Svakog dana umirem tisuću malih smrti. Ne znam kako je drugima, ali ja stvarno moram potrošiti sve izgovore da ne pišem kako bih nešto uopće napisao. I sada, kada se ove rečenice već počinju redati pred mojim očima, dio mene očajnički nastavlja tražiti razloge zašto da prestanem. Ali drugi je glas, nalik stihiji što me pustoši, sada glasniji i podsjeća kako je bolje za moju savjest da nešto o ovom društvu, vlastitom nesporazumu sa postojanjem i ozbiljnoj mogućnosti da se vlasti uhvati “rajhkancelar” Karamarko ipak napišem nekoliko rečenica. Za 400 godina ljudi Balkana smatrat će drugu Jugoslaviju, vrijeme između 1945. i 1990., renesansom u povijesti ovog prostora. Razdobljem kada je ovaj kutak svijeta nešto značio.
Svakim danom sve je nesnosnije živjeti u Tuđmanovini. Ili bolje reći da se tuđmanovina živi i preživljava. Poput nepogode. Živimo u mentalnim razvalinama, kao emocionalne ljušture statiramo u visokobudžetnom holivudskom postapokaliptičnom spektaklu, društvu čiji premijer poput sitnog kokošara skriva slike i odjela kod svog pajdaša mesara, živimo: Hdz i Sdp, Reihl-Kira, Loru i Pakračke poljane, Bogohrvate, crkveštine (uvijek sam volio onaj stih Oskara Daviča na koji sam naišao čitajući “rovinjska djela” Mirka Kovača, stih koji “matošefski” pogađa u pleksus ovog društva: “Hrvati crkavaju oko crkava”), branitelje, domovinski rat, heroje a ne zločince, sve u svemu živimo prikriven no metalno samo evolviran i adaptiran veltanšaung endehazije i ustaša …
Sve je teže zuriti u posljedice “glokalnog” (globalno i glokalno :)) privatizacijskog masterplana naših i svjetskih Lord/prezident biznisa. Gledati siromašne kako tumaraju gradom i zure u prazno. Ne prođe dan da me barem jedan prizor ne podsjeti na Groszovo slikarstvo jer mi u grotesknom, grosovskom svijetu živimo. A djeca što od 90-ih “tiho” rastu među nama sve me više podsjećaju na djecu Hanekeove “Bijele vrpce”. A ta su djeca dvadesetak godina kasnije ispunili potencijal i postali masovni, nemilosrdni ubojice – generacija što je stvorila svjetski rat, što je stvorila holokaust i milione “grobova u vazduhu”…
Polovica mladih ne zna da je Isus bio Židov (stara crkvena tradicija – Isus, plavook i beo; Juda – velikog nosa i rudlave, crne kose, “semitskih crta lica” – od Leonardove pa do svih ostalih posljednjih večera), a istovremeno živimo u zemlji gdje se gotovo 90 posto ljudi izjašnjava kao katolik. Mladi žele autoritativnog vođu, konzervativniji su od svojih roditelja (a da o djedovima i bakama da ne govorimo), izrazito su religiozni, ksenofobični i puni mržnje (prema drugome, drugačijem, prema Srbima, Romima, homoseksualcima)… Materijalisti, individualisti, bez empatije, rođeni u mraku 90-ih, prve su, formativne godine upijali i/ili proživljavali ratnu psihozu i stvarnost. Istovremeno oni ne poznaju drugačiji svijet. Žive konzumerističku, atomiziranu, kontinuirano parcijalno svjesnu stvarnost virtualne prisutnosti, stalne dostupnosti. U nekim je školama u Sad-u ukinuta praksa pisanja rukom. Djeca uče tipkati. Danas je čovječanstvo