Negdje sredinom Drugog svjetskog rata Salun Kalica, sin Imšira Kalice iz sela Godočelje, dijete koje ne bješe baš dobro zavezalo pameću ali kojem nekakav nečujan glas došaptavaše ono što niko drugi čuti ne mogaše – s prvim mrakom izađe iznad svoje kuće i iz sveg glasa dreknu:
– Ko odmah ne ode odavde – ovdje će i umrijeti; živa će ga drati i soljom posipati.
Istoga časa Ferhat Kalica i žena mu Muratka, ne sačekavši ni da se taj glas razlijegne u sve zahlatke i dolove sela Godočelja, stadoše prikupljati najnužnije stvari; natrpaše nešto gotove hrane u bisage, obložiše dvije krošnje ovčjim pustećijama, pa čim se oglasiše prvi pjetlovi, sina Zećira od nepuna tri mjeseca i trogodišnju kćerku Muhrušu potrpaše u krošnje, koje prvo privezaše na samar mršavog konjčića, i utekoše prema planini Turijak i gradu Peći, gdje su Bihorci u tegobnim vremenima tražili spas. Zećir, kad nije spavao, grajio bi u svojoj krošnji zavijen u vunene deke iz kojih je virio kao žir. Muhruša je u početku plakala, žalila se na stud, i oni su je utrpavali – branili je od stude.
Ubrzo je zaspala.
Ferhat je, kad bi nailazili pored kuća i avlija, uzimao konjče za uzdu i vodio, jer – moglo ih je nalajati kakvo pseto, a konj skočiti…
Kada zađoše duboko u Turijak, najednom iz obližnjeg žbunja izletje ptičurina, zaklepeta krilima i nesta niz planinu.
Salunove riječi ne izlaze Ferhatu iz glave, pa ni to klepetanje ptičurine niz čestake Turijaka za njega nije let ptice, već eho njegovih riječi. Njegov glas za njega bješe sveti; šta je god to dijete, koje svi nekako riškahu od sebe, progovorilo – obistinilo se. Samo ga je trebalo znati saslušati. A Ferhat, mudar i sabran, umio je saslušati šta drugi govori. Ne bješe zaboravio kad Salunčić, prije sedam godina, tek što bješe naučio da veže riječ za riječ – doduše malo je kasnije oporavio govorom – reče kako će se u selu oblizniti tri žene i da će sva djeca biti muška, a da će Kasumovica roditi jedno sa bijelim cvijetom na glavi. I oblizniše se tri žene u selu i sva djeca bjehu muška. I rodi Kasumovica jedno muško s bijelim cvijetom iznad lijevog uha. Poče djetetu rasti kosica crna kao ugljen, a ono iznad lijevog uha – bijel pramičak!
Doduše, mnogima u Godočelju to predskazanje Salunovo nije značilo ama baš ništa, i govorahu kako je to dijete razvučeno pa klapi i nakuruje, ali – nije bilo tako…
Od tada, kako Kasumovica rodi dijete sa bijelim cvijetom na glavi – Ferhat se uvijek upinjaše da čuje šta će izgovoriti Salunčić i raspitivao se je li nešto rekao zadnjih dana. Skoro svi ga u selu uzimahu za navedeno i govorahu kako je to dijete obični duduk, jedino ga on, Ferhat Kalica, uzimaše za pametno, i kao dijete koje ima direktnu vezu s Nebom; u Alaha se milosnoga kleo da je dijete ćiramet, i zato nije ni trena časio, već čim ga ču šta govori – on i njegova Muratka se stadoše spremati za bijeg. Bježi, kukala ti kuka… Došapnuto Salunu, i samo bježati….
***
Prođoše Turijak, siđoše niz Kalače, pa preko Demiškinog mosta uđoše u Rožaje. Nisu tu ostali, iako su se mnogi nadali jer bjehu pogana vremena, ratna; od Bihora se očekivahu muhadžiri, a Rožajci vazda bili poseban soj: za nemoćnoga i ucvijeljenoga držahu vrata otvorena, a za nemiloga – pušku u gredu ukopanu, koju su noću vadili i uz vrata prislanjali.
– Hajte, bujrum…– dozivali su Rožajci ispred svojih avlija, ali su se njih dvoje zahvaljivali i odmicali naprijed. (Takvi su Rožajci i danas. Kao da im musafiri puni tuge i straha ne unose svoje brige u kuću, već blago neviđeno. E tako su se radovali i tako se raduju da ugoste unesrećene.)
Dan bješe poodmakao kad zađoše u Kulu i uskim putem, kroz visoke četinare, umorni i izgladnjeli stigoše na veliki proplanak na kojem bješe nekoliko odsječenih stabala, te se tu zaustaviše i skidoše bisage da prezalogaje…
Zima je rezala kao sablja. Izvadiše djecu iz krošanja i tada Muratka vrisnu da se grane na bukvama saviše. Njena Muhruša nije davala znake života. Uzalud su se borili da je povrate – nije joj bilo spasa. Djevojčica se već bješe ohladila, pa im ništa drugo ne bješe preostalo do da negdje ukraj proplanka iskopaju malehan mezar i u njeg, kao u vječiti spas, polože svoju trogodišnju Muhrušu.
Milostiv je Veliki Bog – iza golemog lagera balvana na proplanku bješe drvena baraka, a u njoj kramp i lopata, kao naručeni…
Iskopaše gropčić, zamoliše Boga da je uvede u dženetske bašče i, zajedno sa krošnjom u kojoj je ispijehnula, spustiše u zemlju. Od debelih bukovih grana pravili su tihtahte, redali jednu do druge, a onda je sve pokrila hladna i rastresita zemlja.
Prođoše Kulu i krenuše niz Žljieb, prema Radavcu i Peći, kada im se nedaleko od puta kojim su se spuštali, ukaza malehno selo; selo malehno, ali kuće velike i opasane visokim kamenim zidovima.
– Hoćemo li tamo? – Ferhat se okrenu Muratki, a ruku ispruži prema kuli smještenoj u kamenom prstenu. Ona, ubijena i uplakana, ugnu ramenima pa raspusti šamiju i vrhovima bijelih pera obrisa lice. Pogled joj je lutao po seocetu smještenom na obronku planine. Zećira je sada držala u naručju i on je sisao kao za majčinu dojku srastao.
Ferhat bukovom grančicom više pomilova negoli što udari vrančića po lijevoj strani vrata i on razumjede, te skrenu na uzak put kojim se sa glavnog ulazilo u selo Mijeh. Okrenuše pravo prema jednoj od onih velikih kuća iz čijih avlijskih zidova izvirivahu gvozdeni šiljci kao stražari.
– Hajdemo tamo, pa šta nam Bog da… – progunđa Ferhat.
