Svaka čast pandemiji (koja nas posve opsjeda jer su nam njezine posljedice vrlo bliske) i ekološkoj krizi (koja nas nedovoljno opsjeda jer nam se njezine posljedice čine vrlo dalekima), ali mene ipak od svih globalnih problema koji se očituju i u našoj lokalnosti još uvijek najviše muči problem migracija. Problem migracija: socijalne pukotine i politički potresi koji nastupaju zbog epohalne i epske seobe narodā. Problem migracija: također, izazov za humanost pripadnikā domicilnog stanovništva koje se iznenada i u velikim razmjerima suočava s drugačijim i Drugim, što se isprva uvijek percipira kao nepoznato i prijeteće. Problem migracija: prije svega, sudbine nesretnikā koji s Bliskog Istoka, indijskog potkontinenta i Afrike predugim putevima dolaze na Balkan ne bi li produžili za Zapadnu Europu, „Bliski Zapad“, ali zaglave kod nas sa svojim problemom koji neizbježno postaje i naš problem.
Njihovu muku koja postaje i našom mukom nastojao sam na različite načine bilježiti već od 2015. godine, kad smo se suočili s takozvanim „prvim izbjegličkim valom“ (ili „prvom migrantskom krizom“), ali mnogo dojmljiviji bio mi je „drugi val“ (ili „druga kriza“), jer sam izbliza vidio što se zbiva, pošto je taj „val“ najviše pogodio moj rodni grad i kraj, Bihać i Bihaćku krajinu.
Razumijem zabrinutost, zazor, bijes, očaj i beznađe Bišćana i Krajišnika, te smatram da je velika stvar to što ni više od dvije godine nakon početka „migrantske krize“ u Bihaću i Bihaćkoj krajini nije bilo napadā „domaćih kao ugroženih“ na „strance kao ugrozu“, ali me svejedno brine ono što se provlači kroz svakodnevne razgovore, ono što se – češće potiho i s nekom vrstom stida, a rjeđe naglas i bez skrupula – izgovara, ono što je hranjiva podloga mržnje i nasilja, a to je lakomislena generalizacija koja nam naizgled pomaže da shvatimo neki problem i da ga riješimo, premda ne pomaže ni u shvaćanju, ni u rješavanju problema, nego je samo prečica za izlazak iz nedefiniranog straha ili potmule tjeskobe. To se opredmećuje, na primjer, u navadi da se o tim, u svakom smislu šarolikim masama ljudi govori kao o „migrantima“ i „njima“, kao da su svi oni jedna i jedinstvena grupa ljudi (poput svih „Bošnjaka“, „Hrvata“, „Srba“, „Bišćana“, „Krajišnika“, „Bosanaca i Hercegovaca“ i tako dalje), te kao da svaka od tih osoba nema vlastiti identitet i „vlastitu priču“. Donekle je to neizbježno, jer u ekstremno stresnim situacijama prva je žrtva pomno i bistro rasuđivanje, ali trajanje ovog događanja i nužnost navikavanja na nepovoljne okolnosti ipak otvaraju prostor za upoznavanje s tim „drugim“ i za borbu protiv vlastitih predrasuda. Za početak: svatko bi svaki dan mogao potrošiti nekoliko minuta na presabiranje i suosjećajno uživljavanje u sudbine pridošlica, umjesto na prežderavanje uniformiranim medijskim senzacijama i mrziteljsko-huškačkim objavama na društvenim mrežama. Tada bi se, vjerojatno, iz mase „migranata“ (koja je u percepciji često nalik na mase pasa-lutalica, a i njima su se Bišćani, Krajišnici, Bosanci i Hercegovci prije „migrantskih valova“ također opsesivno bavili) izdvojili Afganistanci, Pakistanci, Indijci, Iranci, Marokanci, Alžirci, Nigerijci i druge grupe, a onda i Havla, Ali, Abdulah, Mahmud, Ben, Nadia, Šahrijar i druge osobe. Protiv tinjajuće dehumanizacije „migranata“ trudio sam se reći nešto u dijelom prepričanim, dijelom preobraženim, a dijelom izmaštanim „migrantskim pričama“ iz Bihaća, koje sam, pod naslovom „Bliski Zapad“, objavio na „Ajfelovom mostu“ u ljeto 2018. (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/bliski-zapad/) i u ljeto 2019. godine (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/bliski-zapad-drugi-put/). 2020. godine mogao bih nastaviti taj niz, jer ne fali mi ni migrantskih priča, ni mašte, ali nešto drugo mi se čini prečim i o tome bih sada.
