Gledano odavde, s ruba terase, noćas u oku Teodora Gakisa ima još toliko mjesta da u njemu bljesne ova poluprazna ulica. I kao da nikad nije ni postojao, samo će se pustoš razliti oko njega i sve će ostati blijedo i tjeskobno. Osvrnut će se još jednom i pogledati po ovim smežuranim staračkim licima što ispuštaju domine iz ruku, vidjet će još hladne i gole zidove iz kojih bije studen i ovaj jasan ponor pod nogama koji ga mami.
Valjda tako bude kad potrošiš život, pa ti ostane još samo onaj produžetak nad kojim se i sam čudiš dok čekaš da Onaj odozgo presiječe tu nit koja te veže za zemaljsko. A smrt se već jednim krakom uselila u njega, osjeti on kako mu zaviruje noću u sobu, pritaji se pod svjetlošću, isklizne nekud, skutri se u ključanice, pa otud palaca jezikom dok se lampe ne pogase… A onda sve iznova.
Zbog toga je noćas odlučan odagnati strah. Zaroniti u ovaj bezdan, nakon čega će za sobom zauvijek zatvoriti vrata života.
2.
Kad se noć primakne krezubim fasadama, a tmina s neba nalegne na sokake, u kafanska vrata ključ udijeva Teo Jabandžić. Uvijek u isto vrijeme i uvijek lijevom rukom. Godinama tako. Isprva se ljudi čudili toj njegovoj navici da kafanu otvara samo noću, a on se osmjehne i ne progovara. Ćeif je njegov i ne misli ga pravdati pred svijetom. Uzvere se uz ove basamke, sipljivo kašlje dok ih ne savlada, kvrcne ključ u bravi i već je tu… Okružen grotlom samoće.
A i ovo što radi – to je od nevolje. Drugog izbora nema do prerano zborano lice svakonoćno gužvati u osmijeh, učestvovati u ovom životu u kojem su sve vrijednosti odavno izgubile i smisao i oblik.
Tu odsjedaju samo puki nesretnici, pa, prepušteni životnoj stihiji, čekaju još samo ukazanje bijelog miša, pa da mirne duše mogu reći kako je konačno gotovo. A dotad valja njemu prozračiti kafanu, oprati čaše od sinoć. Valja mu popiti koju na brzaka; muka je tako podnošljivija. Sad će oni. Samo što nisu. Ne može ih spriječiti ni ova biblijska kiša što se prosipa na grad.
3.
Noć je zajahala nebo nad Solunom. Uzverala se i sjeta na srce Teodora Gakisa. Osjeća da će se noćas ispisati iz živih i da će zoru dočekati motreći na hiljade zvjezdanih pjega rasutih po nebeskom licu. Već mu se žmarci veru uz tijelo. A dolje – pust grad. Na ulicama niko; tek onaj ulični svirač sa zvečećom milostinjom u šeširu i jedan kavalir s cvijetom hrizanteme u ruci, oduševljen susretom u koji hrli. I ništa više u njegovo oko ne može stati; ni blijeda Mjesečeva fleka okupana u morskoj dubini ni ono dvoje mladih, što se tu, na njegove oči, ljube. Ništa. Romantika je odavno iščiljela iz njega i život mu se sveo tek na puko odbrojavanje sati dok ga Ona kojoj se u pohode sprema konačno ne prigrli.
Teodor Gakis pripaljuje lulu i tako, dok se oko njega izvija dim i gasne jedan svijet, skanjuje se. Još je u njemu ostalo dovoljno pribranosti da se makar prisjeti. A kad je mrijeti, neka bude uz drage slike. Još i ovo pismo pod srcem, koje ga tako zebe… Godinama ga nije čitao, pomisli, pa naglo strese ramenima.
4.
U kafanu ulaze prvi gosti. Otresaju kapi s kišobrana, pa ih zadijevaju u ćup iza vrata. Klimaju glavama, pa sjedaju, svako za svoj sto. Taj tvrdoglavi svijet. Taj ubogi svijet koji se drži svojih navada sve dok u šutnji ne popije prve bokaliće i tek kad jezik odeblja, pa iz njih sunu riječi, onda je potpuno svejedno i to gdje će ko sjesti i otkud će priča poteći.
