Vrlo mršav muškarac, izduženog lica, obraslog rijetkom bradom, uskih dugoprstih šaka, nasmiješen, sjedi svakoga dana od jutra do kasnog popodneva ispred pečenjare iza školskog dvorišta. Tad plati svoj račun i odlazi.
Nismo sigurni tko je on. Netko kaže da je prije rata predavao geografiju. Drugi da je isto ovako besposleno sjedio ispred kavane blizu glavnoga trga. Žena koja čisti školu kune se da je bio kirurg i da je njezinom malom jednom izvadio šivaću iglu iz želuca.
Istina je, međutim, da ga se nitko ne sjeća, a da ga svi odnekud znaju.
Tražili su način da ga upitaju. Ili da ga navedu da priča o sebi, i da nekako onim što će reći ispune svoja sjećanja. U to nesigurno vrijeme mira možda je najvažnije ispuniti praznine u sjećanju. Učini se čovjeku da će stvarni kraj rata nastupiti kada se svega bude sjećao. Ili kad zaboravljeno bude samo ono za što je i prirodno da bude zaboravljeno. Ne treba se sjećati baš svega.
Ali uzalud su ga mamili da nešto kaže.
Pitaj, nemoj se sramiti!, nasmijao se jednom od njih.
A koji si ti, mi se tebe, da ti priznamo, nikako ne možemo sjetiti, iako si nam poznat?
Ja sam Bog!, reče on, i kao da će mu pružiti ruku.
Čovjek odskoči, kao da ga je stresla struja, pa nekim smiješnim pokretima otrese jedan pa drugi rukav.
Lud čovjek, čudo da svi nismo od ovog rata poludjeli, pokušao sam ih smiriti kad su došli da mi govore što je bilo.
Nitko nije poslije govorio s njim. Dolazili su i dalje u pečenjaru iza školskog dvorišta. Pivo je tamo jeftinije, a ima i nečeg davnog u tom mjestu, i u tim popodnevima pokraj školskog dvorišta, kad svako malo lopta doleti među stolove, ili se začuje uzdah nakon pogođene stative i prečke, vrisak postignutog gola.
Ljudi su u potrazi za mirnodopskim ritualima.
On sjedi sam, izdužen, mršav, osmjehnut, gleda dječju utakmicu, igra se s praznom čašom. Nitko nikad nije vidio da u toj čaši nečega ima. Pitali su jednom gazdu, a što tom čovjeku naplaćuje ako mu je čaša uvijek prazna?
Ništa nije odgovorio.
U to se pojavio muškarac s bombom, njega znamo, nekad je radio kao činovnik u pošti, stanovao u predgrađu, na početku rata izgorjela kuća, i u kući žena i tek rođeni blizanci, dječaci. Poslije se javio u dobrovoljce, obukao uniformu, uzeo pušku, raširenih ruku jurišao u zagrljaj neprijateljskim rafalima. Nijedan da ga okrzne. Neprijateljski vojnici iskakali bi iz svojih rovova i bježali pred njim. Nije pucao. Oni su bili brži.
Bio bi junak da je ikad ikoga ubio. Ovako nije.
Ali sad se pojavio s bombom, stao je na sredinu dvorišta, priđite djeco moja!, zvao ih je, oni su mu prilazili, zašto nam prekidaš utakmicu?, on je aktivirao bombu, i bomba je na oči svog onog svijeta ispred pečenjare, eksplodirala.
Najprije snažan bljesak, pa nevidljive sjajne oštrice, koje režu dječake na fragmente, kao da su od papira, i kao da ih režu škare poludjelog kolažista, i odrezane fragmente lijepe uz još sitnije fragmente muškarca koji je aktivirao bombu.
On ustaje, svaki mu se pokret lako razaznaje, iako je brži od vremena koje teče kroz eksploziju, pritrčava sredini školskog dvorišta, i razmahuje rukama, grabi svojim golemim šakama, kao da perje koje se razletjelo na vjetru vraća u jastuk, i vraća tako dijelove eksplodirane bombe u cjelinu. Kako koji zahvati, tako se dijelovi dječjih tijela vraćaju na svoja mjesta, kao da eksplozije nije bilo, ili je stvarno nije bilo, i svijet na školskom dvorištu opet je cijeli, dječački.
Skloni se, vidiš da od tebe ne možemo igrati!, viču dječaci na njega.
On gleda u svoju bombu, pa gleda u njih, jednako očajan kakav je i na početku bio, pa prilazi stolu za kojim već opet sjedi izdužen, mršav, osmjehnut Bog, odlaže pred njega bombu, metal se sudara sa staklom čaše, i začuje se zvuk pitom, mirnodopski, kao kad se prsten na ruci sudari s prozorskim staklom, jer počinje kiša, i treba zatvoriti prozor.
Ovo biste trebali zaboraviti, nježnim će glasom Bog.
Oni se poslije sjećaju samo tog zvuka, ne znaju otkud im je u pameti. I muči ih tko je taj koji svakoga dana sjedi ispred pečenjare iza školskog dvorišta. Svima je poznat, pa misle da nije špijun.