Ona ni ovaj put ništa ne reče, kao da se ne valja, a ustvari reče puno, njena šutnja je progovarala: ništa ja ne znam i ništa me ne pitaj, kud god okreneš i u bilo čiju avliju da ubasaš – idem za tobom i tebe slušam. Tvoja sam i tu pogovora nema. Ne bjehu se ni primakli kući da valja, kad otud, kao pod komandom, zalajaše krupni ovčari. U tom neko zviznu tamo iza zidina i psi pridadoše, zalajaše još žešće, još surovije…
Pred njih izađe čovjek u bijeloj suknenoj nošnji sa ćulafom i čalmom na glavi. Bješe omalena rasta, tankih brkova i preplanula lica; omanji ali – kremen ljuti. Od tegobnog života i godina – noge mu se iskrivile; kroz elipsasti prostor između njegovih nogu moglo je dijete protrčati a da mu ni čakšire ne dohvati. Vatra mu bije iz očiju, a gunj koji bješe prebacio preko ramena, svaki čas ponamješta, kao da nešto krije ispod njega.
– Ima li bujrum? – pomalo se bojažljivo oglasi Ferhat Kalica, a čovjek stavi rašireni dlan desne ruke na lijevu stranu svojih prsa, naže se naprijed u znak dobrodošlice, pa ispruži ruku prema visokom kamenom zidu koji je ograđivao njegov dvor:
– Bujrum, brate, i dobro mi došli – a kao da reče: sve ti ovo poklanjam i od ovog časa sve je ovo što očima vidiš – tvoje.
Muratka ponovo briznu u plač.
Domaćin stavi ruku na čelo da je bolje vidi. Ne znajući za njenu ljutu ranu, podviknu: – Ne plači, kćeri, ne plači… Ljudi smo, sve će biti kako Bog zapovijeda. – Zanosio je na albanski.
Ferhat se ne bi smio zakleti da, dok je pričao sa čovjekom koji je izašao ispred njih, a zvao se Hajran Selmani, nije tamo preko kamenog zida, kroz prozorska okna kule, ugledao nekoliko ženskih likova koji su se kratko zadržali pred staklima, a onda nestali…
Hajran povede pridošlice u svoju avliju, ali, prije negoli ukoračiše unutra, za trenutak sačekaše pred kapijom, na širokom i dobro utabanom drumu. Neko je tamo u avliji vezao pse…
A kad ukoračiše, prvo što su ugledali bilo je – sunce, konopac do zalaska, i bilo je crveno kao od krvi nabreklo. Ona sjeverna strana kuće bješe zasjekla crvenu loptu i okrnjila je za jednu trećinu. Godinama poslije ulaska u avliju Hajrana Selmanija – Muratka se klela u vid očinji kako joj se činilo da im sunce ima nešto reći i da nikada sporije nije zalazilo za vrhove dalekih planina, kao tada…
Još na samom ulazu, Hajran pokaza Muratki sobu u kojoj su bile žene: četiri snahe, supruge njegovih sinova, i njegova supruga Hasibe. Stara i oronula, ova je sjedjela na šiljtetu među dva prozora u sami vrh sobe okrenut zapadu, pa kad Muratka ukorači unutra – ona skoči i stade je ljubiti; kao da joj to bješe došla peta snaha, ponavljala je: – Šućuuur, šućuuur…
Samo jedna od žena koje Muratka zateče u sobi znala je jezik kojim ona govoraše, te joj ta žena reče kako su joj se sve one obradvale i pokaza mjesto gore uz Hasibe. Muratka sjede; bila je sva izgubljena, a one je žalile. Opkoliše je debelim jastucima da se nasloni i odmori. Prije toga uzeše joj dijete i spustiše u izrezbarenu kolijevku na kojoj bješe izgraviran veliki dvoglavi orao.
Samo je stara Hasibe govorila. Ostale su slušale, a Zineta prevodila. Zineta se zvala žena koja znavaše bošnjački, a bješe od Pačariza iz donjobihorskog sela Gojevići. Duga je priča otkud ona u tu kuću, pa i kasnije kada bi se našle jedna do druge na njivi ili u vrtu gdje su plijevile travu, naslagale je u bremencad i nosile na štalu, odakle su je zatim polagale kravama dok bi muzle, ako bi je Muratka i upitala kako je tu dospjela – Zineta bi samo odmahnula rukom, kao da bi iz nje nešto bacila, ali svaki put je odmahivala prema Kuli, koja joj zaklanjaše i rod i dom. Bila je to granica između dva svijeta…
Muratka je danima kopnila i plakala kao streha. A onda su ispričali domaćima šta im se dogodilo. Jednoga dana otišli su ljudi u planinu, otkopali gropčić i tijelo nestretne Muhruše donijeli u njihovo seosko groblje. Tu je zauvijek ostala.
Muratki lahnu.
Njih dvoje i sinčić im Zećir bjehu smješteni u potkrovlju kule.
Ne prođe dugo a u Mijeh stigoše vijesti da su bihorska sela spaljena, te da narod bježi na sve strane. Pričalo se da ih je na stotine pobijenih i poklanih… Hvalili nekakvog Salka Škrijelja iz bihorskog planinskog sela Dašča Rijeka i njegova druga Sulja Kalića, govorili da njih nije bilo i efendije iz Podnožja koji je, tako se priča, silnu pamet imao – uha živa u Bihoru ostalo ne bi… Oni su sa svojom družinom, i mašinkama svojim, presreli četnike Pavla Đurišića na selu Sipanju i vratili ih nazad. Posljednji su spaljeni katuni Šabotića – Godušana, na brdu Vijenac. Tu su se dušmani ujeli za lakat. Salko Škrijelj i njegovi ljudi bili su nemilosrdni. Zaklonjeni iza velikih stijena ispod Vrhova – kosili su sve dok su oni u crnim odorama navaljivali. Kojega su oni sa nišanom sastavili – taj više majci nije ruci prilazio…
– Eto… – Bilo je to sve što je Ferhat odgovorio slušajući kako stari Hajran priča šta je čuo od Avdulja Beriše, koji se vratio sa pazara u Rožajama. Blizu Rožaja bješe noćio kod Džimšira Klimente i siti se, do kasno u noć, napričali i naslušali ispovijesti izbjeglih Bihoraca, jer se kod Džimšira bjehu zaustavile dvije porodice.
Silan džomretan bješe Džimšir Klimenta.
***
Hajran Selmani imaše šest sinova: Fadilj, Sadik, Škeljzen i Bekir – oženjeni, te Afrim i Kujtim – momci i kail ženidbini. Dvije kćeri su bile udate, ali je samo jedna, iz sela Zlopek, Drita – ponekad dolazila na bijelom i dobro udržanom konju. Dolazila je sa svekrom Habibom, noćili bi pa se sutradan, po doručku, vratili u svoje selo. Druga kćerka, Mejrema, bješe udata u Albaniji i samo je jednom dolazila iz dalekog Drača, a godine su prolazile. Hasibe bi jednom nedjeljno, s večeri, sjela uz prozor te bi gledala u daljinu, pominjala njeno ime i plakala.