Istina, ispočetka se govori tiho i drhtavim glasom, a onda, ohrabreni rakijskom čašom ispred sebe, stanu galamiti. Nerijetko se kafanom prolomi i psovka.
A Teo, jadan, sluša. Zapravo, slušao bi on i večeras, ali nema nikakvog čuda da se desi, da odgodi priču, a kad je tako, moraš pričati o sebi. Dakle, njegov je red da ispriča muku, ali bez psovke. Takvi, i kad ih nevolje pritisnu, gledaju da ih ne podjaruju psovkom, nego svoje kazivanje, ma kakvo je, pletu biranim riječima, kao kroz sito: odbace ono što ne valja, pa ostanu samo one misli koje su jasne same po sebi. Tako se najteže riječi nikad ne izgovore, a muka se lakše podnese.
Mada ga noćas brine upravo to što je o sebi već sve rekao, pa ne zna odakle početi. Pričati o Esmi koja ga je ostavila već u aprilu 1992. bilo bi još jedno bolno ponavljanje i sva njegova besjeda ne bi potrajala duže od pô butelje vina, a to je, bogme, malo. Premalo kad u tebe blehnu nevoljnici; ljudi gladni tuđih usuda.
I ima li sad smisla iz džepa vaditi ovu blijedu papirnu kopiju koju je odavno spakovao u kovertu, pljucnuo na prste i zauvijek je zapečatio, odbio od sebe, pa pustio da luta svijetom, da traži onoga na koga se odnosi i kome je upućena? Još je u njemu tinjala nada da će taj čije je ime stajalo na poleđini biti živ da stigne pročitati kad mu bude uručeno.
Da li da taj sadržaj pisma sad nanovo ispriča i šta bi tim postigao, premišlja se Teo. Da li bi nešto od ovog bremena spalo s njegovih umornih pleća ili bi ga i dalje jednako pritiskalo?
5.
Razmišlja stari Gakis o svom minulom životu; uzalud mu noćas i plakati. A koliko do lani sve je bilo manje bolno. Sve se strpljivije podnosilo. Još lani on je ovako nalakćen stajao na vlastitoj terasi, slušao kako dolje, po mramornim podovima, cvile odlučni Matildini koraci, a sobama se odliježe zarazni smijeh unuke Tanje. A sada – ni Matildinih koraka ni praska Tanjinog smijeha. Ženu je onomad spustio u grobnicu, Tanja se udala, odselila se u Atinu, pa mu kuća postala tek puko groblje uspomena. Zbog toga ni trenutak nije dvojio kad mu se ukazala prilika da je proda Fincijevima. Novac je poslao unuci i bez imalo ustručavanja pokucao na vrata ovog staračkog doma. Od tog dana on živi tješeći se da neće umrijeti potpuno sam, pa makar to bilo i s ovim nepoznatim, senilnim starcima, iako je kajanje ostalo jednako. I još raste. Još buja u njemu.
O tome noćas, zagledan negdje preko mora, nalakćen, s lulom među usnama, razmišlja Teodor Gakis, a onda se dohvaća novčanika. Ispred očiju mu se prenižu slike, nanovo ožive i kao da mu suze skliznu niz lice. Kad bi se na terasi upalilo svjetlo, sigurno bi se vidjele. Ali neće on to učiniti. Tuga je manje primjetna u mraku, zna on to, pa još čvršće među prstima stiska uspomene. Dovoljna je i ova ulična sijalica čije svjetlo dobacuje do njega pa da još jednom sve nanovo pročita. I da niko, sem neba nad Solunom i ovog uličnog svirača, ne bude svjedok njegovog koraka.
6.
Jednom će ga strefiti smrt na ovoj sećiji, a neće se znati od čega je tačno umro. Naglabat će čaršija – ta zbog toga i postoji, ali neće vjerovati da je Teo Jabandžić umro od tuge koju, eto, nikad nije priznao. Naglabat će čaršija i smijat će se kad ga u ćefin zamotaju jer ko mu je kriv što nije imao pameti, pa navego… Ta mogao je.