Bog
Vrlo mršav muškarac, izduženog lica, obraslog rijetkom bradom, uskih dugoprstih šaka, nasmiješen, sjedi svakoga dana od jutra do kasnog popodneva ispred pečenjare iza školskog dvorišta. Tad plati svoj račun i odlazi.
Nismo sigurni tko je on. Netko kaže da je prije rata predavao geografiju. Drugi da je isto ovako besposleno sjedio ispred kavane blizu glavnoga trga. Žena koja čisti školu kune se da je bio kirurg i da je njezinom malom jednom izvadio šivaću iglu iz želuca.
Istina je, međutim, da ga se nitko ne sjeća, a da ga svi odnekud znaju.
Tražili su način da ga upitaju. Ili da ga navedu da priča o sebi, i da nekako onim što će reći ispune svoja sjećanja. U to nesigurno vrijeme mira možda je najvažnije ispuniti praznine u sjećanju. Učini se čovjeku da će stvarni kraj rata nastupiti kada se svega bude sjećao. Ili kad zaboravljeno bude samo ono za što je i prirodno da bude zaboravljeno. Ne treba se sjećati baš svega.
Ali uzalud su ga mamili da nešto kaže.
Pitaj, nemoj se sramiti!, nasmijao se jednom od njih.
A koji si ti, mi se tebe, da ti priznamo, nikako ne možemo sjetiti, iako si nam poznat?
Ja sam Bog!, reče on, i kao da će mu pružiti ruku.
Čovjek odskoči, kao da ga je stresla struja, pa nekim smiješnim pokretima otrese jedan pa drugi rukav.
Lud čovjek, čudo da svi nismo od ovog rata poludjeli, pokušao sam ih smiriti kad su došli da mi govore što je bilo.
Nitko nije poslije govorio s njim. Dolazili su i dalje u pečenjaru iza školskog dvorišta. Pivo je tamo jeftinije, a ima i nečeg davnog u tom mjestu, i u tim popodnevima pokraj školskog dvorišta, kad svako malo lopta doleti među stolove, ili se začuje uzdah nakon pogođene stative i prečke, vrisak postignutog gola.
Ljudi su u potrazi za mirnodopskim ritualima.
On sjedi sam, izdužen, mršav, osmjehnut, gleda dječju utakmicu, igra se s praznom čašom. Nitko nikad nije vidio da u toj čaši nečega ima. Pitali su jednom gazdu, a što tom čovjeku naplaćuje ako mu je čaša uvijek prazna?
Ništa nije odgovorio.
U to se pojavio muškarac s bombom, njega znamo, nekad je radio kao činovnik u pošti, stanovao u predgrađu, na početku rata izgorjela kuća, i u kući žena i tek rođeni blizanci, dječaci. Poslije se javio u dobrovoljce, obukao uniformu, uzeo pušku, raširenih ruku jurišao u zagrljaj neprijateljskim rafalima. Nijedan da ga okrzne. Neprijateljski vojnici iskakali bi iz svojih rovova i bježali pred njim. Nije pucao. Oni su bili brži.
Bio bi junak da je ikad ikoga ubio. Ovako nije.
Ali sad se pojavio s bombom, stao je na sredinu dvorišta, priđite djeco moja!, zvao ih je, oni su mu prilazili, zašto nam prekidaš utakmicu?, on je aktivirao bombu, i bomba je na oči svog onog svijeta ispred pečenjare, eksplodirala.
Najprije snažan bljesak, pa nevidljive sjajne oštrice, koje režu dječake na fragmente, kao da su od papira, i kao da ih režu škare poludjelog kolažista, i odrezane fragmente lijepe uz još sitnije fragmente muškarca koji je aktivirao bombu.
On ustaje, svaki mu se pokret lako razaznaje, iako je brži od vremena koje teče kroz eksploziju, pritrčava sredini školskog dvorišta, i razmahuje rukama, grabi svojim golemim šakama, kao da perje koje se razletjelo na vjetru vraća u jastuk, i vraća tako dijelove eksplodirane bombe u cjelinu. Kako koji zahvati, tako se dijelovi dječjih tijela vraćaju na svoja mjesta, kao da eksplozije nije bilo, ili je stvarno nije bilo, i svijet na školskom dvorištu opet je cijeli, dječački.
Skloni se, vidiš da od tebe ne možemo igrati!, viču dječaci na njega.
On gleda u svoju bombu, pa gleda u njih, jednako očajan kakav je i na početku bio, pa prilazi stolu za kojim već opet sjedi izdužen, mršav, osmjehnut Bog, odlaže pred njega bombu, metal se sudara sa staklom čaše, i začuje se zvuk pitom, mirnodopski, kao kad se prsten na ruci sudari s prozorskim staklom, jer počinje kiša, i treba zatvoriti prozor.
Ovo biste trebali zaboraviti, nježnim će glasom Bog.
Oni se poslije sjećaju samo tog zvuka, ne znaju otkud im je u pameti. I muči ih tko je taj koji svakoga dana sjedi ispred pečenjare iza školskog dvorišta. Svima je poznat, pa misle da nije špijun.