___ Čitam Semov Autoportret s torbom. Nekoliko jutara za redom čitala sam po jedan tekst, uzimajući ih kao dnevni koncentrat književnosti, onako kako neki ljudi ujutro uzimaju žličicu meda.
Jutros je došla na red Bijela košulja. Nakon zadnje rečenice, koja glasi: Ali sada kad je nema, ona više nije obična, već je samo bijela košulja koje se, eto, sjećam kao da je bila živ stvor u ovim jutrima, izrazito pustim., otišla sam hodati. Bijela košulja bila je sa mnom svih sedam jarunskih kilometara. Semova, ali i ona moja bijela košulja. Ne baš moja, ali moja svakako.
Možda svi imaju neku svoju važnu bijelu košulju, ne znam, ali jutros su te dvije bijele košulje, Semova i moja, bile jedine važne bijele košulje na svijetu, ili barem najvažnije.
Počelo je nehotičnom mišlju da je Sem izgubio svoju bijelu košulju, a da sam ja izgubila čovjeka iz bijele košulje. On svoju bijelu košulju nema, a ona druga, meni važna kao što je njemu bila njegova, visi u ormaru – a nema čovjeka koji ju je volio i nosio. Onda se ta misao počela razmnožavati. Tiho i bez patetike, kao da se radi o diobi stanica s plakata u kabinetu biologije, a ne o nečem intimno važnom. Tako je to s mislima – izvana je nemoguće vidjeti koliko su moćne.
A ove jutros bile su moćne. Jer… nema dvojbe – gotovo svi koji pamte Boru, pamte ga u bijeloj košulji. Ona jedna, njemu najdraža, i danas visi u ormaru. Ona je jedini njegov odjevni predmet koji sam sačuvala. Jedini kojega se baš nikako nisam mogla odreći. Bio bi to još jedan gubitak previše.
Kad se misao ustalila, više je nisam željela napustiti. Analogija je bila dovoljno podatna da se njome bavim svih sedam kilometara, a poslije, nakon šetnje, misli se slobodno mogu razrijediti i dan slobodno može postati sasvim običan. Sad je tema previše izazovna da je se odreknem jer, eto, ispalo je da i Sem i ja na fotografijama tragamo za onim što nam je oteto. Njegov je gubitak potpun jer toga što je izgubio nema ni na fotografijama, moj je potpun jer fotografije dokazuju da sam to doista imala. U matematici gubljenja, nepravednoj koliko i gubljenje samo, i s ove i s one strane oceana zjapi velika praznina – samo što je moja popunjena svime onime što ni jedna smrt ne može oteti. Semovo je sjećanje apstraktno, a ja imam na raspolaganju milijun opipljivih tragova nekadašnjeg imanja kojima mogu prevariti gubitak, u onome što Sem zove izrazito pustim jutrima.
Svakoga jutra moramo krenuti ispočetka. I Sem, živ čovjek bez najdraže košulje, i ja, s košuljom bez najdražeg čovjeka. Kod četvrtog kilometra ta mi je misao odzvanjala u ušima kao neodrživ oksimoron koji, ipak, itekako ima smisla. Kad misli postanu literarne, u stanju su povezati neusporedivo i od toga neusporedivog napraviti temu koja se, bez obzira na težinu apsurda, izbori za svoje pravo na postojanje. Stvarni život, onaj izvan fikcije, ne poznaje tu vrstu neravnoteže kojom se ravnoteža postiže.
Sedam kilometara – po jedan za svaku godinu praznine. I to je bilo naizgled slučajno. Dužina moje uobičajene hodalačke rute jutros je imala neku novu računicu zahvaljujući paraleli koja povezuje sve te meridijane između Semove izgubljene i one druge bijele košulje.
Stvarno je dobro da sam spasila tu bijelu košulju. Pa makar i zbog ovog jutra, tako utješno literarnog.
Jer, kako god okreneš, dan nekako mora započeti. I tamo gdje bijele košulje nema, i ovdje gdje je bijela košulja umjesto čovjeka.