7.
Prenizao je Teodor Gakis sve svoje uspomene. Ali u misli nije mogao dozvati onoga čija mu slika noćas ne podrhtava u ruci. A i kako bi kad je nikad nije ni imao.
Pa stane misliti na Emiliju, svoju jedinicu, na tu jesen iz 1978, taj hroptaj koji joj se zgrčiona usnama prije nego joj se jezik zaglavio između zubi baš kao kad hoćeš izgovoriti slovo T, a onda su joj graške znoja orosile čelo i riječ se zauvijek skamenila između mrtvih usana.
Razaznaje mu samo ime u ovoj drhtavoj škrabotini ispisanoj na koverti, a sada, kad zaviri među ta nečitka slova, samo će još više produbiti ovo pitanje koje mu pritiska dušu; Bože, pa zašto nisam ništa učinio? Zašto?
I svi napori za odgovorom ostat će uzaludni i ovo sravnavanje računa iz minulog života… sve je već odavno poprimilo obrise smrtnog. Ostao je samo ovaj korak na koji se sprema, ali će još jednom otvoriti kovertu i pred njim će nanovo zaigrati riječi.
8.
Imao je Teo kamo. Na njegovom pasošu, srećom, ne cvjetaju ljiljani. Znači, mogao je… Recimo, u Dansku, pa ovo zlo ne bi ni vidio. Ali nije. Ostao je ovdje, računao “neće ovo zadugo”, s početka, s puškom u ruci, zaneseno trčao preko opustjelih gradskih šetališta, s mirisom rascvalih lipa u nosnicama i strahom u očima, vjerovao da se bori za pravu stvar, psovao za gradskim pobjeguljama, preko snajpera se gledao sa dojučerašnjim komšijama… i kraj rata dočekao s ovim patrljkom na mjestu gdje mu je nekad bila desnica.
Pismo je pisao lijevom rukom.
Istina, više je to ličilo na žvrljotinu, ali nekoga je morao okriviti. Neko je morao ostati obilježen zbog toga što njegova desna šaka više nikad neće osjetiti toplinu tuđih prstiju, podići sliku, poigrati se Esminim pramenom kose… Čitav svoj život spakovao je u tu kovertu i adresirao na tog stranca. On je kriv. On i niko drugi. Jer da nije pustio kćer da po svijetu škole ganja, ne bi se on danas mučio u ovome gradu. Nego, ovako…
Za svoje ime ima biti zahvalan upravo njoj, koja je te godine iz Rima, gdje je studirala savremenu umjetnost, potegnula ovamo kako bi se vlastitim očima uvjerila šta je sve ljudska ruka kadra sagraditi.
Kad je Edib, koji je u to vrijeme pored mosta držao restoran i važio za vodećeg ženskara u gradu, vidio kakva se ljepotica odozgo, sa gelendera, zagledala u rijeku, nabrzinu je skinuo odijelo, s vrata strgao leptir-mašnu, pa stao na vrh luka. Ona ga u čudu pogledala, širom razrogačila oči, pa posegla za fotoaparatom. Prije nego ga je uspjela uloviti u kadar, on je već letio nebom. Kako je samo velik bio u očima te ljepotice kad se iz rijeke izvukao i kao ukopan stao pred nju! Od tog dana ona svakodnevno zalazila u restoran, on trčkarao oko nje, sve dok se iz pupoljka te ljubavi nisu izrodili blizanci.
Teo i Tanja.
Prezime mu ponijela istog ljeta. Vjenčao ih Predrag Subotić, ne propustivši priliku da Ediba pozove ustranu i kaže mu: “Jadan ne bio, gdje ćeš Grkinju pored ovolike naše ljepote”, a Edib ni mukaet.
Prvu godinu poživjeli u ljubavi, a onda se idila u njihovim životima počela trošiti, otapati poput sladoleda ostavljenog na užarenoj kaldrmi. Šta se zbilo među njima Ediba nikad nije pitao, Emiliju nije stigao. One godine kad je rodila, negdje pred doček 1976. otišla i nikad se, evo, nije vratila. Tanju ponijela sa sobom. Za njega, u njenom naručju, nije bilo mjesta.