* * *
Zbog viška drugih čitalačkih obaveza i manjka vremena, nažalost, ne čitam kontinuirano prozu, pogotovo romane. Od poezije ne odustajem – pratim, istražujem, čitam – ali sramota me je priznati da tokom godine pročitam toliko romana koliko bi se moglo nabrojati na prste jedne ruke, a među njima se nerijetko radi o ponovnom čitanju davno pročitanih romana. No možda ih zato temeljitije čitam i čvršće prianjaju uz mene. A o tome sudim nakon čitanja jedne knjige koju sam ljetos dobio kao dar s divnom posvetom od jedne divne osobe. Ova je to knjiga: roman Izložena priroda Errija De Luce, koji je 2017. godine objavila zagrebačka izdavačka kuća Meandarmedia, u prijevodu Vande Mikšić.
Erri De Luca (rođen 1950. u Napulju) talijanski je pisac, prevoditelj i politički aktivist koji bi južnoslavenskoj čitalačkoj javnosti mogao biti dobro poznat jer je podosta prevođen na naše jezike, a njegove novije zapise, uključujući pisma Nicoletti Dosio, političkoj zatvorenici i De Lucinoj suborkinji, čitali smo i na „Ajfelovom mostu“, zahvaljujući pažnji i maru Tvrtka Klarića.
Rekoh već: ne pratim baš proznu produkciju, niti bih se usudio da o njoj sudim, ali mi se čini da bi De Lucina Izložena priroda (La natura esposta) mogla biti jedna od važnih knjiga „migrantske epohe“, skupa s nekim djelima za koja sam čuo, ali ih još nisam čitao, kao što su Zamor materijala Čeha Mareka Šindelke i Ja sam s tobom – Brigittina priča Talijanke Melanije G. Mazzucco, koja su također prevedena na hrvatski.
Izložena priroda nije roman o migrantima, izbjeglicama i prognanicima, nego je to – da skratim, a opet da ne otkrijem previše sadržaja onima koji djelo nisu čitali – priča o Isusovom spolovilu. (Oni koji djelo nisu čitali, a stalo im je do do Isusa Krista, kršćanstva, religije i vjere, ne bi se trebali namah sablazniti, jer u ovoj knjizi ima mnogo više kršćanstva i vjere nego u nedjeljnim crkvenim propovijedima.) Međutim, među fabulama i rečenicama ove knjige – izvorno objavljene 2016. godine, u real-timeu „migrantske krize“ – pomalja se i velika priča o „migrantima“. Naime, bezimeni glavni lik romana bavi se prevođenjem „migranata“ preko granice u neimenovanom planinskom predjelu Italije, ali nije krijumčar ljudi, barem ne tipičan, jer uzima novac od „klijenata“, prema tarifi koju su utvrdili njegovi partneri, lokalni kovač i pekar, ali po prelasku granice vraća novac nesretnicima. „Kao i ostali tražim da plate, a kad ih dopratim na drugu stranu, vratim im novac. Njima je potrebniji. Ne kažem im unaprijed da sa sobom nosim njihov novac kako nekome ne bi palo na pamet da ga na silu uzme natrag. Ne uvedi u napast: ta rečenica iz vjeronauka ostala mi je u glavi. Ako si uveo u napast, pola krivnje je na tebi.“
Izloženu prirodu pročitao sam dvaput: prvi put u dahu (kao kad se razjapljenih ušiju i srca posluša neka kompozicija, pa se od utiska ne mogu razlučiti elementi od kojih se ona sastoji), a drugi put polako, kao da čitam poeziju, uživajući u De Lucinom tkalačkom umijeću i u umijeću prevoditeljice Vande Mikšić. Treći put, evo, čitam Izloženu prirodu napreskokce, i to u Bihaću, jer se ne mogu osloboditi te knjige, niti dojma da ju je Erri De Luca pisao baš za Bihać 2020., 2019. i 2018. godine. Čitam De Lucine „migrantske meditacije“ kao didaskalije uz moje „migrantske meditacije“ i kao da uz De Lucu bolje razumijevam ono što sam mislio i osjećao dok sam sām zapisivao migrantske priče. Neke njegove slike i misli kao da su odjek mojih slika i misli iz „Bliskog Zapada“, a neke druge se prirodno nadograđuju na moje slike i misli.