podijeljeno na dvije grupe – one starije od 30 godina i one mlađe. Stariji od 30 godina su “digitalni imigranti”. Mlađi – “digitalni domoroci”. Stariji se sjećaju vremena kada nije postojao internet, sjećaju se olovke i papira, sjećaju se fiksnih telefona, sjećaju se dvadesetog stoljeća, vremena kada je čovjek mogao biti odsutan i nitko ga nije mogao kontaktirati. Kada je čovjek mogao biti fokusiran i sam. Stariji se sjećaju koliko je to zapravo važno – sama spoznaja da sada nitko ne zna gdje si. Današnjoj djeci je to nemoguće. Ona su stalno prisutna. Studija koju su proveli neurokirurzi i neuoznanstvenici pokazuje kako obavljanje više radnji istovremeno stimulira mozak da nam pruži osjećaj zadovoljstva obavljenim poslom iako smo ga odradili sa 30 posto mogućnosti. Masovno zaglupljivanje, atomiziranje, supresija empatije – to su kapitalistička čudovišta. Dokazano je da mlađi od 30 godina osjećaju 40 postotno nižu razinu empatije. Ljudi koji će uskoro početi vladati ovom, a i ostalim svjetskim zemljama. Ovdje bih još spomenuo Snowdenovo otkriće. I stariji i mlađi koriste tehnologiju. Da je netko rekao špijunima iz hladnog rata da će ljudi samovoljno nositi aparate koji pokazuju gdje su, kojima će ih se moći prisluškivati, kojima će ti ljudi povjeravati javno svoje osjećaje i misli – stare špijunčine ne bi vjerovale. Tu je još i masivni prijenos trilijuna dolara u ruke bogate elite – bamlarske, privatne. Američki zatvorsko-vojno-idustrijski kompleks. Korporacije. Socijalizam za bogate. I tu je klima. Čini se da stvarno hrlimo u budućnost poput pijanaca koji neće imati priliku da se sljedeći dan prisjećaju svojeg idiotskog ponašanja.
Da li smo poraženi? Da li ćemo zauvijek biti i ostati manjina? Hoće li moja, traumatizirana generacija, čiji je život prelomljen negdje na prijelazu iz djetinjstva u pubertet, pokunjeno pristati da izblijedi šaptom, dostojanstveno prateći stariju generaciju, uzore i inspiraciju u zaborav i izumiranje? Hoćemo li šutke ispratiti generaciju koja je, zlobnom jednadžbom geopolitike i historije, u godinama kada je trebala početi da ispunjava sav svoj potencijal, proživjela krvavi inferno i koja se od poraza ljudskosti još nije i vjerojatno nikada neće oporaviti. Hoćemo li zauzeti stav i suprotstaviti se ili ćemo temeljne, fašističke (uostalom D’Anunzzio!!!!! je i počeo u Rijeci), krvoločne ideje (genocid, mržnja, nacionalizam, šovinizam, crkva i mitska domovina) koje su devedestih iznova poput virusa zarazile krvotok ovog društva i srce ove stvarnosti, stvarno pustiti da prolaze kao karavane dok ćemo mi lajati kao psi? Što da se radi? Negdje sam čuo ili čitao kako je Slavko Goldstein izjavio da u Hrvatskoj danas živi oko milijun ljudi kojima je netko stradao ili bio u partizanima. Gdje su? Zašto šute? Zemlja koja se sama oslobodila od fašizma? U borbi u kojoj su Hrvati bili najbrojniji od svih slavenskih naroda? “Uvek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni koji stoje i gledaju”, pisao je Primo Levi, čovjek koji je preživio Auschwitz. Da li oni stoje i gledaju?