Kasnije se pričalo kako je Edibu dovde došlo tog južnjačkog tabijata, a prava je istina da ga je ulovila gdje se valja po perinama s Edinom, čistačicom, koja je tih godina spremala u njegovom restoranu, pa sutra ujutro napustila grad, a Edina nakon dva mjeseca prisjela na njeno mjesto.
Otada on samo za muke zna.
“Šta sam ja Bogu zgriješila pa da tuđu djecu liječim”, pobunila se jednom Edina nakon što ga spopade bronhitis, a Edib ni da zucne. Uzeo dijete za ruku, pa pravac dedi Azizu.
U očevu kuću više nikad nije kročio.
Dedo mu prepisa ovu kafanu i poslije kratko poživi. Otada je ovdje. U početku posla bilo da te Bog sačuva. Pogotovo ljeti. Skupi se strani svijet, štrokaju aparatima u ćupriju, kupuju bižuteriju i bakroreze, piju, ali posljednjih 10 godina ništa. Od ćuprije ostale samo iskežene krljušti koje se gledaju preko vode, ali nije to više ni nalik čuvenoj kamenoj obrvi.
Otada on tiho propada. Tone u svoju muku, izranja i sve nanovo.
Za kraj još poručio Strancu da mu pazi na sestru. Da je u njegovo ime upita da li i ona ponekad osjeti tjeskobu u prsima ili joj je svijet ostao širok poput nepreglednog majčinog naručja…
Eto, zbog toga bi on da se kakvo čudo desi, pa da večeras ne mora pričati.
9.
Nebo je umrljano crvenom tintom. Zora. Dogorijeva lula među usnama Teodora Gakisa. Jecaju pitanja u njemu dok pod srce sklanja kovertu. Za ovaj svijet drži se još jednom drhtavom rukom, a onda mu se učini kako mu šešir uličnog svirača prilazi sve bliže.
Bezdan
1.
Gledano odavde, s ruba terase, noćas u oku Teodora Gakisa ima još toliko mjesta da u njemu bljesne ova poluprazna ulica. I kao da nikad nije ni postojao, samo će se pustoš razliti oko njega i sve će ostati blijedo i tjeskobno. Osvrnut će se još jednom i pogledati po ovim smežuranim staračkim licima što ispuštaju domine iz ruku, vidjet će još hladne i gole zidove iz kojih bije studen i ovaj jasan ponor pod nogama koji ga mami.
Valjda tako bude kad potrošiš život, pa ti ostane još samo onaj produžetak nad kojim se i sam čudiš dok čekaš da Onaj odozgo presiječe tu nit koja te veže za zemaljsko. A smrt se već jednim krakom uselila u njega, osjeti on kako mu zaviruje noću u sobu, pritaji se pod svjetlošću, isklizne nekud, skutri se u ključanice, pa otud palaca jezikom dok se lampe ne pogase… A onda sve iznova.
Zbog toga je noćas odlučan odagnati strah. Zaroniti u ovaj bezdan, nakon čega će za sobom zauvijek zatvoriti vrata života.
2.
Kad se noć primakne krezubim fasadama, a tmina s neba nalegne na sokake, u kafanska vrata ključ udijeva Teo Jabandžić. Uvijek u isto vrijeme i uvijek lijevom rukom. Godinama tako. Isprva se ljudi čudili toj njegovoj navici da kafanu otvara samo noću, a on se osmjehne i ne progovara. Ćeif je njegov i ne misli ga pravdati pred svijetom. Uzvere se uz ove basamke, sipljivo kašlje dok ih ne savlada, kvrcne ključ u bravi i već je tu… Okružen grotlom samoće.
A i ovo što radi – to je od nevolje. Drugog izbora nema do prerano zborano lice svakonoćno gužvati u osmijeh, učestvovati u ovom životu u kojem su sve vrijednosti odavno izgubile i smisao i oblik.
