Bijelo

Nikad nisam bio u Srebrenici
I nikad me tamo neće biti

Tamo su oblaci teški
Tamo su oblaci teški

Tamo jezik zadeblja od
Slova kojim se izgovara Srebrenica

A mjesec nije srebro
Već željezo, zahrđalo

Noge ti oteknu
I bole – kažu

U rane ti se pretvori tijelo
I vrazi ih sole

A oči bole, bole, bole – od bjeline
Od hrđe, od soli i od navala svojine

Svaki cvijet je tvoj, i svaka vlat trave –
u člancima noge lomi

I oblak se onaj tugom tovi
K’o krme pred klanje

Pred klanjanje ciči zrak
I ruke škripe

I zubi ti, kažu, ispadaju od sebe sami
Da označe put do kuće

Da se ne izgubiš u gustišu polomljenih vlati
Jer kažu, k’o mrav si, tamo, u Srebrenici

K’o pijanac – hodaš i udaraš u nišane
Koji nikako da nanišane

Božije lice
I pitaju ga

Zar ima obraza
Za ptice iznad Srebrenice