Živjeti u Hrvatskoj postalo je slično perpetualnom iščekivanju novog, pravog 10. travnja 1941. godine. Svi su sastojci ovdje da se stvara nova povijest. Ili će djeca današnjih mladih biti ona koja će ispuniti vječni zov krvi i tla. Da je barem prvi april pa da nam netko kaže da je stvarnost oko nas elaborirana šala? Ne, računam da smo u vremenu oko desetog travnja spomenutog leta gospodnjeg. Ponekad kada mislimo da nas nitko ne gleda zakoračimo u budućnost kroz portal kroz koji smo jednom kao društvo već prošli i nađemo se u zemlji gdje, kao u Krležinoj krčmi, ugašeno svjetlo stvara sasvim drugačija pravila. Pravila koja dopuštaju krvavi sjaj noža, rafale i eksplozije, dječje suze i očaj u očima odraslih.
Marx kaže kako se povijest ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. No ovo devedesetih, iako puno farsičnih elemenata (u propagandnom, medijskom smislu), bilo je krvavo stvarno. Bila je to opet tragedija.
A htio bih pisati o kazalištu i o jednom filmu, htio bih pisati o nekoliko kazališnih predstava koje su napravili režiseri čiji me rad intrigira i o filmu kojem se divim. Kada je Frljić na sceni spojio ustaše i časne sestre, za mene je to bila sasvim prirodna i logična metafora. Znam da je moj svjetonazor “poremećen” i sa stvarnošću društva u kojem trpim život u apsolutnom neskladu, no – što da se radi? Čitavu povijest čovječanstva gledam samo kao borbu mase sa samoodabranom manjinom. Kao planetarnu seljačku bunu. Sanjam dan kada će masa pojuriti na Kulmerove dvore i izvesti Germinal nad lopovskim skotovima. Sa vilama i svime ostalim. Ovdje odmah želim da dragi čitatelj zna sa kim ima posla pa mu dajem priliku da prestane čitati i pozabavi se nečim drugim.
U crkvi – a gdje drugdje? – pobožno sjede djedovi, bake, očevi i majke i ufaju se da velikog rata ipak ne bu dok njihova mladunčad, iznad, u proročanski crnim odorama, stoji i kerubinski pjeva Bogu. Ta, to su sinovi i kćeri velike Njemačke, u njima je klica koja će svoj puni “potencijal” ostvariti tek četvrt stoljeća nakon trenutka kada se zbiva posljednji kadar Hanekeove “Bijele vrpce”, kada dođe vrijeme da se vidi tko je kakav, kada dođe vrijeme da ta djeca ljudska bića ponište “druge” i “drugačije” te one koji im se suprotstave i da od njih ostane samo slatkasti vonj spaljenih leševa (što se uvlači pod kožu) sve dok ne zapuše vjetar i sa sobom odnese svaki dokaz da su ta jedinstvena i neponovljiva bića ikada bila, disala, voljela i sanjala. Ako pažljivo oslušnete možda ćete čuti kako šapuću “grobovi u vazduhu”. A gledajući znamo da će ta ista djeca, što sada “nevino” pjevaju bogu, strahom napojiti vlastitu mržnju i ono što je za njihove roditelje bila psovka na račun “drugog“ pretvoriti u metak ispaljen u potiljak. Upravo će ona, kada dođe njihovo vrijeme, svojim djelima skladati “fugu smrti”. Upravo će oni, sa jednakom vjerom i sigurnošću sa kojom su pjevali bogu, nizati mrtve kao kuglice na krunice.