Ferhat je, sa sinovima Hajranovim, obavljao muške poslove: redovno su odlazili u šumu, i odmah po ulasku u bukovik – zapucale bi sjekire kao puške. Otuda su sa zapregom izvlačili debela bukova stabla, a potom ih cijepali na uske duge cjepanice koje su slagali u džinovske snopove. Malo-malo, pa neko dođe sa svojom zapregom i od njih kupuje drva. Vrijedan je bio Ferhat i svi su begenisali njegov rad, snagu i lijepu narav. Ali mu i Muratku begenisaše! Onako stasita i jedra, pade im za oko…
Hajran je među snahama imao jednu nerotkinju, Fatmu, ženu Škeljzenovu. Pošto pune tri godine kod Škeljzena ne proplaka – otac Hajran, jedno veče uoči petka, sazva sinove. Dugo su vijećali šta da rade – da li da se Škeljzen ponovo ženi ili da se snahi da još jedna godina.
Odlučili su da joj popuste još godinu, ali ona ni u toj ne zanese. No bila je najviđenija i najvrednija od snaha Hajranovih, a bješe i od poznate familije Agimi iz Đakovice; nije im se puštala iz kuće. Ferhat im je, do sve prilike, Muratku doveo u pravo vrijeme.
Ali i Zinetin muž Sadik bješe bacio oko. Opazi to Zineta, pa ga privreba i uhvati jednoga dana kako pogleduje za Muratkom dok je ona silazila puteljkom niz njivu, kukovima udarajući izrasle makove koji se za njom njišu kao da pozdravljaju.
Ne prođoše ni tri puna dana otkako je Zineta primijetila da Sadik pogleduje za Muratkom, tri snahe Hajranove i sa njima Muratka siđoše da plijeve blitvu. Najstarija snaha, Fatime, ostade kući – ona bješe određena da peče hljebove. Golemo bješe domaćinstvo Hajrana Selmanija; što velikih što malih ustiju – preko trideset. Još Ferhat i Muratka pride i dijete njihovo… Bješe porosilo, pa Muratka podiže tumajlije na dimijama – ukazaše se jaki i bijeli listovi na nogama stasite Bihorke, a Zineta se okrenu nastranu i opazi svoga Sadika kako viri kroz visoki i dobro nabijeni plot. Možda ga ne bi ni vidjela da on istoga časa kad se Zineta okrenu ne odskoči od plota i nađe se tamo na čistini; sa uzdom u rukama primicao se konju s kojim je toga dana sišao u Radavac po so koju su jednom godišnje džakovima kupovali kod prodavca Maksuta Ćora.
***
Jednoga dana, pošto se Zineta i Muratka nađoše same u sobi, Zineta joj se okrenu i zakune je na jedinog sina Zećira da nikom ne kaže… Jer – veli joj –kažeš li me, živu će me peći. Ovdje ko otkrije porodičnu tajnu – mrtav je.
Muratka premrije. Ukočena kao ledenica, stajala je poput biste, a Zineta nastavi: – Sadik mi, sinoć poslije kupanja, reče da će Ferhata ubiti a tebe i dijete ostaviti. Tebe će dati Škeljzenu, da mu rađaš sinove. Zećiru će predjenuti ime i zvaće se Iljir ili Dritan, još nisu odlučili. Ako večeras ne pobjegnete – sutra se Ferhat neće vratiti iz šume. A sada ćuti. Čini se kao da ništa nisi čula. Ništa ti nisam rekla… Pse ću po večeri povezati, pa šta mi Bog da – odskoči Zineta nastranu i dade se na posao, a Muratka, hladna kao mejt, nesposobna da bilo šta učini u tom trenutku, sjede na šiljte i kroz prozorski džam stade buljiti uprazno… Sve što je vidjela bio je grob njenoga muža Ferhata i kćerkice Muhruše, Bog je dženetio…
Još koliko je večeras – mora se bježat iz kuće; valja se spustiti niz drvene stepenice, snijeti dijete, otključati vrata, pa kapiju i zamaći u šumu. Ne urade li tako, Ferhata će sutra ubiti – biće mrtav i zakopan negdje u šumi, baš kao i Muhruša.
– O, nesretna ja – Muratka je već vidjela i njegovu raku, zagrnutu zemljom a onda sve pokriveno bukovim granjem…
Rat je i ljudi ginu na sve strane; zar će sutra neko tražiti Ferhata Kalicu, koji je ostavio svoju kuću, rodno selo, komšije i pobjegao preko Kule?
Ne, takvi se ne traže!
***
Toga dana iz šume se vratiše prije zalaska sunca i svi su bili veseliji nego ikada. Pucale su i ovog dana sjekire i, dok su razbijali bukova stabla i odvajali cjepanice – balvani su ječali kao ranjenici. Ništa nije ukazivalo da je donesen pakleni plan o ubistvu Ferhata Kalice, muhadžira iz bihorskog sela Godočelja, s kojim se mjesecima druže kao sa bratom. Tako ga i zovu – brate…
Pala je noć, crnja i od najcrnje. Crnja i od one kad je suludi Salun Kalica iskočio iznad kuća te rastelalio da će doći nemili gosti i preporučio da se što prije bježi iz sela.
Čeljad u selu Mijeh rano lijegahu, još s večeri. Svi odoše u postelju, osim Sadika koji je te noći bio zadužen da sa nekoliko njih iz sela obiđe teren iznad kuća. Gore na brdima se i stražarilo – jednom mjesečno nailazila je i njihova smjena. Ali je u tom dijelu države, iako je rat bjesnio na sve strane, u to vrijeme bilo mirno. Ratni plamen jeste buktio, ali je bio daleko od ovog sela.
Tek što se leglo – Muratka uhvati Ferhatovu ruku i čvrsto je stisnu. Ferhat razumjede, te primače uho njenim ustima, a ona mu prošapta:
– Večeras moramo bježati. Odlučili su da te ubiju, a mene i dijete ostave. Daće me Škeljzenu, a djetetu predjenuti ime. Hoće da ti trag utru… Moramo bježati, Ferhate. Sve sam spakovala u jednu torbu. Izaći ćemo u čarapama, a iznad kuće obuti opanke i – zamaknuti. Ako noćas ne pobjegnemo… – Muratka tiho zajeca.
Ništa Ferhat nije pitao, ništa mu više Muratka nije rekla, ništa. Bili su budni i kad se Sadik vratio, a kada su nešto kasnije psi zalajali, kao da se neko primicao avliji. Ležali su tako na leđima, otvorenih očiju. Kroz prozorčiće u potkrovlju provlačila se mjesečina i zajedno s njima šutjela u sobici. Zećir se jednom i probudio, ali ga majka prihvati na prsa te on ponovo tvrdo zaspa.
Prošla je ponoć. Ozdol iz soba čulo se ujednačeno hrkanje. – Hrrrr, hrrrr, hrrrr, prrrr…
Najglasniji je bio stari Hajran… Hrkao bi, a Hasibe, iako joj je strašno smetalo, nije smjela ni pomisliti da ga gura i budi. Tako bi nekada ostala budna i do zore – on bi hrkao, a ona se nadimala od muke i trpjela. To je večeras naše bjegunce posebno plašilo – da Hasibe nije budna i da ne osjeti njihove korake. Uzdali su se u njene tvrde uši i to je bacalo zračak svjetlosti na njihove crne misli. Zadnjih godina sluh joj bješe popustio, i svaki put joj se izdirahu kako bi ih čula.