* * *
O „njima“
„Odnedavna u ovaj kraj pristižu izgubljeni stranci. Pokušavaju prijeći granicu, vlasti ih puštaju, samo da se ne bi morali baviti njima. Živimo u tranzitnoj zemlji. Netko bi se od njih mogao i zadržati, ali nitko od onih koji dođu sve dovde. Kompas im je adresa u džepu. Za nas koji nismo putovali oni su svijet što nam je došao u posjet. Jezici kojima govore imaju prizvuk neke daleke rijeke.“
„Nisu prosjaci, imaju novac za putovanje prvim razredom. No moraju s nama, krišom, pješice, plaćajući svaki metar putovanja. Navikli su na razbojnike, mi smo im zadnji na putu, ne i najgori.“
„Oni koje ja vodim ne znaju put, ali znaju cilj. Prestrašeni su i hrabri, nesigurni i nezaustavljivi.“
„Pojedu obrok, strpaju u džep kruh, jedan sir za mazanje i idu dalje. Oni su tekuća voda, ne može joj se zapriječiti put. Ako treba skočiti, bacaju se kao vodopad, ako treba prijeći zid, imaju nožice zrikavaca.“
O ljudskoj dužnosti, odgovornosti i solidarnosti
„Vodio sam ljude preko granice. To nema veze s milosrđem, oni su tražili, ja sam na njihov zahtjev odgovarao. Osjećaj bratstva bio je dovoljan.“
O granicama
„Smiješne su države koje granicu postave na vrh brda, uzmu planine za barijere. Griješe, planine su gust sustav komunikacije između padina, nude brojne mogućnosti prelaska, već prema godišnjem dobu i tjelesnoj kondiciji putnikā. Naše rute izbijaju na drugu stranu a da putem ne sretnemo živu dušu. Granice funkcioniraju na ravnici. Rastegne se žica i nema prolaza. Na planini to nije moguće.“
O vjeri u Boga, u čovjeka i u knjige
„Za vrijeme večere neki ribar donosi primjerak Kurana izvučen mrežom iz mora. (…) Ribar je ulovio i knjige. Čudi se što je netko spreman pridodati i njih onoj minimalnoj prtljazi koju dopuštaju krijumčari ljudima, oduzimajući time prostor paru cipela, vunenom puloveru. (…) Kažem da se knjiga na put nosi za sreću, ona je suputnik, anđeo čuvar. Onome tko je smatra svetom, ona je i putovnica.“
O življenju i umiranju
„Nekoć su istraživači bili ti koji su, tražeći po svijetu, dolazili do nepoznatih naroda. Danas su to ovi posjetitelji, iskrcavaju se na kopno, pitaju kako se zove i gdje se nalazi. Uznemiruje ih što su daleko od mjesta koje im je zapisano u džepu. (…) Razgovaram s onim koji mi odgovara naširoko, a ne samo slogovima. Slušam priče o suludim sudbinama, novim načinima umiranja, smrzavanjem u podvozju aviona, gušenjem od ispušnih plinova motora u potpalublju ili u kamionu ostavljenom na parkiralištu sred ljetne žege. ‘Da bi smrt bila pravedna, mora biti pravedan i modus umiranja, način na koji steže. Nije više kako kaže onaj perzijski pjesnik, da je smrt pravedna jer pogađa i siromaha i kralja.’“
* * *