Film “Bijela vrpca” trebalo bi prikazivati u svim hrvatskim srednjim školama kao obavezno gradivo. Pa ga zatim analizirati. Do posljednjeg detalja, do esencijalne ideje na kojoj počiva čitava Hanekeova veličanstvena katedrala od svjetla. A posljednji kadar filma, taj čudesni umjetnički potez, dodir je majstora. Ono što ga čini magičnozastrašujućim, ono što ga čini tako precizno zlosutnim zapravo je sve što mu prethodi, još od doktorovog “pada” s konja, sve ono što Haneke, poput dr. Tulpa sa čuvene Rembrandtove slike, polako, odmjereno i argumentirano secira, reže, rastvara, pokazuje i dokazuje držeći “čas anatomije” poput nepristranog patologa zarobljenog u mrtvačnici kolektivne prošlosti iz koje izlaza – nema. Pa tako, polako i strpljivo pruža rijedak uvid u društvo koje pokazuje sve simptome puno prije nego što će u eksploziji proračunatog i hladnog sadizma sa razvlačenja žice između drveta i ograde prijeći na “konačno rješenje”. Smirenošću patologa Haneke nam autopsijom društvene psihe na relativno tipičnom i malom uzorku demonstrira neumitni gubitak nevinosti, uporan u želji da se ne zaboravi kako ispod tankog sloja civilizacije pulsiraju konvulzije i metastaze nacionalizma, kako u ljudima caruje duh palanke dok zrak ispunjava smrad leševa. Znajući da je “dijete otac čovjeka”, austrijski “mrtvozornik” pokazuje kroz odnos dvije generacije – djece i odraslih, generacije koje će u somnambulističkom otpuštanju nakupljenog bijesa odlučiti da uzmu “historiju” u svoje ruke i u dva navrata, s razmakom manjim od dvadesetak godina, u mračnoeuforičnom pokušaju učiniti očevinu Njemačku – “velikom”. A bolest po imenu nacionalizam što grije srca djedova i očeva, baka i majki, već je zloćudnom lakoćom smještena tik ispod površine ovih “nevinih” dječjih lica što pjevaju bogu isto onako kako će svojim postupcima skladati “fugu smrti”. Kada u fantastičnom posljednjem kadru Haneke pokaže generaciju očeva i majki kako sjedi u crkvi i zatim mali, perfektni švenk kamerom i vidimo djecu – potencijal svog užasa koji će se ostvariti četvrt stoljeća kasnije – na balkonima kako pjevaju, glasićima ajngeleka, uvijek pomislim na zemlju u kojoj živim i počnem razmišljati u koliko crkava svake nedjelje dječica pjevaju u zboru? S dječjim poslima počinje fašizam.
Bijela vrpca – na mladima svijet ostaje
Svakog dana umirem tisuću malih smrti. Ne znam kako je drugima, ali ja stvarno moram potrošiti sve izgovore da ne pišem kako bih nešto uopće napisao. I sada, kada se ove rečenice već počinju redati pred mojim očima, dio mene očajnički nastavlja tražiti razloge zašto da prestanem. Ali drugi je glas, nalik stihiji što me pustoši, sada glasniji i podsjeća kako je bolje za moju savjest da nešto o ovom društvu, vlastitom nesporazumu sa postojanjem i ozbiljnoj mogućnosti da se vlasti uhvati “rajhkancelar” Karamarko ipak napišem nekoliko rečenica. Za 400 godina ljudi Balkana smatrat će drugu Jugoslaviju, vrijeme između 1945. i 1990., renesansom u povijesti ovog prostora. Razdobljem kada je ovaj kutak svijeta nešto značio.
