazi nam iz stoljeća davnog,
trinaestog, čak,
znanstveni joj neodrživ poučak.
Ima ona i svoj velik kamen,
zovu ga i biljeg, i bilig,
i dvor, i marmor i mramor,
zovu ga i liet, i kalup, i figura,
ploča, počivalište, kuća, stećak.
Otimaju ga svi: taj kamen je samo moj,
ako nije moj, nije ni tvoj,
ako nije i tvoj, nije ni njegov.
Onda je za boj i moj i tvoj i njegov.
Na svakom su kamenu, i mom, i tvom i njegovom,
kao zvijezde rasuta vrlo mudra slova
bosančice, bosanice,
kako kome volja.
Poetskog su rodoslova, stoljetnih spavača trag,
tajanstvenih života čuvari, njihov vremenski mag.
Gotovo svi spavači pod njima imaju i svoj križ i svoj krst,
i polumjesec je na njima, i kad je najljuća zima.
U zemlji Bosni tako je od starina.
Gotovo svi imaju i svoje sarkofage, vjerske arhipelage.
I svoje viteze, barune, boljare i lovce, i krivolovce,
jelene i ptice, strijele za borbu, zabavu, i za svako veselje,
ne daj Bože, i krvave podjele.
Jer, možda je taj kamen ipak samo moj, ako nije samo moj,
nije ni tvoj, ako nije samo tvoj,
nije ni njegov. Krenimo u boj!
I epitafe na tom kamenu prisvajaju svi:
i moji su i tvoji su i njegovi su.
Ni na dan današnji ne zna se čiji su.
Stoljećima taj kamen umivaju kiše,
lede zime, grije sunce, obasjava ih mjesec i dok se ovo piše.
U nastanku ove priče o tom kamenu sudjelovali su i onovremeni papa i Crkva. Stvarana je pisanjem kojim se potire krivnja za pad Bosne pod Turke (ova je priča, zapamti, i za tvoje unuke!). Podržavali su tu priču i crkveni pisci, s njima i bosanski franjevci. Tumačili su je i Austrougari, okupatori, i oni su bili njezini stoljetni fabulatori. Među njima su i Janos von Asboth i Benjamin von Kalay, i numizmatičar Ivan Rengjela, čak, u njezinom je stvaranju bio, bilježe to i oni kojima on nije bio mio. I Arthur Evans, onaj engleski izvjestitelj i arheolog, povijesti ljubitelj, i on je u tom društvu nezaobilazni apolog. U toj priči i on ima svoj performans, biskup Josip Juraj Strosmayer, pokrovitelj djela Franje Račkog, u njoj igra svoj pasijans. Promotor je imena bugarskog bogumili, na pijedestal akademski tako su nam ga nakalemili. A mnogo kasnije, i „jasnije“, uz njega se svrstao i Krleža (naš!), sa svojom lijevom besjedom i dokazima bogumilske samosvojnosti izvan istočnog i zapadnog svijeta (ma, baš!) Pod golemim kamenom Arthur Evans otkrio je u toj priči i grobove onih bez križa i krsta, protjerao iz njih kosti predaka, pravoslavaca i katolika, uvećao broj kostiju muslimana (ma, kakva je to obmana?). Dodijelio jedino njima nasljedno pravo u Bosni, smjestio ih na kulturno-povijesne posjede gavanske, može se slobodno reći: božanske, a došljačko kršćanima, Crkve bosanske krivovjernicima. Laž je u toj mitskoj priči tako nastala, opako je oružje i danas, neispravan je to, brate, znanstveni kompas. O pogrešnom imenu bogumilskom Franje Račkog pisali su i Bešlagić i Benac i Wencel, nisu oni makar tko, ali za njihovo znanstveno slovo o falsifikatu i krađi naslijeđa pravim nasljednicima danas ne mari baš nitko?
I tako je ta priča, bez svojih predaka,
to ne treba kritʼ,
zatrudnjela u prevarantskom braku,
rodio se u njemu gramziv konvertit,
proždrljiv kao i obmana, kao i mit,
strašan je to paraznanstveni hit!
I tu ova priča prestaje,
ali laž, nažalost, ostaje.
Jer, to nasljeđe je moje, ako nije moje,
onda nije ni tvoje, ako nije tvoje,
onda nije ni njegovo.
Tako je i u slovu ove priče kao bajke,
moje, tvoje i njegove
ožalošćene i uplakane majke.