Omerbeg je moderan čovjek, pa mu žena rađa u bolnicu. To joj, vjerojatno, spašava glavu, premda zakratko, ali i živote obojice njezinih sinova.
Prvi rodio se Asim. Bio poprijeko. Jedva izašao van.
Ali umjesto da rodilja izbaci posteljicu, smiri se i dočeka da joj donesu dijete, Raza Omerbegovica nastavila je rađati.
I rodila je, lakše nego prvog, drugoga svog sina. Njemu će poslije nadjenuti ime Kasim.
Živjela je još sedam dana, taman da im se obojici obveseli. A onda je iznenada umrla, od srca.
Babice u zeničkoj bolnici govorile da je umrla zato što je bila fina, pa nije htjela da vrišti kad je vrištanju red, nego je šutke svih dvanaest sati rađala. Da je nekoga bilo s druge strane vrata čuo bi samo doktora Šmita i dvije babice.
Asim i Kasim bili isti.
Samo ih je pomajka njihova, gospođa Lamija, mogla razlikovati. I Omerbeg, ako bi se dobro zagledao. Ona nije mogla imati djece, ali se govorilo da im je bolja nego što bi rođena mater ikad mogla biti.
Nekad mi dođe, pa sanjam da ih rađam. I onda se čudim tom svome snu, jer kako bih ja i u snu znala kako je to rađati?
Znaš ti, znaš!, tješili je.
Asim u nedoba upisao pravo u Zagrebu.
Kasim isto htio, ali mu Omerbeg rekao ti ćeš na medicinu. Može biti, da bi se počeli razlikovati.
Poslije se mati njihova Lamija smijala i govorila:
Ne znam ja, Boga mi moga, šta koji od njih dvojice u Zagrebu studira!
Pod preokret obojicu ih uvojačili. Pozvali jednog, a drugi ga nije samog htio pustiti.
I obojicu u maju 1945. potjerali pred sobom, iz Zagreba, preko Slovenije pa u Austriju.
Živi se vratili.
Asim isti onakav kakav je bio kad je pošao, samo sa sijedim čuperkom iznad lijevog oka.
Kasim s istim takvim sijedim čuperkom, isto iznad lijevog oka.
Ništa nisu govorili kako im je bilo.
Obojici sljedećih četrdeset i kusur godina kosa ostala crna, a onaj jedan sijedi čuperak sijed. To kao uspomena na nešto o čemu se ne progovara.
Pred rat, Asim da će u penziju. Radni vijek proveo kao pravnik u Željezari.
I kako ode, tako u njemu nesta volje za životom. Biva kod ljudi koji se besposleno umirove.
Kasim nastavio raditi u jednoj krajiškoj varošici, ne bismo sad govorili kojoj, jer još je živih ljudi i još je čestitih, onih koji se nisu ogriješili, pa da im ovom pričom liježemo na muku.
Bio liječnik u domu zdravlja, specijalist porodične medicine, svi ga voljeli, premda su se po naciji i po imenu od njega razlikovali. Po vjeri nisu, jer bilo je to vrijeme prije velike vjere.
Kad je trebao ići u penziju, okupio se narod, ljudi viču ne damo doktora!
Ganuli ga pa ostao. A bit će da se ni njemu nije išlo.
Tu su se njih dvojica već jako razlikovali.
Drukčija im nekako lica, drukčiji glasovi.
Omerbeg da je bio živ pomislio bi da je dobro učinio što nije obojicu dao na iste škole. Ili bi pomislio nešto drugo.
U rano proljeće 1992. Asim legao poslije ručka i nije se digao.
Dok ga je sahranjivalo, po ateističkom redu, jer takav je bio čovjek, svi su gledali u Kasima, šta će sad on?
Onda pomisliše da se, ipak, već dovoljno razlikuju, pa će Kasim poživjeti.
Ubiše ga dva mjeseca kasnije isti oni koji su ga nekoliko godina ranije zadržavali da ne ide u penziju, oni koji su vikali ne damo doktora!
Sad im više nije bio doktor nego musliman.
Kasimu je, mučeniku, klanjana dženaza, jer red je da bude pokopan pod znakom koji su mu na čelu vidjeli oni koji su ga ubijali.
Premda je vjerovao u isto u što i brat mu.
Od tad se, kažu ljudi, dvojica braće razlikuju da ne može biti više.