Svakim danom sve je nesnosnije živjeti u Tuđmanovini. Ili bolje reći da se tuđmanovina živi i preživljava. Poput nepogode. Živimo u mentalnim razvalinama, kao emocionalne ljušture statiramo u visokobudžetnom holivudskom postapokaliptičnom spektaklu, društvu čiji premijer poput sitnog kokošara skriva slike i odjela kod svog pajdaša mesara, živimo: Hdz i Sdp, Reihl-Kira, Loru i Pakračke poljane, Bogohrvate, crkveštine (uvijek sam volio onaj stih Oskara Daviča na koji sam naišao čitajući “rovinjska djela” Mirka Kovača, stih koji “matošefski” pogađa u pleksus ovog društva: “Hrvati crkavaju oko crkava”), branitelje, domovinski rat, heroje a ne zločince, sve u svemu živimo prikriven no metalno samo evolviran i adaptiran veltanšaung endehazije i ustaša …
Sve je teže zuriti u posljedice “glokalnog” (globalno i glokalno :)) privatizacijskog masterplana naših i svjetskih Lord/prezident biznisa. Gledati siromašne kako tumaraju gradom i zure u prazno. Ne prođe dan da me barem jedan prizor ne podsjeti na Groszovo slikarstvo jer mi u grotesknom, grosovskom svijetu živimo. A djeca što od 90-ih “tiho” rastu među nama sve me više podsjećaju na djecu Hanekeove “Bijele vrpce”. A ta su djeca dvadesetak godina kasnije ispunili potencijal i postali masovni, nemilosrdni ubojice – generacija što je stvorila svjetski rat, što je stvorila holokaust i milione “grobova u vazduhu”…
Polovica mladih ne zna da je Isus bio Židov (stara crkvena tradicija – Isus, plavook i beo; Juda – velikog nosa i rudlave, crne kose, “semitskih crta lica” – od Leonardove pa do svih ostalih posljednjih večera), a istovremeno živimo u zemlji gdje se gotovo 90 posto ljudi izjašnjava kao katolik. Mladi žele autoritativnog vođu, konzervativniji su od svojih roditelja (a da o djedovima i bakama da ne govorimo), izrazito su religiozni, ksenofobični i puni mržnje (prema drugome, drugačijem, prema Srbima, Romima, homoseksualcima)… Materijalisti, individualisti, bez empatije, rođeni u mraku 90-ih, prve su, formativne godine upijali i/ili proživljavali ratnu psihozu i stvarnost. Istovremeno oni ne poznaju drugačiji svijet. Žive konzumerističku, atomiziranu, kontinuirano parcijalno svjesnu stvarnost virtualne prisutnosti, stalne dostupnosti. U nekim je školama u Sad-u ukinuta praksa pisanja rukom. Djeca uče tipkati. Danas je čovječanstvo podijeljeno na dvije grupe – one starije od 30 godina i one mlađe. Stariji od 30 godina su “digitalni imigranti”. Mlađi – “digitalni domoroci”. Stariji se sjećaju vremena kada nije postojao internet, sjećaju se olovke i papira, sjećaju se fiksnih telefona, sjećaju se dvadesetog stoljeća, vremena kada je čovjek mogao biti odsutan i nitko ga nije mogao kontaktirati. Kada je čovjek mogao biti fokusiran i sam. Stariji se sjećaju koliko je to zapravo važno – sama spoznaja da sada nitko ne zna gdje si. Današnjoj djeci je to nemoguće. Ona su stalno prisutna. Studija koju su proveli neurokirurzi i neuoznanstvenici pokazuje kako obavljanje više radnji istovremeno stimulira mozak da nam pruži osjećaj zadovoljstva obavljenim poslom iako smo ga odradili sa 30 posto mogućnosti. Masovno zaglupljivanje, atomiziranje, supresija empatije – to su kapitalistička čudovišta. Dokazano je da mlađi od 30 godina osjećaju 40 postotno nižu razinu empatije. Ljudi koji će uskoro početi vladati ovom, a i ostalim svjetskim zemljama. Ovdje bih još spomenuo Snowdenovo otkriće. I stariji i mlađi koriste tehnologiju. Da je netko rekao špijunima iz hladnog rata da će ljudi samovoljno nositi aparate koji pokazuju gdje su, kojima će ih se moći prisluškivati, kojima će ti ljudi povjeravati javno svoje osjećaje i misli – stare špijunčine ne bi vjerovale. Tu je još i masivni prijenos trilijuna dolara u ruke bogate elite – bamlarske, privatne. Američki zatvorsko-vojno-idustrijski kompleks. Korporacije. Socijalizam za bogate. I tu je klima. Čini se da stvarno hrlimo u budućnost poput pijanaca koji neće imati priliku da se sljedeći dan prisjećaju svojeg idiotskog ponašanja.