Ima jedan interesantan, važan i znakovit moment u Izloženoj prirodi: glavni lik i cijelo selo, a zahvaljujući medijima, može se reći i cijeli svijet, saznaju da je jedan od onih koje je naš junak preveo preko planina ususret boljem životu zaista pronašao, odnosno izgradio bolji život. Postao je uspješan pisac objavivši knjigu u kojoj spominje i vodiča koji mu je vratio novac po obavljenom prevođenju preko granice. Premda mu je novopečeni pisac time htio iskazati zahvalnost, vodiču je to onemogućilo da se dalje bavi vođenjem i umnogome mu je zakompliciralo život.Revoltiran, on kaže: „Pisac! Baš se morao naći pisac među stotinama prepraćenih ljudi, morao je napisati knjigu koja je morala doživjeti uspjeh: gotovo je nemoguće da se sve te slučajnosti poklope, pa ipak, eto ih gdje jednom čovjeku potpisuju nečasni otpust.“ Znakovitim to smatram zato što na neki način govori o našem većinskom stavu spram „migranata“: ne zanima nas njihova prošlost, a ni budućnost, slijepi smo za ono što su bili i što bi mogli biti, pa time i za ono što jesu, sada i ovdje ili, pak, u svojoj suštini. Nije baš da ih tretiramo kao stvari, ali ih uglavnom tretiramo kao pojavu, svakako ne kao punopravna i ravnopravna bića.
A protiv toga – i u prilog mogućim boljim nama – Erri De Luca govori kroz usta „migranta“, alžirskog radnika koji se zadržao u Italiji te se druži s „našim čovjekom“ i, obraćajući mu se, kaže: „Kod vas sam naučio biti nitko. Držim oči nisko i nestajem, podignem ih i ponovno se pojavim. Šutim i prihvaćate me, progovorim da nešto pitam i odbacite me. Više volite nikoga. Dobro, može i tako, da jedni za druge ne postojimo. Ti nisi takav, sjedaš, pripovijedaš, pitaš. Ti si netko, a uz tebe netko postajem i ja.“
Bliski Zapad: didaskalije
Svaka čast pandemiji (koja nas posve opsjeda jer su nam njezine posljedice vrlo bliske) i ekološkoj krizi (koja nas nedovoljno opsjeda jer nam se njezine posljedice čine vrlo dalekima), ali mene ipak od svih globalnih problema koji se očituju i u našoj lokalnosti još uvijek najviše muči problem migracija. Problem migracija: socijalne pukotine i politički potresi koji nastupaju zbog epohalne i epske seobe narodā. Problem migracija: također, izazov za humanost pripadnikā domicilnog stanovništva koje se iznenada i u velikim razmjerima suočava s drugačijim i Drugim, što se isprva uvijek percipira kao nepoznato i prijeteće. Problem migracija: prije svega, sudbine nesretnikā koji s Bliskog Istoka, indijskog potkontinenta i Afrike predugim putevima dolaze na Balkan ne bi li produžili za Zapadnu Europu, „Bliski Zapad“, ali zaglave kod nas sa svojim problemom koji neizbježno postaje i naš problem.
Njihovu muku koja postaje i našom mukom nastojao sam na različite načine bilježiti već od 2015. godine, kad smo se suočili s takozvanim „prvim izbjegličkim valom“ (ili „prvom migrantskom krizom“), ali mnogo dojmljiviji bio mi je „drugi val“ (ili „druga kriza“), jer sam izbliza vidio što se zbiva, pošto je taj „val“ najviše pogodio moj rodni grad i kraj, Bihać i Bihaćku krajinu.