Krenuli su. Prvi je išao Ferhat. Lagano otvori vrata, sve milimetar po milimetar. – Ni najmanji se šum ne smije čuti, moramo biti vlastite sjene – rekao je Ferhat prije nego je krenuo.
Prva stepenica, pa stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…
Druga stepenica, opet stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…
Treća stepenica, i opet stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…
Četvrta stepenica, ponovo zastanu… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…
Nastavljaju dalje – stepenica i stanka…
Evo ih na prvom spratu. I tu zastaju. Iz soba odliježe: – Hrrrr, hrrrr, hrrr, prrr…
Neko se okrenu u krevetu, zapucaše daske, ali hrčanje ne prestaje. – Hrrrr, hrrrr, hrrrr…
Njih dvoje su u znoju. Muratka drži ruku naspram Zećirovih usta; probudi li se – hvata ga za usta. Ali zna i to – nos mu mora ostaviti slobodan, da diše…
Kreću na stepenice koje sa prvog sprata vode u prizemlje. Polako spuštaju noge na prvu stepenicu i stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo… Zećir spava…
Druga stepenica, zastaju… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…
– Hrrrr, hrrrr, prrrr – dolazi ozgor iz soba. – Hrrrr, hrrrr, hrrrr, prrrr…
Evo ih na trećoj stepenici. Ima ih tačno dvanaest od prvog sprata do prizemlja. Nijesu to stepenice, to je Mount Everest.
Na jednom od prozora kuće zasvijetli. Dakle, neko se probudio. Možda su već primijetili da ih nema… Ako jesu – potjera je već krenula, znaju oni to i grabe naprijed koliko ih noge nose.
Zećir poče plakati…
Posustaju. Premoreni su i bježe duboko u čestar. Tamo padaju kao pokošeni.
Potjera se već čuje, dozivaju ih. Poznaje Ferhat izmukli glas Škeljzenov, a kao da čuje svoju smrt.
Ćute. Muratka čvrsto drži ruku na Zećirovim ustima. On se nadima, čini joj se da gubi svijest i ona miče ruku. Dijete dolazi do daha.
Srećom, potjera je okrenula istočno od mjesta gdje su se ovi sklonili. Oni napuštaju čestar i kreću naprijed, prema sentu. Potjera doziva, ali umjesto njih – javi im se patrola koja je krstarila planinom. Oni preskaču kamenje, provlače se kroz grmenje, grabe naprijed…
I ovaj put – odnekud se podiže ptičurina, zaklepeta krilima i nesta u planini. Kao da dozva potjeru, te se ponovo začuše na brežuljku nedaleko od njih. Opet je Škeljzen najglasniji; sada zove i prijeti… Ali opet okrenuše istočno, zanijemiše glasovi. Je li ovo varka – da se prićute kako bi ih čuli i namamili u klopku?
Prošli su vrhove Kule i sada obaraju prema Rožajama. Već je lakše. Naiđoše na izvor vode, kao da ga Veliki Bog s neba spusti, i oni se napiše – povrati im se kuvet i nastaviše niz padinu.
Nisu bili sigurni da li im se priviđa ili se stvarno nedaleko od njih ukaza slabo svjetlo. Upraviše prema njemu.
No i potjera je žurila istom cilju…
Njih dvoje, sa djetetom u rukama, bili su bliže i stigoše prije potjere, te iz sve snage zalupaše u vrata kuće.
– Ko je u ovo doba? – pitao je čovjek na albanskom.
– Otvaraj, ako si nam pobogu brat; tjeraju nas… Hoće da me ubiju i ženu da mi uzmu, a imam i dijete. Daj besu da ćeš nas zaštititi. Otvori, za Boga miloga, evo ih niz planinu, brzo će stići…
Čovjek položi besu, pa otvori vrata i reče im da bježe dole u podrum, a onda im otvori još jedna vrata i oni uđoše u malu prostoriju u kojoj bješe drveni krevet. Čovjek-spasitelj, po imenu Halil Ćerimi, zatvori vrata podruma i pope se na prizemlje.
Zećir ubrzo zaspa.
Potjera je već bila na vratima. Lupali su.
– Ko je u ova doba?! – vuknu Halil na albanskom i prihvati pušku.
– Otvaraj! U kući su ti oni koji nama trebaju, odmah otvaraj! Ako ne otvoriš razbijamo vrata i sve ćemo vas pobiti.
– Slušajte, ovo je moja kuća i nikom ne otvaram u ova doba, a nikoga nema u mojoj kući ko vama treba. Ovdje nisam sam, puna mi je kuća. Ako krenete da razbijate vrata – pucam! – iz sveg glasa dreknu Halil Ćerimi i repetira pušku.
Samo što se začu repetiranje oni odskočiše i okrenuše nazad.
***
Puna tri dana Halil ih drža u svojoj kući. Nedaleko od kuće, gore na jednoj čuki, čekala je potjera. Vrebali su da ih pohvataju kad izađu. Nakon tri dana, Halil Ćerimi posla svoja dva starija sina u izvidnicu, a kada se ovi vratiše i rekoše da nikoga nema u blizini – pokupiše se gosti i, u pratnji domaćina, krenuše prema Rožajama. Nije ih ostavljao sve dok se ne ukazaše šiljavi krovovi na Bandžovom brdu. Tu, kod Kaplana Kalača, ostadoše nekoliko mjeseci, pa u svoj Bihor.
Čekala ih je netaknuta kuća. I Salun. Kad je saznao da je Muhruša umrla, danima je plakao i nekoga kleo. Samo on zna koga…
***
Mnogo kasnije, kad u Bihor nahrupiše gladne godine – Muratka i Ferhat, sa grupom Bihoraca, krenuše u Peć po brašno. Silazeći prema Radavcu udružiše sa dvojicom ljudi iz sela Mijeh. Pitali su za Hajrana i njegovu porodicu, pitali za Zinetu… Ovi ih ne obradovaše.
– Za vrijeme rata, iznad kuće Hajrana Selmanija objesila se jedna od njegovih snaha, koja je bila optužena da je nešto zamutila u porodici i da je povezala pse kad je najpotrebnije bilo da budu pušteni.
Muratka se toga trenutka onesvijestila. Povratili su je vodom koju su zahvatali u obližnjem kanalu i sipali joj po obrazima.
No, pošto se priča raširila, stigla i u Godočelje, oni najmudriji, a i Salun Kalica, sada već odrastao, tvrdili su da je Zineta prevarila Muratku i nagovorila je da bježi jer se bojala za Sadika! Nikakav plan, vjerovatno, nije postojavao da se Ferhat ubije i Muratka da se da Škeljzenu.
Već druge godine po bijegu porodice Kalica iz kuće Hajrana Selmanija – Fatma je rodila Škeljzenu blizance, pa za dvije godine – opet.
– Ćimbiler, ćimbiler… – ponavljao je Salun kad sve to ču. Nije mogao jasno ući u trag Zinetinoj namjeri.