Blizanci
Godina je 1923, rađa u Zenici Raza Omerbegovica.
Omerbeg je moderan čovjek, pa mu žena rađa u bolnicu. To joj, vjerojatno, spašava glavu, premda zakratko, ali i živote obojice njezinih sinova.
Prvi rodio se Asim. Bio poprijeko. Jedva izašao van.
Ali umjesto da rodilja izbaci posteljicu, smiri se i dočeka da joj donesu dijete, Raza Omerbegovica nastavila je rađati.
I rodila je, lakše nego prvog, drugoga svog sina. Njemu će poslije nadjenuti ime Kasim.
Živjela je još sedam dana, taman da im se obojici obveseli. A onda je iznenada umrla, od srca.
Babice u zeničkoj bolnici govorile da je umrla zato što je bila fina, pa nije htjela da vrišti kad je vrištanju red, nego je šutke svih dvanaest sati rađala. Da je nekoga bilo s druge strane vrata čuo bi samo doktora Šmita i dvije babice.
Asim i Kasim bili isti.
Samo ih je pomajka njihova, gospođa Lamija, mogla razlikovati. I Omerbeg, ako bi se dobro zagledao. Ona nije mogla imati djece, ali se govorilo da im je bolja nego što bi rođena mater ikad mogla biti.
Nekad mi dođe, pa sanjam da ih rađam. I onda se čudim tom svome snu, jer kako bih ja i u snu znala kako je to rađati?
Znaš ti, znaš!, tješili je.
Asim u nedoba upisao pravo u Zagrebu.
Kasim isto htio, ali mu Omerbeg rekao ti ćeš na medicinu. Može biti, da bi se počeli razlikovati.
Poslije se mati njihova Lamija smijala i govorila:
Ne znam ja, Boga mi moga, šta koji od njih dvojice u Zagrebu studira!
Pod preokret obojicu ih uvojačili. Pozvali jednog, a drugi ga nije samog htio pustiti.
I obojicu u maju 1945. potjerali pred sobom, iz Zagreba, preko Slovenije pa u Austriju.
Živi se vratili.
Asim isti onakav kakav je bio kad je pošao, samo sa sijedim čuperkom iznad lijevog oka.
Kasim s istim takvim sijedim čuperkom, isto iznad lijevog oka.
Ništa nisu govorili kako im je bilo.
Obojici sljedećih četrdeset i kusur godina kosa ostala crna, a onaj jedan sijedi čuperak sijed. To kao uspomena na nešto o čemu se ne progovara.
Pred rat, Asim da će u penziju. Radni vijek proveo kao pravnik u Željezari.
I kako ode, tako u njemu nesta volje za životom. Biva kod ljudi koji se besposleno umirove.
Kasim nastavio raditi u jednoj krajiškoj varošici, ne bismo sad govorili kojoj, jer još je živih ljudi i još je čestitih, onih koji se nisu ogriješili, pa da im ovom pričom liježemo na muku.
Bio liječnik u domu zdravlja, specijalist porodične medicine, svi ga voljeli, premda su se po naciji i po imenu od njega razlikovali. Po vjeri nisu, jer bilo je to vrijeme prije velike vjere.
Kad je trebao ići u penziju, okupio se narod, ljudi viču ne damo doktora!
Ganuli ga pa ostao. A bit će da se ni njemu nije išlo.
Tu su se njih dvojica već jako razlikovali.
Drukčija im nekako lica, drukčiji glasovi.
Omerbeg da je bio živ pomislio bi da je dobro učinio što nije obojicu dao na iste škole. Ili bi pomislio nešto drugo.
U rano proljeće 1992. Asim legao poslije ručka i nije se digao.
Dok ga je sahranjivalo, po ateističkom redu, jer takav je bio čovjek, svi su gledali u Kasima, šta će sad on?
Onda pomisliše da se, ipak, već dovoljno razlikuju, pa će Kasim poživjeti.
Ubiše ga dva mjeseca kasnije isti oni koji su ga nekoliko godina ranije zadržavali da ne ide u penziju, oni koji su vikali ne damo doktora!
Sad im više nije bio doktor nego musliman.
Kasimu je, mučeniku, klanjana dženaza, jer red je da bude pokopan pod znakom koji su mu na čelu vidjeli oni koji su ga ubijali.
Premda je vjerovao u isto u što i brat mu.
Od tad se, kažu ljudi, dvojica braće razlikuju da ne može biti više.