Razumijem zabrinutost, zazor, bijes, očaj i beznađe Bišćana i Krajišnika, te smatram da je velika stvar to što ni više od dvije godine nakon početka „migrantske krize“ u Bihaću i Bihaćkoj krajini nije bilo napadā „domaćih kao ugroženih“ na „strance kao ugrozu“, ali me svejedno brine ono što se provlači kroz svakodnevne razgovore, ono što se – češće potiho i s nekom vrstom stida, a rjeđe naglas i bez skrupula – izgovara, ono što je hranjiva podloga mržnje i nasilja, a to je lakomislena generalizacija koja nam naizgled pomaže da shvatimo neki problem i da ga riješimo, premda ne pomaže ni u shvaćanju, ni u rješavanju problema, nego je samo prečica za izlazak iz nedefiniranog straha ili potmule tjeskobe. To se opredmećuje, na primjer, u navadi da se o tim, u svakom smislu šarolikim masama ljudi govori kao o „migrantima“ i „njima“, kao da su svi oni jedna i jedinstvena grupa ljudi (poput svih „Bošnjaka“, „Hrvata“, „Srba“, „Bišćana“, „Krajišnika“, „Bosanaca i Hercegovaca“ i tako dalje), te kao da svaka od tih osoba nema vlastiti identitet i „vlastitu priču“. Donekle je to neizbježno, jer u ekstremno stresnim situacijama prva je žrtva pomno i bistro rasuđivanje, ali trajanje ovog događanja i nužnost navikavanja na nepovoljne okolnosti ipak otvaraju prostor za upoznavanje s tim „drugim“ i za borbu protiv vlastitih predrasuda. Za početak: svatko bi svaki dan mogao potrošiti nekoliko minuta na presabiranje i suosjećajno uživljavanje u sudbine pridošlica, umjesto na prežderavanje uniformiranim medijskim senzacijama i mrziteljsko-huškačkim objavama na društvenim mrežama. Tada bi se, vjerojatno, iz mase „migranata“ (koja je u percepciji često nalik na mase pasa-lutalica, a i njima su se Bišćani, Krajišnici, Bosanci i Hercegovci prije „migrantskih valova“ također opsesivno bavili) izdvojili Afganistanci, Pakistanci, Indijci, Iranci, Marokanci, Alžirci, Nigerijci i druge grupe, a onda i Havla, Ali, Abdulah, Mahmud, Ben, Nadia, Šahrijar i druge osobe. Protiv tinjajuće dehumanizacije „migranata“ trudio sam se reći nešto u dijelom prepričanim, dijelom preobraženim, a dijelom izmaštanim „migrantskim pričama“ iz Bihaća, koje sam, pod naslovom „Bliski Zapad“, objavio na „Ajfelovom mostu“ u ljeto 2018. (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/bliski-zapad/) i u ljeto 2019. godine (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/bliski-zapad-drugi-put/). 2020. godine mogao bih nastaviti taj niz, jer ne fali mi ni migrantskih priča, ni mašte, ali nešto drugo mi se čini prečim i o tome bih sada.
* * *
Zbog viška drugih čitalačkih obaveza i manjka vremena, nažalost, ne čitam kontinuirano prozu, pogotovo romane. Od poezije ne odustajem – pratim, istražujem, čitam – ali sramota me je priznati da tokom godine pročitam toliko romana koliko bi se moglo nabrojati na prste jedne ruke, a među njima se nerijetko radi o ponovnom čitanju davno pročitanih romana. No možda ih zato temeljitije čitam i čvršće prianjaju uz mene. A o tome sudim nakon čitanja jedne knjige koju sam ljetos dobio kao dar s divnom posvetom od jedne divne osobe. Ova je to knjiga: roman Izložena priroda Errija De Luce, koji je 2017. godine objavila zagrebačka izdavačka kuća Meandarmedia, u prijevodu Vande Mikšić.
Erri De Luca (rođen 1950. u Napulju) talijanski je pisac, prevoditelj i politički aktivist koji bi južnoslavenskoj čitalačkoj javnosti mogao biti dobro poznat jer je podosta prevođen na naše jezike, a njegove novije zapise, uključujući pisma Nicoletti Dosio, političkoj zatvorenici i De Lucinoj suborkinji, čitali smo i na „Ajfelovom mostu“, zahvaljujući pažnji i maru Tvrtka Klarića.