Bijeg
Negdje sredinom Drugog svjetskog rata Salun Kalica, sin Imšira Kalice iz sela Godočelje, dijete koje ne bješe baš dobro zavezalo pameću ali kojem nekakav nečujan glas došaptavaše ono što niko drugi čuti ne mogaše – s prvim mrakom izađe iznad svoje kuće i iz sveg glasa dreknu:
– Ko odmah ne ode odavde – ovdje će i umrijeti; živa će ga drati i soljom posipati.
Istoga časa Ferhat Kalica i žena mu Muratka, ne sačekavši ni da se taj glas razlijegne u sve zahlatke i dolove sela Godočelja, stadoše prikupljati najnužnije stvari; natrpaše nešto gotove hrane u bisage, obložiše dvije krošnje ovčjim pustećijama, pa čim se oglasiše prvi pjetlovi, sina Zećira od nepuna tri mjeseca i trogodišnju kćerku Muhrušu potrpaše u krošnje, koje prvo privezaše na samar mršavog konjčića, i utekoše prema planini Turijak i gradu Peći, gdje su Bihorci u tegobnim vremenima tražili spas. Zećir, kad nije spavao, grajio bi u svojoj krošnji zavijen u vunene deke iz kojih je virio kao žir. Muhruša je u početku plakala, žalila se na stud, i oni su je utrpavali – branili je od stude.
Ubrzo je zaspala.
Ferhat je, kad bi nailazili pored kuća i avlija, uzimao konjče za uzdu i vodio, jer – moglo ih je nalajati kakvo pseto, a konj skočiti…
Kada zađoše duboko u Turijak, najednom iz obližnjeg žbunja izletje ptičurina, zaklepeta krilima i nesta niz planinu.
Salunove riječi ne izlaze Ferhatu iz glave, pa ni to klepetanje ptičurine niz čestake Turijaka za njega nije let ptice, već eho njegovih riječi. Njegov glas za njega bješe sveti; šta je god to dijete, koje svi nekako riškahu od sebe, progovorilo – obistinilo se. Samo ga je trebalo znati saslušati. A Ferhat, mudar i sabran, umio je saslušati šta drugi govori. Ne bješe zaboravio kad Salunčić, prije sedam godina, tek što bješe naučio da veže riječ za riječ – doduše malo je kasnije oporavio govorom – reče kako će se u selu oblizniti tri žene i da će sva djeca biti muška, a da će Kasumovica roditi jedno sa bijelim cvijetom na glavi. I oblizniše se tri žene u selu i sva djeca bjehu muška. I rodi Kasumovica jedno muško s bijelim cvijetom iznad lijevog uha. Poče djetetu rasti kosica crna kao ugljen, a ono iznad lijevog uha – bijel pramičak!
Doduše, mnogima u Godočelju to predskazanje Salunovo nije značilo ama baš ništa, i govorahu kako je to dijete razvučeno pa klapi i nakuruje, ali – nije bilo tako…
Od tada, kako Kasumovica rodi dijete sa bijelim cvijetom na glavi – Ferhat se uvijek upinjaše da čuje šta će izgovoriti Salunčić i raspitivao se je li nešto rekao zadnjih dana. Skoro svi ga u selu uzimahu za navedeno i govorahu kako je to dijete obični duduk, jedino ga on, Ferhat Kalica, uzimaše za pametno, i kao dijete koje ima direktnu vezu s Nebom; u Alaha se milosnoga kleo da je dijete ćiramet, i zato nije ni trena časio, već čim ga ču šta govori – on i njegova Muratka se stadoše spremati za bijeg. Bježi, kukala ti kuka… Došapnuto Salunu, i samo bježati….
***
Prođoše Turijak, siđoše niz Kalače, pa preko Demiškinog mosta uđoše u Rožaje. Nisu tu ostali, iako su se mnogi nadali jer bjehu pogana vremena, ratna; od Bihora se očekivahu muhadžiri, a Rožajci vazda bili poseban soj: za nemoćnoga i ucvijeljenoga držahu vrata otvorena, a za nemiloga – pušku u gredu ukopanu, koju su noću vadili i uz vrata prislanjali.
– Hajte, bujrum…– dozivali su Rožajci ispred svojih avlija, ali su se njih dvoje zahvaljivali i odmicali naprijed. (Takvi su Rožajci i danas. Kao da im musafiri puni tuge i straha ne unose svoje brige u kuću, već blago neviđeno. E tako su se radovali i tako se raduju da ugoste unesrećene.)
Dan bješe poodmakao kad zađoše u Kulu i uskim putem, kroz visoke četinare, umorni i izgladnjeli stigoše na veliki proplanak na kojem bješe nekoliko odsječenih stabala, te se tu zaustaviše i skidoše bisage da prezalogaje…
Zima je rezala kao sablja. Izvadiše djecu iz krošanja i tada Muratka vrisnu da se grane na bukvama saviše. Njena Muhruša nije davala znake života. Uzalud su se borili da je povrate – nije joj bilo spasa. Djevojčica se već bješe ohladila, pa im ništa drugo ne bješe preostalo do da negdje ukraj proplanka iskopaju malehan mezar i u njeg, kao u vječiti spas, polože svoju trogodišnju Muhrušu.
Milostiv je Veliki Bog – iza golemog lagera balvana na proplanku bješe drvena baraka, a u njoj kramp i lopata, kao naručeni…
Iskopaše gropčić, zamoliše Boga da je uvede u dženetske bašče i, zajedno sa krošnjom u kojoj je ispijehnula, spustiše u zemlju. Od debelih bukovih grana pravili su tihtahte, redali jednu do druge, a onda je sve pokrila hladna i rastresita zemlja.
Prođoše Kulu i krenuše niz Žljieb, prema Radavcu i Peći, kada im se nedaleko od puta kojim su se spuštali, ukaza malehno selo; selo malehno, ali kuće velike i opasane visokim kamenim zidovima.
– Hoćemo li tamo? – Ferhat se okrenu Muratki, a ruku ispruži prema kuli smještenoj u kamenom prstenu. Ona, ubijena i uplakana, ugnu ramenima pa raspusti šamiju i vrhovima bijelih pera obrisa lice. Pogled joj je lutao po seocetu smještenom na obronku planine. Zećira je sada držala u naručju i on je sisao kao za majčinu dojku srastao.
Ferhat bukovom grančicom više pomilova negoli što udari vrančića po lijevoj strani vrata i on razumjede, te skrenu na uzak put kojim se sa glavnog ulazilo u selo Mijeh. Okrenuše pravo prema jednoj od onih velikih kuća iz čijih avlijskih zidova izvirivahu gvozdeni šiljci kao stražari.
– Hajdemo tamo, pa šta nam Bog da… – progunđa Ferhat.