Tu odsjedaju samo puki nesretnici, pa, prepušteni životnoj stihiji, čekaju još samo ukazanje bijelog miša, pa da mirne duše mogu reći kako je konačno gotovo. A dotad valja njemu prozračiti kafanu, oprati čaše od sinoć. Valja mu popiti koju na brzaka; muka je tako podnošljivija. Sad će oni. Samo što nisu. Ne može ih spriječiti ni ova biblijska kiša što se prosipa na grad.
3.
Noć je zajahala nebo nad Solunom. Uzverala se i sjeta na srce Teodora Gakisa. Osjeća da će se noćas ispisati iz živih i da će zoru dočekati motreći na hiljade zvjezdanih pjega rasutih po nebeskom licu. Već mu se žmarci veru uz tijelo. A dolje – pust grad. Na ulicama niko; tek onaj ulični svirač sa zvečećom milostinjom u šeširu i jedan kavalir s cvijetom hrizanteme u ruci, oduševljen susretom u koji hrli. I ništa više u njegovo oko ne može stati; ni blijeda Mjesečeva fleka okupana u morskoj dubini ni ono dvoje mladih, što se tu, na njegove oči, ljube. Ništa. Romantika je odavno iščiljela iz njega i život mu se sveo tek na puko odbrojavanje sati dok ga Ona kojoj se u pohode sprema konačno ne prigrli.
Teodor Gakis pripaljuje lulu i tako, dok se oko njega izvija dim i gasne jedan svijet, skanjuje se. Još je u njemu ostalo dovoljno pribranosti da se makar prisjeti. A kad je mrijeti, neka bude uz drage slike. Još i ovo pismo pod srcem, koje ga tako zebe… Godinama ga nije čitao, pomisli, pa naglo strese ramenima.
4.
U kafanu ulaze prvi gosti. Otresaju kapi s kišobrana, pa ih zadijevaju u ćup iza vrata. Klimaju glavama, pa sjedaju, svako za svoj sto. Taj tvrdoglavi svijet. Taj ubogi svijet koji se drži svojih navada sve dok u šutnji ne popije prve bokaliće i tek kad jezik odeblja, pa iz njih sunu riječi, onda je potpuno svejedno i to gdje će ko sjesti i otkud će priča poteći.
Istina, ispočetka se govori tiho i drhtavim glasom, a onda, ohrabreni rakijskom čašom ispred sebe, stanu galamiti. Nerijetko se kafanom prolomi i psovka.
A Teo, jadan, sluša. Zapravo, slušao bi on i večeras, ali nema nikakvog čuda da se desi, da odgodi priču, a kad je tako, moraš pričati o sebi. Dakle, njegov je red da ispriča muku, ali bez psovke. Takvi, i kad ih nevolje pritisnu, gledaju da ih ne podjaruju psovkom, nego svoje kazivanje, ma kakvo je, pletu biranim riječima, kao kroz sito: odbace ono što ne valja, pa ostanu samo one misli koje su jasne same po sebi. Tako se najteže riječi nikad ne izgovore, a muka se lakše podnese.
Mada ga noćas brine upravo to što je o sebi već sve rekao, pa ne zna odakle početi. Pričati o Esmi koja ga je ostavila već u aprilu 1992. bilo bi još jedno bolno ponavljanje i sva njegova besjeda ne bi potrajala duže od pô butelje vina, a to je, bogme, malo. Premalo kad u tebe blehnu nevoljnici; ljudi gladni tuđih usuda.
I ima li sad smisla iz džepa vaditi ovu blijedu papirnu kopiju koju je odavno spakovao u kovertu, pljucnuo na prste i zauvijek je zapečatio, odbio od sebe, pa pustio da luta svijetom, da traži onoga na koga se odnosi i kome je upućena? Još je u njemu tinjala nada da će taj čije je ime stajalo na poleđini biti živ da stigne pročitati kad mu bude uručeno.
Da li da taj sadržaj pisma sad nanovo ispriča i šta bi tim postigao, premišlja se Teo. Da li bi nešto od ovog bremena spalo s njegovih umornih pleća ili bi ga i dalje jednako pritiskalo?
5.