Rekoh već: ne pratim baš proznu produkciju, niti bih se usudio da o njoj sudim, ali mi se čini da bi De Lucina Izložena priroda (La natura esposta) mogla biti jedna od važnih knjiga „migrantske epohe“, skupa s nekim djelima za koja sam čuo, ali ih još nisam čitao, kao što su Zamor materijala Čeha Mareka Šindelke i Ja sam s tobom – Brigittina priča Talijanke Melanije G. Mazzucco, koja su također prevedena na hrvatski.
Izložena priroda nije roman o migrantima, izbjeglicama i prognanicima, nego je to – da skratim, a opet da ne otkrijem previše sadržaja onima koji djelo nisu čitali – priča o Isusovom spolovilu. (Oni koji djelo nisu čitali, a stalo im je do do Isusa Krista, kršćanstva, religije i vjere, ne bi se trebali namah sablazniti, jer u ovoj knjizi ima mnogo više kršćanstva i vjere nego u nedjeljnim crkvenim propovijedima.) Međutim, među fabulama i rečenicama ove knjige – izvorno objavljene 2016. godine, u real-timeu „migrantske krize“ – pomalja se i velika priča o „migrantima“. Naime, bezimeni glavni lik romana bavi se prevođenjem „migranata“ preko granice u neimenovanom planinskom predjelu Italije, ali nije krijumčar ljudi, barem ne tipičan, jer uzima novac od „klijenata“, prema tarifi koju su utvrdili njegovi partneri, lokalni kovač i pekar, ali po prelasku granice vraća novac nesretnicima. „Kao i ostali tražim da plate, a kad ih dopratim na drugu stranu, vratim im novac. Njima je potrebniji. Ne kažem im unaprijed da sa sobom nosim njihov novac kako nekome ne bi palo na pamet da ga na silu uzme natrag. Ne uvedi u napast: ta rečenica iz vjeronauka ostala mi je u glavi. Ako si uveo u napast, pola krivnje je na tebi.“
Izloženu prirodu pročitao sam dvaput: prvi put u dahu (kao kad se razjapljenih ušiju i srca posluša neka kompozicija, pa se od utiska ne mogu razlučiti elementi od kojih se ona sastoji), a drugi put polako, kao da čitam poeziju, uživajući u De Lucinom tkalačkom umijeću i u umijeću prevoditeljice Vande Mikšić. Treći put, evo, čitam Izloženu prirodu napreskokce, i to u Bihaću, jer se ne mogu osloboditi te knjige, niti dojma da ju je Erri De Luca pisao baš za Bihać 2020., 2019. i 2018. godine. Čitam De Lucine „migrantske meditacije“ kao didaskalije uz moje „migrantske meditacije“ i kao da uz De Lucu bolje razumijevam ono što sam mislio i osjećao dok sam sām zapisivao migrantske priče. Neke njegove slike i misli kao da su odjek mojih slika i misli iz „Bliskog Zapada“, a neke druge se prirodno nadograđuju na moje slike i misli.
* * *
O „njima“
„Odnedavna u ovaj kraj pristižu izgubljeni stranci. Pokušavaju prijeći granicu, vlasti ih puštaju, samo da se ne bi morali baviti njima. Živimo u tranzitnoj zemlji. Netko bi se od njih mogao i zadržati, ali nitko od onih koji dođu sve dovde. Kompas im je adresa u džepu. Za nas koji nismo putovali oni su svijet što nam je došao u posjet. Jezici kojima govore imaju prizvuk neke daleke rijeke.“
„Nisu prosjaci, imaju novac za putovanje prvim razredom. No moraju s nama, krišom, pješice, plaćajući svaki metar putovanja. Navikli su na razbojnike, mi smo im zadnji na putu, ne i najgori.“
„Oni koje ja vodim ne znaju put, ali znaju cilj. Prestrašeni su i hrabri, nesigurni i nezaustavljivi.“
„Pojedu obrok, strpaju u džep kruh, jedan sir za mazanje i idu dalje. Oni su tekuća voda, ne može joj se zapriječiti put. Ako treba skočiti, bacaju se kao vodopad, ako treba prijeći zid, imaju nožice zrikavaca.“
O ljudskoj dužnosti, odgovornosti i solidarnosti