Ona ni ovaj put ništa ne reče, kao da se ne valja, a ustvari reče puno, njena šutnja je progovarala: ništa ja ne znam i ništa me ne pitaj, kud god okreneš i u bilo čiju avliju da ubasaš – idem za tobom i tebe slušam. Tvoja sam i tu pogovora nema. Ne bjehu se ni primakli kući da valja, kad otud, kao pod komandom, zalajaše krupni ovčari. U tom neko zviznu tamo iza zidina i psi pridadoše, zalajaše još žešće, još surovije…
Pred njih izađe čovjek u bijeloj suknenoj nošnji sa ćulafom i čalmom na glavi. Bješe omalena rasta, tankih brkova i preplanula lica; omanji ali – kremen ljuti. Od tegobnog života i godina – noge mu se iskrivile; kroz elipsasti prostor između njegovih nogu moglo je dijete protrčati a da mu ni čakšire ne dohvati. Vatra mu bije iz očiju, a gunj koji bješe prebacio preko ramena, svaki čas ponamješta, kao da nešto krije ispod njega.
– Ima li bujrum? – pomalo se bojažljivo oglasi Ferhat Kalica, a čovjek stavi rašireni dlan desne ruke na lijevu stranu svojih prsa, naže se naprijed u znak dobrodošlice, pa ispruži ruku prema visokom kamenom zidu koji je ograđivao njegov dvor:
– Bujrum, brate, i dobro mi došli – a kao da reče: sve ti ovo poklanjam i od ovog časa sve je ovo što očima vidiš – tvoje.
Muratka ponovo briznu u plač.
Domaćin stavi ruku na čelo da je bolje vidi. Ne znajući za njenu ljutu ranu, podviknu: – Ne plači, kćeri, ne plači… Ljudi smo, sve će biti kako Bog zapovijeda. – Zanosio je na albanski.
Ferhat se ne bi smio zakleti da, dok je pričao sa čovjekom koji je izašao ispred njih, a zvao se Hajran Selmani, nije tamo preko kamenog zida, kroz prozorska okna kule, ugledao nekoliko ženskih likova koji su se kratko zadržali pred staklima, a onda nestali…
Hajran povede pridošlice u svoju avliju, ali, prije negoli ukoračiše unutra, za trenutak sačekaše pred kapijom, na širokom i dobro utabanom drumu. Neko je tamo u avliji vezao pse…
A kad ukoračiše, prvo što su ugledali bilo je – sunce, konopac do zalaska, i bilo je crveno kao od krvi nabreklo. Ona sjeverna strana kuće bješe zasjekla crvenu loptu i okrnjila je za jednu trećinu. Godinama poslije ulaska u avliju Hajrana Selmanija – Muratka se klela u vid očinji kako joj se činilo da im sunce ima nešto reći i da nikada sporije nije zalazilo za vrhove dalekih planina, kao tada…
Još na samom ulazu, Hajran pokaza Muratki sobu u kojoj su bile žene: četiri snahe, supruge njegovih sinova, i njegova supruga Hasibe. Stara i oronula, ova je sjedjela na šiljtetu među dva prozora u sami vrh sobe okrenut zapadu, pa kad Muratka ukorači unutra – ona skoči i stade je ljubiti; kao da joj to bješe došla peta snaha, ponavljala je: – Šućuuur, šućuuur…
Samo jedna od žena koje Muratka zateče u sobi znala je jezik kojim ona govoraše, te joj ta žena reče kako su joj se sve one obradvale i pokaza mjesto gore uz Hasibe. Muratka sjede; bila je sva izgubljena, a one je žalile. Opkoliše je debelim jastucima da se nasloni i odmori. Prije toga uzeše joj dijete i spustiše u izrezbarenu kolijevku na kojoj bješe izgraviran veliki dvoglavi orao.
Samo je stara Hasibe govorila. Ostale su slušale, a Zineta prevodila. Zineta se zvala žena koja znavaše bošnjački, a bješe od Pačariza iz donjobihorskog sela Gojevići. Duga je priča otkud ona u tu kuću, pa i kasnije kada bi se našle jedna do druge na njivi ili u vrtu gdje su plijevile travu, naslagale je u bremencad i nosile na štalu, odakle su je zatim polagale kravama dok bi muzle, ako bi je Muratka i upitala kako je tu dospjela – Zineta bi samo odmahnula rukom, kao da bi iz nje nešto bacila, ali svaki put je odmahivala prema Kuli, koja joj zaklanjaše i rod i dom. Bila je to granica između dva svijeta…
Muratka je danima kopnila i plakala kao streha. A onda su ispričali domaćima šta im se dogodilo. Jednoga dana otišli su ljudi u planinu, otkopali gropčić i tijelo nestretne Muhruše donijeli u njihovo seosko groblje. Tu je zauvijek ostala.
Muratki lahnu.
Njih dvoje i sinčić im Zećir bjehu smješteni u potkrovlju kule.
Ne prođe dugo a u Mijeh stigoše vijesti da su bihorska sela spaljena, te da narod bježi na sve strane. Pričalo se da ih je na stotine pobijenih i poklanih… Hvalili nekakvog Salka Škrijelja iz bihorskog planinskog sela Dašča Rijeka i njegova druga Sulja Kalića, govorili da njih nije bilo i efendije iz Podnožja koji je, tako se priča, silnu pamet imao – uha živa u Bihoru ostalo ne bi… Oni su sa svojom družinom, i mašinkama svojim, presreli četnike Pavla Đurišića na selu Sipanju i vratili ih nazad. Posljednji su spaljeni katuni Šabotića – Godušana, na brdu Vijenac. Tu su se dušmani ujeli za lakat. Salko Škrijelj i njegovi ljudi bili su nemilosrdni. Zaklonjeni iza velikih stijena ispod Vrhova – kosili su sve dok su oni u crnim odorama navaljivali. Kojega su oni sa nišanom sastavili – taj više majci nije ruci prilazio…
– Eto… – Bilo je to sve što je Ferhat odgovorio slušajući kako stari Hajran priča šta je čuo od Avdulja Beriše, koji se vratio sa pazara u Rožajama. Blizu Rožaja bješe noćio kod Džimšira Klimente i siti se, do kasno u noć, napričali i naslušali ispovijesti izbjeglih Bihoraca, jer se kod Džimšira bjehu zaustavile dvije porodice.
Silan džomretan bješe Džimšir Klimenta.
***
Hajran Selmani imaše šest sinova: Fadilj, Sadik, Škeljzen i Bekir – oženjeni, te Afrim i Kujtim – momci i kail ženidbini. Dvije kćeri su bile udate, ali je samo jedna, iz sela Zlopek, Drita – ponekad dolazila na bijelom i dobro udržanom konju. Dolazila je sa svekrom Habibom, noćili bi pa se sutradan, po doručku, vratili u svoje selo. Druga kćerka, Mejrema, bješe udata u Albaniji i samo je jednom dolazila iz dalekog Drača, a godine su prolazile. Hasibe bi jednom nedjeljno, s večeri, sjela uz prozor te bi gledala u daljinu, pominjala njeno ime i plakala.