Bijela košulja
Zagreb, 23. rujna 2012.
___
Čitam Semov Autoportret s torbom. Nekoliko jutara za redom čitala sam po jedan tekst, uzimajući ih kao dnevni koncentrat književnosti, onako kako neki ljudi ujutro uzimaju žličicu meda.
Jutros je došla na red Bijela košulja. Nakon zadnje rečenice, koja glasi: Ali sada kad je nema, ona više nije obična, već je samo bijela košulja koje se, eto, sjećam kao da je bila živ stvor u ovim jutrima, izrazito pustim., otišla sam hodati. Bijela košulja bila je sa mnom svih sedam jarunskih kilometara. Semova, ali i ona moja bijela košulja. Ne baš moja, ali moja svakako.
Možda svi imaju neku svoju važnu bijelu košulju, ne znam, ali jutros su te dvije bijele košulje, Semova i moja, bile jedine važne bijele košulje na svijetu, ili barem najvažnije.
Počelo je nehotičnom mišlju da je Sem izgubio svoju bijelu košulju, a da sam ja izgubila čovjeka iz bijele košulje. On svoju bijelu košulju nema, a ona druga, meni važna kao što je njemu bila njegova, visi u ormaru – a nema čovjeka koji ju je volio i nosio. Onda se ta misao počela razmnožavati. Tiho i bez patetike, kao da se radi o diobi stanica s plakata u kabinetu biologije, a ne o nečem intimno važnom. Tako je to s mislima – izvana je nemoguće vidjeti koliko su moćne.
A ove jutros bile su moćne. Jer… nema dvojbe – gotovo svi koji pamte Boru, pamte ga u bijeloj košulji. Ona jedna, njemu najdraža, i danas visi u ormaru. Ona je jedini njegov odjevni predmet koji sam sačuvala. Jedini kojega se baš nikako nisam mogla odreći. Bio bi to još jedan gubitak previše.
Kad se misao ustalila, više je nisam željela napustiti. Analogija je bila dovoljno podatna da se njome bavim svih sedam kilometara, a poslije, nakon šetnje, misli se slobodno mogu razrijediti i dan slobodno može postati sasvim običan. Sad je tema previše izazovna da je se odreknem jer, eto, ispalo je da i Sem i ja na fotografijama tragamo za onim što nam je oteto. Njegov je gubitak potpun jer toga što je izgubio nema ni na fotografijama, moj je potpun jer fotografije dokazuju da sam to doista imala. U matematici gubljenja, nepravednoj koliko i gubljenje samo, i s ove i s one strane oceana zjapi velika praznina – samo što je moja popunjena svime onime što ni jedna smrt ne može oteti. Semovo je sjećanje apstraktno, a ja imam na raspolaganju milijun opipljivih tragova nekadašnjeg imanja kojima mogu prevariti gubitak, u onome što Sem zove izrazito pustim jutrima.
Svakoga jutra moramo krenuti ispočetka. I Sem, živ čovjek bez najdraže košulje, i ja, s košuljom bez najdražeg čovjeka. Kod četvrtog kilometra ta mi je misao odzvanjala u ušima kao neodrživ oksimoron koji, ipak, itekako ima smisla. Kad misli postanu literarne, u stanju su povezati neusporedivo i od toga neusporedivog napraviti temu koja se, bez obzira na težinu apsurda, izbori za svoje pravo na postojanje. Stvarni život, onaj izvan fikcije, ne poznaje tu vrstu neravnoteže kojom se ravnoteža postiže.
Sedam kilometara – po jedan za svaku godinu praznine. I to je bilo naizgled slučajno. Dužina moje uobičajene hodalačke rute jutros je imala neku novu računicu zahvaljujući paraleli koja povezuje sve te meridijane između Semove izgubljene i one druge bijele košulje.
Stvarno je dobro da sam spasila tu bijelu košulju. Pa makar i zbog ovog jutra, tako utješno literarnog.
Jer, kako god okreneš, dan nekako mora započeti. I tamo gdje bijele košulje nema, i ovdje gdje je bijela košulja umjesto čovjeka.