Bogorodica

Druge godine opsade događa se čudo. Nakon što joj je u borbama s neprijateljem junačkom smrću postradao muž, mlada je, kao peruška luka tankovijasta balerina, zanijela sa svojom žalošću.

Ne može biti da se to zbiva po drugi put, vikali su razočarani i pomalo gnjevni.

Ponovljeno čudo nikako ne može biti čudo, okretali su od nje glavu, podozrijevajući pomalo da se radi o prevari.

Njoj je, međutim, trbuh rastao, kao što svakoj trudnici raste, pa je po rubovima nadošla i zaokružila se, iako se gladovalo, neprijatelj nije propuštao hranu u grad, i njezinu trudnoću nitko nije ozbiljno shvaćao.

Kada je došlo vrijeme da rodi, nisu je primili u rodilište. 

Smilovao joj se portir. Otključao je velika metalna vrata, pustio je u podrum, u kotlovnicu, hladnu i mračnu, koja je vonjala na mačju mokraću, naftu i još nešto što nije mogla prepoznati. U uglu, na odbačenim kučinama, siva je napaćena mačka dojila svoja četiri mačeta.

Tu možeš, rekao je, i pokazao joj prljavi pusti madrac u onom najsuhljem uglu kotlovnice.

Nije znala kako ni što da učini. Mačku bi pitala, e da je na vrijeme mislila, pa da je naučila mačji jezik. 

I tako je, u brizi oko onoga što čini, a ne zna što čini, rađala zemljanu figuru, koja se saobražavala s njezinom utrobom tako da je ne povrijedi. Izašavši na svijet bila je veličine djeteta i prikazivala je, nasmijanog i dobro raspoloženog, nekoga tuđeg boga, koji je pomalo sličio njezinom mrtvom čovjeku.

Našla je još onih kučina. Prepovila u njih je svoga rođenog boga, portira je pozdravila sa što više razuma u glasu i pogledu, i zaputila se nazad kroz grad po kojemu su sa svih strana padale granate.

Nemoj, poginut ćeš, vikao je za njom portir. 

Ali nije potrčao da je zaustavi.

Miljenko Jergović 19. 06. 2022.