Ferhat je, sa sinovima Hajranovim, obavljao muške poslove: redovno su odlazili u šumu, i odmah po ulasku u bukovik – zapucale bi sjekire kao puške. Otuda su sa zapregom izvlačili debela bukova stabla, a potom ih cijepali na uske duge cjepanice koje su slagali u džinovske snopove. Malo-malo, pa neko dođe sa svojom zapregom i od njih kupuje drva. Vrijedan je bio Ferhat i svi su begenisali njegov rad, snagu i lijepu narav. Ali mu i Muratku begenisaše! Onako stasita i jedra, pade im za oko…
Hajran je među snahama imao jednu nerotkinju, Fatmu, ženu Škeljzenovu. Pošto pune tri godine kod Škeljzena ne proplaka – otac Hajran, jedno veče uoči petka, sazva sinove. Dugo su vijećali šta da rade – da li da se Škeljzen ponovo ženi ili da se snahi da još jedna godina.
Odlučili su da joj popuste još godinu, ali ona ni u toj ne zanese. No bila je najviđenija i najvrednija od snaha Hajranovih, a bješe i od poznate familije Agimi iz Đakovice; nije im se puštala iz kuće. Ferhat im je, do sve prilike, Muratku doveo u pravo vrijeme.
Ali i Zinetin muž Sadik bješe bacio oko. Opazi to Zineta, pa ga privreba i uhvati jednoga dana kako pogleduje za Muratkom dok je ona silazila puteljkom niz njivu, kukovima udarajući izrasle makove koji se za njom njišu kao da pozdravljaju.
Ne prođoše ni tri puna dana otkako je Zineta primijetila da Sadik pogleduje za Muratkom, tri snahe Hajranove i sa njima Muratka siđoše da plijeve blitvu. Najstarija snaha, Fatime, ostade kući – ona bješe određena da peče hljebove. Golemo bješe domaćinstvo Hajrana Selmanija; što velikih što malih ustiju – preko trideset. Još Ferhat i Muratka pride i dijete njihovo… Bješe porosilo, pa Muratka podiže tumajlije na dimijama – ukazaše se jaki i bijeli listovi na nogama stasite Bihorke, a Zineta se okrenu nastranu i opazi svoga Sadika kako viri kroz visoki i dobro nabijeni plot. Možda ga ne bi ni vidjela da on istoga časa kad se Zineta okrenu ne odskoči od plota i nađe se tamo na čistini; sa uzdom u rukama primicao se konju s kojim je toga dana sišao u Radavac po so koju su jednom godišnje džakovima kupovali kod prodavca Maksuta Ćora.
***
Jednoga dana, pošto se Zineta i Muratka nađoše same u sobi, Zineta joj se okrenu i zakune je na jedinog sina Zećira da nikom ne kaže… Jer – veli joj –kažeš li me, živu će me peći. Ovdje ko otkrije porodičnu tajnu – mrtav je.
Muratka premrije. Ukočena kao ledenica, stajala je poput biste, a Zineta nastavi: – Sadik mi, sinoć poslije kupanja, reče da će Ferhata ubiti a tebe i dijete ostaviti. Tebe će dati Škeljzenu, da mu rađaš sinove. Zećiru će predjenuti ime i zvaće se Iljir ili Dritan, još nisu odlučili. Ako večeras ne pobjegnete – sutra se Ferhat neće vratiti iz šume. A sada ćuti. Čini se kao da ništa nisi čula. Ništa ti nisam rekla… Pse ću po večeri povezati, pa šta mi Bog da – odskoči Zineta nastranu i dade se na posao, a Muratka, hladna kao mejt, nesposobna da bilo šta učini u tom trenutku, sjede na šiljte i kroz prozorski džam stade buljiti uprazno… Sve što je vidjela bio je grob njenoga muža Ferhata i kćerkice Muhruše, Bog je dženetio…
Još koliko je večeras – mora se bježat iz kuće; valja se spustiti niz drvene stepenice, snijeti dijete, otključati vrata, pa kapiju i zamaći u šumu. Ne urade li tako, Ferhata će sutra ubiti – biće mrtav i zakopan negdje u šumi, baš kao i Muhruša.
– O, nesretna ja – Muratka je već vidjela i njegovu raku, zagrnutu zemljom a onda sve pokriveno bukovim granjem…
Rat je i ljudi ginu na sve strane; zar će sutra neko tražiti Ferhata Kalicu, koji je ostavio svoju kuću, rodno selo, komšije i pobjegao preko Kule?
Ne, takvi se ne traže!
***
Toga dana iz šume se vratiše prije zalaska sunca i svi su bili veseliji nego ikada. Pucale su i ovog dana sjekire i, dok su razbijali bukova stabla i odvajali cjepanice – balvani su ječali kao ranjenici. Ništa nije ukazivalo da je donesen pakleni plan o ubistvu Ferhata Kalice, muhadžira iz bihorskog sela Godočelja, s kojim se mjesecima druže kao sa bratom. Tako ga i zovu – brate…
Pala je noć, crnja i od najcrnje. Crnja i od one kad je suludi Salun Kalica iskočio iznad kuća te rastelalio da će doći nemili gosti i preporučio da se što prije bježi iz sela.
Čeljad u selu Mijeh rano lijegahu, još s večeri. Svi odoše u postelju, osim Sadika koji je te noći bio zadužen da sa nekoliko njih iz sela obiđe teren iznad kuća. Gore na brdima se i stražarilo – jednom mjesečno nailazila je i njihova smjena. Ali je u tom dijelu države, iako je rat bjesnio na sve strane, u to vrijeme bilo mirno. Ratni plamen jeste buktio, ali je bio daleko od ovog sela.
Tek što se leglo – Muratka uhvati Ferhatovu ruku i čvrsto je stisnu. Ferhat razumjede, te primače uho njenim ustima, a ona mu prošapta:
– Večeras moramo bježati. Odlučili su da te ubiju, a mene i dijete ostave. Daće me Škeljzenu, a djetetu predjenuti ime. Hoće da ti trag utru… Moramo bježati, Ferhate. Sve sam spakovala u jednu torbu. Izaći ćemo u čarapama, a iznad kuće obuti opanke i – zamaknuti. Ako noćas ne pobjegnemo… – Muratka tiho zajeca.
Ništa Ferhat nije pitao, ništa mu više Muratka nije rekla, ništa. Bili su budni i kad se Sadik vratio, a kada su nešto kasnije psi zalajali, kao da se neko primicao avliji. Ležali su tako na leđima, otvorenih očiju. Kroz prozorčiće u potkrovlju provlačila se mjesečina i zajedno s njima šutjela u sobici. Zećir se jednom i probudio, ali ga majka prihvati na prsa te on ponovo tvrdo zaspa.
Prošla je ponoć. Ozdol iz soba čulo se ujednačeno hrkanje. – Hrrrr, hrrrr, hrrrr, prrrr…
Najglasniji je bio stari Hajran… Hrkao bi, a Hasibe, iako joj je strašno smetalo, nije smjela ni pomisliti da ga gura i budi. Tako bi nekada ostala budna i do zore – on bi hrkao, a ona se nadimala od muke i trpjela. To je večeras naše bjegunce posebno plašilo – da Hasibe nije budna i da ne osjeti njihove korake. Uzdali su se u njene tvrde uši i to je bacalo zračak svjetlosti na njihove crne misli. Zadnjih godina sluh joj bješe popustio, i svaki put joj se izdirahu kako bi ih čula.