Da li smo poraženi? Da li ćemo zauvijek biti i ostati manjina? Hoće li moja, traumatizirana generacija, čiji je život prelomljen negdje na prijelazu iz djetinjstva u pubertet, pokunjeno pristati da izblijedi šaptom, dostojanstveno prateći stariju generaciju, uzore i inspiraciju u zaborav i izumiranje? Hoćemo li šutke ispratiti generaciju koja je, zlobnom jednadžbom geopolitike i historije, u godinama kada je trebala početi da ispunjava sav svoj potencijal, proživjela krvavi inferno i koja se od poraza ljudskosti još nije i vjerojatno nikada neće oporaviti. Hoćemo li zauzeti stav i suprotstaviti se ili ćemo temeljne, fašističke (uostalom D’Anunzzio!!!!! je i počeo u Rijeci), krvoločne ideje (genocid, mržnja, nacionalizam, šovinizam, crkva i mitska domovina) koje su devedestih iznova poput virusa zarazile krvotok ovog društva i srce ove stvarnosti, stvarno pustiti da prolaze kao karavane dok ćemo mi lajati kao psi? Što da se radi? Negdje sam čuo ili čitao kako je Slavko Goldstein izjavio da u Hrvatskoj danas živi oko milijun ljudi kojima je netko stradao ili bio u partizanima. Gdje su? Zašto šute? Zemlja koja se sama oslobodila od fašizma? U borbi u kojoj su Hrvati bili najbrojniji od svih slavenskih naroda? “Uvek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni koji stoje i gledaju”, pisao je Primo Levi, čovjek koji je preživio Auschwitz. Da li oni stoje i gledaju?
Živjeti u Hrvatskoj postalo je slično perpetualnom iščekivanju novog, pravog 10. travnja 1941. godine. Svi su sastojci ovdje da se stvara nova povijest. Ili će djeca današnjih mladih biti ona koja će ispuniti vječni zov krvi i tla. Da je barem prvi april pa da nam netko kaže da je stvarnost oko nas elaborirana šala? Ne, računam da smo u vremenu oko desetog travnja spomenutog leta gospodnjeg. Ponekad kada mislimo da nas nitko ne gleda zakoračimo u budućnost kroz portal kroz koji smo jednom kao društvo već prošli i nađemo se u zemlji gdje, kao u Krležinoj krčmi, ugašeno svjetlo stvara sasvim drugačija pravila. Pravila koja dopuštaju krvavi sjaj noža, rafale i eksplozije, dječje suze i očaj u očima odraslih.
Marx kaže kako se povijest ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. No ovo devedesetih, iako puno farsičnih elemenata (u propagandnom, medijskom smislu), bilo je krvavo stvarno. Bila je to opet tragedija.
A htio bih pisati o kazalištu i o jednom filmu, htio bih pisati o nekoliko kazališnih predstava koje su napravili režiseri čiji me rad intrigira i o filmu kojem se divim. Kada je Frljić na sceni spojio ustaše i časne sestre, za mene je to bila sasvim prirodna i logična metafora. Znam da je moj svjetonazor “poremećen” i sa stvarnošću društva u kojem trpim život u apsolutnom neskladu, no – što da se radi? Čitavu povijest čovječanstva gledam samo kao borbu mase sa samoodabranom manjinom. Kao planetarnu seljačku bunu. Sanjam dan kada će masa pojuriti na Kulmerove dvore i izvesti Germinal nad lopovskim skotovima. Sa vilama i svime ostalim. Ovdje odmah želim da dragi čitatelj zna sa kim ima posla pa mu dajem priliku da prestane čitati i pozabavi se nečim drugim.