Razmišlja stari Gakis o svom minulom životu; uzalud mu noćas i plakati. A koliko do lani sve je bilo manje bolno. Sve se strpljivije podnosilo. Još lani on je ovako nalakćen stajao na vlastitoj terasi, slušao kako dolje, po mramornim podovima, cvile odlučni Matildini koraci, a sobama se odliježe zarazni smijeh unuke Tanje. A sada – ni Matildinih koraka ni praska Tanjinog smijeha. Ženu je onomad spustio u grobnicu, Tanja se udala, odselila se u Atinu, pa mu kuća postala tek puko groblje uspomena. Zbog toga ni trenutak nije dvojio kad mu se ukazala prilika da je proda Fincijevima. Novac je poslao unuci i bez imalo ustručavanja pokucao na vrata ovog staračkog doma. Od tog dana on živi tješeći se da neće umrijeti potpuno sam, pa makar to bilo i s ovim nepoznatim, senilnim starcima, iako je kajanje ostalo jednako. I još raste. Još buja u njemu.
O tome noćas, zagledan negdje preko mora, nalakćen, s lulom među usnama, razmišlja Teodor Gakis, a onda se dohvaća novčanika. Ispred očiju mu se prenižu slike, nanovo ožive i kao da mu suze skliznu niz lice. Kad bi se na terasi upalilo svjetlo, sigurno bi se vidjele. Ali neće on to učiniti. Tuga je manje primjetna u mraku, zna on to, pa još čvršće među prstima stiska uspomene. Dovoljna je i ova ulična sijalica čije svjetlo dobacuje do njega pa da još jednom sve nanovo pročita. I da niko, sem neba nad Solunom i ovog uličnog svirača, ne bude svjedok njegovog koraka.
6.
Jednom će ga strefiti smrt na ovoj sećiji, a neće se znati od čega je tačno umro. Naglabat će čaršija – ta zbog toga i postoji, ali neće vjerovati da je Teo Jabandžić umro od tuge koju, eto, nikad nije priznao. Naglabat će čaršija i smijat će se kad ga u ćefin zamotaju jer ko mu je kriv što nije imao pameti, pa navego… Ta mogao je.
7.
Prenizao je Teodor Gakis sve svoje uspomene. Ali u misli nije mogao dozvati onoga čija mu slika noćas ne podrhtava u ruci. A i kako bi kad je nikad nije ni imao.
Pa stane misliti na Emiliju, svoju jedinicu, na tu jesen iz 1978, taj hroptaj koji joj se zgrčiona usnama prije nego joj se jezik zaglavio između zubi baš kao kad hoćeš izgovoriti slovo T, a onda su joj graške znoja orosile čelo i riječ se zauvijek skamenila između mrtvih usana.
Razaznaje mu samo ime u ovoj drhtavoj škrabotini ispisanoj na koverti, a sada, kad zaviri među ta nečitka slova, samo će još više produbiti ovo pitanje koje mu pritiska dušu; Bože, pa zašto nisam ništa učinio? Zašto?
I svi napori za odgovorom ostat će uzaludni i ovo sravnavanje računa iz minulog života… sve je već odavno poprimilo obrise smrtnog. Ostao je samo ovaj korak na koji se sprema, ali će još jednom otvoriti kovertu i pred njim će nanovo zaigrati riječi.
8.
Imao je Teo kamo. Na njegovom pasošu, srećom, ne cvjetaju ljiljani. Znači, mogao je… Recimo, u Dansku, pa ovo zlo ne bi ni vidio. Ali nije. Ostao je ovdje, računao “neće ovo zadugo”, s početka, s puškom u ruci, zaneseno trčao preko opustjelih gradskih šetališta, s mirisom rascvalih lipa u nosnicama i strahom u očima, vjerovao da se bori za pravu stvar, psovao za gradskim pobjeguljama, preko snajpera se gledao sa dojučerašnjim komšijama… i kraj rata dočekao s ovim patrljkom na mjestu gdje mu je nekad bila desnica.
Pismo je pisao lijevom rukom.
