Majka, dedo, brat i ja dio smo kolone. Vruće je, mjesec je juli. Dedo na sebi nosi dva očeva odijela, preko njih svoje pantole i kaput. U ruci ima i torbu, u torbi dvije deke i nešto malo hrane. I majka ima torbe, malu i veliku. Osim torbi, ona nosi i brata. On je mali i ne može puno da hoda. Na mojim leđima je školska torba, u nju sam potrpao najdraže igračke, stavio sam i pastu za zube, jedan češalj i majčinu četku za uvijanje kose.
S jedne strane prašnjavog puta je kapina, s druge vrbe. Uz kapinu su odbačene stvari: kese, vreće, deke, sve ono što ljudi više nisu mogli da nose. Osim stvari, tu su i ostavljene starice, žene koje se nisu mogle same kretati, a koje niko nije imao ili mogao nositi. Prostrli su im deke, od peškira napravili zaklone da ih sunce ne bije, pored njih su ostavili i boce s vodom, da ne umru od žeđi. One su umorne, izgledaju kao da će uskoro zaspati, i ne zapomažu. Pitam majke zašto su te žene ostavljene i šta će biti s njima? Ništa, odgovara ona. Neke od njih nas zovu. Pravimo se da ih ne vidimo, iako neke i poznajemo.
Uskoro se s desne strane puta, gdje su vrbe, pojavljuje rijeka. To me raduje, nikad joj nisam bio bliže, htio bih je dotaknuti, ali ne smijem, ne da mi majka, a i vojnici nas prate. I njima je vruće, nose puške i šute. Jedan od njih nosi nečije dijete, neka žena mu se zahvaljuje. Ona nosi drugo, dječaka, kod vojnika je djevojčica. Još malo, izdržite, hrabri nas vojnik. Iako nas goni, nekako nam je drag, kao da je naš.
Rijeka je velika i zove se Bunica. Nisam je dotakao, ali osjetim da je hladna. Pitam majku ima li rijeke i u Blagaju? Šta ti, sine, pada na pamet, jedva mi odgovara, osjetim da me kori. Ne smećem oči s vode, vidim joj dno. Koliko li je duboka? Čini se da nije mnogo, po dnu je trava, ispružena kao oprana kosa, kao da neko u mjestu pliva. Vidim i jata malih riba, kad s vrbe padne list, one se razbježe iz plićaka, pa se ponovo vrate. Dok gledam rijeku, nije mi vruće, ali osjetim noge, pomalo me bole. Dedo jedva hoda, ali se ne žali. Još malo, ponavlja za vojnicima, još malo.
Dalje ćete sami, najednom govori vojnik koji nosi dijete i pruža ga majci. Djevojčica plače, majka mu se opet zahvaljuje. Tamo su vaši, mi ne smijemo dalje, pokazuje prstom, idite do one kuće. Pozdravljamo se s vojnicima, oni nam govore sretno, okreću se i vraćaju. Pogledivam za njima. Jedan od njih odlaže pušku, zagrće rukave, prilazi rijeci, čučne, rukama zahvata vodu i umiva lice, kosu, pa vrat. Zavidim mu.
Kad smo nadomak kuće, izlaze dva muškarca. Mi smo Armija, viču i mašu rukama. Žene sad plaču, grle ih, a oni nam daju vode. Iza njihovih leđa, u daljini, vidim brdo. Na brdu je građevina nalik dvorcu. To je Stari grad, objašnjava mi jedan od vojnika, u kotlini ispod je Blagaj.
Vozimo se na zelenom tamiću, na karoseriji bez cerade. Sjedim u dedinom krilu, osjetim mu dah na vratu, godi mi. Kako kamion naleti na rupu, dedina glava klecne i dlačice njegovih brkova mi se zabiju u kožu na vratu. Kako kamion ubrzava, postaje ugodnije, kao da vjetar s nas skida ljuske i više nam nije vruće. Vozimo se cestom, s obje strane su kuće, nailazimo najprije pored jedne, pa pored druge crkve, obje su uništene, na jednoj nema ni kupole, izgorjela je. Kuće su većinom spratne, svako malo, između kuća se pojavljuju ulice. Kako kamion vozi brzo, ne stignem ih dobro vidjeti, krivudave su. Onda prolazimo pored zgrade pošte. Preko puta je veliki harem, ne vidi mu se kraj. U haremu obavljaju dženazu. U gomili ljudi vidim hodžinu ahmediju, kao jedini preostao kolač u tepsiji. Šampitu.