„Vodio sam ljude preko granice. To nema veze s milosrđem, oni su tražili, ja sam na njihov zahtjev odgovarao. Osjećaj bratstva bio je dovoljan.“
O granicama
„Smiješne su države koje granicu postave na vrh brda, uzmu planine za barijere. Griješe, planine su gust sustav komunikacije između padina, nude brojne mogućnosti prelaska, već prema godišnjem dobu i tjelesnoj kondiciji putnikā. Naše rute izbijaju na drugu stranu a da putem ne sretnemo živu dušu. Granice funkcioniraju na ravnici. Rastegne se žica i nema prolaza. Na planini to nije moguće.“
O vjeri u Boga, u čovjeka i u knjige
„Za vrijeme večere neki ribar donosi primjerak Kurana izvučen mrežom iz mora. (…) Ribar je ulovio i knjige. Čudi se što je netko spreman pridodati i njih onoj minimalnoj prtljazi koju dopuštaju krijumčari ljudima, oduzimajući time prostor paru cipela, vunenom puloveru. (…) Kažem da se knjiga na put nosi za sreću, ona je suputnik, anđeo čuvar. Onome tko je smatra svetom, ona je i putovnica.“
O življenju i umiranju
„Nekoć su istraživači bili ti koji su, tražeći po svijetu, dolazili do nepoznatih naroda. Danas su to ovi posjetitelji, iskrcavaju se na kopno, pitaju kako se zove i gdje se nalazi. Uznemiruje ih što su daleko od mjesta koje im je zapisano u džepu. (…) Razgovaram s onim koji mi odgovara naširoko, a ne samo slogovima. Slušam priče o suludim sudbinama, novim načinima umiranja, smrzavanjem u podvozju aviona, gušenjem od ispušnih plinova motora u potpalublju ili u kamionu ostavljenom na parkiralištu sred ljetne žege. ‘Da bi smrt bila pravedna, mora biti pravedan i modus umiranja, način na koji steže. Nije više kako kaže onaj perzijski pjesnik, da je smrt pravedna jer pogađa i siromaha i kralja.’“
* * *
Ima jedan interesantan, važan i znakovit moment u Izloženoj prirodi: glavni lik i cijelo selo, a zahvaljujući medijima, može se reći i cijeli svijet, saznaju da je jedan od onih koje je naš junak preveo preko planina ususret boljem životu zaista pronašao, odnosno izgradio bolji život. Postao je uspješan pisac objavivši knjigu u kojoj spominje i vodiča koji mu je vratio novac po obavljenom prevođenju preko granice. Premda mu je novopečeni pisac time htio iskazati zahvalnost, vodiču je to onemogućilo da se dalje bavi vođenjem i umnogome mu je zakompliciralo život. Revoltiran, on kaže: „Pisac! Baš se morao naći pisac među stotinama prepraćenih ljudi, morao je napisati knjigu koja je morala doživjeti uspjeh: gotovo je nemoguće da se sve te slučajnosti poklope, pa ipak, eto ih gdje jednom čovjeku potpisuju nečasni otpust.“ Znakovitim to smatram zato što na neki način govori o našem većinskom stavu spram „migranata“: ne zanima nas njihova prošlost, a ni budućnost, slijepi smo za ono što su bili i što bi mogli biti, pa time i za ono što jesu, sada i ovdje ili, pak, u svojoj suštini. Nije baš da ih tretiramo kao stvari, ali ih uglavnom tretiramo kao pojavu, svakako ne kao punopravna i ravnopravna bića.
A protiv toga – i u prilog mogućim boljim nama – Erri De Luca govori kroz usta „migranta“, alžirskog radnika koji se zadržao u Italiji te se druži s „našim čovjekom“ i, obraćajući mu se, kaže: „Kod vas sam naučio biti nitko. Držim oči nisko i nestajem, podignem ih i ponovno se pojavim. Šutim i prihvaćate me, progovorim da nešto pitam i odbacite me. Više volite nikoga. Dobro, može i tako, da jedni za druge ne postojimo. Ti nisi takav, sjedaš, pripovijedaš, pitaš. Ti si netko, a uz tebe netko postajem i ja.“