– Mora da s Nobelom Boba Dylana kreće nešto novo u toj instituciji, u književnosti uopće – reče u šetnji veliki pjesnik uglednom romansijeru. – Toliko je dobrih pisaca u svijetu, i najbolji među njima u ovoj su godini zaobiđeni. I mnogi od njih su ostvarili novi poetski izraz, ali nikada neće biti takvom nagradom počašćeni.
– Oni koji istovremeno pišu, komponiraju i pjevaju, sigurno je da hoće – odgovori mu romansijer ironično.
– Ali, Bob Dylan je jedan, onih koji pišu, komponiraju i pjevaju mnogo. Nikome od njih nikada više neće biti dodijeljen Nobel.
– Kad budeš jedinstven kao Bob Dylan, možda počaste i tebe. Književnost nije više ono što je bila nekad, ona odavno rađa posve novo voće.
– Hoćeš mi reći da kao pjesnik ubuduće i ja moram istovremeno i pisati i komponirati i pjevati – reče romanopiscu veliki pjesnik. – Pa, u mojim pjesmama nije samo tekst, u njima je i cijeli Dylan.
– Ali svoje pjesme ne pjevaš – opomenu ga ugledni romansijer sa smiješkom, opet ironično. – Govorio sam ti o mogućnosti žanrovskog sažimanja u jednoj knjizi.
– Misliš na ono što si ti u svom zadnjem romanu… malo dokumenta, malo putopisa, malo sjećanja, malo i tuđeg teksta, esej… eto ti i roman!
– Eee!
– Onda bi se i ti mogao uskoro zakititi Nobelom… Strah me, narušit ću zadata pravila, ali, ponukan tim tvojim sažimanjem, danima radim na nečemu sličnom: pjesma, zapis, priča, dnevnik, intervju, esej… Za koji mjesec predat ću izdavaču baš takvu knjigu.
– Eee! – reče romansijer bez ironije. – I mi, dakle, stvaramo nešto novo, dolazi i naše vrijeme. U strahu je krutost, sažimanjem se osvaja nova sloboda.
– Zbilja – iznenada pojača glas veliki pjesnik – zašto dosad nije nagrađen niti jedan esejist, a toliko ih je dobrih.
– Ehhh! I esej je naša šansa, ako poživimo dugo.
Jutro svježe, popodne sunčano i ugodno toplo. U parku roditelji s klupa promatraju igru svoje djece na travi, na jednom igralištu mladići izmjenjuju rukometnu loptu, na drugom lopta završava u košu. U hladu jednog drveta dašće sibirski haski, obilazi ga povremeno mačka i šapicom poziva u igru. Prostor parka sažima sve zvučne i slikovne razlike i tako autorizira posve novu vrijednost. The Man In The Long Black Coat – odnekud sve glasnije pritječe i Dylan u tu novostvorenu vrijednost.
Iz srca grada, udaljenog od parka stotinjak metara, u srce parka ne dolazi nikakav zvuk.
Njegovo slavlje ugodnog i toplog jesenjeg popodneva traje sve do prvog mraka u koji se, potom, vraća i puni gradski život.
Ona mačka mijauče ispod balkona na kojem su čovjek i žena. Opčinjeni pjesmom The Ballad Of Frankie Lee And Judas Priest kao da uopće i ne čuju životinju koja treba dom.
Bob Dylan 14. listopada 2016.
– Mora da s Nobelom Boba Dylana kreće nešto novo u toj instituciji, u književnosti uopće – reče u šetnji veliki pjesnik uglednom romansijeru. – Toliko je dobrih pisaca u svijetu, i najbolji među njima u ovoj su godini zaobiđeni. I mnogi od njih su ostvarili novi poetski izraz, ali nikada neće biti takvom nagradom počašćeni.
– Oni koji istovremeno pišu, komponiraju i pjevaju, sigurno je da hoće – odgovori mu romansijer ironično.
– Ali, Bob Dylan je jedan, onih koji pišu, komponiraju i pjevaju mnogo. Nikome od njih nikada više neće biti dodijeljen Nobel.
– Kad budeš jedinstven kao Bob Dylan, možda počaste i tebe. Književnost nije više ono što je bila nekad, ona odavno rađa posve novo voće.
– Hoćeš mi reći da kao pjesnik ubuduće i ja moram istovremeno i pisati i komponirati i pjevati – reče romanopiscu veliki pjesnik. – Pa, u mojim pjesmama nije samo tekst, u njima je i cijeli Dylan.
– Ali svoje pjesme ne pjevaš – opomenu ga ugledni romansijer sa smiješkom, opet ironično. – Govorio sam ti o mogućnosti žanrovskog sažimanja u jednoj knjizi.
– Misliš na ono što si ti u svom zadnjem romanu… malo dokumenta, malo putopisa, malo sjećanja, malo i tuđeg teksta, esej… eto ti i roman!
– Eee!
– Onda bi se i ti mogao uskoro zakititi Nobelom… Strah me, narušit ću zadata pravila, ali, ponukan tim tvojim sažimanjem, danima radim na nečemu sličnom: pjesma, zapis, priča, dnevnik, intervju, esej… Za koji mjesec predat ću izdavaču baš takvu knjigu.
– Eee! – reče romansijer bez ironije. – I mi, dakle, stvaramo nešto novo, dolazi i naše vrijeme. U strahu je krutost, sažimanjem se osvaja nova sloboda.
– Zbilja – iznenada pojača glas veliki pjesnik – zašto dosad nije nagrađen niti jedan esejist, a toliko ih je dobrih.
– Ehhh! I esej je naša šansa, ako poživimo dugo.
Jutro svježe, popodne sunčano i ugodno toplo. U parku roditelji s klupa promatraju igru svoje djece na travi, na jednom igralištu mladići izmjenjuju rukometnu loptu, na drugom lopta završava u košu. U hladu jednog drveta dašće sibirski haski, obilazi ga povremeno mačka i šapicom poziva u igru. Prostor parka sažima sve zvučne i slikovne razlike i tako autorizira posve novu vrijednost. The Man In The Long Black Coat – odnekud sve glasnije pritječe i Dylan u tu novostvorenu vrijednost.
Iz srca grada, udaljenog od parka stotinjak metara, u srce parka ne dolazi nikakav zvuk.
Njegovo slavlje ugodnog i toplog jesenjeg popodneva traje sve do prvog mraka u koji se, potom, vraća i puni gradski život.
Ona mačka mijauče ispod balkona na kojem su čovjek i žena. Opčinjeni pjesmom The Ballad Of Frankie Lee And Judas Priest kao da uopće i ne čuju životinju koja treba dom.