Bihor

Moj Bihore, rano moja,
Živa rano rascvjetala
U toj rani i sam stasah,
Dvije noge ko dva štapa –
Prva – druga, druga – prva…

U bronzinu varenika,
Na samrti miš se kupa
Il’ zemanac potonuo u potonje…
Iz bronzina izbačena zauvijek
Zemna rupa.

U bobici od rakite, smežurene,
ušuškani ko pod šljeme,
Poj gavrana nad platijom
nadrškava noćno sjeme.

Za biljegu čobanici,
Na kosijer med se maže,
Voda huči niz potoke –
da se usni – potpomaže.

Eno tamo put raspuko,
Golobrado dijete plače
Odocnilo s londže kući
U dušeku šiljak čeka
Majka uči u musafu,
Od pretijeka.

Jel’ se ono nad Bihorom
Nebo tušti da lazine isprepira
Žute njive da nakvasi,
Moj ehvene!

Eno neko piljak baca
U mahali da zazveči
Da u snove uburuče…
Vjeverica sva promrzla
U osoju jetko veči.

A proljeće kada dođe
sa beharom i  koprivom
što iz plota namiguje,
Ono sve se nakatanči na prozore –
rast kaoca da se čuje.

Faiz Softić 22. 01. 2022.