Istina, više je to ličilo na žvrljotinu, ali nekoga je morao okriviti. Neko je morao ostati obilježen zbog toga što njegova desna šaka više nikad neće osjetiti toplinu tuđih prstiju, podići sliku, poigrati se Esminim pramenom kose… Čitav svoj život spakovao je u tu kovertu i adresirao na tog stranca. On je kriv. On i niko drugi. Jer da nije pustio kćer da po svijetu škole ganja, ne bi se on danas mučio u ovome gradu. Nego, ovako…
Za svoje ime ima biti zahvalan upravo njoj, koja je te godine iz Rima, gdje je studirala savremenu umjetnost, potegnula ovamo kako bi se vlastitim očima uvjerila šta je sve ljudska ruka kadra sagraditi.
Kad je Edib, koji je u to vrijeme pored mosta držao restoran i važio za vodećeg ženskara u gradu, vidio kakva se ljepotica odozgo, sa gelendera, zagledala u rijeku, nabrzinu je skinuo odijelo, s vrata strgao leptir-mašnu, pa stao na vrh luka. Ona ga u čudu pogledala, širom razrogačila oči, pa posegla za fotoaparatom. Prije nego ga je uspjela uloviti u kadar, on je već letio nebom. Kako je samo velik bio u očima te ljepotice kad se iz rijeke izvukao i kao ukopan stao pred nju! Od tog dana ona svakodnevno zalazila u restoran, on trčkarao oko nje, sve dok se iz pupoljka te ljubavi nisu izrodili blizanci.
Teo i Tanja.
Prezime mu ponijela istog ljeta. Vjenčao ih Predrag Subotić, ne propustivši priliku da Ediba pozove ustranu i kaže mu: “Jadan ne bio, gdje ćeš Grkinju pored ovolike naše ljepote”, a Edib ni mukaet.
Prvu godinu poživjeli u ljubavi, a onda se idila u njihovim životima počela trošiti, otapati poput sladoleda ostavljenog na užarenoj kaldrmi. Šta se zbilo među njima Ediba nikad nije pitao, Emiliju nije stigao. One godine kad je rodila, negdje pred doček 1976. otišla i nikad se, evo, nije vratila. Tanju ponijela sa sobom. Za njega, u njenom naručju, nije bilo mjesta.
Kasnije se pričalo kako je Edibu dovde došlo tog južnjačkog tabijata, a prava je istina da ga je ulovila gdje se valja po perinama s Edinom, čistačicom, koja je tih godina spremala u njegovom restoranu, pa sutra ujutro napustila grad, a Edina nakon dva mjeseca prisjela na njeno mjesto.
Otada on samo za muke zna.
“Šta sam ja Bogu zgriješila pa da tuđu djecu liječim”, pobunila se jednom Edina nakon što ga spopade bronhitis, a Edib ni da zucne. Uzeo dijete za ruku, pa pravac dedi Azizu.
U očevu kuću više nikad nije kročio.
Dedo mu prepisa ovu kafanu i poslije kratko poživi. Otada je ovdje. U početku posla bilo da te Bog sačuva. Pogotovo ljeti. Skupi se strani svijet, štrokaju aparatima u ćupriju, kupuju bižuteriju i bakroreze, piju, ali posljednjih 10 godina ništa. Od ćuprije ostale samo iskežene krljušti koje se gledaju preko vode, ali nije to više ni nalik čuvenoj kamenoj obrvi.
Otada on tiho propada. Tone u svoju muku, izranja i sve nanovo.
Za kraj još poručio Strancu da mu pazi na sestru. Da je u njegovo ime upita da li i ona ponekad osjeti tjeskobu u prsima ili joj je svijet ostao širok poput nepreglednog majčinog naručja…
Eto, zbog toga bi on da se kakvo čudo desi, pa da večeras ne mora pričati.
9.
Nebo je umrljano crvenom tintom. Zora. Dogorijeva lula među usnama Teodora Gakisa. Jecaju pitanja u njemu dok pod srce sklanja kovertu. Za ovaj svijet drži se još jednom drhtavom rukom, a onda mu se učini kako mu šešir uličnog svirača prilazi sve bliže.
Ili se možda on približava njemu?