Među mnogobrojnim čitaocima-penzionerima koje volim, izdvajam, ipak, ovu sitnu, mršavu staricu sa francuskom kapom na glavi i sa naočarima velike dioptrije, koje joj zaklanjaju lice i nalikuju na prozore. Ruskinja je porijeklom, a ovdje je došla kao djevojčica. Navraća dva puta u sedmici, ponedjeljkom i petkom.
Ponedjeljkom zadužuje knjige sa tzv. stor stilom – knjige skraćene ili prepričane i štampane debelim kurzivom. Tvrdi da joj nisu od koristi:
– Čitam ih iz navike, bez užitka. Te su knjige prazne kao školjke; sve je iz njih iscijeđeno. Ali bolje i to nego tv.
Petkom uzima knjige s normalnih polica. Uzima klasike, uglavnom ruske. Ponajviše Dostojevskog jer ga ovdje najviše i ima.
– Vikendom me obilazi ćerka. I čita mi.
Starica je petkom sretna. Mogao bih reći da sam i ja petkom sretan. Ona se ne služi uslužnim kompjuterom i traži da joj preporučim nešto “vrijedno i sa slovenskih jezika prevedeno”. Predložio sam joj A. Platonova (preveden je i skraćen tek Čevengur, pod groznim naslovom Don Kihot u socijalizmu), i tako stekao njeno povjerenje.
Dok sam danas za nju izabirao knjige, otkrio sam ispod autorske odrednice Dostojevskii par naslova na ruskom jeziku. Ležali su u magacinu gradske biblioteke. Rekao sam to starici.
– Mogu vam ih naručiti. Evo, na primjer, slobodne su Bijele noći. Želite li Bijele noći? Bit će ovdje do četiri.
Starica me dugo posmatrala. Njene su se oči izmijenile. Svjetlucaju, orošene tankom skramom kao šljive u svitanje. I meni je očaj proradio.
I onda sam dugo vukao olovku i još duže brisao horor fraze od kojih bi i krmku pozlilo.
Bijele noći
Među mnogobrojnim čitaocima-penzionerima koje volim, izdvajam, ipak, ovu sitnu, mršavu staricu sa francuskom kapom na glavi i sa naočarima velike dioptrije, koje joj zaklanjaju lice i nalikuju na prozore. Ruskinja je porijeklom, a ovdje je došla kao djevojčica. Navraća dva puta u sedmici, ponedjeljkom i petkom.
Ponedjeljkom zadužuje knjige sa tzv. stor stilom – knjige skraćene ili prepričane i štampane debelim kurzivom. Tvrdi da joj nisu od koristi:
– Čitam ih iz navike, bez užitka. Te su knjige prazne kao školjke; sve je iz njih iscijeđeno. Ali bolje i to nego tv.
Petkom uzima knjige s normalnih polica. Uzima klasike, uglavnom ruske. Ponajviše Dostojevskog jer ga ovdje najviše i ima.
– Vikendom me obilazi ćerka. I čita mi.
Starica je petkom sretna. Mogao bih reći da sam i ja petkom sretan. Ona se ne služi uslužnim kompjuterom i traži da joj preporučim nešto “vrijedno i sa slovenskih jezika prevedeno”. Predložio sam joj A. Platonova (preveden je i skraćen tek Čevengur, pod groznim naslovom Don Kihot u socijalizmu), i tako stekao njeno povjerenje.
Dok sam danas za nju izabirao knjige, otkrio sam ispod autorske odrednice Dostojevski i par naslova na ruskom jeziku. Ležali su u magacinu gradske biblioteke. Rekao sam to starici.
– Mogu vam ih naručiti. Evo, na primjer, slobodne su Bijele noći. Želite li Bijele noći? Bit će ovdje do četiri.
Starica me dugo posmatrala. Njene su se oči izmijenile. Svjetlucaju, orošene tankom skramom kao šljive u svitanje. I meni je očaj proradio.
I onda sam dugo vukao olovku i još duže brisao horor fraze od kojih bi i krmku pozlilo.