U crkvi – a gdje drugdje? – pobožno sjede djedovi, bake, očevi i majke i ufaju se da velikog rata ipak ne bu dok njihova mladunčad, iznad, u proročanski crnim odorama, stoji i kerubinski pjeva Bogu. Ta, to su sinovi i kćeri velike Njemačke, u njima je klica koja će svoj puni “potencijal” ostvariti tek četvrt stoljeća nakon trenutka kada se zbiva posljednji kadar Hanekeove “Bijele vrpce”, kada dođe vrijeme da se vidi tko je kakav, kada dođe vrijeme da ta djeca ljudska bića ponište “druge” i “drugačije” te one koji im se suprotstave i da od njih ostane samo slatkasti vonj spaljenih leševa (što se uvlači pod kožu) sve dok ne zapuše vjetar i sa sobom odnese svaki dokaz da su ta jedinstvena i neponovljiva bića ikada bila, disala, voljela i sanjala. Ako pažljivo oslušnete možda ćete čuti kako šapuću “grobovi u vazduhu”. A gledajući znamo da će ta ista djeca, što sada “nevino” pjevaju bogu, strahom napojiti vlastitu mržnju i ono što je za njihove roditelje bila psovka na račun “drugog“ pretvoriti u metak ispaljen u potiljak. Upravo će ona, kada dođe njihovo vrijeme, svojim djelima skladati “fugu smrti”. Upravo će oni, sa jednakom vjerom i sigurnošću sa kojom su pjevali bogu, nizati mrtve kao kuglice na krunice.
Film “Bijela vrpca” trebalo bi prikazivati u svim hrvatskim srednjim školama kao obavezno gradivo. Pa ga zatim analizirati. Do posljednjeg detalja, do esencijalne ideje na kojoj počiva čitava Hanekeova veličanstvena katedrala od svjetla. A posljednji kadar filma, taj čudesni umjetnički potez, dodir je majstora. Ono što ga čini magičnozastrašujućim, ono što ga čini tako precizno zlosutnim zapravo je sve što mu prethodi, još od doktorovog “pada” s konja, sve ono što Haneke, poput dr. Tulpa sa čuvene Rembrandtove slike, polako, odmjereno i argumentirano secira, reže, rastvara, pokazuje i dokazuje držeći “čas anatomije” poput nepristranog patologa zarobljenog u mrtvačnici kolektivne prošlosti iz koje izlaza – nema. Pa tako, polako i strpljivo pruža rijedak uvid u društvo koje pokazuje sve simptome puno prije nego što će u eksploziji proračunatog i hladnog sadizma sa razvlačenja žice između drveta i ograde prijeći na “konačno rješenje”. Smirenošću patologa Haneke nam autopsijom društvene psihe na relativno tipičnom i malom uzorku demonstrira neumitni gubitak nevinosti, uporan u želji da se ne zaboravi kako ispod tankog sloja civilizacije pulsiraju konvulzije i metastaze nacionalizma, kako u ljudima caruje duh palanke dok zrak ispunjava smrad leševa. Znajući da je “dijete otac čovjeka”, austrijski “mrtvozornik” pokazuje kroz odnos dvije generacije – djece i odraslih, generacije koje će u somnambulističkom otpuštanju nakupljenog bijesa odlučiti da uzmu “historiju” u svoje ruke i u dva navrata, s razmakom manjim od dvadesetak godina, u mračnoeuforičnom pokušaju učiniti očevinu Njemačku – “velikom”. A bolest po imenu nacionalizam što grije srca djedova i očeva, baka i majki, već je zloćudnom lakoćom smještena tik ispod površine ovih “nevinih” dječjih lica što pjevaju bogu isto onako kako će svojim postupcima skladati “fugu smrti”. Kada u fantastičnom posljednjem kadru Haneke pokaže generaciju očeva i majki kako sjedi u crkvi i zatim mali, perfektni švenk kamerom i vidimo djecu – potencijal svog užasa koji će se ostvariti četvrt stoljeća kasnije – na balkonima kako pjevaju, glasićima ajngeleka, uvijek pomislim na zemlju u kojoj živim i počnem razmišljati u koliko crkava svake nedjelje dječica pjevaju u zboru? S dječjim poslima počinje fašizam.