Kamion staje pored ribnjaka i dedo me dodaje nekom vojniku. Na ramenu mu je grb s ljiljanima, smije se dok me spušta s kamiona, pita kako se zovem. Odgovaram mu, ali on ne čuje, okreće se prema nekoj ženi, grli je, sretni su. Dolazim do ograde ribnjaka, ispod su bazeni, dno im se ne vidi od riba. Uzimam kamenčić i bacam ga u vodu, pazeći da me niko ne vidi. Ribe se otimlju, misle da sam im bacio hranu, gladne su. Pored ribnjaka protiče rijeka, zove se Buna, ne Bunica, i to me malo zbunjuje. Stepenicama silazim do vode, dno je masno, osjetim miris ribe i mulja. Spustim ruku na vodu, prvi put u životu dodirujem rijeku, sretan sam, popio bih je.
Okolo su brda, strma i visoka, skoro da nas natkrivaju. Kroz jedan procjep vidim Stari grad, liči na ilustracije iz slikovnica. Imam osjećaj da je blizu i da bih ga mogao dotaknuti, nestvaran je. Pružam ruku prema njemu, ispružam kažiprst, toliko jako da me hvata grč. Radim to polako, kao da je u pitanju pčelinji žalac.
Pada suton, moramo krenuti dalje. Po nas je došao muž naše rodice. On je mještanin Blagaja, odvest će nas u njegovu staru kuću, tu ćemo živjeti. Pitam ga je li blizu kuće rijeka, kaže da nije i ja počinjem da plačem. Majka se ljuti, udari mi i šamar. Kako noć pada, postaje svježije i tuga me čitavog preplavljuje. Prolazimo ulicom pored harema, pa plačući čitam natpise sa nišana. Kad smo skoro na vrh, slova se više ne vide. Samo se nišani bjelinom otimlju crnini. Mrak.
Blagaj. Dolazak
Majka, dedo, brat i ja dio smo kolone. Vruće je, mjesec je juli. Dedo na sebi nosi dva očeva odijela, preko njih svoje pantole i kaput. U ruci ima i torbu, u torbi dvije deke i nešto malo hrane. I majka ima torbe, malu i veliku. Osim torbi, ona nosi i brata. On je mali i ne može puno da hoda. Na mojim leđima je školska torba, u nju sam potrpao najdraže igračke, stavio sam i pastu za zube, jedan češalj i majčinu četku za uvijanje kose.
S jedne strane prašnjavog puta je kapina, s druge vrbe. Uz kapinu su odbačene stvari: kese, vreće, deke, sve ono što ljudi više nisu mogli da nose. Osim stvari, tu su i ostavljene starice, žene koje se nisu mogle same kretati, a koje niko nije imao ili mogao nositi. Prostrli su im deke, od peškira napravili zaklone da ih sunce ne bije, pored njih su ostavili i boce s vodom, da ne umru od žeđi. One su umorne, izgledaju kao da će uskoro zaspati, i ne zapomažu. Pitam majke zašto su te žene ostavljene i šta će biti s njima? Ništa, odgovara ona. Neke od njih nas zovu. Pravimo se da ih ne vidimo, iako neke i poznajemo.
Uskoro se s desne strane puta, gdje su vrbe, pojavljuje rijeka. To me raduje, nikad joj nisam bio bliže, htio bih je dotaknuti, ali ne smijem, ne da mi majka, a i vojnici nas prate. I njima je vruće, nose puške i šute. Jedan od njih nosi nečije dijete, neka žena mu se zahvaljuje. Ona nosi drugo, dječaka, kod vojnika je djevojčica. Još malo, izdržite, hrabri nas vojnik. Iako nas goni, nekako nam je drag, kao da je naš.