Krenuli su. Prvi je išao Ferhat. Lagano otvori vrata, sve milimetar po milimetar. – Ni najmanji se šum ne smije čuti, moramo biti vlastite sjene – rekao je Ferhat prije nego je krenuo.
Prva stepenica, pa stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…
Druga stepenica, opet stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…
Treća stepenica, i opet stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…
Četvrta stepenica, ponovo zastanu… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…
Nastavljaju dalje – stepenica i stanka…
Evo ih na prvom spratu. I tu zastaju. Iz soba odliježe: – Hrrrr, hrrrr, hrrr, prrr…
Neko se okrenu u krevetu, zapucaše daske, ali hrčanje ne prestaje. – Hrrrr, hrrrr, hrrrr…
Njih dvoje su u znoju. Muratka drži ruku naspram Zećirovih usta; probudi li se – hvata ga za usta. Ali zna i to – nos mu mora ostaviti slobodan, da diše…
Kreću na stepenice koje sa prvog sprata vode u prizemlje. Polako spuštaju noge na prvu stepenicu i stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo… Zećir spava…
Druga stepenica, zastaju… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…
– Hrrrr, hrrrr, prrrr – dolazi ozgor iz soba. – Hrrrr, hrrrr, hrrrr, prrrr…
Evo ih na trećoj stepenici. Ima ih tačno dvanaest od prvog sprata do prizemlja. Nijesu to stepenice, to je Mount Everest.
Na jednom od prozora kuće zasvijetli. Dakle, neko se probudio. Možda su već primijetili da ih nema… Ako jesu – potjera je već krenula, znaju oni to i grabe naprijed koliko ih noge nose.
Zećir poče plakati…
Posustaju. Premoreni su i bježe duboko u čestar. Tamo padaju kao pokošeni.
Potjera se već čuje, dozivaju ih. Poznaje Ferhat izmukli glas Škeljzenov, a kao da čuje svoju smrt.
Ćute. Muratka čvrsto drži ruku na Zećirovim ustima. On se nadima, čini joj se da gubi svijest i ona miče ruku. Dijete dolazi do daha.
Srećom, potjera je okrenula istočno od mjesta gdje su se ovi sklonili. Oni napuštaju čestar i kreću naprijed, prema sentu. Potjera doziva, ali umjesto njih – javi im se patrola koja je krstarila planinom. Oni preskaču kamenje, provlače se kroz grmenje, grabe naprijed…
I ovaj put – odnekud se podiže ptičurina, zaklepeta krilima i nesta u planini. Kao da dozva potjeru, te se ponovo začuše na brežuljku nedaleko od njih. Opet je Škeljzen najglasniji; sada zove i prijeti… Ali opet okrenuše istočno, zanijemiše glasovi. Je li ovo varka – da se prićute kako bi ih čuli i namamili u klopku?
Prošli su vrhove Kule i sada obaraju prema Rožajama. Već je lakše. Naiđoše na izvor vode, kao da ga Veliki Bog s neba spusti, i oni se napiše – povrati im se kuvet i nastaviše niz padinu.
Nisu bili sigurni da li im se priviđa ili se stvarno nedaleko od njih ukaza slabo svjetlo. Upraviše prema njemu.
No i potjera je žurila istom cilju…
Njih dvoje, sa djetetom u rukama, bili su bliže i stigoše prije potjere, te iz sve snage zalupaše u vrata kuće.
– Ko je u ovo doba? – pitao je čovjek na albanskom.
– Otvaraj, ako si nam pobogu brat; tjeraju nas… Hoće da me ubiju i ženu da mi uzmu, a imam i dijete. Daj besu da ćeš nas zaštititi. Otvori, za Boga miloga, evo ih niz planinu, brzo će stići…
Čovjek položi besu, pa otvori vrata i reče im da bježe dole u podrum, a onda im otvori još jedna vrata i oni uđoše u malu prostoriju u kojoj bješe drveni krevet. Čovjek-spasitelj, po imenu Halil Ćerimi, zatvori vrata podruma i pope se na prizemlje.
Zećir ubrzo zaspa.
Potjera je već bila na vratima. Lupali su.
– Ko je u ova doba?! – vuknu Halil na albanskom i prihvati pušku.
– Otvaraj! U kući su ti oni koji nama trebaju, odmah otvaraj! Ako ne otvoriš razbijamo vrata i sve ćemo vas pobiti.
– Slušajte, ovo je moja kuća i nikom ne otvaram u ova doba, a nikoga nema u mojoj kući ko vama treba. Ovdje nisam sam, puna mi je kuća. Ako krenete da razbijate vrata – pucam! – iz sveg glasa dreknu Halil Ćerimi i repetira pušku.
Samo što se začu repetiranje oni odskočiše i okrenuše nazad.
***
Puna tri dana Halil ih drža u svojoj kući. Nedaleko od kuće, gore na jednoj čuki, čekala je potjera. Vrebali su da ih pohvataju kad izađu. Nakon tri dana, Halil Ćerimi posla svoja dva starija sina u izvidnicu, a kada se ovi vratiše i rekoše da nikoga nema u blizini – pokupiše se gosti i, u pratnji domaćina, krenuše prema Rožajama. Nije ih ostavljao sve dok se ne ukazaše šiljavi krovovi na Bandžovom brdu. Tu, kod Kaplana Kalača, ostadoše nekoliko mjeseci, pa u svoj Bihor.
Čekala ih je netaknuta kuća. I Salun. Kad je saznao da je Muhruša umrla, danima je plakao i nekoga kleo. Samo on zna koga…
***
Mnogo kasnije, kad u Bihor nahrupiše gladne godine – Muratka i Ferhat, sa grupom Bihoraca, krenuše u Peć po brašno. Silazeći prema Radavcu udružiše sa dvojicom ljudi iz sela Mijeh. Pitali su za Hajrana i njegovu porodicu, pitali za Zinetu… Ovi ih ne obradovaše.
– Za vrijeme rata, iznad kuće Hajrana Selmanija objesila se jedna od njegovih snaha, koja je bila optužena da je nešto zamutila u porodici i da je povezala pse kad je najpotrebnije bilo da budu pušteni.
Muratka se toga trenutka onesvijestila. Povratili su je vodom koju su zahvatali u obližnjem kanalu i sipali joj po obrazima.
No, pošto se priča raširila, stigla i u Godočelje, oni najmudriji, a i Salun Kalica, sada već odrastao, tvrdili su da je Zineta prevarila Muratku i nagovorila je da bježi jer se bojala za Sadika! Nikakav plan, vjerovatno, nije postojavao da se Ferhat ubije i Muratka da se da Škeljzenu.
Već druge godine po bijegu porodice Kalica iz kuće Hajrana Selmanija – Fatma je rodila Škeljzenu blizance, pa za dvije godine – opet.
– Ćimbiler, ćimbiler… – ponavljao je Salun kad sve to ču. Nije mogao jasno ući u trag Zinetinoj namjeri.
Čak ni on…