Rijeka je velika i zove se Bunica. Nisam je dotakao, ali osjetim da je hladna. Pitam majku ima li rijeke i u Blagaju? Šta ti, sine, pada na pamet, jedva mi odgovara, osjetim da me kori. Ne smećem oči s vode, vidim joj dno. Koliko li je duboka? Čini se da nije mnogo, po dnu je trava, ispružena kao oprana kosa, kao da neko u mjestu pliva. Vidim i jata malih riba, kad s vrbe padne list, one se razbježe iz plićaka, pa se ponovo vrate. Dok gledam rijeku, nije mi vruće, ali osjetim noge, pomalo me bole. Dedo jedva hoda, ali se ne žali. Još malo, ponavlja za vojnicima, još malo.
Dalje ćete sami, najednom govori vojnik koji nosi dijete i pruža ga majci. Djevojčica plače, majka mu se opet zahvaljuje. Tamo su vaši, mi ne smijemo dalje, pokazuje prstom, idite do one kuće. Pozdravljamo se s vojnicima, oni nam govore sretno, okreću se i vraćaju. Pogledivam za njima. Jedan od njih odlaže pušku, zagrće rukave, prilazi rijeci, čučne, rukama zahvata vodu i umiva lice, kosu, pa vrat. Zavidim mu.
Kad smo nadomak kuće, izlaze dva muškarca. Mi smo Armija, viču i mašu rukama. Žene sad plaču, grle ih, a oni nam daju vode. Iza njihovih leđa, u daljini, vidim brdo. Na brdu je građevina nalik dvorcu. To je Stari grad, objašnjava mi jedan od vojnika, u kotlini ispod je Blagaj.
Vozimo se na zelenom tamiću, na karoseriji bez cerade. Sjedim u dedinom krilu, osjetim mu dah na vratu, godi mi. Kako kamion naleti na rupu, dedina glava klecne i dlačice njegovih brkova mi se zabiju u kožu na vratu. Kako kamion ubrzava, postaje ugodnije, kao da vjetar s nas skida ljuske i više nam nije vruće. Vozimo se cestom, s obje strane su kuće, nailazimo najprije pored jedne, pa pored druge crkve, obje su uništene, na jednoj nema ni kupole, izgorjela je. Kuće su većinom spratne, svako malo, između kuća se pojavljuju ulice. Kako kamion vozi brzo, ne stignem ih dobro vidjeti, krivudave su. Onda prolazimo pored zgrade pošte. Preko puta je veliki harem, ne vidi mu se kraj. U haremu obavljaju dženazu. U gomili ljudi vidim hodžinu ahmediju, kao jedini preostao kolač u tepsiji. Šampitu.
Kamion staje pored ribnjaka i dedo me dodaje nekom vojniku. Na ramenu mu je grb s ljiljanima, smije se dok me spušta s kamiona, pita kako se zovem. Odgovaram mu, ali on ne čuje, okreće se prema nekoj ženi, grli je, sretni su. Dolazim do ograde ribnjaka, ispod su bazeni, dno im se ne vidi od riba. Uzimam kamenčić i bacam ga u vodu, pazeći da me niko ne vidi. Ribe se otimlju, misle da sam im bacio hranu, gladne su. Pored ribnjaka protiče rijeka, zove se Buna, ne Bunica, i to me malo zbunjuje. Stepenicama silazim do vode, dno je masno, osjetim miris ribe i mulja. Spustim ruku na vodu, prvi put u životu dodirujem rijeku, sretan sam, popio bih je.
Okolo su brda, strma i visoka, skoro da nas natkrivaju. Kroz jedan procjep vidim Stari grad, liči na ilustracije iz slikovnica. Imam osjećaj da je blizu i da bih ga mogao dotaknuti, nestvaran je. Pružam ruku prema njemu, ispružam kažiprst, toliko jako da me hvata grč. Radim to polako, kao da je u pitanju pčelinji žalac.
Pada suton, moramo krenuti dalje. Po nas je došao muž naše rodice. On je mještanin Blagaja, odvest će nas u njegovu staru kuću, tu ćemo živjeti. Pitam ga je li blizu kuće rijeka, kaže da nije i ja počinjem da plačem. Majka se ljuti, udari mi i šamar. Kako noć pada, postaje svježije i tuga me čitavog preplavljuje. Prolazimo ulicom pored harema, pa plačući čitam natpise sa nišana. Kad smo skoro na vrh, slova se više ne vide. Samo se nišani bjelinom otimlju crnini. Mrak.